31.03.2007., subota

Amway


Pita me kolega borgman što je to Amway? Premda me čudi da njegova kockica nije detektirala neki kontakt sa svojim zemaljskim asimilatorskim pandanom, slijedi poširi tekst na ovu temu.





Amway je multinacionalna kompanija potekla iz SAD koja se bavi prodajom velikog asortimana roba posredstvom široko organizirane mreže vrlo angažiranih suradnika - amatera. Ovi se okupljaju na sastancima, seminarima, čak i velikim skupovima u sportskim dvoranama. Po nekim obilježjima, podsjeća na kult. Radi se o sofisticiranoj piramidalnoj šemi, u kojoj "izobrazba" suradnika igra neočekivano veliku ulogu: među njih se distribuira čitav niz brošura, priručnika, traka i diskova, u cilju obuke, razvijanja "zajedničkog duha", ali također i indoktrinacije.

Suradnici napreduju po ljestvici sukladno prodajama koje su ostvarili, ali još više sukladno uspješnosti u regrutiranju novih kupaca i suradnika. Napredovanjem, ostvaruju pravo na veći postotak od prodaja koja su sami ostvarili, ali također i prodaja koje su ostvarili suradnici koje su oni regrutirali, sve do nivoa na kojem bi se, teoretski, mogli povući, uz vječnu rentu. Ljudi najčešće bivaju uvučeni u posao primamljivom mogućnošću da za par sati dodatnog rada u nekoliko godina steknu imetak i financijsku nezavisnost. Problem je što to najčešće nije slučaj, nekoliko sati na dan uskoro prerasta u stalnu grozničavu aktivnost, koja brzo jede sve resurse. Velik broj ljudi se uključuje u taj posao, a vrlo mali broj njih ostvari ikakvu značajniju dobit, po odbitku svih troškova.

U Hrvatsku je kompanija ispod žita stigla još prije desetak godina iz Slovenije (na Sloveniju se proširila iz Mađarske, kuda je došla iz Njemačke i Nizozemske), da bi djelatnost legalizirala prije nekoliko godina. U međuvremenu je otvorila tržišta u BiH, Srbiji i bivšim sovjetskim republikama, a u najnovije vrijeme se probila i u Kinu. Zanimljivo je da se istovremeno s ovom eksplozijom, istražni organi zapadnih zemalja (SAD, V. Britanija, Njemačka) sve više zanimaju za Amway.

Amway se poziva na zdrav razum i neke neosporne činjenice: vrijeme socijalizma i samoupravljanja je prošlo, socijalna država je na izmaku i u svih nas je na djelu okrutni kapitalizam najnižeg tipa. Ništa vam više nije garantirano: posao, status, zdravstvena i socijalna prava (stalno se smanjuju), penzija,... Uz redovna izdvajanja za socijalno, zdravstveno i mirovinsko, dobro je uplaćivati i neke dodatne stupove, police i štednje. Većina ljudi za osnovnu egzistenciju treba još neki posao sa strane. To dovodi do otuđenja čovjeka od svoje porodice, prijatelja i na kraju sebe sama, jer na kraju radnog dana, kasno uveče, naprosto više nema vremena ni volje ni snage ni za šta. Tako čovjek služi kao kotačić u sistemu, dok se ne pokvari, ili dok mu ne istekne rok trajanja.

Nadalje, većina ljudi nema pojma s novcem: pogledajte samo koliko ljudi nepotrebno živi na kartični dug, iz mjeseca u mjesec - i u tome ne vidi ništa loše. Amwayevi govornici poručuju: "Promijenite sebe i svoju okolinu, počnite danas. Definicija gluposti je - biti svjestan da neka radnja ne valja, a ipak je stalno ponavljati. Ne dajte da vas iskorištavaju. Razmislite. Radi sebe i svoje obitelji. Postavite si ciljeve. Predano i marljivo radite na njihovom ostvarivanju. VI TO MOŽETE!"

Ovo apelira na ono najbolje u nama. Neki vrlo pametni, radišni i dobri ljudi koje znam: ekonomisti, liječnici, matematičari, inženjeri postali su Amwayevi distributeri. Amway je u Hrvatskoj uistinu legalan i registriran. Mnogi proizvodi koje prodaje su dobri i kvalitetni (osim što su neki zaista bezobrazno skupi, npr. maslinovo ulje od cca 200 kn). Posluju sa dosta poznatih firmi i brandova. Amway je partner Hrvatskog olimpijskog komiteta i donator UNICEF, kao što je uostalom u SAD jedan od sponzora NBA. Oni su stvarno moćni: njihov lobi uključuje bivše američke predsjednike, (koji govore na njihovim konvencijama), a dobri su i sa ovim sadašnjim (magarcem). Firma je ozbiljna i očito puna love.



Amway nije nelegalna piramida, i nije sumnjiva papilova, svaki kupljeni proizvod možete u roku od tri mjeseca vratiti ako niste njime zadovoljni, čak i ako ste ga pola potrošili, vrate lovu bez problema. Ali jest piramida, čak i ako čovjek u njoj zaradi više od onih iznad njega, jer iako se honorira osobni rad i zalaganje, konkretniji se prihodi ostvaruju tek uključivanjem velikog broja novih distributera. Prvi problem sa svakom piramidalnom šemom je što je najefikasnija na "djevičanskom", tj. novom tržištu, jer brzo dolazi do zasićenja - ponestane ti novih kupaca. Čak i kad bi većina ljudi kupovala samo Amwayeve proizvode, rast potrošnje bio bi najviše linearan, a ono što stvara profit (distributera) je eksponencijalni ili skoro eksponencijalni rast.

Još veći je problem što ljudima obećavaju nerealne stvari: kako će uz angažman od desetak sati tjedno na širenje svoje mreže za nekoliko godina moći ostaviti svoj regularni posao, a malo kasnije se i povući iz posla uz dobru rentu. Baš je u tome zajeb i suptilna prevara.

Kad su se neki bliski ljudi iz moje porodice počeli time baviti, prolistao sam više promotivnih Amwayevih brošura i strpljivo poslušao nekoliko kilometara traka (ovo spominjem tek da vidite kako pažljiv i dobrohotan mogu biti kad mi je do nekoga stalo). Zatim sam prisustvovao nekolikim sastancima i čak jednom mega - zbivanju u sportskoj dvorani u Dubravi, s tisućama prisutnih i desecima autobusa koji su se slijevali sa svih strana Hrvatske, BiH, Vojvodine, uže Srbije,... Tko je bio na nečem takvom, zna o čemu govorim: šou program, frenetični aplauzi, motivacijska muzika, skandiranje...

Otpočetka mi je bila neobična ta atmosfera koju šire: vi trebate raditi, kažu, ali još i više od toga družiti se s uspješnim distributerima, pažljivo slušati njihova predavanja i u časovima samoće čitati i slušati njihove savjete. U ovo spadaju i stalna putovanja vikendom, čak i u inozemstvo (tako bračni par mojih prijatelja - oboje rade, imaju malu djecu, i putuju nakon posla svako par vikenda u Zagreb, Ljubljanu,...). Dio toga je naravno puka indoktrinacija, a dio stvaranje iluzije o postojanju kreme uspješnih ljudi kojoj treba pripadati. Uspjeti se može samo kroz sistem, ako niste dio njega, otpadate.



Uzeo sam malo proučavati alternativne dostupne izvore: oni upućuju na to da prihodi zaista uspješnih distributera (tzv. "dijamanata") ustvari mahom dolaze od prodaje promotivnih materijala, precijenjenih ulaznica za seminare i predavanja. Uporan i predan čovjek s malo "žice" zaista može u tom poslu brzo napredovati, ali kako se uspinje ljestvicom, zbog sve većih popratnih troškova otkriva da ne zarađuje ni približno koliko je planirao. Put do vrha piramide je dug, s puno filtera i da bi netko postao "dijamant" mora zaista postati čovjek iz sistema, apsolutno indoktriniran, ili apsolutno nepošten.

Zatim sam ponovo listao Amwayeve brošure i slušao te uspješne ljude, "dijamante" na kazetama - većina njih izjavljuje kako nije voljela raditi taj posao, kako je to radila samo zbog para, pa sada ima masu love i može sve što poželi. Kvaka je u ovome: PA ZAŠTO ONDA I DALJE PUTUJU, PREDAJU, I RADE? Zato jer bi inače bili odjebani iz šeme - njihov prihod dolazi uglavnom od motivacijskih materijala i aktivnosti i ustvari su plaćeni da šute. Tj. da pričaju.

Evo linka na NBC-jev članak od 7.05.2004. koji je dobro polazište za razumijevanje fenomena Amway:

http://www.msnbc.msn.com/id/4375477/

i linka za download e-knjige bivšeg Amwayevog "smaragda" (distributera vrlo visoko u lancu - nakon deset godina rada) u kojoj govori o detaljima prevare:

http://www.merchantsofdeception.com/

Otvaram ovu temu zato što mi se čini da se o njoj u Hrvatskoj uglavnom šuti: ne čini mi se da je to zato što smo prozreli Amwayeve motive - prije će biti da je moćna kompanija kupila šutnju podmazujući gdje treba. I najviše zbog onih tisuća naših indoktriniranih susjeda, prijatelja, rođaka, koji predano i fanatično razvijaju "poduzetnički projekt" koji je unaprijed osuđen na financijsku propast. Volio bih čuti i mišljenja iz dijaspore, blogeri iz inozemstva imaju pristupa širim i objektivnijim izvorima informacija, zanima me - kako trenutno Amway kotira u Zapadnoj Evropi i u SAD?
- 09:33 - Komentari (27) - Isprintaj - #

30.03.2007., petak

Presuda


Evo još jednog bisera znamenitog hrvatskog pravosuđa:


Hrastov treći put oslobođen


29.03.2007.


Mihajlo Hrastov oslobođen je optužbi za ratni zločin i u trećem suđenju na Županijskom sudu u Karlovcu. Bio je optužen za ubojstvo 13 i ranjavanje dvojice srpskih zarobljenika na Koranskom mostu '91. godine.

Nakon aplauza pristrane publike, predsjednik sudskog vijeća Marijan Janjac je pročitao obrazloženje u kojem stoji da je u vrijeme događaja Karlovac bio granatiran, a u gradu su pucali snajperisti. Za grupu neprijatelja na mostu nije dokazana bezuvjetna predaja, jer je netko od njih viknuo "bježmo", zbog čega po međunarodnom ratnom pravu oni nisu mogli imati status ratnih zarobljenika, rekao je Janjac.

"Sud je nakon provedenog postupka i ocjene svih dokaza kojima je raspolagao, zaključio da okrivljenik svojim radnjama nije ostvario obilježja kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, već da je postupao u nužnoj obrani. Bilo je uopće pitanje je li život njega i njegovog suborca bio u opasnosti, zaključili smo da jest", rekao je Janjac.

Isti sud Hrastova je već dvaput nepravomoćno oslobađao, no Vrhovni sud je poništavao presude i vraćao predmet na ponovljeno suđenje. Proces je od početka pratio i Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, koji smatra da će obrazloženje presude ući u anale sudačke gluposti: "Samo obrazloženje gdje se on pozvao na svjedočenje jednog svjedoka, kojeg je u nastavku obrazloženja gotovo potpuno dezavuirao, nešto je što doista ostavlja bez riječi."

Postoje četiri preživjela rezervista koji su svjedočili o događaju na Koranskom mostu, napominje Pusić: "Svi su oni, osim u nekim manje važnim detaljima, dali iskaze koji su se poklapali. A to je da su bili razoružani, da su satima čekali na nogostupu na mostu, te da su im zatim naredili da idu na drugu stranu, gdje su polegnuti."

Presuda je i ovoga puta nepravomoćna, a državno odvjetništvo već je najavilo žalbu. No, nakon ovakvog završetka trećeg po redu suđenja, Pusiću je upitno može li se proces, dobije li presuda novu odbijenicu na Vrhovnom sudu, ponovno voditi u Karlovcu. I sam je, kako kaže, doživio uvredljive komentare kada je ušao u sudnicu.

"Kad dođete tamo, onda vidite da niste na nekoj međunarodnoj konferenciji na kojoj raspravljate o pravnoj državi, nego u jednoj dvorani gdje vam ljudi dobacuju, a lokalni državni odvjetnici i suci osjećaju taj pritisak. Riječ je, zapravo, o jednoj vrsti presedana, jer se sada vidi – ako si dovoljno agresivan, možeš s hrpom nasilnika uplašiti suce, što naravno nitko neće priznati. Ali, ako ste tamo, ne treba biti veliki psiholog da se vidi o čemu se tu zapravo radi", zaključuje Pusić.



Rekapitulirajmo:

1. Eminentni karlovački stručnjaci za međunarodno ratno pravo zaključili su da za grupu razoružanih zarobljenika nije bila dokazana bezuvjetna predaja, jer je netko od njih navodno viknuo "Bježmo!". Ne "Juriš!", ne "Navali!", ne čak ni "Naprijed!", nego baš - "Bježmo!" I to je hrvatskog specijalca MUP opravdano toliko prestravilo da ih je pokosio mitraljezom, a kad su pali na zemlju iz neposredne blizine ih dokrajčio pucajući im pištoljem u glavu, trupove i udove, nakon čega su leševi još izbodeni nožem. Postoji dakle fond riječi koje nipošto, nigdje i nikako ne smijete izgovoriti ukoliko ste ratni zarobljenik, jer momentalno neutraliziraju Ženevsku konvenciju, a jedna od njih je i "Bježmo!".

2. Ubojica je ponovo među nama, kako smo valjda i htjeli. Ustvari, i želio bih vam da se susretnete s njim i uzvratite mu uživo ovaj pogled.



Ako smijete. Iako, čini se meni da ste vi od one sorte pristojnih ljudi koji ovakve ošišane tupogleđe naširoko izbjegavate, ispravno uvjereni kako u gepeku voze bejzbolsku palicu. To vam je pametno. U Hrvatskoj je ostalo toliko malo Srba, da će se iduća prestravljenost našeg junaka vjerojatno bolno kosnuti nekog Hrvata.

3. Ako se ovaj pravosudni bezobrazluk i sramota i sa čim mogu usporediti u zadnjih nekoliko godina (jer je sudskih gadarija bilo na pretek u Tuđmanovo vrijeme), onda je to ona presuda o silovanju kao formi rukovanja. Tada je opravdano silovanje, a vi ste odšutjeli, jer se radilo o strankinji. Ovaj put je presudom opravdano ubojstvo, a vi ćete odšutjeti, kako ne biste ugrozili bajku o "domovinskom ratu". Na što ste još spremni, dragi sunarodnjaci, spuštenih hlača, s laktovima na stolu?
- 10:02 - Komentari (11) - Isprintaj - #

29.03.2007., četvrtak

Driving in my car (4)




Solin 2005, 2006, 2007,... Ustašluci koji očito nikome ne smetaju.
- 04:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.03.2007., srijeda

Ekologija (4)


Još malo ekologije:


Ekologija (1)
Ekologija (2)
Ekologija (3)





Feral Tribune od 22. ožujka, 2007.

EKOLOŠKI SKANDAL U KAŠTELIMA: TRI CEMENTARE "CEMEX-DALMACIJACEMENTA" VEĆ GODINAMA KORISTE RAZNE OBLIKE OPASNOG OTPADA KAO GORIVO U PROIZVODNJI CEMENTA



ZALJEV ZA TROVANJE



Piše: Petar DORIĆ

"Mi znamo da cementare ne dižu temperaturu na 2000 stupnjeva, kako to tvrdi državni tajnik za zaštitu okoliša", govori ing. Vinko Grgurović iz ekološke udruge "Zvona Kaštela" i pojašnjava: "One izvode proces spaljivanja na mnogo nižim temperaturama, od oko 1350 Celzijevih stupnjeva, tako da pritom dolazi do ispuštanja otrovnih dioksina i furana." Prema tvrdnjama iz ekoloških udruga, "Cemex-Dalmacijacement" godišnje spaljuje 260 tisuća tona petrol-koksa, ekološki neprihvatljivog ugljena, a za zaštitu koristi tek "vrećaste" filtere koji otklanjaju najkrupnije čestice cementne prašine, no čitav niz otrovnih plinova i dalje se ispušta u zrak.

Tri kaštelanske cementare Cemex-Dalmacijacementa već godinama koriste razne oblike opasnog otpada kao gorivo i potpuno je nejasno služe li im visoki dimnjaci za izgaranje domaćeg i uvoznog otpada ili za proizvodnju cementa "obogaćenog" otpadom. Feralu je ustupljen dio prepiske Ministarstva zaštite okoliša i lokalne ekološke udruge Zvona Kaštela iz kojeg je vidljivo kako je čak i lokalna tvrtka Cian, poznata po poslovima deratizacije, dakle rukovanja otrovima - slala svoj otpad u peći triju kaštelanskih cementara.

U dopisu od 6. studenog 2006. godine državni tajnik za zaštitu okoliša dr. Nikola Ružinski opravdava spaljivanje otpada u cementari kao odgovor pritužbi Vinka Grgurevića iz Zvona Kaštela: "Tvrtka Dalmacijacement posjeduje dozvolu ovog ministarstva za obavljanje djelatnosti upotrebe određenih vrsta opasnog otpada (otpadna maziva ulja i zauljeni tekući otpad) kao alternativnog goriva u tehnološkom procesu proizvodnje/pečenja klinkera do 30 posto udjela u odnosu na redovno gorivo. Tehnologija proizvodnje cementa je vrlo pogodna za upotrebu manje čistih goriva i otpada, a bez onečišćenja okoliša. Svi kiseli sastojci dimnih plinova (a to su praktički svi onečišćivači) reagiraju s lužnatim sirovinama za cement i postaju sastojci cementa, a sav pepeo je također potrebna sirovina za cement i ostaje u cementu.

Cijeli se tehnološki proces odvija na vrlo visokim temperaturama od 1500 Celzijusovih stupnjeva u zoni pečenja klinkera u ratacionoj peći, a u zoni plamenika i do 2000 stupnjeva. Cementare prihvaćaju samo određene vrste otpada kao alternativno gorivo zbog tehnologije pečenja klinkera... Tvrtka Cian d.o.o. Split posjeduje dozvolu ovog ministarstva za obavljanje djelatnosti gospodarenja opasnim otpadom prema uvjetima iz Zakona o otpadu, NN174/04. Ta tvrtka može tvrtki Dalmacijacement predati na suspaljivanje samo one vrste opasnog otpada koje su navedene u dozvoli koju posjeduje tvrtka Damacijacement – otpadna maziva ulja i zauljeni tekući otpad. Ostale vrste opasnog otpada kojima posluje tvrtka Cian d.o.o. moraju se na konačno zbrinjavanje predavati ostalim ovlaštenim osobama koje imaju propisane mogućnosti za njihovo zbrinjavanje ili izvoziti u zemlje EU, kako je navedeno u dozvoli tvrtke Cian d.o.o."

Uzaludni protesti

Ministarstvo zaštite okoliša potvrđuje, dakle, kako je i opasni otpad iz splitskog Ciana završio u pećima Dalmacijacementovih cementara, a opravdava spaljivanje opasnih otpada zakonskom regulativom. Kaštelanske ekološke udruge tvrde, međutim, kako je Dalmacijacement nesumnjiv zagađivač te sumnjaju u sposobnost nadležnog ministarstva u kontrolu rada na spaljivanju opasnih i drugih otpada u cementarama "Sv. Juraj", "Sv. Kajo" i "10. kolovoza".

- Mi znamo da cementare ne dižu temperaturu na 2000 stupnjeva – govori ing. Vinko Grgurović iz ekološke udruge Zvona Kaštela, i pojašnjava:
- One izvode proces spaljivanja na mnogo nižim temperaturama, od oko 1350 Celzijevih stupnjeva, tako da dolazi do ispuštanja otrovnih dioksina i furana.

Prema tvrdnjama iz ekoloških udruga, Cemex-Dalmacijacement godišnje spaljuje 260 tisuća tona petrol-koksa, ekološki neprihvatljivog ugljena, a za zaštitu koristi tek "vrećaste" filtere koji otklanjaju najkrupnije čestice cementne prašine, a preostali dio vraćaju u proizvodnju cementa. Čitav niz otrovnih plinova, međutim, i dalje se ispušta u zrak. Svojedobna inicijativa prikupljanja 10 tisuća potpisa lokalnog stanovništva Kaštela protiv zagađivača iz cementara nije, međutim, donijela nikakvo poboljšanje na zaštiti. Kaštelani, inače, često uzaludno protestiraju čak i u Zagrebu, no premda sve tri cementare trenutačno ne zapošljavaju više od ukupno 700 radnika, država se vrlo liberalno odnosi prema stranoj upravi Dalmacijacementa, dopuštajući joj da pored spaljivanja otpada koristi i čitav niz opasnih otpada, poput spomenutog materijala iz Ciana. Velik broj mještana Kaštela svjedoči o "kiselkastom smradu", koji se širi iz tvorničkih dimnjaka i sumnjaju kako se radi o česticama teških metala i radioaktivnim tvarima.

- Ne dopuštaju nam nikakav monitoring, premda je to svjetska praksa i nije samo ministarstvo ovlašteno nadgledati njihov rad - tuži se ing. Grgurović. - Ova, kao i prethodna vlada samo donosi demagoške uredbe o zaštiti okoliša kojima se zamagljuje, inače, očito zagađenje. Ljudi pričaju o radioaktivnosti koju nije lako izmjeriti ili dokazati, ali zašto se Dalmacijacement ne zaustavi već na zagađenju bukom koje je barem jeftino i lako dokazivo? Živim blizu tvornice i kada noću želim tišinu onda moram uključiti radioaparat tako da više ne čujem cementaru.

Bespravna gradnja

Na području Split–Solin–Kaštela nalazi se velika količina tupine, neophodne sirovine za proizvodnju cementa zbog koje je u prošlom stoljeću i sagrađena grupa triju velikih cementara, od kojih je jedna, današnji "Sv. Juraj", a nekadašnji "Partizan", svojedobno bila čak i najveća cementara u Europi. Tehnološko gorivo ugljen bilo je, međutim, zamijenjeno mazutom upravo zbog ekoloških razloga, no dolaskom stranog partnera, britanske RMC-Group, domaća regulativa je izmijenjena, te je ovim cementarama dozvoljena ponovna zamjena goriva sada kombinacijom ugljena i petrol-koksa.

Lokalna koalicija nekoliko ekoloških udruga nekoliko je puta bezuspješno pozivala na građanski neposluh tražeći od državnih institucija da cementaru prisili koristiti zemni plin umjesto ugljena, zabrani spaljivanje otpada te ugradi kvalitetne filtere. Također bezuspješno, lokalni su ekolozi upozoravali i na bespravnu gradnju terminala za prekrcaj, preradu i distribuciju ugljena, koji je izgrađen na pomorskom dobru uz nasipanje mora, te na širenje iskopa tupine unutar zaštićenog područja Kaočina gaja u Kaštel Sućurcu. Cementare su, pak, uspješno smanjile jedino brojku uposlenih - od sedam tisuća stigle su do sedam stotina, dok je zagađenje ostalo isto.


Eto, meni se kao laiku nameće pitanje: hoće li i kako će otrovi iz pepela koji je u procesu sagorijevanja postao dio cementnog praha reagirati kad se od njih sutra recimo sagradi stambena zgrada? Sjetimo se kako još muku mučimo da se riješimo azbesta iz azbest-cementa i salonita, ili radona (a u oba slučaja temeljito zaostajemo za normalnim svijetom).


P.S. Opet privatiziram malo prostora kako bih poslao pošiljku svojoj svasti:

Želja ispunjena
Mali znak pažnje

- 10:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.03.2007., utorak

Nekoliko brojki






Jeste li znali: ukoliko vam se ove godine rodi dijete, od vaše lokalne samouprave dobit ćete jednokratnu pomoć od:


- 1200 kn, ukoliko živite u Splitu,
- 1000 kn, ukoliko živite u Rovinju,
- 600 kn, ukoliko živite u Varaždinu,
- 500 kn, ukoliko živite u Osijeku ili Puli,
- 0 kn, ukoliko živite u Rijeci, a niste socijalni slučaj.


Ukoliko pak živite u Zagrebu, za prvo dijete dobit ćete jednokratnu pomoć od 3000 kn. Za drugo dijete ide vas 6000 kn, a za treće i svako dalje dijete 9000 kn. No, to nije sve, zagrebački roditelji trećeg (itd.) djeteta od svog grada će nastaviti primati po 9000 kn godišnje sve dok dijete ne krene u školu.


Moglo bi se reći: tko ima, dat će mu se, ili dugo lamentirati o standardima u metropoli i provinciji. Zagrepčani ipak plaćaju 18% prireza, Osječani 13%, a Splićani svega 10%. Valjda je od općeg interesa stimulirati naseljavanje glavnog grada. Nemojte me krivo shvatiti, nije ovo zavist ni ljubomora.

Jedino, ako vas već jebu, najbolje vam je da to bude u Zagrebu.
- 09:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.03.2007., ponedjeljak

Godišnjica


Na današnji dan, 26.03.1994. umro je Branko Ćopić.



PJESMA MRTVIH PROLETERA

Branko Ćopic


…A trinaeste, mračne i kišovite noći, nekoliko desetina krajiških proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, pođoše na posljednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi… (po jednom izvještaju)


U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka,
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druže.
Palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.

Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga.

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!

Kad smo od kuća krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l' će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari:
glasnik će možda doći.

Doći će nova mladost, donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tužna mati sina.

I dan će slave doći, pobjeda biće naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.

- 10:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.03.2007., nedjelja

Dan D (14)


http://img185.imageshack.us/img185/2476/a14do6.jpg


http://img118.imageshack.us/img118/3254/a16tq5.jpg


http://img178.imageshack.us/img178/2756/a21qi6.jpg
- 09:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.03.2007., subota

Bolje od Ripleyja





Jeste li znali:


- da je gitarist grupe Can, Michael Karoli jednom prilikom misaonim naprezanjem i verbalnom naredbom uspio navesti orgulje da prestanu i opet počnu svirati.

- da ako pjesmu "Stairway To Heaven" Led Zeppelina, koja opisuje istoimeni kult iz egipatske mitologije, odsvirate unatrag, možete čuti sljedeće dijelove rečenica: "Listen! We have been there... I will sing, because I live with Satan... Serve me! ... There is no escaping it... with Satan... if we've got to live for Satan... Master Satan..."

- da ime grupe "Kiss" dolazi od "Kings In Satanic Service".

- da ime grupe AC/DC ustvari znači "Antichrist, death to Christ".

- da Ritchie Blackmore snima ploče u dvorcu kojeg opsjeda demon što tvrdi da je sluga 4000 godina starog babilonskog boga Baala.

- da je grupa Pink Floyd tijekom jednog svog koncerta prisutnim sotonistima medijalnim putem priopćila da su glazbenici "od njihovih".

- da je na koncertima T-Rexa polovica ženske publike ležala u dubokoj nesvijesti, a druga se polovica savijala histerično vrišteći?

- da je John Lennon 1962. rekao Tonyju Sheridanu: "Znam da će Beatlesi imati uspjeha kao ni jedna druga grupa. Točno to znam - jer sam za taj uspjeh svoju dušu prodao đavlu."

- da je isti John Lennon za album "Mind Games" napisao pjesmu "Bring On The Lucie" u kojoj doslovno izražava štovanje đavlu: "Ovdje postoji nešto što odmah moraš učiniti: oslobodi sad ljude. Učini to, učini to, učini to sada! Uhvatile su nas ruke iz zraka... Izreći ćemo to kao molitvu: oslobodi ljude... 666 tvoje je ime."

- da su sve ove gluposti tiskane u knjizi "Hoćemo samo tvoju dušu", stanovitog U. Baumera, koju su s njemačkog originala 1998. zajednički preveli i izdali Hrvatski katolički zbor "Mi" i zagrebački Euroliber.


Zavaljujem se u naslon stolice i razmišljam: u čemu je ovdje problem, što mi tu smeta? Očito, činjenica da je na našem tržištu prisutna knjiga u kojoj se iskrivljuje istina i tendenciozno plasiraju praznovjerna buncanja u svrhu zaglupljivanja ionako problematične javnosti, knjiga koja pretendira poučavati, a nema veze sa zdravim razumom.

Zar idiotima treba uskratiti demokratsko pravo na mišljenje, koliko god ono bilo blesavo, zar budale nemaju pravo na sljedbenike? Odgovor je i potvrdan i niječan, kako se uzme. Mislim da ne treba zabraniti tiskanje "znanstvene" knjige koja "dokazuje" da je moguća kvadratura kruga, ili perpetuum mobile, ili da je 2+2=5, ili da se rane najbolje liječe prekrivanjem izmetom, ali i da treba biti jasno kako se kompletna znanstvena i stručna javnost s podsmijehom ograđuje od takvih tvrdnji (što treba navesti na koricama takve tiskovine tik uz ISBN, na isti način kako je upozorenje o štetnosti duhana istaknuto na svakoj kutiji cigareta).

Ovo je još važnije u slučaju kad tiskovina ima namjeru unositi zabunu ili širiti paniku i paranoju među čitateljima, s mogućim opasnim posljedicama - svako toliko čitamo o kakvom nadobudnom egzorcistu ili šizofrenom lovcu na vještice koji poludi i pobije par ljudi jer čuje glasove - ovakva je literatura hrana za bolesne umove. Pretpostavljam da zapravo nema bitne razlike između ovakvih knjiga i stvarnih sotonističkih tekstova, pošto obje strane vjeruju u iste pizdarije. Pojednostavljeno, jedni vole sv. Nikolu, a drugi preferiraju Krampusa, dok razumni i odrasli ljudi znaju da za darove i šibe nisu zaslužni ni jedan ni drugi nepostojeći lik.

Naše društvo treba smoći snage stvari nazvati pravim imenom, inače nam nakon čudotvornih ruskih iscjeliteljki, megamina i Amwaya kao prethodnice, prijeti stvarna najezda ludih popova, opskurnih kultova, bizarnih sekti i samozvanih proroka.
- 10:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.03.2007., petak

Ekologija (3)





Ekologija (1)
Ekologija (2)


Još o spalionici smeća koju nam pokušavaju naturiti.


Feral Tribune od 14. ožujka 2007.


SPLITSKE IGRE NA SMEĆU

PROVIZIJA BOLJE BUDUĆNOSTI


Piše: Petar DORIĆ


Možda su ipak u pravu dalmatinski ekolozi koji tvrde da se provizija na uvoz zastarjele tehnologije za planiranu spalionicu otpada u Lećevici kreće oko visokih 20 do 25 posto, a prema nekima čak i 30 posto ukupne vrijednosti sumnjivog projekta. U svim dosadašnjim medijskim prezentacijama projekt spalionice otpada doživio je naime potpun fijasko i zgražanje javnosti pa čak i vladajuća stranka ignorira župana Antu Sanadera, koji je uz županijskog pročelnika za komunalije Tomislava Mihotića, zapravo jedini pobornik ovog projekta.

Od spalionice otpada u Lećevici se, međutim, misteriozno ne odustaje, a Feralov izvor iz lokalnih ekoloških udruga tvrdi kako je Lećevica zapravo tek test-slučaj za još otprilike petnaestak sličnih spalionica otpada, koje bi se mogle uskoro početi graditi diljem Hrvatske.

U Strategiji gospodarenja otpadom RH Ministarstva zaštite okoliša Marine Dropulić, koju je Hrvatski sabor usvojio još u lipnju 2005. godine, predviđena je gradnja od tri do sedam centara za gospodarenje otpadom do 2010. godine, te po tri do četiri nova centra svakih narednih pet godina. Kako je formulacija "centar za gospodarenje otpadom" vrlo rastezljivog značenja, a u primjeru spomenute Lećevice prezentira se kao obična – spalionica smeća, županijska upornost u podržavanju projekta postaje nešto jasnija. Za sada je projekt sličan onom iz Lećevice u pripremi još jedino na lokaciji Marišćina općine Viškovo, u Primorsko-goranskoj županiji, otprilike sa sličnom popratnom pričom protivljenja mještana i ekoloških udruga lokalnoj županijskoj vlasti. Lećevica i Marišćina tek su dvije od, dakle, petnaestak ili više mogućih investicija, svaka od po otprilike pedesetak milijuna eura; koje bi se trebale u ime zaštite okoliša investirati u tzv. centre gospodarenjem otpadom, odnosno – spalionice smeća. Ne treba ni napominjati kako bi tada smeće za spaljivanje bilo vrlo unosno uvoziti.



- 10:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.03.2007., četvrtak

The Cynic (2)


Nastavak prošlotjednog stripa.











- 10:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.03.2007., srijeda

Lektira (2)




Zija Dizdarević (1916-1942) je rođen u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu, gdje je njegova porodica preselila 1920. Po završetku osnovne škole, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu i završio je 1930. Godinu dana kasnije posao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. Kao srednjoškolac objavio je prve književne radove, učestvovao je u đačkim štrajkovima zbog čega je hapšen. Godine 1937. upisao se na studij pedagogije u Beogradu, gdje je objavljivao književne radove u brojnim listovima, ali je učestvovao i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu. U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen. Posthumno, objavljene su mu knjige ”Pripovijetke” (Svjetlost, Sarajevo 1948.), ”Prosanjane jeseni” (Dzepna knjiga, Sarajevo 1959.), Sabrana djela (Svjetlost, Sarajevo 1968.), ”Blago u duvaru” (Zadrugar, Sarajevo 1983.).


Mašo cjepar

Zija Dizdarević


- Vallahi, tuhaf ovaj narod. Dojde u kahvu, popije »jednu su dva« i obično nejma dinar u sitnu, pa ostane dužan. Svršiš mu pos'o k'o čoeku, iscijepaš mu tovar drva, a on nejma u sitno dinar i po i kaže: »Lako ćemo za to, gledaj posla«. Pa danas, pa sutra, a ti kad mu zaiščeš svoju crkavicu, ispriječi se: »Pa šta si nap'o k'o oblak, moga mi Boga k'o da je kuća, a nije ni šest kruna! Kako te nije stid svake dekike bihuzur činit' insana za taj dinar i po! Daću, šta si se prip'o«. A kad se nabeša dinar po dinar, pa mu ti ljudski kažeš: »Daj mi, br'te, onih dvan'es i po dinara«, a u njeg oči skoče k'o finđani: »Otkud tol'ko jadan bio, pa nisi mi ni četiri tovara iscijep'o, kad se prije nakupi dvan'es i po, po bogu si Turčin?« E, pa haj' ti sad, de, ufati za kraj! I još ispaneš ti kriv, i lopov, i, dina mi, lijepo me stid svoje pare zaiskat. E, baš ne zna čo'ek šta bi, de!

Nizak stas, malo povijen, sjekira preko ramena i prelomljen nos - to je Mašo. Pronosi jednostavno kroz kasabu svojih »krk beš« i rastegnute, rapave misli. »Vala, ako danas namirim pet tovara, po tri forinte - petn'es forinti, naplatiću odma' pa ja da se njekako...«

- Mašo, sabalahajrosum, daj, br'te, kad ćeš ti meni platit' ono moje? Ja tebi k'o inksanu dadoh na vjeresiju, a ti...
- Mašo, je l' de ti meni još tri i po banke pa smo kvit! Der, imana ti, pohiti!
- Mašo!...

Ljudi mu kao usput i prijateljski napominju, a on nekako osjeća da iza tih riječi počiva nešto nemilo, nešto što bi ga za tri i po banke u top metnulo. I dovikivanja liježu u njega, zabadaju se u tvrde, rapave misli, talože tjeskobu oko srca i gone ga brže između dućana. Svaki poziv udari po živcima i odmah bude hladno i prazno, prekine se nešto u unutrici i Mašo uzbuđeno, kao čovjek koji svaki čas očekuje pucanj, sluša kad će ga pogoditi riječi - prijekori:

- Mašo!
- Pa ti, dobar si čoeče...

I on nema odgovora. Ponekad samo prituži mu pa bi urlikno: »Ma, pustite me, - braćo, šta ste...« i još nešto tako uskovitlano, neodređeno, a puno pobune, pa se sve ipak slomi u njemu, nezavršeno, buncavo i prigušeno. Samo onda zuri i misli na glas, govori sa samim sobom kao da bi nadglasao onu hladnu neugodnost što se razlila po njemu.

Ide Mašo, nosi četrdeset i pet ljeta i dugove.

Jednom čitavih pet dana nije ni krajcara zaradio. Bilo ljeto, svijet nije cijepao drva. I uzeo je na vjeresiju dvije »palte« duhana. Onda je drugi put bio bolestan, pa trgovac Ibro, »dobar čoek«, našao mu se u nevolji i vjerovao mu tri kile brašna i još nešto espapa. Pa opet jedanput kad je krojio fermen. Zatim... Idu dugovi ukopani u brige. Mašo još samo priželjkuje da mu se negdje uvući u avliju, među nagomilana drva i cijepati, cijepati.

- Hanuma, da nejma ko na putu?
- Čekaj!

Žena se sakrije i odnekle radoznalo izviruje dok se on provlači avlijom.

- Eto, ima dva tovara, pribi hin časkom, nemam šta naložit'! - dolazi iza zatvorenih vrata sakriven ženski glas.
- Peke!

Svako drvo ima poneku frž ili izbočinu i na tim mjestima zakači Mašin pogled dok se ruke naviknuto dižu i spuštaju. Hah! heh! Sjekira ravnomjerno udara, zasijeca duboko, cjepalo se trese, Mašo kleca pri svakom zamahu i zaboravlja pomalo.

Onda započinje ondje gdje je prekinuo.

- Pa akobogda te saletim petn'es' forinti, taman ću se njekako zakrpit'. Malko mliva i duhana, a ja da izbije još štogod pa se odužim! Hah! heh! Samo da hoće efendija doć' pa da mi br'te plati, da ga ne gonjam poslije za 'va dva tovara po čitavoj kasabi! A ako ne dođe?... Kako bi bilo da zaišćem od hanume? Ama jok, re'će da se bojim, heh. heh, vala treba pohitit' pa da prispijem i kod Mula Asima da mu pribijem ona tri tovara! Heh! heh!

Po zidu bjesomučno skače sunčeva zraka što se odbila od oštrice. Frcaju trijeske i pred Mašinim se očima razbija nešto, razbijaju se presječeni čitavi svjetovi što su započeti negdje u mirnim tokovima rapavih, nedovršenih misli, i Maši je nekako lako, prijatno od onog razbijanja pod nogama.

Bogzna otkada je cjepar. Ni on ne pamti kad je odsjekao pola prsta na desnoj ruci i otkada zapravo nosi sjekiru sa sobom. Iz hefte u heftu siječe, lomi, krši drva i u taj lom zabija malo pomalo svoj život. Dani se nadovezuju, vječno isti. Dužan, njemu dužni, to se dvoje sukobi u mozgu, sklupča se i on nikad da uhvati kraj.

I ubija sjekirom brige. Samo je teško, nevjerovatno teško, proći ispred očiju koje te gledaju, a duboko u njima čitaš pitanje, prigovor koji će sad, na, izići: »Pa, br'te Mašo, još ti meni ne vrati ono moje!« Obraz je obraz... Mašu je stid... Udara žestoko, tako žestoko da više ništa ne čuje u sebi.

Jednom je počeo da misli. Palo mu na um da se, eto, treba svijetu odužiti, valja biti pošten, ama što da on bude pošten a da recimo Mujaga ili Salih-efendija njemu ostaju dužni i zaborave platiti, a njemu mrsko svaki čas iskati i... i - ama opet ispanu oni pravi, a on nekako ne može da zaboravi i sve ga dugovi progone, a ima ih sad oko šest banki, a ne smiješ čovjeku reći da je nepošten, gdje će on misliti na tvojih nekoliko dinarčića... Nije Mašo više ni umio da misli, samo ga ponekad uhvati huja na čitav svijet, na samog sebe, nešto mu nije u redu ni pravo, a nikako ne može da uhvati kraj ni početak.

- Hanuma, ja iscijepah!
- Dobro, Mašo, ejvallah ti! Nejma mi sad čojka kod kuće, pa mu ti reci kad ga vidiš đegod u čaršiji, nek ti plati! Hoćeš li kahvu?
- Neću, - drekne Mašo. - Đe ću ja nać' tvog efendiju, daj ti meni sad plati, valja mi jest', ne mogu ni ja živit' od have!
- Ama, dobar insanu, kad ti kažem nejmam brez čojka, a on će ti platit' ovo koji dan, dok te sretne.

Mašo je tresnuo vratima. Jedno pseto što se skitalo uz napuštenu ogradu na sokaku zaskiča i pobježe.

Po kafanama se znalo: kad Mašo tutnji nogama, otpuhuje i trese se idući, onda je »na lijevu ust'o« i ljut je kao zolja. A kao za pakost, onda se svako sjeti pogrdnog imena kojim su ga zvali nekad davno, dok je bio mlad: Mande!

Slijegalo se to njemu od pamtivijeka. Otpočelo je kad je bio dijete pa ga onako musavog i nedoćeranog, aginska djeca gonila od sebe: »Nećemo se igrati s fukarom, mati kaže da si ti ušljiv«. Nastavilo se smrću materinom, kad je on, dječak, morao sam da je pokopa, a bilo pet ljudi na dženazi. Onda sve češće. Zamolio je da goni fijaker Halim begov, rekli mu: »Šta ćeš nam ti?« Sjedao u kafanama i niko s njim nije progovarao više od »merhaba«. Jedanput se počeše šaliti. Nadjenuše mu ime Mande... Zalutala bi svake zime po koja gruda i na njegova leđa. Zadužio se - progone ga. Dužni mu - ne smije zaiskati. Sliježe se u njemu od svega toga nešto oporo i jetko i on nekako kao u snu osjeća da je to nešto kao cjepalo kvrgavo, tvrdo i da bode, i sve mu dolazi da to izvadi, oslobodi iz sebe, a ne može nikako. Samo ono raste i Mašu sve češće srdžba obuzima.

- Mande! Bocnulo ga je.
- Mande! Ujelo ga.
- Mande!

Poteže iz dubina tešku kao pećina psovku i pojuri u kafanu odakle se čuo prigušen smijeh.

- Šta je? Kome je meram da me dijera? Nek izađe!
- Jami, Mašo!
- Drž, desno!

Pred očima i iza očiju kuha, vrije. Neko je, obijestan, prošao za leđa Mašina i »čavlesnuo« ga dlanom po glavi. Neko je s druge strane udario »klempu«.

- Hu-u, uu!

Jeziv tajac. Mašo se sagao, zakolutao očima, spazio ispruženu ruku što se zaustavila u namjeri da ga udari i prihvatio za sjekiru. Ohladiše se duše i svako se pokaja.

Pokreće se tvrdo, drvenasto u unutrici Mašinoj, zagrebe bolno, navuče tamu pred zjenice, onda se otkine i provali. Četrdeset i pet godina jada riknu kao zvijer i srca se zalediše.

Ispružena ruka klisnu kroz otškrinuta vrata. Mašo se natisnu za njom.

- Jami!

Ne dajte, ljudi!

Ubiće čoj'ka!

- Hu-u-uu!

Mašo podigao sjekiru, raširio oči, gaće lepršaju, a pod njim tutnji. Drma se kasaba. Podignuta sjekira sijeva i juri.

- 10:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.03.2007., utorak

Upoznajte azbestozu... Možda ćete se družiti (6)


Nastavljajući se na prethodne postove o azbestu u našoj okolici, prilažem članak iz najnovijeg Ferala.


Stari postovi - 1. nastavak
Stari postovi - 2. nastavak
Stari postovi - 3. nastavak
Stari postovi - 4. nastavak
Stari postovi - 5. nastavak


Feral Tribune od 14. ožujka 2007.

EKOLOŠKI ALARM U PLOČAMA: NEKONTROLIRANO ODLAGANJE OPASNOG AZBESTNOG OTPADA U BLIZINI GRADA UZNEMIRILO GRAĐANE

POŠTO PLUĆA U PLOČAMA?



Piše: Luko BRAILO

Na padini podno groblja Laniština, koje je od središta Ploča udaljeno ni stotinjak metara zračne linije, nalazila se gomila vreća punih crnog i bijelog praha intenzivnog smrada, koji žestoko nadražuje nosnice i gotovo spontano izaziva dugotrajni kašalj. Bivši radnici tvornice "Azbest" uvjereni su da je riječ o "opasnom azbestoznom i kancerogenom otpadu", koji uvelike ugrožava i izvor Klokun odakle se građani Ploča opskrbljuju pitkom vodom. Unutar, pak, nekadašnjeg tvorničkog kruga mnoštvo je raspadnutih vreća sa smrtonosnim azbestnim vlaknima i azbestnom prašinom, kao i nekoliko natrulih bačava u kojima se nalazi tzv. rezofen, koji spada među najotrovnije tvari u "azbestnoj obitelji"

Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Ono što se (ne) vidi je opasni azbestni otpad čije je nelegalno odlaganje proteklih dana uzbudilo javnost u Pločama. No, krenimo redom. Nakon dojave zabrinutih građana o nekontroliranom odlaganju opasnog azbestnog otpada potpisani je Feralov novinar u ponedjeljak, 12. ožujka, u poslijepodnevnim satima, stigao u Ploče. Tamo su me dočekali predstavnici nedavno osnovane Udruge "Žrtve azbesta" Smiljan Batinović – Crni i Braco Gradac, današnji umirovljenici i nekadašnji radnici pločanske tvornice "Azbest" (kasnijeg "Plobesta"), tvrtke koja je nekad važila za najvećeg prerađivača azbesta i proizvođača kočionih obloga u bivšoj Jugoslaviji. U hrvatskom pretvorbeno-privatizacijskom kaosu "Plobest" je 1999. godine otišao u stečaj, a na njegovim ostacima utemeljena je tvrtka "Novi Plobest". U krugu tog novog poduzeća ostale su tone opasnog azbestnog otpada koji se, kako se s vremena na vrijeme čuje u Pločama, nekontrolirano odlaže u samoj blizini grada.

U pratnji dvojice radnika s pedesetak godina radnog staža u "Azbestu"/"Plobestu" i Ane Muse, predsjednice pločanskog ogranka ekoudruge "Lijepa naša", u ponedjeljak poslijepodne obišli smo predio podno pločanskog groblja Laniština. Na padini podno tog groblja, koje je od središta Ploča udaljeno ni stotinjak metara zračne linije, našli smo i snimili gomilu od najmanje pedesetak plastičnih i papirnatih vreća, nalik na one od cementa. Na nekim od njih su bili vidljivi ćirilični natpisi Boris Kidrič i Dimče Mitrov – rudnici za talk – Titov Veles, a uz te bilo je i nekoliko vreća s latiničnim natpisom INA–Kutina. Te su vreće bile pune crnog i bijelog praha intenzivnog mirisa, točnije smrada, koji žestoko nadražuje nosnice i gotovo spontano izaziva dugotrajni kašalj.

Šokantna slika

Batinović i Gradac, kao ljudi s dugogodišnjim iskustvom u radu s azbestom, uvjereni su da je riječ o "opasnom azbestoznom i kancerogenom otpadu" koji je podno Laništine tko zna kako dospio. Nepunih deset metara dalje od tog "odlagališta" nalazi se i pčelinjak, a od Laništine do Klokuna, odnosno izvora odakle se građani Ploča opskrbljuju pitkom vodom, udaljenost iznosi nekoliko stotina metara. Kako se radi o izrazito kraškom području i opasnom otpadu za koji stručnjaci kažu da u sebi sadrži i više od dvadeset štetnih sastojaka po ljudsko zdravlje, logično se nameće pitanje je li izvor Klokun u opasnosti. Šokirani viđenim i snimljenim prizorom, napustili smo to "odlagalište" da bi potom zajednički obišli prostor uokolo ex "Azbesta", odnosno "Novog Plobesta" u pločanskoj luci.

Unutar nekadašnjeg tvorničkog kruga opasanog zahrđalom žičanom ogradom mnoštvo je raspadnutih vreća sa smrtonosnim azbestnim vlaknima i azbestnom prašinom koja s tog prostora uz pomoć vjetra leti po Pločama i obližnjim krajevima doline Neretve. U tom se izrazito zapuštenom tvorničkom krugu nalazi i nekoliko poprilično natrulih bačava u kojima se, navode Feralovi sugovornici, nalazi tzv. rezofen koji spada među najotrovnije tvari u "azbestnoj obitelji".

- Budući da smo dobili dojave od građana da se na predjelu podno groblja Laniština i pokraj bivšeg pločanskog kamenoloma nelegalno odlaže veća količina otrovne i smrdljive azbestne sirovine koja je strašno opasna za ljude, te da se u krugu ex tvornice "Plobest" nalaze neutvrđene količine raznog vrlo štetnog otpadnog azbestnog materijala, obavijestili smo o tome Policijsku stanicu u Pločama, inspektorat Ministarstva zaštite okoliša, kao i ekoudrugu "Lijepa naša" kako bi se utvrdilo točno stanje sa zagađivanjem okoliša i poduzele zakonske mjere - kaže nam Smiljan Batinović. Dodaje da je obilazak i uviđaj na tim lokacijama bio dogovoren za utorak, 13. ožujka, u jutarnjim satima.

Međutim, kada je u utorak ujutro na područje podno groblja Laniština stigla pločanska policija i županijska inspektorica za zaštitu okoliša Ines Lozina, utvrđeno je da su tijekom noći vreće s azbestnim otpadom misteriozno nestale. Na njihovu mjestu ostala je siva praškasta tvar koju valja analizirati, a cijeli je "postupak u tijeku, dok će podaci biti dostupni javnosti nakon svih potrebnih radnji koje je potrebno provesti".

Netko se, dakle, u Pločama žestoko igra s nelegalnim odlaganjem opasnog azbestnog otpada i uklanjanjem tragova te prljave rabote koju bi trebala razriješiti hrvatska pravna država. Hoće li se to uskoro i dogoditi, tek će se vidjeti, ali nedavni slučaj s Karlovačkom pivovarom i nesretnim Zlatkom Martinovićem koji je zbog istjecanja ugljičnog dioksida iz tih tvorničkih pogona još u komi upućuje na nužnost poduzimanja hitne akcije mjerodavnih državnih organa u Pločama.

Azbest u moru


Naime, u tom gradu u kojemu je tvornica "Azbest"/"Plobest" djelovala od 1955. do 1995. godine, nije nikakva tajna da je osim najnovijeg nekontroliranog odlaganja i skladištenja opasnog azbestnog otpada takvih slučajeva bilo i prije. Braco Gradac koji je godinama radio u tvorničkom skladištu "Plobesta" kaže da je uz mjesečnu proizvodnju od oko 130 tona gotovih proizvoda na azbestni otpad "odlazilo od 10 do 20 tona". Pomnoži li se to s četiri desetljeća koliko je tvornica bila u punom pogonu, te uzmu li se u obzir i prve godine kada je proizvodnja bila manja, računica pokazuje da je u tom razdoblju "proizvedeno" i oko 300 tona otpadnog materijala koji u sebi sadrži opasni azbest.

- Godinama se taj otpad u otvorenim kontejnerima odvozio na pločansko odlagalište Lovornik blizu Baćine - ističe Braco Gradac. Koliki je utjecaj na okoliš, odnosno na tamošnja Baćinska jezera, imalo odlaganje tolikih količina azbestnog otpada, nije poznato. Prije Lovornika opasni se azbestni otpad odlagao u Peračkom Blatu, samo stotinjak metara dalje od pločanskog izvora Klokun, ali je to odlagalište zatrpano 70-ih godina.

Gradac nam je ispričao još jednu zgodu iz svog 25-godišnjeg radnog staža u "Azbestu"/"Plobestu".
- Mi smo 90-ih godina iza novog tvorničkog skladišta, na otvorenom, imali oko 30 tona, većinom plavog azbesta. Riječ je o najotrovnijem azbestu koji je bio izbačen iz upotrebe. Bio je pohranjen u vrećama i sanducima koji su bili puknuti, otvoreni i izloženi vjetrovima koji su ga raznosili po gradu i okolici. Prilikom dolaska jedne strane delegacije u posjet tvornici naređeno je da se to skloni. Grupa radnika je to po noći pokupila i odvela na Lovornik. Kasnije se među radnicima govorilo i da se azbestni otpad brodom, odnosno maunom, odvozio i prosipao i na otvoreno more, iza rta Višnjice, pokraj pločanske plaže - priča bivši skladištar "Plobesta", ujedno i oboljeli od azbestose koju mu kao "teško, specifično oboljenje pluća prouzrokovano udisanjem azbestne prašine" država već godinama ne priznaje.


- Malo tko nas sluša, ali, vjerujte, iz iskustva govorimo o mogućim vrlo ozbiljnim posljedicama po građanstvo Ploča - kaže za Feral Smiljan Batinović – Crni, predsjednik nedavno osnovane Udruge "Žrtve azbesta". Ta Udruga okuplja više od 300 članova, nekadašnjih radnika "Plobesta" od kojih je velika većina oboljela od azbestoze.
- Tu opasnu bolest zaradili smo godinama radeći u "Azbestu"/"Plobestu", a danas se moramo sudovati kako bismo dokazali da to nije naša izmišljotina, nego teško profesionalno oboljenje. Udrugu smo osnovali kako bismo ostvarili ta prava, jer smo nakon pljačkaške pretvorbe, privatizacije i stečaja u mirovinu upućeni s iznosima od 1200 kuna. Najureni smo na ulicu bez otpremnina, bez odšteta za bolest, a ostali smo i bez 24 odrađene a neisplaćene plaće. O svemu tome smo obavještavali Državno odvjetništvo, policiju, USKOK, pisali smo premijeru Sanaderu... Pokušavamo vratiti bar dio prava koja su nam uskraćena, ali bez uspjeha - ističe Batinović.

Ukleti grad

- Molim vas zapišite: u stečajnom postupku "Plobesta" koji je vodio stečajni upravitelj Neno Banić i stečajni sudac Damir Čudina iz Splita (nije više među živima, op. a.) odobreno je 6 milijuna kuna za propisno zbrinjavanje opasnog azbestnog otpada. Vidjeli ste i sami kako danas izgleda tvornički krug, vidjeli ste gdje se i kako taj otpad "odlaže", a mi se pitamo kamo i kome se otišli ti namjenski raspoređeni novci. Kažu nam da nema novaca, a kada mi pitamo gdje su pare od prodanih skladišta "Plobesta" u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Zagrebu, Splitu, Rijeci... onda nema odgovora - ljutito će Batinović.

Inače, oko 500 nekadašnjih radnika "Plobesta" od države potražuje najmanje 10 milijuna kuna koja im sredstva nisu isplaćena nakon provedenog stečajnog postupka koji je trajao od 1999. do 2002. godine. - Još nas nešto muči - kaže Batinović. - U vrijeme provedbe stečajnog postupka oko 250 radnika imalo je medicinski potvrđenu dijagnozu da su oboljeli od azbestoze, ali se ta rješenja sudski uglavnom pobijaju, tako da mi sada iznova moramo dokazivati da smo stvarno oboljeli od te opake bolesti. Povezali smo se i s nesretnim kolegama iz vranjičkog "Salonita" koji su doživjeli sličnu sudbinu. No, Ministarstvo zdravstva nam je odgovorilo da su "prava oboljelih uposlenika regulirana nacrtom prijedloga Zakona o osiguravanju potraživanja radnika profesionalno izloženih azbestu, i da nema razloga za zabrinutost" - u nevjerici će Batinović. Ističe kako je u pločanskom kraju u posljednjih 50 godina umrlo najmanje 160 ljudi čija se smrt može povezati sa štetnim utjecajima rada s azbestom, te kasnijim razvojem raznih vrsta karcinoma, najčešće plućnoga.

- Postajemo ukleti grad - kaže Ana Musa, čelnica pločanske ekoudruge "Lijepa naša". Proteklih dana zaprijetila nam je naftna mrlja, u krugu Luke Ploče iza žičane ograde u 120 kontejnera se navodno nalazi čak 250 tona opasnog amonijaka, uokolo željezničke pruge već skoro dvije godine praši oko 140 tona rasutog tereta, sada se nelegalno počeo odlagati i opasni azbestni otpad koji zatim netragom nestaje, što je najbolji dokaz koliko je bio otrovan. Gdje je sada: u moru, u Neretvi, u nekom od kanala? U Pločama se očigledno događa ekološki kaos, i svakim danom smo sve zabrinutiji za sve nas i našu djecu - ističe Musa.

NIJEMI DIREKTOR

Direktor "Novog Plobesta" Ivica Žulj nije bio raspoložen za razgovor s Feralovim reporterom. Najprije ga je zanimalo kako smo uspjeli pribaviti broj njegova mobilnog telefona. S pitanjem o mogućnosti je li opasni azbestni otpad iz kruga nekadašnje tvornice "Azbest"/"Plobest" završio podno Laništine razgovor je i završio. Žulj je, pak, drugim medijima izjavio da tvrtka kojoj je na čelu nema ništa s nelegalno odbačenim otpadom. Direktor "Novog Plobesta" je, inače, nezavisni vijećnik u Gradskom vijeću, te donedavni član Poglavarstva zadužen za gospodarstvo i bivši zamjenik gradonačelnika Ploča.



Ploče su, inače, lijep, i meni vrlo drag gradić. Trebaš biti monstrum da bi radio takva sranja.


Motiv iz Ploča
- 09:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.03.2007., ponedjeljak

I ja sam kriv


Evo jednog starijeg članka, koji međutim nije izgubio na aktualnosti. Pročitajte i recite što mislite.





Ja sam kriv


Piše: Bojan Bajić



Kada god razmišljam o uzrocima sporosti modernizacije bh. društva, onda moja razmišljanja uvijek neminovno završe s konstatacijom ''Ja sam kriv''.

Za nekoga ko se koristi razumom i logičnim promišljanjem nema ništa loše u činjenici da je BiH multietničko društvo i da tu vrijednost treba njegovati, da se politički sistem treba ustrojiti na način da servisira potrebe građana, da BiH bude država građana uz punu slobodu njegovanja različitih kolektivnih identiteta, da BiH postane članica Evropske unije..., naprosto zato jer razum zahtijeva da se živi u društvu koje prioritet stavlja na svakodnevne ljudske potrebe: da se kvalitetno liječi, da se kvalitetno obrazuje, da ima pošteno suđenje, da ima izbalansirano i objektivno informisanje, da ima mogućnost da radi i zaradi, da slobodno putuje, da ga niko ni po kojem osnovu ne diskriminiše, da rađa djecu itd.

Zašto ova priča, koju obični građani shvataju jer je osjećaju na sopstvenoj koži, nekako opet ostaje u drugom planu, pa ti isti građani na kraju opet izaberu da žive po etnonacionalističkim standardima, koji su ništa više od ''maglovite iluzije''? U takvoj iluziji moguće je šetati po kiši u januaru, odbijati upotrebu kišobrana, a onda se na nekoga ljutiti što smo zaradili upalu pluća. Dakle, što bi taj isti ''narod'' rekao, ne može i jare i pare. Ne može i Dejton i Brisel. Hoćeš u EU reformiši Dejton, pa nije to sveto slovo, prije Dejtona je bio i Berlinski kongres, pa reformisan, pa šta? Ako nećes da pokisneš uzmi kišobran, ako hoćes da ti ruke budu u džepovima, onda pokisni. Ali tek nakon što pokisneš dolazi najbitnija suštinska mentalna greška u našem društvu, a to je okrivljivanje nekog drugog zato što si zasluženo bolestan. Moraš da shvatiš da si u svemu onome što ti se dešava, dobrom ili lošem, odgovoran sam za sebe. Nemoj da kriviš nekog drugog zato što se držiš Dejtona kao pijan plota, pa onda ne uđeš u EU za 30 godina.

Ne možeš da kočiš reformu političkog sistema, a onda da tražiš bolje uslove života. To ne može. U stvari, koči ti ako hoćeš, ali nemoj kasnije da se žališ što posla nema. Ne možeš da voziš auto, a da ne mijenjaš redovno ulje. Ne možeš da podržavaš političke partije sačinjene od pripadnika samo jednog naroda, a da očekuješ da se oni bave tvojim životnim problemima, naprosto zato jer je njima dosta lakše da stvaraju tenzije i svađu i tako vladaju. To su zakoni ''prirode i društva'', ne možeš nikad bolje živjeti ako misliš da neko drugi treba da ti stvori posao i uslove. Nećeš nikad uspjeti dok ne shvatiš da si sam odgovoran i kriv za stanje u državi, društvu i sopstveno. Ne možeš da kažeš da je samo vlada kriva, jer si je ti birao, a ako nisi ti, onda je tvoj komšija. To što tvoj komšija podržava vladu, to te opet ne amnestira od krivice, jer nisi ništa uradio da on shvati. Nikad ne reci: "Nije do mene", sve je do tebe!!!

Logika: ''Ja sam kriv'' je fundamentalni čip koji moramo imati u svojoj glavi. Nije taj čip zbog nekoga drugog, to je radi sebe samog, jer dok tražiš krivca u drugima, vrijeme prolazi, a život nije nešto naročito dug.

Ko je shvatio da je potrebno napraviti iskorak iz pomenute ''maglovite iluzije'', da bismo se okrenuli budućnosti, onda ima odgovornost i obavezu da to objasni onima koji još nisu shvatili. I opet, ne to zbog njih, nego zbog sebe, jer biće džaba i ako si ti shvatio, a bude više onih koji nisu. Opet ćeš da toneš kao i do sada.

Ja, Bojan Bajić, izjavljujem da sam kriv za ovo stanje u zemlji, doduše malo i glup, jer dok ja ukazujem na kreatore ''maglovite iluzije'', za to isto vrijeme oni vladaju ovom zemljom i smiju se mojim tekstovima. Pa se postavlja pitanje ko je pametan, a ko glup, oni su zasigurno pametni jer je ovo njihov raj, a ja zasigurno kriv zato što oni vode zemlju u propast, a biću definitivno i glup ako im dopustim da tako i nastave.

- 10:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.03.2007., nedjelja

Dan D (13)


http://img253.imageshack.us/img253/9364/12058893009123231loxy3.jpg


http://img254.imageshack.us/img254/7427/12269893016123150loci5.jpg


http://img248.imageshack.us/img248/1741/12428893040123152loin7.jpg
- 09:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.03.2007., subota

Ekologija (2)



Uvijek me fascinirala ljubav našeg čovjeka prema lijepom. S ukusom bira lokaciju, podiže prostranu i skupu kuću/vikendicu, ograđuje je, pomno planira vrt i sadi u njemu zelenilo. Ponosan na svoje malo imanje, redovito ga uređuje i održava, a smeće baca u jarak iza kuće.

Već vidim osjetljive dušice koje će na posljednju rečenicu nabrati nosić i ograditi se od nekulturnih vandala koji rade takve stvari. U Dalmaciji, uz more, starosjedioci vole prozivati "Vlaje", tj. doseljene žitelje Dalmatinske Zagore, ovi se opet žale na Bosance, kontinentalci pušu na doseljene južnjake, itd. Ja sam, međutim, prokrstario čitavu Hrvatsku i odgovorno tvrdim da je spomenuti model ponašanja zajednički svim njezinim regijama. Ljude koji ne pljuju po cesti, ne bacaju papiriće kroz prozor od kola i ne odlažu šut i krntije u jarke kraj puta savjetujem da obrate pažnju na ostalih 80% stanovnika koji to čine i u tome ne vide ništa neobično.

Ponekad treba intervencija izvana da bismo postali svjesni vlastite nekulture: davnih sedamdesetih, moji su poznanici autom prolazili kroz Sloveniju. Stali su na benzinskoj pumpi i dok je poslužitelj, Slovenac, utakao benzin, kćerkica je kroz prozor izbacila papirić od bombona. Kad je napunio tank i naplatio, poslužitelj je, ledenog lica, podigao papirić s tla, i zataknuo ga ispod brisača vozila. Bez riječi. Bez izgovorene riječi, moji su se poznanici osjetili posrani kao nikad u životu.

Malo treba da bi se čovjeka naučilo kulturnom ponašanju. Samo propis, i njegovo provođenje. To zna moj prijatelj koji živi u Munchenu i koji se jednom popišao u grmlje na odmorištu uz cestu (jebi ga, kad nije bilo zahoda) i dva tjedna poslije fasovao kaznu (veli: viđeni ste tad-i-tad od gospođe te-i-te). Ili moja znanica koja je bila u posjeti kod prije i dok je prija bila na poslu, izišla baciti smeće. Policajac je stigao popodne: susjedi su prijavili da smeće nije bilo razvrstano.

Već vidim novi val odmahivanja glavom: ne sviđa vam se takvo ograničavanje sloboda, smeta vam nedobrosusjedska intervencija susjeda. Nisam ni mislio da će vam se svidjeti: za našeg je čovjeka karakterističan jatački mentalitet. U jatačkom mentalitetu nema nažalost ničeg junačkog, on je sav sazdan od ljigavog sluganstva prema trenutno jačemu. A trenutno jači su kod nas oni nekulturni, čiji su hajdučki (tj. razbojnički) predstavnici na vlasti.


Splitski deponij na Karepovcu


Prije par dana, prenio sam članak o ekološkoj temi dana u Splitu i okolici: saniranju gradskog odlagališta otpada na Karepovcu i mogućoj izgradnji spalionice u Dalmatinskoj Zagori. Ne podsjeća li vas ovaj scenario na guranje smeća u jarak iza kuće? Opća je retorika: sa smećem dalje od obale i otoka - tamo želimo turizam. No nije poanta u prebacivanju problema na drugu (usto potencijalno vrlo problematičnu) lokaciju, nego njegovo trajno rješavanje. Ja sam za to da se centri za zbrinjavanje otpada grade tamo gdje je otpad nastao. U Dalmaciji, to uglavnom znači: na obali, što je dobro iz barem dva razloga, prvo - tamo je potencijalni rizik za vodotokove najmanji, i drugo - smrad će nas tako valjda natjerati na razumnu akciju.

Prije svega treba uvesti obavezu klasificiranja otpada već u domaćinstvima, uz naknade i poticaje za prikupljanje stakla, papira i svih vrsta plastičnih masa, a ne samo plastičnih boca. Proizvođače i potrošače valja stimulirati da preferiraju staklenu i papirnatu ambalažu, gdje je to god moguće (što je savršeno izvedivo - masovno pakiranje jestvina u plastiku uostalom novijeg je datuma, a u slučaju masnih ili gaziranih tekućina poput mlijeka, ulja i gaziranih pića nije ni preporučljivo). Zatim, treba krenuti u klasificiranje i crpljenje sirovina sa postojećih deponija na način kako je to uobičajeno u razvijenom svijetu: oni predstavljaju izvor goleme količine korisnih tvari. Zemlja koja želi biti turistička i ekološka destinacija, a bili bismo blesavi kad bismo htjeli išta manje, mora sebi postaviti najviše standarde i iskoristiti najnapredniju tehnologiju.

Znam da je sve ovo što pišem gradivo za pačiće male, i čudi me opća nezainteresiranost. Bojim se da će tek neka epidemija ili nepopravljiva nesreća pokazati svu raskoš naše naknadne pameti. Za žaljenje će tada, kao i obično, biti prekasno.



- 09:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.03.2007., petak

The Cynic (1)


Nova serija. Ovaj put, crtana.


After Pastor Pratt found out that his wife was sleeping with Bob the Satanist and Scott at the same time and that one of them knocked his wife up (guess who?), he had had it with her. Unfortunately he didn't want to get a divorce because it wasn't a very Christian thing to do.











- 10:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.03.2007., četvrtak

Ekologija (1)





Zašto se svaka druga tema u nas mora izroditi u skandal? Zašto se uopće nemarno postavljamo prema temama koje se doslovno tiču gole egzistencije? Zašto olako dozvoljavamo da ugrožavaju budućnost i nas, ali i naših potomaka?

Prije tjedan - dva, Slobodna Dalmacija je donijela šareno ilustrirani prilog naoko namijenjen ekološkom osvješćivanju, a ustvari u službi promocije projekta centra za zbrinjavanje otpada u Dalmatinskoj Zagori. Nešto je izgleda zaista naopako u tom projektu kad se i našu ekološki zapuštenu javnost treba senzibilizirati za nj. O projektu, ali i o nagomilanim problemima zbrinjavanja otpada Splita, grada koji se guši u vlastitim izlučevinama, kao i njegove jednako prljave okolice, govori idući članak. Neka nam on posluži kao uvertira u temu.


Feral Tribune od 28. veljače, 2007.

SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA JAVNOSTI PREDSTAVILA KONTROVERZNI PROJEKT VELIKE SPALIONICE SMEĆA U LEĆEVICI, PROTIV KOJEG VEĆ GODINAMA PROTESTIRA TRIDESETAK EKOLOŠKIH I DRUGIH CIVILNIH UDRUGA

TROVAČNICA ZA ZAGORU



Piše: Petar DORIĆ

Dalmatinske ekološke udruge protive se projektu u Lećevici iz dva razloga. Prvi je pogrešna lokacija, jer je zbog vodopropusnosti tla na čitavom području Dalmatinske zagore vrlo izvjesna mogućnost trovanja podzemnih voda koje se, desetak kilometara južnije na obali, koriste kao pitka voda, na primjer u Splitu. Drugi je razlog zastarjela tehnologija predviđena u samom centru u Lećevici, koja bi se, prema ekolozima, zapravo svela na spaljivanje otpada, dok bi ispravno bilo razvrstavanje odbačenog stakla, plastike, papira, limenki i ostataka hrane već u gradovima te daljnja reciklaža pri kojoj spalionica, poput predviđene, ne bi ni bila potrebna.

Već šestu godinu Splitsko-dalmatinska županija nastoji progurati projekt kojim bi se pod izgovorom zbrinjavanja otpada na području Lećevica-Kladnjice, u Dalmatinskoj zagori, imala graditi velika spalionica smeća. Šest godina, međutim, tridesetak lokalnih ekoloških i drugih civilnih udruga od Kaštela do Šibenika i Splita zaustavljaju ovaj projekt ponavljajući kako je nepotreban, štetan i krajnje opasan. Prosvjednici su svojedobno držali seoske straže pred ulazom u Nacionalni park Krka, bilo je više prosvjeda u okruženju policijskih interventnih vodova na zagrebačkom Markovom trgu, a u samoj Lećevici i fizičkih obračuna. Proteklog tjedna Županija splitsko-dalmatinska široj je javnosti predstavila projekt nazvavši ga "Gospodarenje otpadom – Suvremeni centar u Lećevici".

Feralovi sugovornici, predvođeni ing. Vinkom Grgurevićem iz ekološke udruge Zvona Kaštela, tvrde pak kako Županija splitsko-dalmatinska građanima želi podmetnuti ni manje ni više nego – Černobil u Zagoru.

Velike jame

"To je čista medijska manipulacija jer se ne radi o 'gospodarenju' otpadom nego o običnom deponiju smještenom u kršu na kojem bi se uništavali vrijedni sastojci sirovina koje sadrži otpad", govori ing. Vinko Grgurević i nastavlja: "Takav projekt, osim što je protuzakonit, predstavlja gospodarski kriminal i ekološki zločin, te je krajnje nemoralan."

Dalmatinske ekološke udruge protive se rečenom projektu u Lećevici iz dva razloga. Prvi je pogrešna lokacija, jer je zbog vodopropusnosti tla na čitavom području Dalmatinske zagore vrlo izvjesna mogućnost trovanja podzemnih voda koje se, desetak kilometara južnije na obali, koriste kao pitka voda, na primjer u Splitu. Drugi je razlog zastarjela tehnologija predviđena u samom centru u Lećevici koja bi se, prema ekolozima, zapravo svela na spaljivanje otpada, dok bi ispravno bilo razvrstavanje odbačenog stakla, plastike, papira, limenki, ostataka hrane... već u gradovima te daljnja reciklaža pri kojoj spalionica, poput predviđene, ne bi ni bila potrebna.

Prema tvrdnjama ekoloških udruga Zvona Kaštela, Zvona Zagore i Rast, obje studije o utjecaju budućeg centra otpada u Lećevici na okoliš, a koje su do sada korištene u ovom projektu, zapravo su proizvoljne i većim dijelom falsificirane. Prva studija zagrebačkog IPZ Uniprojekta MCF iz travnja 2005. godine uopće ne spominje velike jame koje se nalaze na prostoru oko Lećevice, a kojih, prema ekolozima, ima čak i do 300, dok su neke duboke po 170 ili 210 metara. Kako je konfiguracija tla, odnosno vodopropusnost, od velike važnosti za gradnju ovog centra otpada, nakon žestokih prosvjeda ekologa urađena je druga studija o utjecaju na okoliš koju je 2006. godine potpisao zagrebački Hrvatski geološki institut. Ovog su puta korišteni "traseri", odnosno svjetlucave razblažene kemikalije koje su se ubacivale u tlo oko Lećevice te se mjerilo vrijeme potrebno da se iste pojave na izvorima pitke vode od Šibenika do Kaštela i Splita.

Narodna predaja

"Krivotvorili su studiju", govori ing. Vinko Grgurević i pojašnjava: "Navedeno je kako se 'traser' pojavio na Jadru za 66 dana, što nije istina. Mi smo radili isti test, ali smo umjesto kemikalije koristili ljuske od žitarica. Prema našim testovima, iza kojih, dakle, stoji više od 30 lokalnih ekoloških i srodnih udruga, vodopropusnost od lokacije u Lećevici do izvora Jadra je 12 dana, od Lećevice do rijeke Krke iznosi 14 dana, a prema istom testu vodopropusnost do Gospe od Stomorja, u Kaštel Starom, je samo četiri dana."

Ekolozi godinama bezuspješno upozoravaju na uporno zanemarivanje narodne predaje prema kojoj je upravo na ovom području postojala rijeka Vinjakuša s izvorom na visokoj koti Krpušnjak planine Moseć i ušćem u moru u zaljevu Jadrtovac, u blizini Ražina kod Šibenika. Prema predaji, ova je rijeka nestala u potresu, odnosno vodeni tokovi nastavljeni su u podzemlju upravo pod lokacijom budućeg centra otpada. Bez obzira koliko ova narodna predaja ima smisla, čak i vodopropusnost "trasera" od 66 dana do izvora vode rijeke Jadro, a koja se koristi za piće u cijelom Splitu, trebala bi biti dovoljna za obaranje čitavog projekta u Lećevici.

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnje socijalističke vlasti su nakratko bile planirale prebaciti tešku industriju s jadranske obale u zaleđe Dalmatinske zagore. Svi su planovi iz ambicioznog projekta tadašnjeg Urbanističkog zavoda Dalmacije iz 1975. godine, međutim, bili brzo odbačeni nakon što je zagrebački Geološki fakultet izradio hidrogeološku studiju terena Dalmatinske zagore. Studijom je, naime, utvrđeno da bi industrija koja imalo zagađuje okolinu, upravo, otpadnim vodama bila pogubna po izvore Jadra i Žrnovnice zbog vodopropusnog tla Dalmatinske zagore. Aktualni projekt Lećevica, međutim, uporno zanemaruje ove činjenice kao da se u nekoliko desetljeća, poput političkog sustava, izmijenio i sastav tla u Zagori. Prema projekcijama koje nude pobunjeni ekolozi, otpadni centar u Lećevici stvorio bi bazen otpadnih voda veličine 1000 puta 1000 puta 10 metara koji bi, uz isparavanja, bez sumnje "propuštao" u tlo štetne sastojke.

Bez dozvola

"U njihovom projektu je nedavno rečeno da će se otpadne vode ispuštati u sustav kanalizacije radi konačne obrade", govori ing. Vinko Grgurević i nastavlja: "Ali, gdje su oni to čuli da u Lećevici postoji kanalizacija i tko im u takvu glupost može povjerovati? Mi smatramo upravo suprotno, da bi sadašnji podzemni tokovi rijeka, koje se iz pravca Bosne i Hercegovine slijevaju prema Jadranu, u slučaju odobravanja projekta Lećevica – postali jedna velika kanalizacija. Takav projekt može imati smisla samo onima koji žele uvoziti flaširanu vodu, s obzirom da pitke u kućama više ne bismo imali, te onda tu istu praznu ambalažu eventualno reciklirati u Lećevici."

Prema sadašnjim planovima splitsko-dalmatinskog župana Ante Sanadera i pročelnika upravnog odjela za komunalne poslove Tomislava Mihotića, Centar u Lećevici trebao bi početi s radom 2009. godine, težak je četrdesetak milijuna eura, a u pripremi je i korištenje sredstava iz EU programa CARDS. Projekt, međutim, još nema lokacijsku ni građevinsku dozvolu, a prema uvjeravanjima iz lokalnih ekoloških udruga – nikada je neće ni dobiti.


Gornja slika snimljena je stotinjak metara od planinarskog doma na Mosoru, gledate deponij otpadaka tog doma. Smeće su na vlastitim leđima iznijeli, te u vrtaču ili njenu okolicu bacili izletnici i planinari, te domari Doma. Kad se prema otpadu tako odnosi osvještenija populacija, što tek očekivati od onih drugih?
- 10:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.03.2007., srijeda

Bogataši?





Znate one priče o običnim ljudima koji se nisu usrećili milijunskim zgoditkom na lutriji. Rekli su šefu što ga ide, dali otkaz, kupili auto i kuću i počeli živjeti životom kakav su zaključili da im pripada - životom milijunaša. Zaboravili su svega na nekoliko detalja. Prvo, milijun i nije neka lova ako njime moraš osigurati čitavu egzistenciju. Drugo, treba se razumno držati vlastitog iskustva, a ne srljati slijepo u bajke s TV ekrana i iz tračerskih časopisa. Inače je put u propast zagarantiran. Treće, kad si imućan, postaješ meta raznih hohštaplera, koje običnom čovjeku nije lako prepoznati.

Zemlje tranzicije iz socijalizma u kapitalizam i njihovi narodi idealan su primjer malog čovjeka s velikim lutrijskim zgoditkom. Navikle na jednostavan život, s puno poštenog rada, niska ali sigurna i zaslužena primanja, uz socijalnu i mirovinsku sigurnost, najednom su uzletjele u svijet slobodnog poduzetništva, obećanu zemlju potrošnje i reklamiranog blagostanja. Zgoditak kojim raspolažu imovina je koju su stekli, izgradili ili naslijedili, počevši od poduzeća i banaka, pa sve do rudnih i vodnih bogatstava, kao i nekretnina. Na proširenom tržištu ova imovina vrtoglavo dobiva na cijeni i svakog posjednika građevinskog ili velikog poljoprivrednog zemljišta prevodi u virtualnog milijunaša. Ovo se lijepo vidi u malim dalmatinskim mjestima u kojima su se neke porodice naglo obogatile prodajom porodične starine, kuća i zemljišta.

U trenutku prodaje, šteta je još ograničenog intenziteta. Važno je što će novopečeni bogataši učiniti sa novostečenim imetkom. Loše je ukoliko ulože u jednostavno poboljšanje kvalitete života, kupe skupa vozila i bunde, tj. spiskaju djedovinu na luksuz. Međutim, ima i gorih varijanti. Jedna je da u sebi otkriju poduzetnički duh i krenu širiti imperij. Gradonačelnici malih dalmatinskih mjesta žale se na pritisak novoobogaćenih obitelji koje traže promjene urbanističkih planova u cilju "razvoja" koji ne stvara nove kvalitetne vrijednosti, nego je ustvari devastacija resursa: betonizacija, ili rasprodaja. Više je doduše onih koji se ne žale, nego unosno surađuju.

U društvu kojeg s jedne strane nagrizaju otimačina i nemoral vladajućih, a s druge bijeda trećine stanovnika, društvu opterećenom naopako postavljenim vrijednostima i promašenim očekivanjima, vlada ono što popularno nazivam atmosferom kraja povijesti. Sad je trenutak, sad treba prodati, uložiti, sagraditi, uništiti, jer će inače netko drugi iskoristiti priliku. U pozadini svega kao da je opće mutno iščekivanje nekakve kataklizme: rata, nevolje, propasti. Možda suočavanja s istinom.

Evo milijunskog pitanja za vas: što biste bili spremni učiniti za milijun kuna/eura/dolara? Još važnije, što biste učinili s tim milijunom? Financijski savjetnici kažu: ne ostavljajte posao, barem ne odmah. Isplanirajte pažljivo, procijenite što vam treba i što želite, ne žurite. Žurba je vaš glavni neprijatelj. Sjetite se da niste ni Gates, ni Getty, da se niste obogatili vlastitom zaslugom, nego vas je sreća milo pogledala. Razmišljajte kako raspolagati stečenom imovinom kako biste je predali potomcima. Nipošto se nemojte umisliti ni precijeniti! Nastavite raditi, zarađivati i štediti. Prati zube i mesti kuću jednako je važno kao i juče. Nipošto ne činite kao Goran Ivanišević, koji teško zarađenu lovu povjerava sumnjivcima. Ako investirate, potražite stručnu pomoć.

A sada ovaj odgovor primijenite na Hrvate, Srbe, Bosance i druge narode zemalja tranzicije. Je, Hrvati, vi ste face. Izišli ste iz socijalizma na tržište. Svi se otimaju za vas. Kurac! Otimaju se za ono što ste desetljećima stvarali i čuvali, a sada je postalo dostupno, a vi ste mali kakvi ste bili i juče - pazite da ne postanete još i manji. Bit ćete interesantni samo dok se to isplati, razmišljajte dugoročno. Norveška je otkrila zalihe nafte u Sjevernom moru, pa dio dobiti investirala u druge industrije, npr. uzgoj lososa - da se osigura kad nafta i plin presahnu. A vi? Pridavili ste proizvodnju za račun jeftinog uvoza, nadate se čudima od turizma, a u isto vrijeme sve ste arogantniji domaćini, a okoliš vam je sve prljaviji. Slijepo se sramite onoga što ste bili, ali ne pokušavate postati bolji, jer i nemate izgrađenih stavova o sebi, već oscilirate između euforije i depresije.

Ali sve to ne bi bilo tako porazno, da niste poput Gorana lovu prepustili na upravljanje žmuklerima, ovoj smutljivoj i slatkorječivoj kasti koju birate iz izbora u izbore.

- 08:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

13.03.2007., utorak

Lektira (1)



PARIZ

Nenad Veličković (Po drugi put prvačić)




- Tata, ima li svaki grad Ajfelov toranj?
- Nema. Samo Pariz.
- Ima i Sarajevo.
- Gdje?
- Na onom brdu što se vidi kad se vraćamo kući.
- To brdo se zove Grdonj, a ono nije Ajfelov toranj nego televizijski relej.
- Šta je televizijski relej?
- To je antena odakle izlazi program. Kad bi neko sad srušio onaj relej, ne bismo imali sliku na televiziji.
- Ima li Pariz televizijski relej?
- Ima, puno više nego Sarajevo. Mislim da je jedan i na Ajfelovom tornju.
- A šta ima u Sarajevu što nema u Parizu?
- Grdonj.
- Ne zezaj. Fino te pitam.
- Fino ti kažem.
- Nema u Parizu brda?
- Ima, ali se drugačije zove.
- Ima li u Parizu tramvaja?
- Ima. Ima i metro. To je voz koji ide ispod zemlje.
- Zašto u Sarajevu nema metro?
- Zato što naš narod više voli kopati rovove nego podzemnu željeznicu.
- Ima li u Parizu ćevapa?
- Ima negdje, sigurno. Pariz je veliki grad.
- Veci od Sarajeva?
- Sarajevo je malo.
- Nije. Do Ilidže se putuje sat vremena.
- Prvo, Ilidža baš i nije Sarajevo, a drugo, putuje se sat vremena zato jer tramvaj ide sporo, a ne zato što je Ilidža daleko.
- Zašto ti ne voliš Sarajevo?
- Zato što mislim da treba voljeti ljude, a ne zgrade.
- E, sad sam se sjetila čega ima u Sarajevu a nema u Parizu!
- Čega?
- Sarajlija!
- Njih ima u cijelom svijetu.
- Oni nisu Sarajlije.
- Po čemu se to zna, ko jeste a ko nije Sarajlija?
- Sarajlije su oni koji žive u Sarajevu.
- Jesu li i stranci koji žive u Sarajevu Sarajlije?
- Nisu. Oni su stranci.
- A kad bismo mi sad otišli u Pariz, šta bismo bili?
- Izbjeglice.
- Izbjeglice su oni koje neko otjera iz njihove kuće. Nas niko ne tjera.
- Zašto bismo onda otišli?
- Da bolje živimo.
- A zašto sada loše živimo?
- Zato što nemamo gdje da vozimo bicikle i rolere, zato što su ljudi nervozni i bijesni, zato što kad ideš ulicom ili ti padaju ledenice na glavu ili te vozači okupaju do glave, zato što su oko nas minska polja, zato što onaj ko nije bio logističar u ratu ovdje ne vidi budučnost. Zato što svi idu.
- U Pariz?
- Iz Sarajeva.
- Šta je to logističar?
- To je čovjek koji koji se brine da borci u ratu dobiju sve što im ne treba.
- Ne kontam.
- Naprimjer, evo ti zadatak. Ti si logističar, i imaš sto maraka da kupiš čizme za pet boraca. Kožne cizme koštaju dvadeset maraka, a platnene čizme pet maraka. Koje čizme bi ti kupila?
- Sto..., dvadeset..., pet... Znam! Kupila bi pet kožnih čizama po dvadeset maraka, to je sto maraka!
- E zato ti nikad ne bi mogla biti logističar. Pravi logističar kupi deset platnenih čizama za pedeset maraka, i svi ga hvale kako je sposoban, jer je svakom borcu umjesto jednog para čizama dao dva.
- A šta bude sa onih drugih pedeset maraka?
- Ti ne bi mogla biti ni delegat u Skupštini!
- Zašto?
- Zato što oni ne postavljaju takva pitanja.
- Šta radi logičar sa onih pedeset maraka?
- Logističar. Uzme ih sebi.
- Je li on to zaradio?
- Nije, to su zaradili borci sa mokrim nogama.
- Hoće li on njima dati te pare?
- Neće. Kupiće fabriku čizama, a njima će dati posao u svojoj fabrici.
- To nije pravilno.
- Nije. Zato Sarajlije idu u Pariz.



Ovdje bi fino sjela jedna posveta našem general - logističaru (u odsutnosti). A sjela bi, nešto mislim, i kakva zabrana raspolaganja imovinom, i svim onim nekretninama, po Braču i drugdje što ih je kupio. Privremena, dakako. Da mu ih sačuvamo dok se ne vrati. A kad se vrati, pa ispadne nedužan, da mu ih vratimo. Ili ne vratimo, ako ispadne kriv.

- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.03.2007., ponedjeljak

Tupilo od nekuženja






Hrvatsku javnost ovih dana potresaju sve neka neugodna otkrića. Poštovani i zaslužni general Zagorec ustvari je švercer i lupež, a usto i u sasvim nemuževnom bijegu, nedostojnom hrvatskog vojnika i časnika. Jelena Brajša je krajnje nemoralna utajivačica poreza. Stanoviti ministri ili su nesposobni, ili su do lakata prljavih šapa. Hrvatska javnost je zbunjena. Kako je moguće da su laži Sorosevih plaćenika, od kojih je godinama patriotski i s gađenjem okretala glavu, najednom potvrđene u centralnim emisijama provjereno pravovjernih medija i priopćenjima državnih hadezeovskih veličina?

Kad bi hrvatska javnost imala sposobnost logičkog povezivanja, mogla bi se uznemireno zapitati može li to značiti da će se koliko sutra - prekosutra potvrditi kako je na primjer Ivo Sanader nepošteni karijerist, Andrija Hebrang korumpirani lažov, a najdraži pacijent Branimir Glavaš zločinac i naručitelj ubojstava. Srećom, hrvatska javnost je domoljubno operirana od logike, pa je takva opasnost zanemariva.

Evo anegdote (dakle kratke i istinite crtice iz života) o mom prijatelju koji je prisustvovao sastanku s bivšim ministrom Andrijom Hebrangom. Cilj sastanka je bio ishoditi njegovu podršku u kreiranju zakonskih akata koji su trebali regulirati suradnju medicinskih i nekih drugih službi, a koja je uključivala i raspodjelu namjenskih sredstava (znam o čemu je riječ, ali neću iznositi pojedinosti, kako prijatelja ne bih doveo u neugodan položaj). Ministar je sastanak započeo zahtjevom da svi prisutni isključe mobilne telefonske uređaje i odlože ih na stol. Nakon toga je rekao: "Ukoliko postignemo dogovor, mojih je 15%." Na žalost, količina sredstava o kojoj se govorilo bila je premalena za ministrov ukus, pa do dogovora nikad nije došlo.

Zašto vam ovo pričam? Iz sasvim sebičnog i niskog poriva, samo zato da bih vam sutra - prekosutra, kad se hrvatska javnost opet čudom začudi mogao reći: "Pa jesam li vam lijepo govorio?"
- 10:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.03.2007., nedjelja

Dan D (12)



Reče videl: "To je mozda jedino sto ti fali na blogu - malo vise stajanja. Kuraca naravno." Za videl, dakle. Jer si ti to tražila.


















- 09:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.03.2007., subota

Paralele



Iz najnovijeg broja BH Dana prenosim poduži članak - diskusiju više pametnih ljudi o nevoljama socijaldemokratske političke opcije u Bosni i Hercegovini, izraženima kroz nemoć njenog nosioca, SDP BiH, da okupi svoje (brojne) potencijalne birače na artikuliranom programu koji bi se suprotstavio kriminalu, korupciji i općoj rasprodaji, ali također i prevladavajućoj letargiji - zvuči li vam to poznato? Radi li se o nesposobnosti, taštini lidera koji su se okružili svitom klimoglavaca, frakcionaštvu, ili konformizmu? Evo pitanja na koja bi u izbornoj godini trebala odgovoriti i hrvatska socijaldemokracija, predstavljena u SDP i HNS, te njihovi birači, kao i onih 40% biračkog tijela koje je od glasanja odustalo: da se mijenjate, ili da vas mijenjamo?





BH Dani od 09.03.2007.


Politika: Okrugli sto Dana


SDP BiH - alternativa ili iluzija alternative
vladajucim politickim strankama



Vjerovatno se nije teško složiti sa ocjenom da duboka kriza potresa sve pore bh. društva. Uzroka je više, ali je nesumnjivo da je jedan od njih i cinjenica nepostojanja relevantne politicke alternative vladajucoj nacionalno-kriminalnoj stranackoj oligarhiji. Godinama poslije rata kod velikog dijela gradana BiH vladalo je uvjerenje da bi upravo Socijaldemokratska partija BiH mogla biti ta alternativa. Nažalost, svakim danom je sve manje onih koji još vjeruju SDP-u, a to potvrduju i rezultati ne samo posljednjih izbora. Zašto je tako? Redakcija magazina Dani je do odgovora na ovo pitanje pokušala doci organiziranjem okruglog stola, razgovora nekolicine uglednih javnih i politickih licnosti, sadašnjih i bivših lidera i clanova SDP-a, simpatizera ove stranke. U razgovoru vodenom 2. marta 2007. godine u sarajevskom Mediacentru ucestvovali su nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ-a Raif Dizdarevic, nekadašnji clan Predsjedništva SDP-a Ljubiša Markovic, clanovi Glavnog odbora SDP-a Nijaz Skenderagic i Bojan Bajic, nekadašnji predsjednik Kantonalnog odbora SDP-a Sarajevo Nermin Pecanac, nekadašnji jugoslovenski ambasador u OECD-u Žarko Papic, nekadašnji clan Glavnog odbora SDP-a Fadil Šero, šef Izbornog štaba SDP-a na izborima 1996. godine Muhamed Abadžic, Dino Mustafic i Ivan Lovrenovic, clanovi nekadašnjeg Savjeta SDP-a BiH, te urednik Dana Senad Pecanin. Pozivi za razgovor su bili upuceni i predsjedniku SDP-a Zlatku Lagumdžiji, potpredsjedniku SDP-a Željku Komšicu, te clanovima Glavnog odbora Selimu Bešlagicu i Jasminu Imamovicu, ali niko od njih ("zbog prethodno preuzetih obaveza") nije bio u mogucnosti sudjelovati. Isto važi i za prvog predsjednika SDP-a Nijaza Durakovica, te uglednog sociologa Slavu Kukica, koji su naknadno poslali svoje pismene priloge ovoj raspravi.




SENAD PECANIN: Naši motivi za organizaciju današnjeg razgovora su slijedeci: država BiH se, kao što znamo, nalazi u teškoj ustavnoj, institucionalnoj, politickoj i ekonomskoj krizi, a naše društvo se suocava sa opasno rastucim nacionalizmom, korupcijom, nekompetentnošcu vlasti i sve težim životnim standardom za sve veci broj gradana; aktuelna, a i prethodna vlast, rezultanta je nacionalistickih politika i formirana je tek po nacelu raspodjele resora i njen cilj je zadovoljenje kriminalno-klijentelistickih interesa vlasti, a ne potreba i interesa gradana; još od 2002. zapocet je trend slabljenja izbornih rezultata demokratskih multietnickih stranaka lijeve provenijencije; SDP BiH je najvažnija opoziciona i multietnicka stranka u BiH; medutim, i na posljednjim izborima ostvarila je rezultat koji je daleko od potrebnog da bi ova stranka mogla znacajnije uticati na okoncanje duboke krize bh. države i agonije bh. društva. Zašto je to tako? Ucinilo nam se da je to jako važno pitanje od interesa ne samo za clanove i glasace SDP-a BiH, vec i za citavu zemlju i sve njene gradane. Naša prvobitna namjera je da organiziramo razgovor društveno i politicki relevantnih osoba, te lidera i istaknutih clanova SDP-a, kojima smo uputili poziv da nam se pridruže. Nažalost, pozvani Zlatko Lagumdžija, Željko Komšic, Jasmin Imamovic i Selim Bešlagic izvijestili su nas, i na tome im ovom prilikom zahvaljujem, da nisu u mogucnosti da sudjeluju zbog drugih obaveza. Žao nam je, ali svejedno mislimo da ce razgovor u ovakvom sastavu ponuditi u najmanju ruku dragocjene i poticajne teze za razmišljanje ne samo liderima i clanovima SDP-a, vec i njihovim glasacima i svim gradanima BiH. Još jednom zahvaljujem što ste se odazvali našem pozivu. Dani vam predlažu tri teme za razgovor:

Da li je SDP u datim uslovima mogao postati politicki relevantniji faktor u BiH?
Zašto SDP to nije postao?
Koliko program stranke, demokraticnost njenih unutarnjih odnosa i nacin vodenja stranke uticu na izborni rezultat i njenu politicku relevantnost?

DINO MJUSTAFIC: Moram reci da ovaj susret doživljavam na neki nacin emotivno zato što je socijaldemokratija ne samo politicka opcija, nego odredena filozofija, pogled na svijet i svjetonazor. Ovako nominirane teme su zapravo sintetizirane u jedno pitanje: Kakva je buducnost BiH bez socijaldemokratije? Mislim da je to u datim politickim korelacijama i okolnostima jedina moguca alternativa BiH ka njenim europskim integracijama i onome što se naziva gradanska država BiH. Jedna je alternativa za ideal bh. društva, a to je multietnicko društvo. Evidentno je da imamo dosta partija koje imaju prefiks socijaldemokratije, ali u jednom devijantnom oblicju koje sve više poprimaju nacionalni predznak: tu prije svega mislim na Dodikov SNSD. Mislim da je glavni razlog što sve manji broj glasaca ukazuje povjerenje socijaldemokratskoj opciji taj što se SDP nije izjasnio o nekim vrlo važnim društvenim pitanjima. Zapravo, nije bio dovoljno eksplicitan. Prvo, mislim na nacionalno i vjersko pitanje. Tu se na neki nacin nije ništa ucinilo i SDP se tu nije ocitovao na adekvatan nacin. Skoro da se to pitanje preskakalo. Drugo, mislim da je SDP morao, dok je bio u opoziciji, imati jednu mnogo radikalniju tezu, potpuno antinacionalisticku, bez ikakvog koketiranja s nacionalnim partijama i bez koaliranja sa partijama koje su na potpuno suprotnim polovima. Po meni, to su dva kljucna problema. Smatram da je danas potrebno da se socijaldemokratske opcije reformiraju u jednu opoziciju, da se pregrupiraju i objedine sve svoje potencijale - intelektualne i kadrovske - i da se na neki nacin vrate ishodištu socijaldemokratije i svim njenim vrijednostima, od socijalnih i egzistencijalnih pitanja do demokratskih principa sa jednom vrlo važnom podrškom intelektualnog backgrounda koji se u posljednje vrijeme izrazito distancirao od socijaldemokratske opcije. Tim prije što mislim da je SDP BiH ignorisao ono što se zove politicka i kuturna javnost; cak, cini mi se da mogu da upotrijebim i jednu drugu rijec, da je bio arogantan prema svim kritickim refleksijama koje su dolazile iz medija, simpatizera i poklonika SDP-a.

LJUBIŠA MARKOVIC: Kao prvo, pitao sam se koliko mi, kao ljudi izvan neke organizacije, imamo pravo da na ovakav nacin diskutujemo, i drugo, zašto o SDP-u? U Senadovom uvodu je i dio odgovora na moje pitanje, u smislu povjerenja i potrebe vjerovanja u SDP kao alternativu. Smatram da sve organizacije funkcioniraju na isti nacin. Da li su politicke partije koje se pojavljuju na izborima politicke partije u pravom smislu tih rijeci, s jasnim programima i ciljevima, sa birackim tijelom koje ih podržava stalno ili od izbora do izbora i, pogotovo, da li u tim organizacijama koje uslovno zovem politicke partije ima onih koje su istinski socijademokratske, ili im je to samo naziv? SDP se takoder udaljio od te price kao i druge socijaldemokratske partije i one ideje koje deklarativno zastupa je prilicno zapustio. Mislim da je najveci problem politickih partija što se najmanje bave kreiranjem politickih ciljeva i politickim djelovanjem, uglavnom se to svelo na društva koja okupljaju ljude koji treba da riješe - prije svega svoje probleme - kroz djelovanje u toj partiji. Sad ste došli u apsurdnu situaciju da u politickim partijama odlucuju ljudi koji od te partije žive i tu nema nikakve politike. To je zacaran krug u kome covjek, kome ništa ne treba od partije, koji dode, prica o ideji, akciji, aktivnosti; prvo doživi da ga ne razumiju, a drugo, sam taj cin biva se doživljava kao ugrožavanje pozicije. Kad vec govorimo o tome, odgovornost rukovodstva je upravo u tome što nisu pravili atmosferu dobrodošlice za ljude koji tu nisu zbog nekakvih interesa, nego zbog toga što žele da afirmiraju ideju, da doprinesu da partija postane politicki relevantna, sa relevantnom podrškom, da bi uopce mogla sprovesti neku politiku. Mislim da to, manjeviše, nedostaje svim politickim partijama.

NIJAZ SKENDERAGIC: Neki misle, opsjednuti teorijom zavjere, da se ovakvi i širi krugovi stalno okupljaju i da smišljaju kako nauditi nekima koji su, slobodno cu reci, prisvojili nešto što nije njihovo, što bi trebalo biti javno dobro. Mislim da je SDP BiH najsloženiji politicki problem u zemlji. Zašto? Zato što nama, clanovima, simpatizerima, pa, rekao bih i gradanima, pa i društvu, ta stranka predstavlja mnogo više od jedne politicke partije. Znamo da loša vlast jest nesreca, ali isto tako stanje bez valjane alternative je katastrofa. SDP je potencijalno ta alternativa i mislim da je to jedan od razloga zašto agonija SDP-a zanima širu javnost. U toj konstelaciji, SDP dode kao neko opce dobro i zbog toga što ogroman broj ljudi u ovoj zemlji kompetentnu socijaldemokratiju vidi kao šansu za rješenje politicke krize u BiH. Mislim da se politicka kriza u ovoj zemlji može riješiti, ali isto tako mislim da ovakav SDP nije kompetentan i zato mora preuzeti odgovornost za stanje bez alternative. Svi znamo da su Dodikovi "socijaldemokrati" najjaca politicka stranka u RS-u, a SDP BiH je sada u jednom drasticnom zaostatku i bojim se da, ako se ovako nastavi, SDP nece imati svijetlu buducnost. Jedan od razloga je i taj što se mi u SDP-u, jer sam ja i dalje clan SDP-a, bavimo sami sobom. Mislim da nas predugo razdiru unutarnji sukobi i da nekih pokušaja i ozbiljnijih angažmana na konsolidaciji partije nije bilo. Konstantno se troši preostali kredibilitet SDP-a na neke unutarnje sukobe. Mislim da je osnovni uzrok krize model vodenja stranke, odnosno, stil vladanja trenutnog lidera SDP-a. Naravno, ne mislim da se problem smije i treba svesti samo na personalnu dimenziju, ali partija, objektivno, nije otvorila proces demokratskog profiliranja niti to cini, bez obzira na niz pokušaja ljudi iz rukovodstva i iz Glavnog odbora. Ali, objektivno, mislim da sa ovakvim liderom to nije ni moguce. Jedno od rješenja je da se sa ovakvog nacina upravljanja partijom prede na jedan demokratski nacin, a najbezbolnije bi bilo da se predsjednik te partije sam povuce, mada mislim da je to gotovo nevjerovatno, da liderstvo prepusti nekom drugom i da se na taj nacin pokrene proces demokratizacije partije. Cinjenice su neumoljive i govore da stranka pada sve niže i niže, da iz izbora u izbore gubi glasove bez obzira što neki, od predsjednika pa nadalje, pokušavaju to prikazati kao izborne uspjehe. Ja bih samo podsjetio da na posljednjim izborima nije postignut ni jedan cilj ove partije.

SENAD PECANIN: Osim izbora Željka Komšica u Predsjedništvo.

NIJAZ SKENDERAGIC: E, to je i sam predsjednik partije priznao - Željko Komšic i nije bio izborni cilj. To je splet slucajnosti, podjele unutar HDZ-a... itd. O tome postoje i stenogrami do kojih ja, nažalost, ni kao clan GO-a SDP-a, ne mogu doci. Dakle, to nije bio izborni cilj. Izborni ciljevi su bili - bilježio sam neke stvari - u Sarajevu 60.000 glasova. Znamo kako smo prošli. U RS-u smo trebali biti treca partija, u Federaciji i na nivou države prva, u Tuzlanskom i Sarajevskom kantonu ubjedljivo najjaci... Dakle, nijedan izborni cilj nije postignut, a imali smo ih devet. Imamo situaciju da se u Predsjedništvu SDP-a svi divno slažu, a na terenu nam se osipaju organizacije, brišu nam se iz clanstva ugledni aktivisti, cesto i nestatutarno. I dok "drug Mica" neumoljivo jaše ovo malo države BiH, drug Zlatko ni ne razmišlja o tome da odstupi ili da nekom drugom pruži šansu, da se partija trgne iz letargije i da dobije vece povjerenje glasaca. Objektivno, nema novih ideja, nema inicijativa, nema okupljanja ljudi kojima je stalo do BiH. I bojim se da nam se kao jedno od pitanja namece: da li je nekome stalo da se ideja socijaldemokratije ubije u zemlji? U ovoj BiH, koja je poderana nacionalizmima svih vrsta, kad je SDP najveca politicka šansa da se bori s tim, mi imamo situaciju da se ta ideja guši, da se podjelama i na druge nacine ta ideja ubija. I - neko je to ranije napisao - da se socijaldemokratija razmnožava poput ameba, s tim što amebe poslije diobe nastavljaju da rastu, dok socijaldemokratske amebe ostaju male. Na kraju bih, kao clan SDP-a, htio da kažem da mi moramo prestati slaviti svoje neuspjehe, gubitak povjerenja biraca, clanova stranke i njenih prijatelja.

MUHAMED ABADŽIC: Ja se smatram socijaldemokratom, mada me birokratija SDP-a takvim ne drži. Cujem da je Mladen Grahovac, sjajan momak iz Prijedora, izbacen iz stranke jer nije platio clanarinu?! Smiješno bi bilo i u vremenu poslije '45., a ne sada. Ne mislim da nismo kompetentni da govorimo o SDP-u. Znam da ne bih imao priliku da kao gost ovo kažem na predstojecem kongresu SDP-a jer bih pokvario idilu i zimski san najveceg dijela delegata kojima su neki novi komiteti vec pripremili diskusije, kao što je to bio slucaj i na zadnja dva kongresa. Podsjetio bih na izjavu predsjednika Kantonalnog odbora SDP-a Tuzle Denisa Becirovica, uoci zadnjeg kongresa, kada je izjavio da ce svi delegati Kantonalnog SDP-a glasati za Lagumdžiju, cime je devalvirao dvojicu legalnih kandidata - Markovica i Pecanca, evo ih ovdje s nama. O pitanju koje su Dani postavili - alternativa ili iluzija alternative - ocigledno je SDP iluzija alternative. No, ja imam i kontradiktornu tvrdnju da je SDP i jedina alternativa vladajucim strankama. Prije pet godina sam u otvorenom pismu Nijazu Durakovicu i Zlatku Lagumdžiji, SDP nije vaša babovina, postavio to pitanje. Interesantno - ni tada mi niko nije odgovorio, mada mislim da mi postavljaju "ceku".

Mnogo je važnije kako da SDP postane ta alternativa. Znamo kako su protekli izbori, promijenili su se subjekti, ali je retorika ostala. Pošto su novi, morali su postati veci katolici od pape, pa su bili još bezobrazniji. Tu, prije svega mislim na Milorada Dodika, necu mu tepati. SDP je prokockao šansu, period od 2002. - 2006. nije iskoristio da se profilira, prestrukturira, kao što su nacionalne stranke iskoristile period vladavine takozvane Alijanse. Uzgred, ja se slažem s Lagumdžijom kada kaže da se neuspjesi te vlasti fakturišu SDP-u, ali je zato on kriv: u svakom je loncu bio poklopac. Ostale su se stranke u tom periodu presvukle i slistile SDP, kao što su ga slistile 2002., mada rukovodstvo drugacije kaže. Dodik radi svoj posao - upravo pocinje sjeca knezova, cak i ponajboljeg nacelnika Foce, koji je iz koalicione Socijalisticke partije, a u tome mu pomažu stranke iz Federacije koje, jadne, ne vide da kad završi u RS-u - eto ga u Federaciju, i to eto ga sa 50.000 Srba, kako je i najavio. Na šta to podsjeca - necu govoriti, organizirajte mali kviz. Naravno, napravit ce hrvatski entitet, sa onih desetak Hrvata koje ce sa sobom dovesti. Kako se suprotstaviti toj nacionalistickoj retorici i kabadahiluku? Za mene odgovor leži u dvije stvari: antifašizam i sindikati! A SDP je potpuno zaboravio i jedno i drugo! Od antifašizma skoro da bježi. Da je Zlatko Lagumdžija pred izbore govorio kao neku noc u polemici sa Tomislavom Nikolicem, uspio bi puno bolje jer je spominjao da se ponosi porodicnim partizanstvom, a to sam prvi put cuo. Zašto bježati od antifašizma kad je fašizam u budenju? Treba mu odgovoriti jednim frontom, ne samo SDP-om, svih onih koji žele dobro ovoj zemlji.

Narodnooslobodilacku pobjedu je izvojevao široki narodni pokret, koji je doduše inicirala Komunisticka partija s Titom na celu. Pet hiljada clanova KP-a i 12.000 clanova SKOJ-a ne bi nikad dobili bitku da nije bilo širokog narodnog pokreta. Sad uporedite jednog popa Vladu Zecevica, možete i Krstana Bjeljca, i jednog Kacavendu, pa vidite kakve su razlike. Ako se tome dodaju rezultati koji se uporno negiraju - preko 40 godina sigurnosti, relativne sigurne egzistencije, naravno ne glorifikujuci ga, priznajuci odredene slabosti. Medutim, postoji bojazan da ce biti proglašeni komunjarama, titoistima i zato se od toga bježi. Osnova vec postoji. Savez boraca narodnooslobodilackog antifašistickog rata je prošle godine transformisan u Savez antifašista i boraca NOAR-a. Najveci broj starih revolucionara, svjesni svog biološkog nestajanja, hoce da predaju palicu antifašisticke borbe mladim generacijama. To teško ide, ali osnova postoji. SDP je slijep za to. Prošle godine je bila 65. godišnjica ustanka naroda BiH: u Federaciji skoro da nije obilježena, a u Republici Srpskoj su održali tri skupa. Na jednom od tih skupova i taj nacionalista i separatista Dodik, u Donjoj Trnovi, prisustvuje na antifašistickom skupu i govori sve najbolje - ocigledno da mu trebaju glasovi tih antifašista. SDP to ne zanima. Drugo je pitanje radnicke klase i sindikata, koji uopce nisu predmet SDP-a. Imamo kojekakve bibere, kojcicke, toskice, koji su kao francuski akademici doživotni predsjednici granskih, krovnih sindikata, ali objektivno, oni su produžena ruka poslodavaca i vlasti, a ne pomoci radnicima. Takvoj dezorijentisanoj radnickoj klasi treba prici, ali ne iz pozadine, nego staviti se u prve redove i kad se radi o štrajku gladu i kad se radi o pendrecenju policijskom, onda ce se dobiti povjerenje. Ako poslanici SDP-a budu iznosili radnicke zahtjeve, a ne svoje, i borili se za njih, organizovali poljoprivrednike da maršnu one Bakiceve besposlicare sa Marijin-Dvora, tu cemo dobiti - ne mogu da ne kažem "mi" - velike poene, argument koji bi prevladao kod obicnog naroda. Ljudi o starim vremenima ne govore zbog Tita i jugonostalgije nego zbog punog stomaka, slobode, zdravstvene zaštite, besplatnog školovanja... Tu možemo naci zajednicki jezik, a onda cemo vidjeti da li ce se biracima svidjeti više mitovi, guslacenje i legende ili ce razmišljati o svojoj porodici i punom stomaku. Medunarodna zajednica, po mom mišljenju, nije nigdje. Kad su pitali poznatog slovenackog ekonomistu Mencingera - kako je Slovenija tako uspješno i brzo savladala sve prepreke na putu ka EU-u, on je kratko odgovorio: "Nismo slušali MMF i Svjetsku banku." Tu se slažem s Dodikom da oni trebaju otici, ali prije što odu nek pokupe svoje smece. Za mene je Dejtonski sporazum smece. Djeca tog smeca su entiteti. Price da je datum osnivanja RS-a 9. januar '92. su price za malu djecu. RS je porodena u Daytonu, Holbrooke joj je vanbracni tata.

Gledao sam Dodikovu televiziju, ne mislim na BHT, nego na RTRS i vidio sam dva iznenadenja: prvo, izvještaj o formiranju Partije socijalne pravde, usred Banje Luke, koja je za cijeli teritorij BiH, koja je multi-kulti i sve što treba biti i koja, pazite sad, bazira svoj program na tradicijama bh. socijaldemokratije s pocetka 20. stoljeca. Ne daju mi baš neku garanciju jer se lider Dragutin Ilic, kao i Špiric, prošetao kroz mnoge partije. To može biti Dodikova produžena ruka, ali nije ni bitno - bitno je da je to prva multietnicka partija tamo. Odmah poslije toga idu pioniri, marame, petokrake, zastave, revolucionarne pjesma, samo Tito da se pojavi. Preko stotinu mladih clanova se primaju u Društvo Josip Broz Tito, hvali se to vrijeme, zbog ekonomskog aspekta. Teško da bi se to moglo pustiti bez filtera. Uporno isticanje antifašizma je važno - kao i antifašistickog fronta, za ljude koji nisu clanovi SDP-a. Hocu i Danisa Tanovica i Jasmilu Žbanic i Borkija Predojevica i clanove reprezentacije u sjedecoj odbojci, ali ne u partiji - nego u frontu.

LJUBIŠA MARKOVIC: Ne mogu da se otmem utisku da smo izmedu dvije krajnosti - izmedu onoga što SDP danas jest i neke slike koju mi vidimo. Ali treba naci treci put koji može biti SDP koji ce ispuniti naša ocekivanja. Mi iznosimo svoj subjektivni stav, šta bi i kako trebalo biti: sve to uvažavam i poštujem, ali to nije realno. Problem partije u ovom što lideru treba svijest nomenklature. Nemam definitivan odgovor kako to razbiti. Ta sprega mi se cini necim što prijeti da prede u fazu potpune ravnodušnosti, a bojim se da ce onda Abadžic biti u pravu kad kaže da je to ipak ostala samo iluzija i da je možda naš problem u tome što još uvijek nismo u fazi ravnodušnosti.

BOJAN BAJIC Najbolje je da kažem nešto iz svog licnog iskustva. Da li SDP može postati relevantniji faktor - prije nego kažem u kakvim uslovima, moram analizirati šta je to SDP. Kao i svaka partija - to su neki programi, neka struktura koja hoce da na demokratskim izborima dobije glasove da polugama vlasti provodi svoj program zbog kojeg smo se okupili. Da bi ocijenili jesu li uslovi povoljni ili nepovoljni, moram reci nešto o strukturi i programu SDP-a, koji ne funkcionišu. Kad mi kao organizam ne funkcionišemo, nismo u stanju da procijenimo da li nam okolnosti idu u prilog ili ne. Ako sam nejasan - navest cu primjer: recimo, ne mogu istrcati maraton, jer imam povrijeden kuk nakon operacije; ja ne mogu procijeniti na tridesetom kilometru koji uslovi uticu na mene jer kao organizam nisam sposoban da to iznesem. Zbog toga mislim da odgovornost nose unutrašnji odnosi u SDP-u. Oni su glavni krivac za izborne neuspjehe, prije svih drugih okolnosti, o kojima možemo govoriti. To je svijest o kojoj je i Žarko govorio - to je klasicna gubitnicka svijest, koja sve relativizira i skrece sa pravih stvari. Izborna kombinatorika je vrlo egzaktna - vrlo se dobro vidi koliko mandata imate i tu nema ništa relativno. Koja je to svijest u SDP-u koja je indikator gubitnicke igre? Najbolje se vidi šta je preovladavajuce mišljenje, komentari, ljudi iz partije. Recimo, stavlja se akcenat na pitanje je li program dobar. Sad je program manje bitan, bitno mi je da li je organizaciona struktura sposobna da taj program sprovede, da možemo dobiti povjerenje. Dakle, dok ga ne sprovodimo, ništa nam ne znaci. Šta se još cuje - nadam se da nece liciti na trac - recimo, ide prica da nece biti "sjece glava" na nastupajucem kongresu da nam se javnost ne bi smijala, a narocito Avaz. Ako se mi sad rukovodimo time šta ce reci Avaz, onda mi kao SDP nismo spoznali šta je to demokratski duh. Nama javnost treba da koristi, što je više zainteresovana, sve ce nam više koristiti. Takoder, figurira mišljenje o napadima spolja, o starijim i mladim clanovima SDP-a, o izdajnicima i patriotima... To su sve nekakve djecije igre onoga koji gubi i koji se sad hvata za slamku da bi nešto mogao dokazati. Jedan prijatelj mi kaže da se ova prica u Danima montira spolja, a ja sam ga pitao je li i Bogic spolja. On odgovara: "Ne mogu da kažem da je spolja, ali vec nije u organima, pa izgleda kao spolja." Vlada navijacka atmosfera, znate da cete biti podvrgnuti raznim omalovažavanjima ili neprincipijelnim pritiscima. Normalan covjek nece na to odgovarati, pa prelazi u fazu pasivizacije, pa onda nije unutra nego spolja, pa kad je spolja, onda je i protiv i tako dalje. Gubitnici relativiziraju rezultate. SDP u RS-u više ne postoji, ni u mislima ljudi, ni u javnosti, ni kao bitan faktor, ni kao nebitan, ni kao prijetnja ostalim strankama. Jednostavno, SDP je - ništa. Ja dolazim iz Rudog, gdje SDP niko nema potrebe ni komentarisati. A prijatelj mi kaže - da smo u RS-u napravili najveci uspjeh do sada. Ja kažem - pa imali smo nekad i neke poslanike, neki klub cak. Kaže - nema to veze, mi sad imamo veci broj glasova nego ikad. E sad, dobili smo 12.000 glasova, ako bi te glasove dobili u dvije izborne jedinice - dobili bi 4 poslanika, iznutra, a ne spolja! To su price za malu djecu, to su gubitnicke price! Mišljenje koje preovladava je da se od lidera ne može pobjeci. Liderstvo je veoma važna i pozitivna stvar u demokratskim društvima. Kad vam neko nudi mnoštvo mogucnosti, vi morate imati liderske predispozicije da animirate javnost da podrži ono što vi mislite. Liderstvo u SDP-u postoji i ono je vrlo važan dio lošeg imidža SDP-a koji u krajnjoj liniji dovodi do pasivnosti birackog tijela. Žao mi je što ljudi iz vrha nisu prisutni, ali ovdje moram reci da je rad predsjednika taj koji je od presudne važnosti. Predsjednik je neko ko mora biti omiljen od strane šire javnosti, i mora biti sposoban da našu politiku progura i uknjiži glasove. Zbog toga ne smijemo bježati od liderstva. Ja smatram da predsjednik SDP-a snosi najvecu odgovornost za ovo stanje u SDP-u, mislim da ga cak i producira i da je zbog svih tih frustracija i lutanja ipak ovo postala njegova privatna bitka iz koje se on cupa tako što uvlaci stranacke organe. Znam da neke moje kolege misle da je ipak krivo clanstvo i još mnogi drugi fakori, ali ja smatram da je pozitivan lider mogao izvuci stranku iz krize i priskrbiti joj izbornu pobjedu. Ja se slažem da su uslovi u postratnoj zemlji teški i od SDP-a se možda zahtijeva da bude najvještija u svojim politickim kampanjama i manevrima jer joj je pozicija veoma delikatna i treba biti krajnje oprezan. Upravo zbog toga i želim da kažem da bez obzira na spoljnju sitaciju - kad bi SDP bio zdrav politicki organizam - mogli bismo napraviti znacajne rezutate u sva tri konstitutivna naroda u BiH; a ja tvrdim kao neko iz Republike Srpske u kojoj je sve srpsko i u kojoj se sve kroz tu prizmu gleda, da medu srpskim narodom nije dovoljno propagirana socijaldemokratska ideja. Srbi nisu zabetonirani, zapecaceni mentalitet koji to nikad nece prihvatiti. Ako se sad osvrnem na TV emisiju Javna tajna u kojoj su polemisali Zlatko Lagumdžija i Tomislav Nikolic, predsjednik SDP-a maši u poprilicnom broju ocjena. Uz njega je i clan Predsjedništva Željko Komšic poslao veoma jasnu poruku: "Haj'mo kuci, u svoja cetiri zida da ucimo ko god šta hoce", pa cemo za 30 godina ponovo raspravljati o onome što piše u historijskim knjigama, dakle isto ono što je bilo u predratnoj Jugoslaviji. I onomad je postojala "zvanicna" historija, ali je prevagnula upravo ona alternativna, prema kojoj postoji nepremostiva provalija medu nama i koja je dovela do krvoprolica. Ili: Željko Komšic s pozicije clana Predsjedništva porucuje da svi trebamo imati svoju verziju istine, a predsjednik SDP-a na pitanje šta je, odgovori da je Bošnjak, pa onda malo porazmisli i doda kako je ponosan zbog toga. Ja sam, na primjer, Bojan Bajic iz Rudog i ponosan sam što sam gradanin BiH, a dolazim iz tradicionalne srpske porodice koja je pravoslavne vjeroispovijesti, koja je lokalpartriotski orijentisana. Mislim da je predsjednik u tim svojim privatnim borbama, cupanjima i osporavanjima njegovog bošnjaštva poceo malo previše da luta i mislim da bi kao predsjednik SDP-a prvo trebao biti ponosni gradanin BiH, a tek onda sve ostalo. Da bi SDP opstao, potrebno je da istraje na gradanskoj ideji. Ako nešto konkretno budemo radili i ako prije svega budemo ponosni gradani Bosne i Hercegovine, otvorit cemo vrata mnogim ljudima da se ukljuce u pricu. Cesto i puno razgovaram s ljudima u Rudom. Od nekih 10.000 stanovnika, ima ih možda stotinu koji se deklarišu kao cetnici. Ali, nisu svi stanovnici Rudog cetnici, bez obzira što su ucestvovali u zadnjem ratu. Možemo reci da su Karadžic i Mladic zaveli diktaturu, represiju i napravili to što su napravili, ali se ne može reci da su svi ljudi u Rudom cetnici. Postoji jedna skupina ljudi koji se zalažu za tu neku cetnicku pricu, ali imate i znacajan broj ljudi koji se toga gnušaju i koji se protiv toga bore. Moramo poznavati situaciju i pronaci metu za našu pricu, da bi dobili podršku. Jedan od takvih obicnih gradana me pita, kao clana SDP-a, šta mislim o referendumu za otcjepljenje RSa. Kažem mu: Srbi koji žele takvu republiku imaju dvije opcije - jedna opcija je da se pod hitno donese odluka Narodne skupštine o organiziranju referenduma, da svi koji smatraju da to treba izadu na referendum i da budu spremni da 10 ili 15 godina žive kao Albanci na Kosovu: da imate škole u podrumima, da nemate posla, zdravstvene zaštite... i na kraju neizvjestan ishod vašeg zahtjeva. To je prva opcija. Kaže mi - pa šta ce mi to, ja cu još toliko biti radno sposoban? Ne znam šta cete, odgovaram ja njemu, ali to ti je opcija A. Opcija B ti je da prihvatiš BiH kao svoju državu, da svi budemo ravnopravni gradani i da uspostavimo jednostavniju unutrašnju strukturu da bi ti živio kao Talijan u Švajcarskoj. Srednja varijanta ne postoji - nefunkcionalne države, u kojoj se ti želiš otcijepiti, ali ne odmah, nego za 50 godina, samo cete dovesti na rub siromaštva. On kaže - opcija A mi se ne svida, ako je to tako. Zato kažem: SDP ne smije pobjeci da se direktno konfrontira i da iznese svoje stavove i po nacionalnim i po vjerskim pitanjima jer tu ne možemo izgubiti, mi tu samo možemo dobiti.

DINO MJUSTAFIC: Samo želim da kažem - možda je glavni problem SDP-a postojanje lidera, mislim da je važno depersonalizirati SDP. Prije rata, u ratu, poslije rata, imali smo mnogostruki front, dok danas imamo jednog covjeka kao apsolutnog lidera, gdje svako drugo mišljenje biva automatski ekskomunicirano. To se zove autokratija i SDP to ne smije dozvoliti, mada se vec otišlo daleko. Trebat ce mnogo snage, kritickog promišljanja i refleksije da se stvari vrate na ishodište SDP-a - demokraticnost, gradanska BiH i mora biti multietnicka partija.

RAIF DIZDAREVIC: Ja nisam bio clan SDP-a, nisam namjeravao, a i da hocu - nemam vremena. Naravno, vezu sam prekinuo kad je došlo do preobražaja SK-a SDP-a u SDP, ali suštinski razlog je program s tezom o diskontinuitetu sa Savezom komunista, koju sam shvatio kao odricanje od svega, a ne samo od grešaka. I naravno, u tom programu nisam vidio ono što je takvoj BiH bilo potrebno kao lijeva snaga. Razgovori o današnjem SDP-u su razgovori o današnjoj BiH. Treba jedan SDP koji ce u BiH donositi ono što nema, a što joj treba. Kad taj SDP gledam sa strane, kao neko ko nije clan, a ima svoja iskustva i uvjerenja - stalno se pitam koje to interese i snage predstavlja SDP. Normalno, vrhovni cilj bi trebala da bude BiH. Kao što vidite, sve stranke, koje su sada u trgovini oko fotelja - svega ima, osim poštovanja dva osnovna kriterija: interesa BiH i traženja vrijednosti i sposobnosti koji BiH trebaju. U ovom trenutku je SDP inficiran onim što u svim drugim strankama. Ovdje je bilo rijeci o nacionalnoj politici SDP-a i njenoj potpunoj slabosti, bilo je govora o antifašizmu, o životu. Gdje je tu SDP? Mislim da BiH nikad nije bila potrebnija lijeva snaga. Ako gledate socijalno stanje, receno je da nikad nije bio gori standard nego sada. U zadnjih 60-70 godina nikad nije radnicka klasa bila u gorem položaju. Ako smo mi mogli za režima Kraljevine Jugoslavije govoriti da je bio nenarodni i antiradnicki režim, mislim da je ovo isto tako i nenarodni i antiradnicki režim. Po mom uvjerenju, SDP BiH ne izražava interese gradana. Položaj radnog covjeka nikad nije bio gori. Da li su postojale mogucnosti da jedna stranka, kao što je SDP, uradi više i da li su postojale mogucnosti da ne pada, vec da raste i bude kocnicar desnici, koji bi nudio ono što bi bio konkretan interes covjeka, bez fraziranja i velikih rijeci? Mislim da su mogucnosti postojale, i sav pad, gafovi nacionalistickih stranaka - to je bio ogroman prostor za djelovanje stranke kakva bi trebala biti SDP. Prilike su propuštene, a u politici se propušteno ne vraca. Želim da izrazim skepsu da ce se stvari mijenjati tako da se nešto od izgubljenog namiri.

Stalno smo suoceni sa tim šta se dešava u SDP-u, stalno se sukobljavaju, stalno se bave sobom, stalno vidimo da otpadaju neke vrijednosti koje bi znacile u toj stranci i u njenim eventualnim pokušajima da se probrazi. Oko cega su ti sukobi? Jesu li to koncepcijski sukobi, jesu li to sukobi oko strateškog opredjeljenja ili neke konkretne akcije? Moram priznati da na to pitanje nemam odgovor, osim djelimicnog koji se sastoji u tome da svako ko ima shvatanje koje je suprotno shvatanju vrha, on je na neki nacin bio odstranjen. Da li jedna politicka partija koja nema zdrav unutarnji život, može da ispolji nešto drugo od ovoga stanja? Mislim da to nije moguce. SDP se i u tome jako dobro prilagodila drugim strankama, a ako je rijec o naslijedu vremena kojem ja pripadam, mogu reci da je SDP naslijedio više onog lošega što smo mi radili nego što je unio necega dobroga.

Da li uopšte možemo govoriti da jedina dobra stranka u BiH može da bude SDP? Mislim da ima i drugih pozitivnih stvari, napora, misli, a da nisu stranke, da nisu SDP. Da li SDP sama može da uradi onošto BiH treba, a to je front o kojem smo govorili? SDP je jako slabo posvetila pažnju antifašizmu. To je u programu jako lijepo napisano. Mi smo to isto radili - programi se cesto pišu samo za pokazivanje, a onda pred sljedeci kongres, kad treba novi pisati...

Kad sam kod kongresa, moram reci da se to skroz deformisalo, i mi smo to pred kraj uradili, što smo od kongresa pravili manifestacije, a ne radne dogovore i slobodne rasprave o onome u cemu smo i kuda bi trebalo da idemo. Ako imate 1.500 delegata - recite mi da li je to forum za raspravu i suceljavanje mišljenja?

Moram kazati, a to mi je dosta casnih ljudi, glasaca SDP-a pred izbore reklo, da nece glasati za SDP zbog rukovodstva. Mislim da je to neka poruka, ali ne vjerujem da ce se iz toga izvuci neki veliki zakljucci.

Ovdje vlada mišljenje da je medunarodna zajednica nešto cvrsto i kompaktno. To je zapravo društvo i sukob raznoraznih interesa - tako da zaklinjanje i proklinjanje medunarodne zajednice nicemu ne vrijedi. I još samo jedno - nisam vidio u angažovanju SDP-a za sasvim konkretne interese ljudi, nisam vidio interesna okupljanja, a ovdje je spomenuto - koliko je ljudi iz intelektualnih, akademskih, umjetnickih krugova okupljeno oko SDP-a. Na Duru Pucara Starog su se svi bacali kamenjem i danas isto tako. Pošto sam ga dobro znao - reci cu ovo: kucni prijatelji Dure Pucara bili su ljudi iz intelektualnih, naucnih i strucnih krugova - od pisaca, preko naucnika, do akademika. Ja to okupljanje u SDP-u ne vidim.

NERMIN PECANAC: Kad sam pošao ovamo, neki prijatelji su me nagovarali da kažem da je dobro da Zlatko Lagumdžija ostane predsjednik SDP-a. Rekao sam da sam suviše privržen socijaldemokratiji da bih želio da Lagumdžija ostane predsjednik. SDP je imao dva uspona - poslije Daytona i poslije izbora 2002. Dok je bio na izvornoj ideji socijaldemokratije, gradani su prepoznali put, a SDP im je došao kao pravi putokaz. Poslije svih uzurpacija ljudskih prava od strane nacionalnih stranaka, SDP je bio stranka koja ima odgovor, koja je javno prozivala kriminal i korupciju. Smogao je snage da stane na celo Alijanse, a za to je trebalo hrabrosti.

SDP je pokazao da je pluralizam bio ne samo sredstvo, nego i cilj. Ne namjeravam govoriti samo negativno o SDP-u. Svi razlozi koje ste naveli, doveli su do pada. Kad je SDP bio jak, Zlatko je pobrao sve komplimente, medutim, kad nije išlo dobro, nije se sjetio da primi odgovornost, da kao lider izade i kaže - ljudi, ja sam odgovoran. Nije problem kad covjek pogriješi, vec kad nastavi griješiti i nakon što mu se na to skrene pažnja - onda se ne radi o greškama nego o namjerama. Ovo što on radi ne radi ni pametan, ni mudar, ni intelektualac, ni lider. SDP je apsolutna iluzija alternative. Jer se ne radi na ujedinjenju socijaldemokratske opcije. Bolji je sa predstavnicima nacionalnih stranaka nego sa gradanskim partijama! Uzmimo Sarajevo za primjer: na izbore je izašlo 28 stranaka, pet ih je ušlo u Kantonalnu skupštinu. Od tih pet, dvije su socijaldemokratske opcije - SDP i SDU. To je pokazatelj da su ljudi u Sarajevu za socijaldemokratiju. Od stranaka koje nisu prešle izborni prag, najmanje ih je 16-17 gradanskih opcija, i tri su došle na sami rub da predu prag. Ali, sad je važnije hoce li SDP napasti SDU, ili obratno. Sastavite nas, opet nema ništa. I pored skoro 70.000 novih biraca SDP je pao sa 10 poslanika na sedam, a SDU je sa nula napredovao na tri. Nemam razloga da budem euforican, jer opet kad nas sastaviš ne predstavljamo ništa u kantonu.

Moram reci još nešto: SDP je, u vrijeme nastajanja, kada je bio politicki osporavan, odolio pritiscima o formiranju tri nacionalna SDP-a: bošnjackog, srpskog i hrvatskog. SDP BiH to nije dozvolio i to je velika pobjeda. Medutim, s ovakvim postupcima imam osjecaj da sam SDP pravi nacionalne klubove. Bojan i ja se možemo u nekim stvarima složiti ili ne složiti, ali kad pogledate recimo jednog predsjednika socijaldemokrata i kad pogledate drugog, cim znate koje je nacionalne pripadnosti, odmah unaprijed znate koja je prica bez da ga slušate. Neradom smo došli u poziciju da se u Sarajevu SDP bori za bošnjacke glasove, SNSD za srpske, samo još fali hrvatska varijanta. To u principu znaci gubitak socijaldemokratske opcije na državnom nivou i mene je licno strah tog gubitka. Puno razlicitih faktora je dovelo do ovoga. Sve ono što je SDP radio da dobije glasove automatski je zapustio cim je stao na celo Alijanse. Rad na terenu je pao na najniže grane, a niži nivoi vlasti su apsolutno zapostavljeni. Najlakše je naci nekog predstavnika mjesne zajednice i na njega svaliti krivnju. SDP ima sve samo nema birackog tijela, sve ima osim rezultata; ovi ostali ni blizu nemaju ništa - osim glasova. Previše se igra u rukavicama i previše se predstavnici SDP-a bave politikanstvom. Ja više ne znam ni koji su ciljevi stranke, ni na cemu se radi. Deset dana prije izbora, predsjednik SDP-a je rekao da Dodiku treba promijeniti cip. Deset dana poslije izbora mu je tepao "Mico". Kad ga je drug Mico šutnuo - opet ne valja. Znaci: kriterij nisu bile osnovne vrijednosti socijaldemokratije, vec što ga je "drug Mico" licno uvrijedio i ponizio, povrijedio njegovu sujetu. Smatram, zaista, da u ovom trenutku treba raditi na objedinjavanju opozicije: što je sramota predsjednika SDP-a da sjedne sa predsjednikom liberala? Kada se samo matematicki gleda - gradanske partije su dobile veliki broj glasova u Sarajevskom kantonu što znaci da Sarajevo hoce socijaldemokratiju, hoce gradansku opciju, ali oni koji vode te stranke ne znaju ili nece, što je još gore. Mislim da se SDP uljuljkao kako je najjaca opoziciona partija i zaboravlja privlaciti nove ljude, oni koji su tu - odlaze, a ništa manji problem nije ni pasivizacija clanstva. Najbolji primjer jesu izbori u Novom Sarajevu: da je SDP htio dogovor sa ostalim gradanskim partijama, opet bi imao nacelnika. Jednostavno, cini se da je SDPov cilj baviti se sobom i sve koji misle drugacije proglašavati izdajnicima, a zaboravljati pritom ko je napustio osnovne vrijednosti socijaldemokratije, ko je napustio programska nacela. Pitanje koaliranja s nacionalnim strankama je referendumsko pitanje clanstvu. Da sam pesimista, rekao bih da treba dici ruke od SDP-a, ali zbog svih pokazatelja smatram da su ljudi zainteresirani za gradansku opciju i da treba mijenjati rukovodstva.

Nije samo Zlatko Lagumdžija problem u SDP-u. Njegov nacin mišljenja je itekako prevladao, njegovi klonovi dobro rade na terenu, niko ne smije ništa reci. Pri cemu se uopce ne koristi - za ideju socijaldemokracije - naklonost medija, recimo elektronskih, koja je veca nego ikad u postdejtonskoj BiH. SDP je konstantno u prilici da iznese vlastiti stav, a ne zna to iskoristiti, tako da imam osjecaj da što više ima pažnje - sve više i više tone.

MUHAMED ABADŽIC: Je li ti, Nermine, misliš da ce rukovodstvo SDP-a ovaj okrugli sto shvatiti kao naklonost?

NERMIN PECANAC: Mislim da mediji rade ono što bi trebao SDP da radi, da je ovaj okrugli sto, ustvari, trebao Zlatko Lagumdžija - kao predsjednik SDP-a - da zakaže, da ovdje sjedi Lamija Tanovic i drugi opozicioni politicari, pa i drugi mediji i da se radi na objedinjavanju opcije, zaštiti vitalnih interesa gradana BiH.

SENAD PECANIN: Htio sam, prije nego što dam rijec Fadilu, podsjetiti da postoji Savjet SDP-a, samo je problem što je posljednji put sazvan u prošlom stoljecu, 1998. godine.

MUHAMED ABADŽIC: Ali i formiran je za našeg vakta: bili su i Marko Oršolic i Božo Matic, da ne nabrajam dalje.

NERMIN PECANAC: Ja sam u SDP-u i ja sam griješio. Nikada za sebe nisam tvrdio da sam savršen. Treba priznati greške i nastaviti dalje - da se greške isprave. Medutim, kad se tvrdoglavo ide glavom u zid i greške se samo umnožavaju.

FADIL ŠERO: Ne znam koliko cu doprinijeti da ova debata dopre do onoga koga se najviše tice, ali bih se zahvalio Danima na pruženoj prilici da ucestvujem jer ovo pitanje držim veoma znacajnim problemom društva, a ne samo problemom SDP-a. Došli smo ovdje ne posebno pripremljeni, a diskusija je zaista bila jako korisna, korisnija i bolja nego na nekim GO-ovima na kojima sam davno ucestvovao. Prije nego što kažem nešto
o SDP-u, moram reci: politiku zaista doživljavam samo i iskljucivo kao anticipaciju, dakle, kreiranje buducnosti i rad da se ono što je kreirano i dogodi. Kad je rijec konkretno o SDP-u, zaista smatram da je u SDP-u danas problem sve. Na prvom mjestu je problem upravljanja strankom. Više nije problem Lagumdžija vec je problem što se ista metodologija upravljanja uvriježila u SDP-u sve do nivoa opcinskih organizacija. Drugo, problem je organizacija, jer taj nacin upravljanja ustvari proizvodi negativnu refleksiju na same organizacije, ali to je i povezano, izmedu ostalog, i sa nedostatkom demokratske tradicije i društva u cjelini i izgradenih elemenata njenog funkcioniranja. Recimo, siguran sam - kad bi se vremenski analiziralo - da bi se ispostavilo kako je debata da li Tihic treba podnijeti ostavku ili ne mjesec dana produžila formiranje Vlade u Federaciji. Znaci, to je opci milje kod nas u zemlji da ne postoje izgradeni instrumenti, da predsjednik koji vodi stranku ako ima ijedan glas manje nego na prošlim izborima treba da podnese ostavku, jer je to sasvim normalno, a ne da se od toga pravi tragedija, da cijelo društvo debatira oko tog problema. Treci problem u SDP-u je problem kadrovske politike. Neko je ovdje rekao da SDP ima kadrove: SDP nema kadrove. Da ima, situacija bi bila drugacija. Kad to kažem, mislim sljedece: po cemu se prepoznaje rad nacelnika SDP-a u BiH? Je li ta politika jedinstvena, vidi li se da rade po istom "receptu" pa da gradani u drugim opcinama vide kako to izgleda kad je SDP na vlasti, da bi sutra glasali za njega?

Toga nema, sve je vezano za osobe koje na svaj nacin pokušavaju da nešto urade - i kad govorimo o Jasminu Imamovicu u Tuzli i kad je rijec o Mensuru Jašarspahicu u Kaknju, o Centru dok je bio Ljubiša Markovic, sad je Dževad Becirevic - što znaci da ne postoji konzistentna politika. Nema rijeci o politici, nema rijeci o kadrovskoj politici i to je na neki nacin sve u vezi. Cetvrto: SDP, izmedu ostalog, ima i programski problem. Ja se, naime, ne slažem sa onima koji tvrde da SDP ima dobar program. Nema. Neko je ovdje vec pomenuo da nema adresara, onoga kome upucuje poruku. Postoji problem i programskih nacela, a nedostaje i program djelovanja, kao peti problem. Šesti problem je nedostatak hrabrosti da se suocimo sa unutrašnjim problemima - kako unutar SDP-a, tako i u zemlji. Ako ste imali priliku sinoc vidjeti Lagumdžiju na OBN-u, culi ste da ga novinar pita: koji je vaš stav, šta cete poduzeti. On to nema. On nema poruku i to nije slucajno, to je tradicija u SDP-u, jer ne može covjek koji 10 godina upravlja strankom imati više novih ideja. Nije slucajno u Americi mandat predsjednika najviše osam godina: sve što možete uraditi, možete uraditi za taj period. Ono što možemo predložiti, u tom kontekstu jest da ovaj kongres koji je pred nama treba donijeti odluku o održavanju vanrednog kongresa u najkracem mogucem roku, ne duže od šest mjeseci. Mislim da nije moguce na ovom kongresu promijeniti politiku djelovanja SDP-a i zato smatram - i iz tih razloga sam se odazvao, da bi ta poruka otišla onim kojih se tice i koji donose odluke, a to su delegati - da se treba zahvaliti sadašnjem rukovodstvu, prije svega predsjedniku, bez mogucnosti kandidovanja na tom buducem kongresu, jer ce se tek tada i tako otvoriti jedna ozbiljna debata o tome kako i na koji nacin struktuirati buduce aktivnosti SDP-a. To ce stvoriti pretpostavke za ono o cemu ste svi ovdje govorili, a to je neka vrsta velikog okupljanja oko socijaldemokratske ideje. Bez toga, SDP nema šansi da preokrene politicke trendove u vlastitu korist. Zašto je to neophodno sada uraditi, odnosno tražiti da se održi vanredni kongres? Radi toga što smatram da ako se to ne uradi ove godine, SDP, izuzev puke slucajnosti što opet ne valja, nema nikakvih šansi za lokalne izbore. Mislim da ce se tu svesti na tri-cetiri nacelnika, što znaci da ce se nastaviti trend pada SDP-a u buducnosti i što znaci da opet nema nikakvih šansi 2010. godine. Mislim da onda prije 2014. SDP onda nece imati nikakvih šansi, s tim, da se razumijemo, ako se to ne dogodi ove godine, otvara se prostor za formiranje novih stranaka, kao što je bilo rijeci za Banju Luku, što zapravo znaci da se otvaraju velike šanse da se, ustvari, završi historija SDP-a i da se SDP svede na jednu minornu strankicu. Ovo je jasna poruka ljudima koji su delegati na kongresu i koji donose takvu vrstu odluke. Kad je rijec o objedinjavanju, ja sam pocetkom jula prošle godine otišao kod Lagumdžije tražeci da u cijeloj Federaciji objedini opoziciju. Dodik je vec bio krenuo sa ovom kvakom, pa sam tražio od Lagumdžije da djeluje državnicki, da oko sebe okupi sve partije lijeve orijentacije. Onda su me zaskocili: "Pa, dobro, Fadile, evo ja mogu progutati žaba, ali kako cu to reci Damiru, imat ce gorak ukus u ustima! Kažem: da se ne foliramo, znam da ti to možeš uraditi na GO-u, ako ti kažeš, tako ce i biti. Ali, stvar je u tome jesi li sposoban i spreman da to uradiš. Predlagao sam da izade zajedno na izbore jedna okupljena velika skupina politickih stranaka. To nije prošlo. Zlatko nije mogao dati podršku. Mislim da unutar cijelog SDP-a postoji spremnost, ali ne i hrabrost da se suoci sa istinom i da se u vezi s tim poduzmu koraci sa aspekta svog buduceg djelovanja. A onda da ne govorimo o cijeloj lepezi drugih organizacija, nevladinom sektoru itd.

IVAN LOVRENOVIC: Na prvom mjestu, mi pomalo imamo problem samog razgovora, koji ja vidim tako što smo na ovaj ili onaj nacin, ipak, svi nekakvi insideri, ne kao clanovi partije, nego po nekoj globalnoj orijentaciji. Zato bih volio vidjeti medu nama danas nekoga, ko je, po svemu, po cijelom svom politickom habitusu potpuno izvan ove price, a koji prati situaciju. To nemamo. To je, dakle, metodološki problem i zbog njega ce ovaj razgovor sigurno imati jedan veliki, cisto strukturalni nedostatak. Druga stvar, ne bih govorio o partiji, ali bih rekao ovo: svi smo mi, i tu racunam i sebe, krivi za jedan fenomen. Fenomen bih - onako, vrlo grubo nazvao - poistovjecenje SDP-a BiH sa socijaldemokracijom kao politickom orijentacijom. To smo svi krivi i na taj nacin smo mi konkretnu partiju strašno razmazili, uljuljkali je u uvjerenju da je ona jedina koja tu politicku, ideološku opciju zastupa vjerno adekvatno, da tu nema nikakve konkurencije niti je može imati. Na to se onda nadovezala i ova kasnije slicna, ali malo opet drukcija etiketa, da je ona jedina prava opozicija i jedina prava alternativa svemu, narocito nacionalizmu i tu je onda nastao klasicni sindrom razmaženosti, koji možete sada kako god hocete tretirati ili kao razmaženost partije ili kao razmaženost licnosti. Mi imamo ovo što danas imamo. Dakle, vracam sad akcenat na samu socijaldemokraciju, jer ne bih volio da govorim o partiji o kojoj ne znam mnogo. Time je izgubila socijaldemokracija, u onom smislu u kojem - i moram priznati da me je to najviše impresioniralo danas - je govorio Bajic. Kao što je i u svim drugim stvarima ova zemlja pukla na nekoliko dijelova - tako je pukla i u tome. Vi cete se svi sjetiti kad smo, tu negdje na pocetku poslijeratnog peroda, o socijaldemokraciji kao orijentaciji i o SDP-u, kao njezinom nosiocu, imali jednu optimisticku projekciju i svi smo manje-više govorili kako ce se socijaldemokracija i ova partija polako proširiti u oba entiteta, prije svega se mislilo iz Federacije na Republiku Srpsku i broj dva, obuhvatit ce u vecem broju sve, kao što je clanstvo i svoje birace i sve narode. To je bio nepisani program, možda cak i pisani, i o tome smo svi govorili kao o nekoj pozitivnoj projekciji. Šta se dogodilo? Ništa. Zapravo, dogodila se regresija i to vrlo vidna. Zato spominjem ovo što je Bajic govorio, u smislu podjele na RS i Federaciju, a onda i po nacionalnim podrucjima. Ako je tacno to što iznosim, onda je to vec samo po sebi takva regresija koja se ne može mjeriti samo pomanjkanjem birackih glasova, iako može i njima, nego necim još vecim, još gorim: može se mjeriti, naprosto, politickom atrofijom opcije, odnosne i stranke koja ju zastupa. Zašto to ne mora biti katastroficno? Vrlo jednostavno: zašto ne bismo mogli dopustiti mogucnost, iako sam svjestan koliko je to preoptimisticno, da se pojave naprosto, drugi subjekti, druge stranke iste orijentacije, koje ce je zastupati bolje nego ova? Znam da je to teško, imamo iskustvo sa SDU-om, ali zapravo to nije dobar primjer, jer svi znamo kako je SDU nastao: kao otpadnicka frakcija. To govorim u smislu tehnologije nastanka stranke i zato i nije dobar primjer. Ali, culi smo za primjer iz Banje Luke, za koji nisam znao. Dakle, sve su mogucnosti otvorene, ali ostaje problem što SDP - glomaznošcu svoje pojave unutar politickog prostora BiH - drži neku vrstu monopola. Sve ovo govorim u figurativnom smislu i to je još jedan nacin na koji on - ovakav kakav jest - i pomalo guši politicki život u BiH. Drugim rijecima, bilo bi sjajno kada bi se sama socijaldemokracija, sad ja to govorim ironicno, pomalo otresla od SDP-a i da kaže: cekaj malo, mogu ja i na drugi nacin. Drugo je pitanje - koje je i Dino Mustafic otvorio - vrlo znacajno, a to je pitanje odnosa SDP-a prema jednoj od najcvršcih stvarnosti BiH, a to je njezina nacionalna kompozitnost. Tu se slažem sa Dininom ocjenom, a pokušat cu reci o cemu se radi: nacionalna kompozitnost BiH, kao njezin trajni historijski prtljag, naprosto postoji. Svi režimi, koji su u BiH kroz njezinu historiju vladali, s tom cinjenicom su morali racunati i svaki se na svoj nacin prema toj cinjenici odnosio kao krucijalnoj politickoj cinjenici. Najedanput dolazi SDP, koji k tome baštini tradiciju one prethodne lijeve partije, koja se takoder morala nositi sa ovim problemom, i najedanput prema tom problemu nema nikakav odnos. To je nešto fantasticno. Ja to nikad nisam mogao shvatiti. Taj odnos se zadržavao samo na verbalnom nivou i to pogrešnom. Govorilo se uvijek: SDP je antinacionalisticka stranka. To samo po sebi ne znaci ništa. Zapravo, socijaldemokratska politika u BiH bez obzira ko je nosio morat ce prema tom fenomenu zauzeti aktivan stav, ali na nenacionalisticki nacin, jer imamo primjer kako se on tretira na nacionalisticki nacin. SDP je pobjegao od toga, ne tretirajuci ga nikako, a kvaka bi valjda bila da se to pitanje itekako aktivno tretira, ali na nacin socijaldemokracije, a ne na nacin nacionalista. Mislim, pošto se kod nas, htjeli to ili ne, uglavnom sve vrti oko toga, pa smo i iz današnjeg razgovara vidjeli da cak ni vapijuca, socijalna, ekonomska pitanja nisu kadra da konkuriraju po težini ovim pitanjima, onda bi naravno svaka ozbiljna socijaldemokratska partija na prvom mjestu morala imati to u vidu kao programski i stvarni svakodnevni zadatak. Ova to nije imala. Kad smo kod toga, samo da dodam: sjecate li se jedne od poslijeratnih mantri - maltene, nacionalizam ce se sam povuci i kapitulirati pred težinom socijalno-ekonomskih pitanja. Evo, više od decenije je prošlo i to se ne dogada. Dakle, radi se o necemu strašno ozbiljnom, što bi se moglo formulirati na neki figurativan nacin da nije dovoljno ljudima ni da budu gladni, nesigurni i u neizvjesnosti a da ova pitanja izgube na važnosti. To su sve stvari koje bi jedna ozbiljna, promišljena, socijaldemokratski organizirana snaga valjda trebala imati u svojoj agendi, ako ne na prvom, a ono odmah na drugom mjestu. Bojim se, iako tu ne mogu biti izricit, da je zapravo u pitanju i sama ta stvar sa socijldemokracijom. Ne znam, zapravo, kada bismo mi sad ozbiljno pritisnuli uza zid i pitali naše ljude, šta je zapravo socijaldemokracija u našoj zemlji, kakav bismo odgovor dobili. Uostalom, to je pitanje u Europi, šta je njemacka, švedska, engleska socijaldemokracija. Ali, šta je danas u bosanskohercegovackim konkretnim životnim, politickim okolnostima, šta je socijaldemokracija? Ja bih volio da mi neko dovoljno uvjerljivo, precizno i konkretno na to odgovori. SDP, bojim se, to ne zna.

SENAD PECANIN: Rezimirat cu prvi krug izlaganja. Ovo nije opravdanje, ali želim zbog citalaca i zbog javnosti da kažem: osnovni razlog ovog okupljanja jest što smatramo da ova tema pobuduje interes naših citalaca, a mislimo i da je ovo jako važno društveno pitanje. To su naši motivi. Nažalost, bojim se, skoro da sam uvjeren, a i vaša izlaganja, cini mi se, daju mi za pravo, da ce ovo biti shvaceno, prije svega u vodstvu SDP-a, kao jedan neprijateljski akt ili cin. Mislim da je ozbiljan problem SDP-a, koji generira njegov predsjednik, što svaku vrstu kritike, cak i unutar najviših organa, doživljava kao neovlašteno miješanje u svoje unutrašnje stvari. A ja na SDP gledam kao na dionicarsko društvo u kojem su suvlasnici tog dionicarskog društva svi oni koji svoj glas - svoju dionicu - na izborima ulože u SDP. Bojim se da praksa SDP-a, prije svega njenog lidera, pokazuje da smo mi u krivu, da oni ili on, SDP vide kao "društvo jednog lica". A sada vas molim za završni krug izlaganja. Volio bih da probate malo rasvijetliti fenomen s kojim se mi, novinari, susrecemo, a meni je nepojmljiv: ne mogu sebi da objasnim cinjenicu evidentnog postojanja jednog nevjerovatnog straha medu istaknutim clanovima SDP-a, koji su spremni privatno, off the record, govoriti o svim problemima koje mi pominjemo danas, ali nikako javno ili na forumima i organima SDP-a.

NIJAZ SKENDERAGIC: Po tome su druge partije puno demokraticnije, cak i ove nacionalisticke.

MUHAMED ABADŽIC: Pa to je Raif najbolje rekao: sve što je loše iz bivšeg sistema afirmisano je u sadašnjem SDP-u.

ŽARKO PAPIC: Ja cu pokušati. Ali, prvo: slažem s Ivanom. Odista je rijec o nekoj vrsti atrofije lijeve socijaldemokratske ili vec kako cemo nazvati ideje. Naravno, SDP je dijelom krivac i odgovoran za atrofiju ovih 11 i po, ako ne vec punih 12 godina. Ali, sad samo nekoliko ilustracija o društvu u BiH. Dakle, uvest cu pojam socijalne iskljucenosti što je novi termin, koji ce nam sljedovati u narednom periodu, jer EU pokušava da sagleda malo šire socijalnu situaciju pojedinih država. Koeficijent socijalne iskljucenosti u BiH je 50,32%; toliko je, dakle, stanovništva BiH socijalno iskljuceno. To je kvantitativni pokazatelj apatije i objektivnih razloga za tu apatiju i kvantitativni argument da je, ovo je samo u jednoj recenici, svima nama postalo normalno ono što nigdje na svijetu ne bi bilo normalno. Dio toga koji se odnosi na egzistencijsku užu dimenziju, dakle, govorim o siromaštvu, nezaposlenosti itd., potpuno korespondira sa Raifovom ocjenom o radnim ljudima. Kako god to nazvali, teško da je ikad bilo gore u BiH u zadnjih pedesetak godina. Interesantno je, analiticki, da postoje svi razlozi za socijalni naboj i s druge strane - apatija. Ta apatija jest, to je sad moj dodatak, odredena, Ivan je o tome govorio, tim povremeno pojacanim nacionalnim homogenizacijama, dakle, proizvodnjom uzajamnih strahova, posebno pred izbore. Medutim, ta prikrivena, neartikulisana socijalna tenzija ima dvije opcije - ona se može artikulisati progresivno lijevo, a može se artikulisati u potpuno suprotnom pravcu. Nijedan od ekstremno desnicarskih, a onda po definiciji nacionalnistickih režima, na vlast nije dolazio, govorim o 20. vijeku, u drugacijim socijalnim uslovima. Pratite genezu Njemacke s pocetka 30-ih, pa ako hocete do Miloševica s kraja 80-ih u Srbiji. Jako se bojim da se - ukoliko se ova situacija na neki nacin ne artikuliše, a SDP ovakav kakav je ocigledno pokazuje nesposobnost da je artikuliše iz svih razloga o kojima smo govorili - stalno nalazimo u riziku da se ta situacija artikuliše drugacije i onda može biti i stvarno loše po BiH. Dio ovog pitanja je da SDP odista nema odgovor na nacionalno pitanje u BiH. Pokušaj da se riješi nacionalno pitanje na nekim demokratskim osnovama kroz ravnopravnost pripada samo lijevim politickim partijama, da prostite od Lenjina, pa do danas. Neko ga je rješavao uspješno, neko manje uspješno, neko samo formalno. U ovom trenutku - SDP nema rješenja koje bi komuniciralo sa realnom situacijom, a ponudilo neku vrstu razumnog progresivnog rješenja toga što se može zvati nacionalnim pitanjem u BiH. S tim rješenjem, s tim programom formirale bi se na neki nacin osnove da se izbjegne ova opasnost artikulacije socijalnih tenzija na desnicarsko nacionalisticki nacin. Treca stvar, ja se potpuno slažem, programa de facto nema. Nacelan program je deklarativne naravi. Što konkretniji program, to bolje. Program naravno ne rješava stvar, ali je na neki nacin faktor koji ujedinjuje nacelnike opština, dakle, sve ono što jesu mehanizmi funkcionisanja. Šta bi, recimo, u tom hipotetickom programu moralo biti, ali nema? Razvijen, specificiran, objektivisticki, analiticki, kriticki odnos prema medunarodnim politikama u BiH, ali ne na nacin - oni su nas uvijek izdavali, bave se svojim interesima što je sasvim tacno, ali ništa od toga nemamo. Rijec je o onome što bi konceptualno dalo poziciju za realisticko pokazivanje suvereniteta BiH. Te mi se tri stvari cine bitnim, a pokušat cu i da odgovorim na Senadovo pitanje, mada rizikujem da budem krivo shvacen, zašto se šuti unutar organa SDP-a. Vracam se na teren nomenklature. Bojim se da se u objektu funkcionisanja, Raif je to rekao, preuzela loša praksa.

RAIF DIZDAREVIC: I još pogoršala.

ŽARKO PAPIC: Cak bih rekao, preuzela se loša praksa u cak gorim vidovima. A sad se iskreno pouzdajem da sam preventivno odbranjen zbog onog što slijedi, a što želim reci: u praksi Saveza komunista nije bilo zamislivo da covjek iz administracije CK-a direktno postaje politicki funkcioner, jer covjek iz administracije vuce logiku nomenklature. Tek negdje krajem sedamdesetih, osamdesetih godina bivalo je varijanti da covjek iz administracije - mali koji obecava - dobije da odrinta cetiri godine negdje na terenu, ili komitet ili preduzece, da malo uzme realnog života da bi se eventualno vratio u clanstvo nekog CK-a, nekog predsjedništva. Nije ovdje prvi slucaj, prvi slucaj je bio pred rat u CKu, u garnituri u kojoj je bio Miloševic. Prvi put su izlijetali ljudi koji su nosili vodu, manje ili više pametno, nije rijec o pameti, nego o logici birokratskog cinovnika i birokratiji. Ako to dode na vrh, onda se ta svijest reprodukuje...

RAIF DIZDAREVIC: Kada se govori o toj nomenklaturi, ovdje je pominjana kadrovska politika: na kraju završava ciji je ko, a ne kakav je.

NIJAZ SKENDERAGIC: Ja bih prvo odgovorio na Ljubišinu tezu kako je krivo clanstvo i svi clanovi rukovodstava. Prvo, sebe smatram jednim od aktivnijih clanova tog rukovodstva i to dugo, možda cak i previše vremena, od osnivanja SDP-a u ratu ovakvog kakav jest, pa nešto ranije i u onom CK-u, i dakle bio sam i clan Predsjedništva i clan GO-a i mogu potvrditi ove teze o kojima govori Žarko. Ali, hocu da kažem: morali ste primijetiti poslije svakih izbora jednu konstantnu kritiku od strane SDP-a na racun gradana, glasaca, naroda, koji kao ne prepoznaju ono najbolje što im se nudi. Tako se ljudi ubijaju u pojam. Uostalom, u Novom Sarajevu je izašlo 17 posto biraca. Šta to govori? Ljudi nisu budale, nisu glupi, stalno ih neko ruži i kritikuje, pravi budalama i ogade im se i izbori i politika. Tako dolazimo do ravnodušnosti i vec konstante da 50 posto ljudi ne izlazi na izbore. I sam sam u iskušenju i mislim da cu donijeti takvu odluku, zbog nemogucnosti da i iznutra, dakle, evo godinama uticem na neke promjene, da se prestanem baviti politikom. A sad da se vratim na Senadovo pitanje. Ako neka partija nije demokratska iznutra, onda ona ne može graditi demokratske odnose u društvu i ako to sve prenesemo na ovu državu, mislim da cemo uveliko dobiti odgovor zašto imamo ovakvu državu. Da bi partija bila demokratska iznutra, kadrovska politika je najvažnija ili politika svih politika. Kakvu to mi kadrovsku politiku vodimo? Dakle, ja mislim da se definitivno preferiraju poslušni i odani, da se se na sve moguce nacine takvi kupuju - od funkcija, pozicija do prokletih paušala. Mislim da su paušali u ovoj državi veliko zlo na svim nivoima. Ljudi se bore da budu na listama zbog tih paušala, koji stalno rastu, iz mandata u mandat. Ti si, Fadile, pravio neke racunice koliko miliona paušali koštaju ovaj narod i ovu državu a ja sam predlagao da SDP - na jednom GO-u - deklarativno usvoji izjavu i traži da se ukinu paušali. Poceli su mi se smijati...

BOJAN BAJIC Ja cu odgovoriti na pitanje zašto respektabilni clanovi, poznate face iz SDP-a javno cute, a u privatnim razgovorima iznose svoje stavove, a nakon toga bih dao moju viziju razrješenja situacije. Jedan od razloga zašto te licnosti cute jest zato što ljudi koji su u SDP-u po svom profilu, karakteru, vaspitanju, odgoju, svjetoznazoru nisu vucurevici, lavovi koji su spremni na borbu na sve ili ništa. Ja sad situaciju u SDS-u gledam kroz njihove vukove, koji se bore, koji imaju kožu po jedno tri centimetra debelu i ništa ih ne može povrijediti. Samo znaju svoj cilj, koji žele trenutno zgrabiti i oteti i zato se oni tako opušteno i bore i cini se da ima neke demokratije. Cavic je tako lagano odletio da je to prosto nejverovatno. Sjeli su negdje u Trebinju, na neko meze i dogovorili da covjek odleti. Ljudi u SDP-u nisu takvi, vec su malo osjetljivi, a malo nisu spremni na takve bitke. Zato sad još jednom podvlacim potpunu odgovornost predsjednika partije i njegove najuže klike od deset ljudi.

MUHAMED ABADŽIC: Famozni kolegij.

BOJAN BAJIC Predsjednik partije i onih 10 ljudi oko njega, to je sve predsjednik, jer svaki predsjednik ima neku ekipu koju povlaci sa sobom. Znaci: nije predsjednik i Željko Komšic i neko treci, nego je to sve - predsjednik. U SDP-u je stvorena nezdrava, nedemokratska atmosfera. Ja sam nabrajao te pojavne oblike navijacke i bezobrazne diskvalifikacije na koje normalan covjek, kakav je po prirodi esdepeovac, nije spreman, osjetljiv je. Dat cu svoj primjer. Prepoznao sam problem i nakon nekakvih mojih protivljenja na prošlom kongresu, dogodilo mi se sljedece: tih deset ljudi iz najuže klike došli su i rekli - od ovog momenta ti si se posvadao i sa nama i ti više nisi prijatelj, sve što si rekao predsjedniku kao da si i nama rekao, prekidamo komunikaciju. Prosto je nevjerovatno povjerovati za neke respektabilne ljude da su mi to rekli. Ali, pošto sam prošao za clana GO-a, ja odlucim da probam da se igram s tim, pošto sam odrastao u situaciji da jedino mogu funkcionisati kad me se tako napada. Kad mi je sve pozitivno, ja uvenem. Imao sam mogucnost da uticem na Opštinski odbor iz Rudog da me nipošto ne predloži za funkciju potpredsjednika SDP-a iz reda srpskog naroda. Tako da iz Rudog nije otišla nominacija ili prijedlog. Kad su se usaglasili ko je koga predložio na funkcije, pitaju: ima li još prijedloga? Ja ustanem i kažem: želim se samokandidovati za potpredsjednika SDP-a iz reda srpskog naroda. Odmah je krenula ocekivana reakcija nekolicine clanova: te licni interes, bježi kakva samokandidatura, sve navijacko i neprincipijelno, ali ja sam insistirao da se meni kaže da li mogu biti na toj listi za glasanje. Htio sam pokazati kakva je stvar posrijedi. Sastala se neka kadrovska komisija, sabirali, oduzimali i onda kažu: a što se tice prijedloga druga Bajica i njegove samokandidature, mi smatramo da to nije uredu, zato što to onda podriva naše drugove koji su dobili 100 nominacija. Ja se ponovo javim i zamolim predsjednika GO-a da mi rastumaci je li po statutu ili nije. Karlo Filipovic kaže: podsjecam na dokument od prije dvije godine u kojem smo mi stimulisali samokandidaciju kao poželjnu, te stoga, prekinite sve rasprave, Bajic ide kao samokandidovani za potpredsjednika. To se usvoji, formiraju se liste, klika opet dode da mi saopšti kako nece glasati za mene, da cu dobiti dva glasa. To na mene ne utice, ja - iskreno - uživam, ali vecina ljudi u SDP-u je fina i pristojna i uznemiri se nakon takvih neprinicipijelnih napada pa se povuce, nece da se svadaju. Kad je taman trebalo da krene sa glasanjem, ja se ponovo javim i kažem: gospodo, imam li ja pravo da ustanem i obrazložim GO-u koji ce biti moj program djelovanja ako prodem za potpredsjednika iz reda srpskog naroda? A ko ce te slušati, vec smo 12 sati ovdje, opet galama. Ja opet insistiram da Karlo kaže imam li pravo, i Karlo, kao predsjednik GO-a, to odobri. Krecu navijanja i kontraprovociranja, ja ustajem, a oni vec galame. Imam osjecaj kao da sam na Divljem zapadu, na onom buretu. Okrenem se jednom što najviše vice i kažem: molim vas sve, tebe molim, trenutak pažnje, saslušaj me dva minuta, ništa ti ne znace, glasat ceš kasnije. Dobro, nosio te davo, pricaj. I sad sam ja poceo pricati, najviše gledajuci u njega, po mom satu govorio sam 13 minuta da me niko nije prekidao. Ja se zahvalim, Karlo pozove druge kandidate da govore i naravno, niko ne želi. Željko ne želi govori kao kandidat iz reda hrvatskog naroda, Popovic šuti - niko ne želi predstaviti svoj program. Prelazi se na glasanje i dolaze rezultati. Alija Behmen iz reda bošnjackog naroda je bio jedini kandidat, kao i Željko Komšic iz hrvatskog, a iz reda srpskog naroda su kandidati Slobodan Popovic, on je Zlatkov, Mladen Grahovac, koji se ne podnosi sa Popovicem, a kandidovali su ga iz Prijedora, i ja. Popovic dobija nekih 39 glasova, ja 26, Mladen 13 ili 14, nisam siguran, i mora se ici u drugi krug glasanja. Umorni, nervozni, svi tersovi i hoce to završiti što prije, prave se nove liste, Popovic i Bajic se takmice. Ima li ko šta da predloži? Ja se u 11.15 opet javim, želim da govorim u drugom krugu. Sad imam bolju poziciju: maloprije niste vjerovali da cu proci, a sad su mi porasle šanse i želim da svojim govorom ubijedim još petoricu da glasaju za mene. To je bila totalna šprdnja i komedija kojom sam samo htio pokazati šta je to problem u SDP-u. Naravno, ja sam opet govorio, pristupilo se glasanju, Popovic je dobio isti broj glasova plus sve glasove od Grahovca, koji je u smrtnoj svadi sa njim i plus tri koja su maloprije bila nevažeca. Meni je jedan clan iz te komisije rekao poslije pauze: "Mali, cestitam, nemoj reci da sam ti ja rekao, ovo je u ponoc bio inžinjering." Ja kažem: nosio ga davo, nije mi ni bitno da budem potpredsjednik. Naravno, nelogicno je da opet dobijem isti broj glasova i to je zaista potpuna odgovornost Zlatka Lagumdžije i onih oko njega koji se isto zovu Zlatko Lagumdžija, koji prave tu lošu radnu atmosferu. Šta vidim kao viziju razrješenja? Stvar u SDP-u je vrlo jednostavna. Gubiš na izborima: ako si politicar s dignitetom, ako si marka od politicara, ako si državnik, ti kažeš - podnosim ostavku odmah slijedeci dan. Ako to nije slucaj, onda se ide sa protivkandidatom da se covjek smijeni. Ako ni to nije izvodljivo i ponovi se u više izbornih ciklusa, onda se slažem s Ivanom da taj brand SDP-a ne mora biti jedini koji zastupa ideju socijaldemokratije i nije ništa strašno napustiti ga. Nije ni strašno ni pogubno, bogohulno ni izdajnicki odustati od branda SDP-a, okupiti se s drugim ljudima i zagovarati socijaldemokratiju - kroz nevladinu organizaciju, kroz politicku partiju, kroz magazine, televizijske emisije i bilo kako. Stvar je vrlo jednostavna: gubitnik ne podnosi ostavku i ne daje šansu da druga ekipa nešto proba.

IVAN LOVRENOVIC: Vidiš da nije jednostavno.

RAIF DIZDAREVIC: Kad se atmosfera kakva je stvorena, kad dominira nomenklatura, normalno je da je onda posljedica strah da se ne izgubi mjesto. Naravno, ne biraju se sredstva kad neko ima drugacije mišljenje. Pojedinac je toga svjestan: on zna da može biti prljavo napadnut javno, sa toliko podmetanja, sa toliko iskrivljavanja onoga što zaista misli, da ljudi pocinju razmišljaju o tome ... Taj strah je proizvod tog stanja. Nakon svega što je receno, jedna stvar plaši svakoga ko razmišlja o sudbini BiH: ljudi su se, kad se gleda to opšte raspoloženje, navikli na ovo stanje i ta naviknutost je grozomorna, ona je opasna, pogotovo ako tome dodamo ovo što je Žarko obrazložio. Dakle, imaš 50 procenata socijalno izopcenih, a nema nekoga ko bi artikulisao te socijalne naboje u jednom smjeru, koji bi znacio progres, mijenjanje na bolje. Žarko je rekao da se mogu pojaviti i neki drugi ne lijevi nego desni, koji ce to artikulisati, a mi vec danas u BiH imamo neke neofašisticke snage, koje to vec rade, i naravno, kad pomiješaju nacionalizam i parole kojima se okrivljuje neko deseti, nije nemoguce da dode do ozbiljnih iznenadenja. Jako jeftino prolaze u ovom društvu ljudi koji se javljaju sa neofašistickim idejama i tvrdnjama, bez reagovanja odande odakle bi to reagovanje moralo da dode: ne samo od nas starih antifašista, nego bi moralo da dode i iz ove stranke o kojoj govorimo. Ja zaista mislim ovo što je govorio Ivan: stvarno, šta je to socijaldemokratija, odvojeno od stranke, i to ne samo danas i ovdje, nego i šire, kao što se šire postavlja pitanje da li je to dogmatizirana demokratija koja se svodi na nekoliko elemenata? Je li se socijaldemokratija potrošila i kud svijet ide ako bude istrajavao na necemu što je preživljeno? No, moram da kažem još jednu stvar, pomenuo ju je Žarko, a to je pitanje odbrane suvereniteta. Kao neko ko se bavio tim pitanjem, ja sam u doslovnom smislu rijeci nesretan do koje mjere ovaj režim baca pod noge dostojanstvo BiH i ljudi BiH. Ja ne znam da se kada na ovim prostorima tako nešto dogadalo u tolikoj mjeri u kojoj se dogada sad.

Evo samo jedan primjer: spomenuti su MMF i Svjetska banka, a gledali ste svi zavrtanje ruku oko ustavnih amandmana. Uzmite u obzir cinjenicu da Medunarodni monetarni fond zabranjuje, a ovaj režim ne prihvata da se ne izvoze bukovi trupci, i ne prihvata i daje otpor da se ide u velike projekte, kao što je recimo 5C, što je pitanje razvoja. Reci cu ovo iz mog iskustva, pratio sam to kao ministar bivše Jugoslavije: ja ne znam kojoj je zemlji Medunarodni monetarni fond donio razvoj.

ŽARKO PAPIC: Podsjetit cu i ja. Sticajem okolnosti se to vezuje za osobu o kojoj direktno ili indirektno svi govorimo, ali savršen primjer je Alžirska grupa. Ovo o cemu Raif govori je potpuno tacno, ali u onome što su pojavni oblici i sad se ne tice stvarno SDP-a kao takvog, tice se svake vlasti: kako ko postane premijer, pocinje se tako ponašati. Nije bilo izuzetaka ni u vrijeme Alijanse. Odnos izmedu ambasadora i šefa vlade je medunarodno regulisan, pa makar on bio ambasador ne znam cega. Ovdje se ambasadori ponašaju kao gazde i razgovaraju sa domacim kako hoce, onako kako se nigdje u svijetu ne može govoriti.

MUHAMED ABADŽIC: Nijaz Durakovic je natjerao nas clanove Ratnog predsjedništva, negdje pred sam kraj rata, da primimo Zlatka Lagumdžiju u Predsjedništvo i da ga još uzmemo za potpredsjednika. Kada je Lagumdžija prvi put sebe samokandidirao - predlažuci da se Nijaz "peleovski" povuce - ja sam reagirao. 1998. on ce biti izabran, a ja sam vec poceo osjecati posljedice tog mog stava. Veliki je skup u kantonalnoj organizaciji, Miro Lazovic je tu, Alija Behmen, ja sam još bio clan GO-a, i meni se saopštava da sam medu najpredlaganijim kandidatima za sva tri nivoa vlasti, da bih se ja opredijelio. Pošto sam u Kantonalnoj skupštini naslijedio pokojnog Mustafu Beganovica, kažem da se meni atmosfera tu svida, medutim, neka GO odluci. Na sjednicu GO-a dolazi lista gdje mene nigdje nema. Ja sam na famoznom kolegiju predsjednika skinut. Nikad nisam uspio cak ni cuti zašto sam skinut. Naravno, nisam htio da dignem ruku i kažem - gdje sam ja?

SENAD PECANIN: To je ono što je Bojan govorio.

MUHAMED ABADŽIC: Upravo. Ja sam na sjednici, kad je Zlatko konacno zvanicno kandidovan za predsjednika, rekao: "Zlatko, ja sam cuo, ozbiljno se prica da ukoliko ti ne budeš izabran za predsjednika SDP-a da imaš u rezervi drugu stranku." Ima sigurno negdje zapisano da je morao priznati i rekao je: jest, to je tacno, imam. Za mene je najbliža ova Bojanova varijanta: to je ova tzv. fronta koja ce okupiti demokratske snage. Iluzija je ocekivati da ce se 10. marta - na kongresu SDP-a - desiti bilo šta znacajno vrijedno bilježenja osim u dnevnim novinama. Referati - njih 90 posto - vec su napisani. Iluzija je cak da ce biti disonantnih tonova: Bogicu je izmišljeno ovo samo zato što je bio potencijalni kandidat! A da ne kažem šta bi znacilo da konacno, nakon 20 godina bošnjackog šefovanja tzv. multietnickom strankom, neko drugi bude predsjednik. On je skinut. Željko Komšic sve više lici na Lagumdžiju. Mislim da bi SDP-u korisnije bilo da je ostao nacelnik Opštine Novo Sarajevo, nego da nam sada prica kako nikada nece upotrebljavati listopad, ožujak i ostale hrvatske rijeci, a clan je Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, da on ima svoje službeno mišljenje, a da ce djeci drugacije pricati... Jedina kljucna promjena, koju je Zlatko uveo poslije Nijaza Durakovica, jesu cevapi u pauzi i pivo.

NERMIN PECANAC: Nije samo paušal problem SDP-a: vadiona je paušal. Zašto je strah? Zato što se prave tenzije. Reci cu i primjer. Devet sati je trajao razgovor oko raspuštanja kantonalne organizacije. Predsjednik se pojavio na jednoj televiziji i rekao da smo ja i tadašnji sekretar htjeli materijalno-tehnicka sredstva prenijeti Nijazu Durakovicu u stranku?! Ljudi slušaju: rekao predsjednik, a SDP ima poslušno clanstvo. Drugo je Bojan spomenuo: kucni odgoj, nisu vukovi da se guraju i biju. I trece: što ce mu da se o njemu piše kao o lopovu, kriminalcu? Vokabular je taj dio kojim se ljudi gaze. To je nacin vladanja. Privržen sam socijaldemokratiji zato što smatram da jedina ona može na ovom prostoru iskazati one naše razlicitosti kao vrijednosti i kao bogatstvo i zato sam zagrijan za socijaldemokratiju, zagrijan za ideju okupljanja opozicije, opozicioni front koji ce voditi socijaldemokrata. Od kongresa SDP-a zaista ne ocekujem apsolutno ništa. Ja se na predsjednika SDP-a ljutim najviše zato što ubija ideju socijaldemokratije na ovim prostorima, a drži je kao monopolista i jedino se obracunava s onima koji su po njemu opozicija, a koji su po programskim opredjeljenjima socijaldemokrati. Možete vi voljeti ili ne Miru Lazovica, ali nije Lagumdžiji Lazovic politicki protivnik te vrste, a dobar mu onaj iz nacionalne stranke, koji ima sasvim drugi koncept od onog na cemu se zasniva SDP. Bojim se da ce on dovesti socijaldemokraciju i SDP u fazu kada ce svima biti svejedno ko je predsjednik.

FADIL ŠERO: Ovdje je receno da se nažalost u SDP-u zavjera šutnje producira finansijskim i statusnim privilegijama, a da oni koji imaju nisu ni svjesni da se prostor smanjuje od izbora do izbora. Ovdje i u SDP-u provejava stanovište stare sociologije znanja da su društveni status, dakle, položaj u društvu, politicke ideje i angažman medusobno uvjetovani. Mi ocekujemo da ce doci do neke revolucije. Nece, zato što stanovište stare sociologije znanja više ne vrijedi. Kad se ono raskida? Raskida se prodorom medija u politiku, dakle, mediji raskidaju iskustvo i politicki angažman. Ako gradani više nisu iskustveno povezani u svijetu obilja informacija, oni se ne orijentiraju na osnovu iskustveno provjerljivih informacija vec na osnovu vjere u ovu ili onu politiku ili lidera. To znaci da ako sada dodemo u situaciju da dva mjeseca produciramo putem medija socijalne aspekte ovog društva da ce doci do revolucije. Znaci li to da su i nacionalno pitanje ovdje i socijalno uvjetovani upravo od ove produkcije? Ne održavaju li politicke elite ovo isto stanje u zemlji, što je prisutno u SDP-u, pa imamo zavjeru šutnje na nivou društva radi toga što imamo nacionalne elite koje se na taj nacin, producirajuci ovo što imamo putem medija, danas održavaju na politickoj sceni? Ako je to tacno, onda hajdemo anticipirati problem.

SENAD PECANIN: Želim da vam, prije svega, zahvalim na ovom današnjem razgovoru. Sretan sam što smo ovako razgovarali, a bio bih još sretniji da su se pozivu odazvali i naši prijatelji iz vrha SDP-a kojima smo uputili pozive. U našoj zemlji postoji ogroman deficit pametnih ljudi koji pristaju da javno govore o bilo cemu. Dani ce se potruditi da i ubuduce na ovakav nacin razmatraju najvažnija društvena pitanja u Bosni i Hercegovini.

- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2007., petak

Infiltracija (a nu kliko nas je...)


Statistika kaže: od stotinjak najfriškijih posjetilaca ove stranice, u postocima je s raznih strana svijeta:




Hvala svima.
Danke.
Thank you very much.
.
.
.
Tack.
- 10:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.03.2007., četvrtak

Međunarodni dan žena, 8.03.


Danas je 8. mart, ili 8. ožujak, kako već hoćete - Međunarodni dan žena. Unatoč frktanjima dežurnih Hrvatina, ne - ovaj post nije izraz zakašnjele jugonostalgije. Proslava 8. marta nije umrla sa sletovima i štafetama mladosti, baš kao što joj glave nisu došli ni sindikati, škole i vrtići - u doba socijalizma bastioni profanacije jedne važne godišnjice, koji su po direktivi od nje odustali početkom devedesetih.

Ovaj praznik nije izgubio na značenju niti nastojanjima vlasti da otupe njegovu oštricu uvođenjem američkih ersatz - praznika poput Valentinova ili kršćanski obojenog Majčinog dana - mnogi će revni hadezeovac s užasom ustanoviti da 8. marta od 1975. aktivno obilježava i Organizacija Ujedinjenih Naroda, tematski ga vezujući uz akcije poboljšavanja položaja žena.

Dok je tako prošlogodišnja obljetnica bila usmjerena povećanju političkog utjecaja žena širom svijeta, Ujedinjeni Narodi su ovogodišnju proslavu Međunarodnog dana žena posvetili borbi protiv nasilja nad ženama svih dobi i zalaganju za kažnjavanje počinitelja takvog nasilja - što još nije praksa u prevelikom dijelu država. Ogroman broj žena svake je godine žrtva obiteljskog i drugog nasilja, seksualnog iživljavanja sve do sakaćenja, prisiljavanja na prostituciju, neznanje i obespravljenost. Ni jedna druga ljudska društvena skupina, statistički gledano, nije toliko fizički, materijalno i politički ugrožena, a u svemu je posebna ironija što se radi o nasilju manjine nad većinom.

Ne treba se pretjerano zanositi navodnom civiliziranošću našeg društva - svaku takvu iluziju možemo odmah raspršiti pozivanjem na načelo demokratske zastupljenosti - ukoliko naime nacionalnim manjinama priznajemo pravo da budu zastupljene u tijelima vlasti u postotku koji odgovara njihovoj brojnosti u državi, zar je manje normalno tražiti da u svim zastupničkim i drugim predstavničkim tijelima, upravnim odborima, sudovima u Hrvatskoj, među vršiocima svih funkcija, pa i crkvenih (uključujući i svećenstvo), žene čine barem polovinu sastava (a u stvarnosti negdje oko 51%, koliko ih u normalnoj populaciji ima). Kad iskreno odgovorite na pitanje da li vas ovaj zahtjev iznenađuje ili revoltira, ali i koliko bi vaših susjeda i srodnika njime bilo istinski šokirano, znat ćete i koliko je naše društvo civilizirano i demokratično.

A sada, kliknite na donji link, pročitajte ili pogledajte obraćanje Generalnog sekretara UN i obavijestite se o ovogodišnjim aktivnostima OUN u borbi protiv nasilja i neznanja. Razmislite što vi možete učiniti u vlastitoj okolini.


Ending Impunity for Violence against Women and Girls


Svima vama koji ste toga dostojni, kojeg god spola bili, čestitam Međunarodni dan žena.

- 00:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2007., srijeda

Ispričavam se


Što ću iskoristiti ovaj post samo da svasti pošaljem jedan paket: swasty, hvataj!


Al, dobro, za sve ostale, evo jedan strip.




- 00:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.03.2007., utorak

Driving in my car (3)


Moj virtualni prijatelj brod u boci osim što je epikurejac i potencijalni razvratnik, također je nepopravljiv estet s fotografskim okom za motive Mediterana kakav je nekad bio. Gdje njegov objektiv ugleda lirski naherenu prastaru maslinu, moj snima hrpe smeća u pozadini, gdje se njegov napaja leutom u plićaku, moj pizdi nad bespravnim muletom... Ponekad se zapitam živimo li u istoj Dalmaciji.




Moj je objektiv ovaj put ubrao grozomorno betonsko zdanje na reprezentativnom ulazu u Split, nešto što meni izgleda kao oličenje nepismenosti i divljaštva kako običnog čovjeka, tako i lokalnih struktura koje su to omogućile.



Brodov bi objektiv, bojim se, naglasio boje spektakularnog zalaza sunca.



Tamo gdje ja vidim samo jad i siromaštvo duha, brod bi sigurno zablistao optimizmom zbog pobjede narodnog inata nad inertnom i dosadnom administracijom.



Ma pogledaj kako je vridna žena i tu betonsku pogrdu uresila cvićem. Živjet će ovaj narod.




Brod je naprosto dobar i pozitivan u istoj mjeri u kojoj sam ja zločest i negativan. Ponekad mu zavidim, jer je uspio sačuvati to oko za natruhe lijepog u naslagama ružnog oko nas.
- 16:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.03.2007., nedjelja

Dan D (11)


http://img5.imagevenue.com/view.php?image=80309_met_art_rm_04305_0168_123_518lo.jpg


http://img124.imagevenue.com/img.php?image=80780_met_art_rm_04305_0192_123_370lo.jpg


http://img124.imagevenue.com/img.php?image=81265_met_art_rm_04305_0224_123_549lo.jpg
- 14:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.03.2007., subota

Driving in my car (2)


Svašta vidiš dok se voziš po gradu Splitu. Odlučio sam češće nositi fotoaparat u autu.

Evo recimo sasvim uobičajenog subotnjepopodnevnog krkljanca u jednom splitskom kvartu - radnim danom, ujutro ili uveče još je i gore. Kvart, izgrađen osamdesetih, doduše ima garaže, ali ih je neobjašnjivom odlukom gradskih vlasti uzurpirala lokalna HVIDR-a, koja niti ih je financirala, niti gradila, a po njihovom stanju izgleda da ih ni ne održava, što je ne priječi da po autu svakog mjeseca inkasira više od 250 kn (uz ugovorno upozorenje vlasniku kako za auto, kao ni predmete u njemu, čuvari parkirališta ne odgovaraju).



Uočite znak zabrane zaustavljanja i parkiranja. Nitko ga, iz razumljivih razloga, ne shvaća ozbiljno, a nitko ni ne nadgleda njegovo poštivanje. U čemu je onda bio smisao njegovog postavljanja?



Padne ti na pamet kako većina naših zakona i propisa tu samo uvjetno, kako bi se stvorio dojam pravno reguliranog društva, iako ih se pridržavamo tek povremeno (i to kad se nekom prohtje da nas malo pritegne), pa tako prolazimo kroz crveno kad mislimo da nas nitko ne vidi, lažemo, mažemo i podvaljujemo dok nam to prolazi i zamišljamo kako smo strašno lukavi i domišljati.

Ustvari, mi cijelo vrijeme krademo spajalice i drugi sitni uredski materijal, dok neki drugi isisavaju koštanu srž čitavog društva. Hrvatski sustav je tako zamišljen i postavljen, nije neka tajna. I nije toliki problem što tajkuni i kriminalci koriste priliku, problem je što mi ostali, koji takvu priliku nemamo, ne uočavamo kako smo jedino mi na gubitku. Nego smo silno ponosni na svoje spajalice i drugu sitnariju.

Sjećate li se kako je ono pisalo na stripovima iz našeg djetinjstva:

- NASTAVIĆE SE -

- 20:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2021 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Srpanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.


mosorov blog-brojač

blog counter
seedbox vpn norway

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.