Ekologija (2)
Uvijek me fascinirala ljubav našeg čovjeka prema lijepom. S ukusom bira lokaciju, podiže prostranu i skupu kuću/vikendicu, ograđuje je, pomno planira vrt i sadi u njemu zelenilo. Ponosan na svoje malo imanje, redovito ga uređuje i održava, a smeće baca u jarak iza kuće. Već vidim osjetljive dušice koje će na posljednju rečenicu nabrati nosić i ograditi se od nekulturnih vandala koji rade takve stvari. U Dalmaciji, uz more, starosjedioci vole prozivati "Vlaje", tj. doseljene žitelje Dalmatinske Zagore, ovi se opet žale na Bosance, kontinentalci pušu na doseljene južnjake, itd. Ja sam, međutim, prokrstario čitavu Hrvatsku i odgovorno tvrdim da je spomenuti model ponašanja zajednički svim njezinim regijama. Ljude koji ne pljuju po cesti, ne bacaju papiriće kroz prozor od kola i ne odlažu šut i krntije u jarke kraj puta savjetujem da obrate pažnju na ostalih 80% stanovnika koji to čine i u tome ne vide ništa neobično. Ponekad treba intervencija izvana da bismo postali svjesni vlastite nekulture: davnih sedamdesetih, moji su poznanici autom prolazili kroz Sloveniju. Stali su na benzinskoj pumpi i dok je poslužitelj, Slovenac, utakao benzin, kćerkica je kroz prozor izbacila papirić od bombona. Kad je napunio tank i naplatio, poslužitelj je, ledenog lica, podigao papirić s tla, i zataknuo ga ispod brisača vozila. Bez riječi. Bez izgovorene riječi, moji su se poznanici osjetili posrani kao nikad u životu. Malo treba da bi se čovjeka naučilo kulturnom ponašanju. Samo propis, i njegovo provođenje. To zna moj prijatelj koji živi u Munchenu i koji se jednom popišao u grmlje na odmorištu uz cestu (jebi ga, kad nije bilo zahoda) i dva tjedna poslije fasovao kaznu (veli: viđeni ste tad-i-tad od gospođe te-i-te). Ili moja znanica koja je bila u posjeti kod prije i dok je prija bila na poslu, izišla baciti smeće. Policajac je stigao popodne: susjedi su prijavili da smeće nije bilo razvrstano. Već vidim novi val odmahivanja glavom: ne sviđa vam se takvo ograničavanje sloboda, smeta vam nedobrosusjedska intervencija susjeda. Nisam ni mislio da će vam se svidjeti: za našeg je čovjeka karakterističan jatački mentalitet. U jatačkom mentalitetu nema nažalost ničeg junačkog, on je sav sazdan od ljigavog sluganstva prema trenutno jačemu. A trenutno jači su kod nas oni nekulturni, čiji su hajdučki (tj. razbojnički) predstavnici na vlasti. Splitski deponij na Karepovcu Prije par dana, prenio sam članak o ekološkoj temi dana u Splitu i okolici: saniranju gradskog odlagališta otpada na Karepovcu i mogućoj izgradnji spalionice u Dalmatinskoj Zagori. Ne podsjeća li vas ovaj scenario na guranje smeća u jarak iza kuće? Opća je retorika: sa smećem dalje od obale i otoka - tamo želimo turizam. No nije poanta u prebacivanju problema na drugu (usto potencijalno vrlo problematičnu) lokaciju, nego njegovo trajno rješavanje. Ja sam za to da se centri za zbrinjavanje otpada grade tamo gdje je otpad nastao. U Dalmaciji, to uglavnom znači: na obali, što je dobro iz barem dva razloga, prvo - tamo je potencijalni rizik za vodotokove najmanji, i drugo - smrad će nas tako valjda natjerati na razumnu akciju. Prije svega treba uvesti obavezu klasificiranja otpada već u domaćinstvima, uz naknade i poticaje za prikupljanje stakla, papira i svih vrsta plastičnih masa, a ne samo plastičnih boca. Proizvođače i potrošače valja stimulirati da preferiraju staklenu i papirnatu ambalažu, gdje je to god moguće (što je savršeno izvedivo - masovno pakiranje jestvina u plastiku uostalom novijeg je datuma, a u slučaju masnih ili gaziranih tekućina poput mlijeka, ulja i gaziranih pića nije ni preporučljivo). Zatim, treba krenuti u klasificiranje i crpljenje sirovina sa postojećih deponija na način kako je to uobičajeno u razvijenom svijetu: oni predstavljaju izvor goleme količine korisnih tvari. Zemlja koja želi biti turistička i ekološka destinacija, a bili bismo blesavi kad bismo htjeli išta manje, mora sebi postaviti najviše standarde i iskoristiti najnapredniju tehnologiju. Znam da je sve ovo što pišem gradivo za pačiće male, i čudi me opća nezainteresiranost. Bojim se da će tek neka epidemija ili nepopravljiva nesreća pokazati svu raskoš naše naknadne pameti. Za žaljenje će tada, kao i obično, biti prekasno. |