Evo, majka bas rezbari tikvu staru dvije godine. Shvatili smo da je dosao kraj njene vladavine na gotovo nevidljivoj polici u kuhinji kad je sat na koji je dvije godine bila naslonjena poceo truliti. Kao da te, ponovno napominjem, dvije godine, nisu bile dovoljno mucenje za prokletu, obicnu tikvu domesticus, sad jos mora biti izrezbarena u zdjelicu za kicasti buket suhog cvijeca. Takve sitnice dokazuju da svijet, ipak, moze biti jos puno zajebanije mjesto.
Makar se ja nemam sto zaliti, jer moj svijet je gotovo idealan. Ne moze mi biti toliko lose kad u frizideru imam spek koji mogu jesti. Spek. Da, kad mi je vec to spomenuto, cini se da mi svijet ipak nije toliko los. Makar spek ne jedem. Ali uvijek ga mogu iskoristiti kao mamac za male sumske zivotinje, tamo negdje u postapokalipticno doba kad cu lutati sumama i hraniti se voluharicama, tegliti 8 kilograma speka i pizditi na sve i svasta.
Ali razmisljam, pa necu valjda lutati sumama. To je opasno. A i navlacenje 8 kilograma speka ne zvuci pametno/sigurno/razumno. Intenzivno razmatram opciju o odlasku na neki manji otok. Otok, bez nekog posebnog razloga iskljucuje spek iz igre. Deus ex machina zajebancija. Samo, mali otoci bas i nisu krcati sumskim zivotinjicama. Or are they? Upitna je i otpornost grassa na kamenjar i buru. Zar je stvarno upitna?
Od odlaska na otok velicine na koju ja ciljam (malo i sarmantno, taman za razglednicu, sa svjetionikom), mogu ocekivati maksimalno tri stvari:
1. We're all gonna die! (ma naravno, ne mislim ici sama, jos dva tri prijatelja mislim spasiti iz zemlje u kaosu i civilizacije na zalasku, neuspjesno, naravno, moji planovi nikad ne uspijevaju)
2. We know thou are testing us Lord! (jer ce jedan od prijatelja biti pritajeni vjerski fanatik, nemojte se niti truditi objasnjavati da niste zatrovani religijom, niti ja to ne mogu poreci)
3. It's not my fault you motherfuckin' idiots! (neminovna pobuna nakon treceg dana boravka na otoku dovodi do spaljivanja mozga operacije na jedinom, ogoljelom grmu, uz bockanje jedinim dostupnim stapom, hvala bogu da kamenja ima u izobilju)
Dekonstrukcijom price dolazim do karike koja nedostaje. Speka. Jer da i na otoku imam onih 8 kilograma speka, nitko ne bi mislio da ce umrijeti, jer bi sa spekom mogli mamiti ribe, jezince i morske konjice, hvatati ih golim rukama i zivjeti u izobilju. Takodjer, ljudi koji zive u izobilju, okruzeni hordama morskih konjica, ne osjecaju potrebu za visom instancom. ? Zato jer ja tako kazem. Te kao trece, nakon neminovne pobude cetvrtog dana boravka na otoku, spaljivanje na jedinom dostupnom grmu, biti ce podjednako bolno, uz stap ili bez njega.
Pouka je da trebam biti sretna, jer imam spek u frizideru koji mogu jesti uz gledanje izrezbarene, dvije godine stare tikve koja je vec stajala glave jedan zidni sat, a sada se polako okomljuje na kicasti aranzman od suhog cvijeca.
Dublja poruka unutar pouke: tko s vragom tikve sadi tri tockice mi napokon ima smisla. Jer ako prosjecna tikva prosjecne boje i velicine moze stajati dvije godine na polici bez da se pokvari, te jos uspijeva ugroziti okolne predmete... onda, da.
Post je objavljen 26.11.2004. u 09:14 sati.