10 dana divljine

28.11.2004., nedjelja

DISAPPEAR COMPLETELY

jucer sam dobila sudski poziv. danas sam morala sve svoje stvari staviti u kutije iz isprazniti svoju sobu. jucer sam zaj... stvar. danas sam pokusala skinuti slike sa zida. prvo ziletom da skinem slike. kasnije noktima, da skinem selotejp. jucer sam porezala prst kod otvaranja flase pana. nisam primjetila. razmazala krv po lijevom obrazu i shvatila sto se dogodilo tek kad je cijela desna ruka bila krvava. danas sam shvatila koliko je strpljivost vazna i koliko samokontrole iziskuje. polako sam gulila selotejp noktima, samo korak od zivcanog sloma, dok nisam shvatila da stvari mogu biti jednostavnije, ako si smiren. jucer sam bila zaljubljena. danas takodjer volim. jucer sam poslala poruku. danas su mi odgovorili da me bas zbog besmislenih stvari koje radim obozavaju. jucer mi se mobitel slucajno, zbog udarca uspio spojiti na ht-ov sajt. danas sam saznala da imam 0,00 kn na racunu. jucer sam bila ljuta. danas se smijem. jucer je bilo prekrasno. danas moze biti dobro. odlazim u zagreb. pozdrav od jucer i danas.

- 16:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.11.2004., subota

JESTE LI IKAD

- 02:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.11.2004., petak

D DAY

danas se idem napiti u hometownu, prisliti se da ostanem do jedan, pa lagano teturati kuci s naglasenim osjecajem krivnje. "naglaseni osjecaj krivnje", otkuda mi sad to? moram pokusati zacepiti, ne brbljati toliko, pa da opet krenem dominirati situacijom. ali to nikad ne traje dovoljno dugo. ne mogu ja to. pricati da drugi napadano gledaju sa zanimanjem. lagani zajeb, ali iskreno vjerujem da nikoga ne moze interesirati ono sto ja mogu reci, kad mene isto tako, u sustini, tudje misljenje "o opcem" ne zanima uopce. stajati u pozadini i uzivati u opcoj tisini. ako ja ne pricam, nitko nece pricati, bar sto se mene tice. nadam se da danas necu nikoga nepotrebno: 1. izostaviti 2. napustiti. 3. grubo odbiti. 5. izvrijedjati. 6. 7. zaokupiti. ili ne daj boze, 8. navesti na krive zakljucke. definitvno necu: pricati, smjeskati se, sudjelovati u raspravi na bilo koji nacin, micati cigaretu iz usta i previse i izvan kontrole se napiti ili urokati. necu se obuci [izazovno] i necu oprati kosu. danasnji dan proglasavam svojim danom postivanja tudjih osjecaja i misljenja. maloumno kimanje ukljuceno u cijenu. nabacujem smijesak lisen krvolocnosti. moram zaboraviti istinski smisao bozica. shvatiti da autori pisu svoje tekstove, osim ako su mrtvi. indeed, all is well.

- 19:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

NATIONAL ANTHEM, THE

Reci tri rijeci koje mogu spasiti svijet. Ja ih znam upravo toliko. Kratka prica, jako kratka, sa nekoliko jednostavnih akorda, ali sasvim dovoljno. Stvari ne trebaju biti komplicirane. Potezi ne trebaju biti drasticni, mjere nepromisljene. Dovoljna je jedna pjesma, pokusaj razmisljanja, David Bowie i duga setanja. I radiohead. Kid A. The national anthem. + priznanje. Ponovna spoznaja. Ja sam manicni depresivac. Stvari su jednostavne. Iz ove nove perspektive. Koju nakon svake krize na novi nacin opet trebam otkrivati. Prije nego nanasem jos vise stete u svijetu. U ovom slucaju, sve je zavrislo prije nego je uspjelo poceti, dotaknuti drugo bice. Today i'm a savior. Sutra pocinjem iz pocetka.

- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MEPHISTO

Evo, majka bas rezbari tikvu staru dvije godine. Shvatili smo da je dosao kraj njene vladavine na gotovo nevidljivoj polici u kuhinji kad je sat na koji je dvije godine bila naslonjena poceo truliti. Kao da te, ponovno napominjem, dvije godine, nisu bile dovoljno mucenje za prokletu, obicnu tikvu domesticus, sad jos mora biti izrezbarena u zdjelicu za kicasti buket suhog cvijeca. Takve sitnice dokazuju da svijet, ipak, moze biti jos puno zajebanije mjesto. Makar se ja nemam sto zaliti, jer moj svijet je gotovo idealan. Ne moze mi biti toliko lose kad u frizideru imam spek koji mogu jesti. Spek. Da, kad mi je vec to spomenuto, cini se da mi svijet ipak nije toliko los. Makar spek ne jedem. Ali uvijek ga mogu iskoristiti kao mamac za male sumske zivotinje, tamo negdje u postapokalipticno doba kad cu lutati sumama i hraniti se voluharicama, tegliti 8 kilograma speka i pizditi na sve i svasta. Ali razmisljam, pa necu valjda lutati sumama. To je opasno. A i navlacenje 8 kilograma speka ne zvuci pametno/sigurno/razumno. Intenzivno razmatram opciju o odlasku na neki manji otok. Otok, bez nekog posebnog razloga iskljucuje spek iz igre. Deus ex machina zajebancija. Samo, mali otoci bas i nisu krcati sumskim zivotinjicama. Or are they? Upitna je i otpornost grassa na kamenjar i buru. Zar je stvarno upitna? Od odlaska na otok velicine na koju ja ciljam (malo i sarmantno, taman za razglednicu, sa svjetionikom), mogu ocekivati maksimalno tri stvari: 1. We're all gonna die! (ma naravno, ne mislim ici sama, jos dva tri prijatelja mislim spasiti iz zemlje u kaosu i civilizacije na zalasku, neuspjesno, naravno, moji planovi nikad ne uspijevaju) 2. We know thou are testing us Lord! (jer ce jedan od prijatelja biti pritajeni vjerski fanatik, nemojte se niti truditi objasnjavati da niste zatrovani religijom, niti ja to ne mogu poreci) 3. It's not my fault you motherfuckin' idiots! (neminovna pobuna nakon treceg dana boravka na otoku dovodi do spaljivanja mozga operacije na jedinom, ogoljelom grmu, uz bockanje jedinim dostupnim stapom, hvala bogu da kamenja ima u izobilju) Dekonstrukcijom price dolazim do karike koja nedostaje. Speka. Jer da i na otoku imam onih 8 kilograma speka, nitko ne bi mislio da ce umrijeti, jer bi sa spekom mogli mamiti ribe, jezince i morske konjice, hvatati ih golim rukama i zivjeti u izobilju. Takodjer, ljudi koji zive u izobilju, okruzeni hordama morskih konjica, ne osjecaju potrebu za visom instancom. ? Zato jer ja tako kazem. Te kao trece, nakon neminovne pobude cetvrtog dana boravka na otoku, spaljivanje na jedinom dostupnom grmu, biti ce podjednako bolno, uz stap ili bez njega. Pouka je da trebam biti sretna, jer imam spek u frizideru koji mogu jesti uz gledanje izrezbarene, dvije godine stare tikve koja je vec stajala glave jedan zidni sat, a sada se polako okomljuje na kicasti aranzman od suhog cvijeca. Dublja poruka unutar pouke: tko s vragom tikve sadi tri tockice mi napokon ima smisla. Jer ako prosjecna tikva prosjecne boje i velicine moze stajati dvije godine na polici bez da se pokvari, te jos uspijeva ugroziti okolne predmete... onda, da.

- 09:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.11.2004., petak

NE

- 22:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

DRIVE

- 16:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2004., četvrtak

NEKE STVARI NIKAD NE SMIJU BITI RAZJASNJENE

probudila sam se rano, opet s odvratnim osjecajem neispavanosti i naznaka mjesecarenja. zivot mi se gadi, gadi mi se dan i sunce i blister in the sun najvise. odvukla sam se do martinovke najbrze koliko samo mogla s kasnjenjem od 10 minuta. opet gubim duge vremenske periode. ako do martinovke trebam uzeti 15 minuta laganog hoda, a krenula sam 25 minuta prije pocetka tjelesnog gdje je nestalo 10 plus deset minuta? mozda sam opet zastala na semaforu i propustila dva ukljucivanja zelenog svjetla? zurila u zgradu MUP-a pet minuta? have no fuckin' idea. vegetarijanski meniji su mi popili mozak. i krv. anemija. kad sam stigla do martinovke, sve se pretvorilo u nekoliko tamnih i svijetlih tocaka koje se pretapaju. ulazimo. sve je puno, hvatam klupicu i duboko disem. gubim pojam o lokaciji, opet. zicam painkillere, neka cura mi ubacuje voltaren rapid u ruku. "mrzim svoju maternicu" mrmljam u znak zahvale i gutam ga na suho. lose kod dehidracije. necu piti tu vodu. necu. polako guram voltaren u grlo. prvog dijela tjelesnog se ne sjecam, magla, potpuna opustenost i polu - trans. kad bi svaki put prije joge mogla provesti istrzanu noc i nagutati se tableta. bilo bi lose. budi svjestan strunjace na kojoj lezis. makar to nikako ne zelis jer smrdi. smrdi po pilicima i ne zelis biti osvjesten kad ti se na pet centimetara od nosa smijesi komad necega zaljepljen na plavu povrsinu. zatvaram oci. i prepustam se nicemu. praznini. legnite na ledja i opustite se. nema problema, kao da lezim cijeli sat. usredotocite paznju na dah. vezu tijela i daha. svu paznju usmjerite samo na dah. razmisljam o video kazetama za vjezbanje iz osamdestih. mrsavice u trikoima s velikom kosom. koliko cudno prepone izgledaju u tim trikoima. i strukici, pojasevi s leopardovim uzorkom. roza boja. blackout. jebes zagreb, otisla sam na bus, home, na kafu. 9 cigareta. zasto sam uzela voltaren? nista me nije boljelo, niti prokleta maternica. to je bilo jucer, kad sam se onesvjestila u krevetu. ujutro - nista. samo dosadan nagon za nistavilom.

- 21:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ZABRINUTOST ZBOG PADA KVALITETE PISANIH SADRZAJA?

ZANIMAJU ME MOJE HEROINE. tko su one zapravo i sto od njih smijem traziti? mozda je snaga precijenjena ili krvio shvacena. koja je snaga heroine naseg doba? tko su moje heroine? gledam ih i mogu razmisljati samo koliko ih volim. ranjive, napete ispod slojeva savrsene hladnoce. moje heroine pijano teturaju ususret svijetu. volim ih kad ispuhuju zadnji dim i gase cigarete. kad nenamjerno, bez glume, nesvjesno, s melankolijom tuzno gledaju u nepoznatom smijeru. odjednom dizu ruke i zovu konobaricu. idemo joj na zivce. narcujuemo petu rundu vode uz odavno popijenu kavu. volim ih jer se bez rezerve predaju svijetu bez obzira na bol koja mora uslijediti. volim ih zbog iskrenosti koju ne mogu sakriti. volim ih jer mrzim sto rade. stoje uz vas na tramvajskim stajalistima, u redovima u menzi, plesu s vama, smjete se i ljubite ih. svi smo uvucenu u igru, ali nitko ne shvaca. da je sve to toliko tuzno. jer moje heroine su jos djeca. nikakav alkohol, droga ili tableta to nece moci izbrisati. postoji jaz, izmedju mojih heroina i svijeta izvan nas. a mi ga ne mozemo ponistiti. preskociti. samo poreci.

- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2004., nedjelja

ALL TIED UP

ne stignem nista pisati. bas nista. danas sam pekla kolac i slikala mrtve fazane. toliko o tome.

- 16:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.11.2004., petak

POZDRAV

zelim pozdraviti sve. it's been a while.

- 18:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

TABLETA

znas kad od zivota u nekom vidu ocekujes dinamiku, konstantnu igru i mijesanje sadrzaja, energiju i snagu koja bez prestanka kovitla dogadjaje? kad ne mozes, ne zelis mirovati. zelis biti u neprestanom pokretu (bez zaljubljenosti u banalno kretanje). zelis zivjeti na nacin zivota zivljenog "punim plucima". kad bi svijet mogao pratiti tvoj tok misli. paziti, razmatrati, istrazivati, biti toliko nov da nakon svakog budjenja ponovno trebas uciti da bi se mogao snaci. prenatrpan temama koje su za tebe strane. krcat vidovima o kojima jos nisi stigao razmisliti. i da i ti sudjelujes u tome, da budes jak u jakom svijetu. prosvijecenom svijetu. svakog jutra sa izlaskom sunca, da se ukljucujes u tu igru ponovno. to bi bilo lijepo. ali ponekad se cini da svijet stoji obavijen maglom cije sivilo pocinje prodirati i u tebe, bacati te u san. iako si se tek probudio. valium svakodnevnog. moras nauciti rijesavati te tablete, bez da ih gutas. biti budan.

- 17:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.11.2004., ponedjeljak

PISMO

Bok baka, kako si? Vjerojatno manje dobro od mene, s obzirom da lezis nekoliko metara ispod zemlje. Ali mozda su to samo moje predrasude. Previse sam ziva da bi mogla suditi, ili se staviti se u tvoju situaciju. Evo, nadam se da ti ne smeta kako sam obucena. Jer majka je vikala na mene da takva ne mogu na groblje. Da, znam da imam malo poderane hlace, ali ne smeta mi, samo reci ako nesto jos nije u redu, do druge godine se stignem srediti. Inace, oprosti, ali nemam nista da ti stavim na sljunak kojim su te pokrili. Nisam imala niti za pivu jucer, nadam se da shvacas. Tek je prvi u mjesecu i jos mi nisu dali lovu. Pocinju me ljudi cudno gledati. Nije ti valjda neugodno da pricam s tobom? Mozda su njihovi mrtvaci mahom bili gluhi, pa bi bilo kao da pricaju sa zidom. Ili hrpom sljunka. Zato sute i rade neuvjerljivo groteskne tuzne face. A nije lijepo i kulturno cudno se ponasati. Ne na groblju. Tako mozes postici samo da ti u grlo uguraju hrpu sarenih tableta i zatvore te u bijelu sobu. Groblje nije vrijeme za rasprave o zivotu i smrti, o obicajima i simbolici. Nije kulturno. A vazno je biti kulturan. Pa u tu temu necemo ulaziti, mozda drugom prilikom, ili na drugoj lokaciji. Ah, oprosti. Nikad onda. U redu je, ne moraju bas svi ljudi sve raspraviti. Mi ionako nikad nismo raspravile nista. Ali vazno je da te se sjecam, jer covjek bez proslosti je nitko i nista. Ja se bas ne slazem s tom tezom, ali opet neako previse zadire u ono nekulturno. Moram sad ici. Drago mi je da smo porazgovarale. Trebam obraditi jos nekoliko grobova. Cujemo se sljedece godine. Pozdrav.

- 15:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.