Mosor2

Feral Tribune od 25. travnja, 2007.


GLEDE & UNATOČ


ZANAT



Piše: Heni ERCEG


Žale se ovih dana splitski poduzetnici i članovi Liste Velog mista kako naprosto ne mogu za svoje pogone pronaći tokare ili podopokrivače, o keramičarima da se i ne govori. "I ako pronađem petoricu tokara", kaže poduzetnik Silvano Bralić, "četvoro će odmah otpasti jer su nestručni, a peti će raditi mjesec dana i potom otići, jer da mu je posao težak". Drugi jedan majstor tvrdi kako bi u Splitu mogao poimenice nabrojiti samo sedam keramičara koje bi preporučio, dok je sve ostalo čisti fuš. Ispostavlja se da su srednje škole za navedena zanimanja prazne jer rijetko koje dijete želi izučiti neki pristojan zanat, mada se upravo na tim poslovima itekako dobro zarađuje. Naravno, to je priča za sociologe, no i laik zna koji su pravi razlozi devastacije skoro svih proizvodnih struka u državi - usput rečeno, državi koja ionako nema nikakvu suvislu proizvodnju - odnosno odustajanja od svakog posla koji ne donosi brzu i laku zaradu, dovoljno bi bilo tek ovlaš pogledati novine posljednjeg desetljeća da bi se saznalo na kakvim su temeljima, kakvim društvenim preporukama i vrijednostima stasale generacije mladih koji bi trebali svojim radom i profesijama podignuti zemlju iz proizvodnog mrtvila.

Ono što im se sugeriralo sve tamo od utemeljenja Hrvatske jest da se mnogo više od školovanja i kasnijeg poštenog i predanog rada isplati svaki oblik kriminala, sitnog ili krupnog, svejedno, odrastali su na saznanjima da im očevi u najboljim godinama također ne rade zato jer su, ili bačeni na ulicu, uništenjem nekadašnjih im poduzeća, tvornica, ili su uspješno od države naplatili svoje stvarno ili lažno sudjelovanje u takozvanom domovinskom ratu, naučili su lekciju kako je rijetko koji kriminalac, potkožen zahvaljujući famoznoj hrvatskoj pretvorbi i privatizaciji, završio iza brave, shvatila je ta mladost još i to da tamo gore, u visinama hrvatske politike, žive neki ljudi, ni broja im se ne zna, svoj lagodni virtualni život, nazivaju se političari koji svoj mandat na vlasti koriste mahom za stjecanje enormnih materijalnih dobara.

Pa zašto bi onda oni, misle ti mladi ljudi, učili za tokare, stolare, keramičare, varioce... pa valjda i oni mogu nekom prečicom do ostvarenja svojih snova.

I vrlo je moguće da bi u svakom razgovoru s većinom pripadnika generacije devedesetih dobili isto retoričko pitanje: A što se to promijenilo? Je li itko zbog kriminala i krađe društvenoga novca, zemljišta, nekretnina, završio u zatvoru? I, nažalost, bili bi u pravu. A ako se već dogodi procesuiranje tu i tamo nekog lopova ili grupe kriminalaca, u pravilu tek nakon višegodišnjeg inzistiranja nekog medija ili pripadnika opozicijske stranke, njegova ili njihova "vještina" doima se tako fantastičnom, poput predloška za neki kriminalistički film, čini se, naime, posve nemogućom i nestvarnom. Upravo je takva i priča o velikoj krađi, vidljiva u sudskom iskazu stanovitog Drage Mačeka, ključnog igrača iz afere Brodosplit, one iste koju je premijer Sanader mjesecima, pače, godinama poricao, a riječ je o nestanku skoro šest milijuna dolara iz posrnulog brodograđevnog diva u Splitu, novca koji je transferiran na strane račune, a za čiju se krađu terete direktori i menadžeri splitskog brodogradilišta.

Elem, taj Maček u svom iskazu mrtav hladan tumači na koji je način veliki splitski gubitaš dodatno oštećen u, za normalnog čovjeka, nemogućoj misiji otuđenja velikoga novca, pa kaže kako su sporna četiri tankera, građena u Splitu, zapravo prenamijenjena u brodove za obuku kadeta i časnika, da je to tražio naručitelj brodova, neki Wesels, a budući da je taj fantastični "koncept" tankera i školskog broda, sve u jednom, sve po zamisli toga Weselsa, trebalo zaštititi od vražje konkurencije, on je morao ostati tajni projekt Brodosplita, pa su stoga tajni bili i računi u austrijskim bankama na koje su odlazili oni milijunski dolarski iznosi... Maček je za svaki slučaj objasnio i to kako konačnu suglasnost na svaki ugovor, pa tako i onaj splitski, za gradnju četiri broda po narudžbi njemačkog Weselsa, daje hrvatska vlada, pa ispada kako nema nevinih u toj gadnoj priči, te da je sav Sanaderov bijes kojim je obasipao SDP-ova zastupnika Marina Jurjevića koji je i potegao pitanje kriminala u Brodosplitu, bio zapravo tek dimna zavjesa, puki blef, svakako ne i jedini.

No ni mi, a sigurno ni ona mladost s početka priče, nemamo puno iluzije da će ova afera imati svoj pravedni kraj. Valja se samo prisjetiti sličnih ili gorih otuđenja društvenoga novca, kada su skandali zamirali onoga trenutka dočim bi mediji, zatrpani sličnim aferama, gubili za njih interes. Evo tko se još sjeća brojnih skandala izvjesnog Miomira Žužula, visokog državnog činovnika i premijerova miljenika, koji je ama baš na sve imao odgovor, pa bi ga vjerojatno imao i za posao koji itekako miriše na skandal da je on, a prema pisanju Novog lista, svojim političkim vezama omogućio svojim rođacima i njihovim tvrtkama da dobiju značajne i skupe poslove na izgradnji autoceste Rijeka - Zagreb, pa je tako Skladgradnja u vlasništvu Slavena Žužula, Miomirova rođaka, angažirana na poslovima čak pet dionica autoceste, a tvrtka Euro construct u vlasništvu Ive Žužula, opet Miomirova rođaka, vrag zna koliko ih samo ima, na izradi zemljanih radova. Naravno da ne treba posebno napominjati da su radovi dobiveni bez javnog natječaja, ali treba spomenuti da im se vrijednost procjenjuje na oko deset milijuna eura, a spomena je svakako vrijedna i skromna prošlost te Skladgradnje koja prvi veći posao u cestogradnji dobiva, koje li slučajnosti, baš 2003., baš na autocesti Zagreb – Split, baš na onom slijepom, ali skupom i dakako važnom, odvojku autoceste koji vodi do sela Dugogabe, rodnoga mjesta gospodina Sanadera.

Pa je ta tvrtka Miomirova rođaka, Žužula S., od 150 radnika porasla na skoro 800, a porasli su bogami i prihodi, i netto dobit, riječju, hrvatski je san ostvario još jedan Žužul čija je firma do te 2003. radila uglavnom kao sitni kooperant u Brodosplitu, ali ne i politički sitan, važno je, naime, zvati se Žužul i imati rođaka za ministra vanjskih poslova, pa im se između ostaloga pripisuju i zasluge za imenovanje onih istih članova uprave Brodosplita koji se danas na sudu brane zbog sklapanja štetnih ugovora s njemačkim naručiocem i svakovrsne druge marčapije.

Pa vi sad fino kažite svojoj djeci neka izuče neki zanat, tokara ili varioca, keramičara, pitura ili šnajderice, jer da samo poštenim radom mogu dobro živjeti. Ma umrit će od smija ili vas poslat na liječenje. I, nažalost, bit će u pravu!

Slobodna Dalmacija od 26. travnja 2007.

PLIMA PRED OSAKU NOVI PROBLEMI SA STAROM
"TRENING DVORANOM" NA SPLITSKOJ BRODARICI

Blanka pred deložacijom,
cijela sezona u opasnosti


Piše: Vlado OZRETIĆ

Iseljavanje iz dvorane prije prosinca imat će velik utjecaj na Blankinu izvedbu u Zlatnoj ligi, kao i na Svjetskom prvenstvu. Ne želim niti pomisliti što bi bilo da moramo odraditi trening na otvorenom, a da taj dan padne kiša - kaže Joško Vlašić


Svi su izgledi da će se Blanka Vlašić morati iseliti iz Diokomove dvorane, u kojoj trenutačno trenira, puno ranije nego što se mislilo.
Naime, prema prijašnjim dogovorima između vlasnika objekta Željka Keruma te Joška Vlašića i Ivana Veštića, naša najbolja atletičarka je trebala spakirati "kufere" u rujnu, za vrijeme Svjetskog atletskog prvenstva u Osaki. Na taj bi način, mislilo se, šteta za njezin trenažni proces bila minimalna. No, kako saznajemo, Kerum će radove za ojačanje infrastrukture dvorane morati obaviti što prije. U prijevodu, već u svibnju!

Prisilna migracija

Tako je pred Blanku iskrsnula i najnovija prepreka u dosjeu "Dvorana" koju će naša visašica pošto-poto morati preskočiti. Pred njom je, dakle, jednomjesečni egzodus s jedinoga mjesta u Splitu gdje može trenirati... Iako se ne radi o prislinoj migraciji, ona će definitivno utjecati na formu naše najbolje atletičarke. Pred sezonu koja će krunu imati u Osaki na Svjetskome prvenstvu Blanki Vlašić prijeti - prisilno odmaranje. - Odgovorno tvrdim kako će svako iseljavanje iz dvorane prije prosinca imati velik utjecaj na Blankinu izvedbu u Zlatnoj ligi, kao i na SP-u u Osaki - kazao nam je tata Joško.
- Svakodnevno se susrećemo s gomilom problema, a k tome sad moramo razmišljati i o selidbi. Ne želim niti pomisliti što bi bilo da moramo odraditi skakački trening na otvorenom, a da taj dan padne kiša. Radi se o dosta specifičnim i isplaniranim treninzima koji se nikako ne smiju propuštati. U protivnom, sav trud pada u vodu. Da ne spominjem koliko će vremena trebati kako bi se polovica potrebne opreme iselila iz dvorane, pa opet vratila u nju - blago je ogorčen Vlašić.
- Sezona na otvorenom samo što nije počela, ubrzo starta i Zlatna liga, a mi ćemo prije svakog treninga morati gledati u nebo. Bezbroj ponuda smo imali, u Zagrebu su, osim sjajnih uvjeta za trening, Blanki nudili stan, meni direktorsko mjesto, ipak smo ostali ovdje. No, ne sumnjam kako ćemo u suradnji s gospodinom Kerumom uspjeti dogovoriti pravo rješenje. On je uvijek imao sluha za takve stvari - objasnio je Joško Vlašić.

Trening napretka

Blanka je prije dva dana napravila težak trosatni trening na kojem su se mjerili svi njezini parametri. Malo je reći da je samo napredovala... Osmijeh na licu tate Joška i trenera Bojana Marinovića sve je govorio. Ipak, naša je visašica na trening došla uz galamu i "barufu" golemoga Komatsu "jaružala" koji u dvorištu pravi (ne)red. Praćena pogledom radnika koji su upravo odlazili s posla, morala je prijeći preko desetak metara armaturnih šipki, nekih vezanih "ruzinavom" žicom, da bi se nakon toga popela uz improvizirano "vergulasto" stubište od drva i željeza na koje ne biste ni ruku naslonili, a kamoli na njega zakoračili.

Šuplje za prazno

Pitanje za drugi bodovni prag bi glasilo otprilike ovako: kada će Blankini problemi s famoznom dvoranom napokon prestati. Odgovor? Za njega ne treba uopće upotrebljavati jokere, prilično je jednostavan - kada se napokon izgradi prava atletska dvorana u Parku mladeži. Sve radnje do toga trenutka nisu ništa drugo nego "prelijevanje iz šupljeg u prazno".

Sportujete?

Ano, závodně... 14%
Ano, hodně... 5%
Ano, rekreačně... 19%
Ano, ale nic moc... 44%
Ne, jsem lenoch... 18%
Ne, nemohu... 0%

Bokonon's 53rd Calypso


Oh, a sleeping drunkard
Up in Central Park,
And a lion-hunter
In the jungle dark,
And a chinese dentist,
And a British queen -
All fit together
In the same machine.
Nice, nice, very nice;
Nice, nice, very nice;
Nice, nice, very nice -
So many different people
In the same device.

Vreme, 15.04 2007.

Čovek koji je topio glečere



Autor Klanice pet i Kolevke za macu umro je u svojoj osamdeset četvrtoj godini. Tako mu je to.
piše: Dejan Anastasijević


Ako niste čitali knjige Kurta Vonegata u pravo vreme, a to je negde između petnaeste i dvadesete godine, verovatno je kasno da sada počinjete; a ako jeste, verovatno ih niste skoro uzimali u ruke. Poput Hermana Hesea i Franca Kafke, Vonegat je jedan od onih pisaca koji se čitaju gotovo isključivo tokom sazrevanja i kojima se zreli ljudi retko vraćaju, ali zauvek ostaju važan deo njihovog kulturnog identiteta. S tim što je, za razliku od pomenute dvojice autora, Vonegat uvek bio u stanju da čoveka zasmeje do suza.

Vonegat je rođen 1922. u Indijanapolisu, u porodici druge generacije nemačkih iseljenika. Nakon što su njegovi početnički književni napori grubo odbijeni od nekoliko izdavača, upisao je biohemiju, i da ga u mladosti nije zakačio Drugi svetski rat, pitanje je da li bi postao pisac. Pred sam kraj rata je, kao zarobljenik na prisilnom radu u Drezdenu, jedva preživeo divljačko savezničko bombardovanje ovog grada. To iskustvo, koje mu je potpuno promenilo život i pogled na svet, detaljno je opisao u svojoj najpoznatijoj knjizi Klanica pet i u svojim autobiografskim esejima.

Posle demobilizacije, Vonegat je ponovo počeo da piše, ovaj put naučnu fantastiku; njegov prvi roman Mehanički pijanino (1950), negativna utopija o društvu u kome su mašine potpuno zamenile radnike, prošao je sasvim nezapaženo čak i unutar ovog prezrenog žanra, a sledeći, Sirene sa Titana (1955) jedva nešto bolje. Mada mnoge njegove potonje knjige sadrže elemente naučne fantastike, Vonegat se nikada nije sasvim vratio žanru, ali je u svoja dela uveo svoj mladalački alter ego: pisac naučne fantastike Kilgor Traut, prepun odličnih ideja ali beznadežno netalentovan, čija se dela objavljuju isključivo u pornografskim časopisima, pojavljuje se kao glavni ili sporedan lik u čitavom nizu Vonegatovih romana. Međutim, kada je etablirani pisac ovog žanra Filip Hoze Farmer, u nameri da oda počast Vonegatu, objavio roman Venera iz školjke pod pseudonimom Kilgor Traut, Vonegat ga je pozvao telefonom i sočno ga ispsovao. Trauta je usvojio i nobelovac Salman Ruždi, koji ga diskretno pominje u romanu Zemlja pod njenim stopalima.

Tek u Kolevci za macu, objavljenoj 1963, Vonegat se uzdigao do punog satiričarskog majstorstva i ovladao veštinom totalnog rasturanja autoriteta, zbog čega je do kraja života voljen i osporavan. U romanu, čiji naslov predstavlja engleski naziv za dečju igru koja se kod nas zove "kolariću-paniću", nalazi se i Vonegatov kredo, izgovoren kroz usta jednog od likova, inače patuljka po imenu Njutn:

"Nije čudo što deca odrastu šašava", reče Njutn pružajući ruke umazane bojom kao da je među njima razapeta kolevka za macu. "Kolevka za macu nije ništa drugo nego gomila iksova među nečijim prstima."

"I?"

"Nema nikakve proklete kolevke i nema nikakve proklete mace."

Vonegatova Klanica pet, objavljena 1969, u jeku protesta zbog rata u Vijetnamu, doživela je ogroman uspeh, jer su je deca cveća odmah usvojila, nalazeći paralelu između besmislenog bombardovanja Drezdena fosfornim bombama i obilate upotrebe napalma u Vijetnamu. Glavni junak Bili Pilgrim, koji je kao i Vonegat preživeo drezdenski pakao, "otkačio se u vremenu" i veruje da komunicira sa vanzemaljskom vrstom sa planete Trafalmador. Trafalmadorci imaju sposobnost da sagledavaju vreme u celosti, umesto linearno kao ljudi, a kad neko umre, oni su u stanju da vide tu osobu u svim fazama života, pa se njihov stav prema smrti (koju je Pilgrim usvojio) svodi na kratku rečenicu: "Tako mu je to." Ova fraza postala je slogan studentskih antiratnih protesta, a da je imao priliku da napiše svoj epitaf, Vonegat verovatno ne bi rekao ništa više.

Iako je Klanica pet dugo ostala na prvom mestu američke liste bestselera, Vonegata kritika nikada nije prihvatila kao prvorazrednog pisca, i nastavili su da ga svrstavaju u autore naučne fantastike ili čak među bit književnike, kojima nikada nije pripadao. Uspeh mu nije prijao, upao je u depresiju i alkoholizam i zakleo se da više nikada ništa neće napisati. Obećanje nije ispunio – objavio je još šest romana, nekoliko drama i niz eseja – ali je doživeo nervni slom i jednom ozbiljno pokušao da se ubije. Kao strastan pušač, pred kraj života se šalio da ima nameru da tuži proizvođače svojih omiljenih cigareta jer su ga slagali kada su na etiketu stavili natpis "pušenje ubija".

Iako se poslednjih godina vratio političkom aktivizmu, propovedajući protiv Džordža Buša mlađeg i rata u Iraku, Vonegat nikada nije gajio iluziju da je pero moćnije od mača. "Uvek će biti ratova", piše u Klanici pet, "i knjige ih ne mogu zaustaviti ništa lakše nego kretanje glečera... A čak i kada bi prestali da nadolaze kao glečeri, uvek će ostati dobra stara smrt." Tako mu je to.

BH Dani od 13.04.2007.

Hemonwood

Valterdan


Piše: Aleksandar Hemon



Proljeće je uvijek nekako počinjalo 6. aprila, na Valterdan. U zraku se osjećao kraj škole; maturanti su, iz razloga kojeg se ne mogu sjetiti, dobivali crvene karanfile; neki su bili primani u Savez komunista; hrabriji, zagorjeli parovi su se na Vilsonovom već znali pofatati ispod još malo pa prolistalih kestenova; džepovi zimskih kaputa su se polaki punili naftalinom; dani su znali biti dovoljno topli da bi se neko usudio otvoriti prozore u tramvaju, prouzrokujući tako promaju opasnu po zdravlje starijih građana, koji zimsku odjeću nisu skidali do Dana rada; a na Skenderiji pod bistom Vladimira Perića Valtera ukazali bi se vijenci i buketi cvijeća.

Valterdan je bio lokalni, urbani praznik, beznačajan izvan domena grada Sarajeva. Istaknuti pojedinci i organizacije dobijali su Šestoaprilsku nagradu, i građani su nekako bili lično vezani za dobitnike, pošto su znali tračeve o pojedincima, a radili su za organizacije. Bilo je škole, ali je sve bilo opuštenije - moglo se razguliti na ime neke svečane akademije ili koncerta Breza. Dok su federalni i republički praznici bili apstraktniji, vezani za mutna dostignuća narodnooslobodilačkog rata, socijalističkog samoupravljanja i Titovog života, važnost Valterdana - Dana oslobođenja rodnog grada - bila je konkretna i očigledna: da Sarajevo nije oslobođeno, niko ne bi smio luftati da se fata na Vilsonovom, niti bi u Domu mladih, na koncertu povodom (misteriozne) dodjele crvenih karanfila, Ljubiša Račić, taj rock'n'roll pregalac i vođa grupe Formula 4, svirao za vratom brze solaže na svom Stratocasteru, sa kojim je, činilo se, onomad sa ranjenicima pregazio Neretvu.

Valterdan je bio urbani praznik i zato što je Vladimir Perić Valter bio mnogo više dio urbane nego socijalističke mitologije. Poginuo je na Marijin-Dvoru, na ulici, kod Davora, jednog od ranih sarajevskih kafića, za razliku od svetišta narodnooslobodilačke borbe do kojih se moralo prvo autobusom, a onda uzbrdo, pješke. Bio je mlad k'o proljeće kad je, na Dan oslobođenja 1945. istupio iz redova života, izbjegavši tako moralno-političku korupciju kojoj su podlegli njegovi preživjeli drugovi. I ne samo da je bio ilegalac (divna riječ: ilegalac, suštinski alternativna i drugačija od rukovodioca ili legalca - nijedan tinejdžer nikad nije htio biti legalac), nego je imao i vrlo zajebano, ilegalno, asfaltno ime, ni nalik na nadimke tipičnih narodnih heroja: Crni, Stari, Španac, Uča. Mitski Valter je bio urbani pojedinac, heroj koji je operisao u gradu, u betonu, za razliku od narodnih heroja koji su na čelu narodnih masa u opancima i gunjevima bježali kroz obruče okupatora i domaćih izdajnika, sa jedne slobodne teritorije na drugu. Mitski Valter je bio špijun, jalijaš, prevarant, laufer - jednom riječju, sarajevski lik.

Valter brani Sarajevo, taj kultni film, nije samo eksploatisao tu valterovsku urbanu mitologiju, nego ju je i potpuno ustoličio, uprkos tome što ni Bata Životinja ni Smoki Samardžić nisu imali ni zeru sarajevskog akcenta, niti je Sarajevo geografski precizno predstavljeno, a da ne govorimo da je u ime bratstva i jedinstva (vidljivog i u izboru glumaca) eliminisano prisustvo ustaša, koji su harali Sarajevom za vrijeme onog rata. Valter brani Sarajevo je, naravno, tek slučajno bio film o narodnooslobodilačkoj borbi - njegova ideološka struktura je mnogo manje važna od njegove žanrovske strukture - što je vidljivo i u naslovu: Valter brani Sarajevo = pojedinac brani grad, što je bilo i jest vrlo različito od "narod se bori za slobodu". Zapravo, pojedinac je bio identifikovan sa gradom - Das ist Valter, kaže na kraju filma poraženi Švabo, dok pokazuje na grad, uključujući i vidljive socijalističke nebodere Novog Sarajeva.

Taj urbani individualizam i mitologija koja se oko toga prirodno gradila bila je privlačna onima koji su početkom osamdesetih, na zalasku socijalizma, konstituisali sarajevsku rock scenu - prvi album Zabranjenog pušenja se zvao, kao što znamo, Das ist Valter, a dio sljedeće generacije bio je i bend zvan Valter. Krajem osamdesetih, mit o Valteru je potpuno izgubio svoju socijalističku-ideološku dimenziju i potpuno se preselio u domen urbanog diskursa. Proslava Dana oslobođenja Sarajeva bila je lišena partijsko-državne retorike, te se 6. april pretvorio u čisto urbani praznik. Otud ima precizne simbolike u tome da je napad na Sarajevo na izvjestan način počeo oko Valterdana 1992., kao što je nekako osvješćujuća činjenica da je bivši Valter Bata Životinja lako postao ozbiljan četnik, i da se Doktor Karajlić, jedan od osnivača Zabranjenog pušenja i ključni urbani mitolog, bez pozdrava vojnim avionom ispalio u Beograd, upravo negdje oko Valterdana.

Rat je bio zasnovan na nacionalnim mitologijama, koje su bile izrađivane i razrađivane u uskim krugovima, što će reći da je u ratu de facto poražena svaka urbana mitologija. Nakon svega što se desilo, Valter brani Sarajevo nije više od divne, naivne bajke u koju je bilo lako vjerovati, zato što smo - urbani pojedinci - bilo skloni vjerovati u herojske individualce. A sarajevska rock scena danas prouzrokuje nostalgična sjećanja nalik na reminiscencije onih koji tvrde da su bili na Woodstocku - bilo je kratko i zanosno, mada se teško sjetiti detalja, pošto smo svi bili poneseni mladošću i alkoholom. I dok je herojski otpor Sarajeva za vrijeme opsade zasluživao ponavljanje rečenice sa kraja Valtera, od rata naovamo nema više heroja, osim ako u svjetlu poslijeratnog moralnog kolapsa Ćele i Gašiji ili neki drugi gangsteri, koji nikad ne bi dali sto maraka, a kamoli život za slobodu ili bilo kakvu ideju koja nije zasnovana na njihovoj guzici, ne izgledaju nekome kao junaci. Možda je Valter lik iz bajke, ali bajka je poučna.

Otud bi se možda Valterdan trebao slaviti kao što se slavi Nova godina - bio bi dernek, možda i teferič, pilo bi se, jelo bi se, a u neka doba, ne nužno u ponoć, svi bismo se do pasa izljubili, poželjeli jedni drugima bolje Sarajevo i razmijenili crvene karanfile. Djeca i omladina bi od Čika Valtera dobila poklone upotrebljive isključivo u urbanom kontekstu: malu električnu gitaru, ritam-mašinu, sintisajzer, loptu, rolšue, rezervaciju za klupu na Vilsonovom, kartu grada na kojoj se mogu obilježiti mjesta od lične važnosti, jednogodišnju pretplatu na taxi i glasački listić uz pomoć kojeg bi se s vlasti sklonili oni kojima je Sarajevo samo prijestonica nakaradne države.

Oslobodjenje od 05. travnja 2007.


Koncert za uzbunu



Piše: Gojko BERIĆ


Marko Perković Tompson, čije pjesme imaju učinak droge na hrvatsku crnokošuljašku desnicu, izložen je progonu, a Tompsonovi progonitelji su sarajevski i zagrebački Židovi!? Tako bar tvrdi najtiražniji hrvatski dnevnik, desničarski “Večernji list” - izdanje za Bosnu i Hercegovinu - koji je u broju od 1. aprila polovinu naslovne strane iskoristio da, valjda kao najvažniji, krupnim slovima najavi tekst pod naslovom “Thompson pjevač na udaru Židova”. Ovdje, kao što se vidi, nisu potrebni nikakvi stručnjaci za dešifrovanje nejasnih poruka, pošto je posve jasno da se konzumentima pomenutog lista sugerira kako je u toku “židovska hajka” na pjevačku ikonu dežurnih hrvatskih domoljuba.

U takvoj interpretaciji ovog slučaja akcenat je očito stavljen na Židove, a Marko Perković, zadnja pošta Čavoglave negdje u Dalmatinskoj zagori - selo čiji mještani ponosno ističu da partizani u njega nisu nikada ušli - manje je bitan.

Uzbuna je, kao što je poznato, nastala zbog najavljenog Tompsonovog koncerta u Sarajevu, koji bi trebalo da se održi 10. maja u Zetri, u organizaciji Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, na čijem je čelu don Anto Jelić. Koncert bi, tvrde organizatori, imao humanitarni karakter i bio bi posvećen obilježavanju dolaska pape Ivana Pavla II u Sarajevo. To je izazvalo žestoke proteste ratnih veterana Armije BiH i Saveza antifašista. Oni Tompsona smatraju fašistom. U istom tonu oglasila se i Jevrejska zajednica BiH, koja je za svoj stav dobila podršku Židovske općine Zagreb. Sa pomenutih adresa upućen je zahtjev vlastima Sarajevskog kantona da se pripreme za Tompsonov koncert smjesta obustave. Uzgred rečeno, Tompsonovi nastupi su zbog isticanja fašističkih obilježja svojevremeno spriječeni i u Amsterdamu i Roterdamu.

Žanrovski nedefinisan kao pjevač, neka vrsta mješavine ličkog ojkanja, hercegovačke gange i folka, Marko Perković je godinama bio nacionalni megafon većinske Hrvatske, tada savladane puzećim fašizmom u vidu neoustaštva, tog ni do danas iščezlog naslijeđa Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Njegovi se koncerti u pravilu pretvaraju u demonstraciju ustaštva, sa odgovarajućom ikonografijom i znakovljem u publici. Podrazumijeva se, naravno, da su Tompsonove pjesme glavni detonator eksplozije šovinizma na njegovim “domoljubnim” misijama diljem Lijepe naše. On sam je mentalni uzorak najprimitivnijeg soja hrvatskog pučanstva, posebno onog frustriranog ishodom Drugog svjetskog rata i zadojenog kleronacionalizmom.

To je svijet čijih se likova i ikonografije sjećamo sa masovnog mitinga održanog prije nekoliko godina na splitskoj Rivi u znak podrške generalu Mirku Norcu. Oni su istinski fanovi pjevača iz Čavoglava.

“Jasenovac i Gradiška Stara” - hit je kojim je Tompson, čiji su koncerti uvijek unaprijed rasprodani, dizao na noge i staro i mlado po svim hrvatskim gradovima. “Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara/Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure/U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila”. Slijedi, kao poenta pjesme, logična i očekivana poruka: “Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića”.

Svijet estrade posljednja je stvar koja me interesuje, ali je “slučaj Tompson” neočekivano upao u moj film. U sindikalnom smislu, Marko Perković pripada svijetu estrade, ali njegovo osnovno zanimanje nije muzika, već proizvodnja mržnje i rata.

Od tog posla živi kraljevski, kako i dolikuje postkomunističkim idolima. Tompson je nesumnjivo jedna od najfurioznijih pojava u Hrvatskoj, neprevaziđeni estradni bakljonoša nacionalističke euforije. On ne odustaje od svog koncerta u Zetri. Uostalom, i toliki drugi prije njega upisali su Sarajevo u svoju biografiju. Tompson kaže da su sarajevski katolici kupili 40 tisuća primjeraka njegovog CD. “Zašto se njih ne pita žele li moj koncert ili ne.”

Međutim, ovdje nije u pitanju nesporazum sa Markom Perkovićem iz Čavoglava, jer on je to što jeste, i sve što je u vezi s njim poznato je i posljednjem čitaocu novina. Nesporazum se odnosi na one koji su Tompsona pozvali da gostuje u Sarajevu, posljednjem mjestu na svijetu koje bi trebalo da jednom fašistoidnom drekavcu prostre pod noge crveni tepih. Više je nego čudno da pomenuti don Anto Jelić nije to imao u vidu. Ne opravdava ga ni činjenica što među biskupima, svećenicima i drugim službenicima Katoličke crkve Tompson ima svoje pristalice. To je njihova, kao i don Jelićeva, privatna stvar. Don Jelić kaže kako Tompsona sluša svaki dan (!?), ali da u njegovim pjesmama ne vidi ništa loše: “On promovira najveće vrijednosti kao što su Bog, obitelj i domovina.” E sad, kako objasniti bliskost između Boga i “Jasenovca i Gradiške Stare”, to valjda zna samo don Anto.

“Bude li koncert zabranjen, tada će se znati gdje živimo”, upozorava dotični svećenik. To je tačno, ali to je samo polovica istine. Druga polovica istine glasi: bude li u Sarajevu održan koncert Marka Perkovića Tompsona, tad će se takođe, konačno i definitivno, znati u kom gradu živimo.

Feral Tribune od 2. kolovoza, 2006.


ČAVOGLAVINJANJE NACIJE



Piše: Marinko ČULIĆ


...Naravno, tu su onda i obavezni simboli tobožnjeg nacionalnog junaštva, na prvome mjestu Čavoglave, koje se već desetljeće i pol treštavo reklamira kao neosvojivu utvrdu tamošnjih ustaša, koji, biva, nikada nisu dozvolili da četnička noga stupi u njihovo selo. Ali, avaj, to je čista tlapnja, čak ludorija, za što je ovih dana pristigao i neobično dragocjen dokaz. U izvrsnoj knjizi "Razgovor s Adžijom", koju je upravo objavio zagrebački Razlog, i u kojoj se iznose sjećanja iz Drugog svjetskog rata brata Božidara Adžije, Nikole, uglednog prijeratnog HSS-ovca i neko vrijeme gradonačelnika Drniša, Čavoglave se opisuju sasvim drukčije.

To, istina, jest bilo selo koje je, štono se kaže, disalo za NDH, ali su u pljačkaške pohode na nj najčešće išli ne četnici nego ustaše koje su se otele kontroli komande, zbog čega su se tadašnji sumještani obitelji Marka Perkovića Thompsona često morali žaliti i ustaškim vlastima. Nikola Adžija bilježi samo jedan četnički napad na Čavoglave, izveli su ga četnici iz Žitnića i Moseća, pobivši pri tome stanovitu obitelj Perković, koja je vjerojatno u srodstvu s obitelji danas poznatog trubadura novoustaškog folka.

Ali, veći zulum žitnićkih i mosećkih četnika spriječili su četnici iz nedalekih Baljaka, koji su pritekli u pomoć Čavoglavama i otjerali napadače. Da, dobro ste pročitali. Čavoglave su spasili četnici od drugih četnika i to onda još prijavili i hrvatskoj žandarmeriji, što nije bila nikakva neslana šala, nego dobro uhodani red. Četnici su, naime, toliko tijesno surađivali s ustašama (protiv partizana) da su od ustaških vlasti primali, preko Talijana, čak i plaće i međusobno se posjećivali na raznim proslavama, a ako je među njima tu i tamo i zaiskrilo, to se u pravilu lomilo samo preko leđa nenaoružanih hrvatskih i srpskih civila.

Eto, na takvoj "junačkoj" epici ustaša i četnika Dalmatinske zagore hrani se danas nacionalni ekstremizam u Ravnim kotarima. Svaka vlast bila bi presretna da ima posla s nacionalizmom takvih korijena, jer bi sa samo karticu-dvije pametno ciljanog teksta pomela tu hrpu najgoreg crnila i pseudopatriotskog kretenizma. E, ali tih karticu-dvije ovdje jednostavno nema tko napisati. Vlasti na ovim prostorima, čak i kada su se emancipirale od najvulgarnijih izdanaka ovdašnjih nacionalizama, toliko im duguju da jednostavno ne treba očekivati da s njima sasvim raskinu.

Pogotovo nije realno očekivati da se "čavoglavinjanje" ovdašnjih naroda po najgorem mulju lažnih nacionalnih mitova može naredbom zaustaviti, kako to ponekad izvoljeva zahtijevati Carla del Ponte. Ali, ono što se od tih vlasti smije i mora očekivati je da sude onome što treba sudski goniti – i ostave na miru ono što nije gonjenje – i tu nikakvog popusta ne smije biti. Ta vrsta čavoglavinjanja, ako se nastavi, preskupo će stajati ovu zemlju.

Slobodna Dalmacija od 08. travnja 2007.

Smrt iz Vranjica MEĐUNARODNA MISIJA OSOBNO SE UVJERILA U KATASTROFALAN NEMAR DRŽAVNIH INSTITUCIJA U SLUČAJU “SALONIT”

Splitska okolica zatrpana AZBESTOM


Piše: Nikola BAJTO


Kamioni azbestnog otpada bacaju se u more s južne strane tvornice prema Splitu. Nelegalna odlagališta su još u Mravinačkoj kavi, u Kosici, krugu tvornice, pokraj Žrnovnice. Tisuće vodovodnih i kanalizacijskih cijevi, krovova, zidova, stupova, pregrada u svim dalmatinskim mjestima načinjeno je od smrtonosnog materijala, koji je ugrađivan i u bolnicama


Višegodišnje bacanje azbestne prašine u oči tijelima Međunarodne organizacije rada (MOR) stajalo je Hrvatsku posjeta MOR-ove Misije za izravne kontakte na visokoj razini, čijih je petero članova ovog tjedna ispitalo predstavnike nekoliko ministarstava, Vladinih ureda, Državnog inspektorata, sindikata i medicinskih ustanova, da bi se u vranjičkoj tvornici “Salonit” osobno uvjerili u nepoštovanje odredaba Konvencije o azbestu.

Iako su još 2003. godine ekološke udruge svojim pritužbama MOR-u uspjele slučaj trovanja azbestom podići na međunarodnu razinu, nakon čega je hrvatska strana više puta dala obećanja o poduzimanju ozbiljnih koraka, članovi Misije zatekli su ove srijede u krugu tvornice, kontaminirane ubojitom azbestnom prašinom, hale pune opasnog otpada i još oko 900 tona otpada na otvorenom, prepuštenog vjetru.

Voditeljica misije Cleopatra Doumbia-Henry, direktorica Odjela za primjenu standarda MOR-a, umjesto planirana četiri sata, produljila je boravak u tvornici za još toliko, da bi se nakon iscrpljujućih razgovora s 30-ak predstavnika radnika, sindikata, ministarstava i stečajnim upraviteljem, oko 20 sati sastala i s članovima Udruge “Barbarinac” i Udruge oboljelih od azbestoze. Iako je protokol nalagao suprotno, na poziv udruga Doumbia-Henry pristala je doći na taj sastanak u kuću Grge Mandića, predsjednika Udruge oboljelih.

- Inicirali smo tri pritužbe MOR-u jer smo izgubili svaku nadu u hrvatski način rješavanja ovog pitanja. Jedini način na koji smo se mogli boriti bio je da upozoravamo na problem nepoštovanja Konvencije o azbestu, uz pomoć naših prijatelja, odvjetnika Veljka Mikelića i pulmologinje prof. dr. Jadranke Tocilj - objasnio je Mandić, podsjećajući na to kako je došlo do iznošenja problema pred ovu međunarodnu instituciju.

- Kao bivši zaposlenik “Salonita”, ja sam obolio, dok su tri člana moje obitelji umrla a da nisu ni ušla u tvornicu. Ilegalna produkcija i prodaja azbesta se nastavlja. Imam troje djece i ne želim da im se dogodi isto - dodao je Mandić, nakon čega je s Lovrom Grgićem i Mariom Bašićem, mladim aktivistima “Barbarinca”, iznio pred Misiju opsežnu dokumentaciju.


Nema specijaliziranih

Ustvrdili su da se azbest, unatoč zabrani od početka 2006. godine, i dalje prodaje i ugrađuje, pri čemu se njime rukuje na nepropisan način. Najozbiljnija optužba iznesena na račun sadašnjeg postupanja nadležnih bila je da se sanacija i zbrinjavanje preostalog azbestno-cementnog otpada iz tvornice, koju provodi Fond za zaštitu okoliša, radi na način protivan Konvenciji.

- Prema Konvenciji, taj otpad mogu sanirati samo specijalizirane tvrtke, a jednim dijelom to radi i tvrtka “Cian”, koja nema iskustva u tom poslu. Osim nje, na sanaciji su angažirani i oboljeli zaposlenici “Salonita”, iako Konvencija o azbestu zabranjuje rad oboljelih na takvim poslovima - kaže Bašić.

Kako je Fond za zaštitu okoliša osigurao više od milijun kuna za trošak plaća 85 zaposlenika angažiranih na sanaciji, članovi udruga kazali su da država time samo kupuje socijalni mir.

Upozorili su na Misiji dotad nepoznatu činjenicu da su neke tvrtke, kao što je obrt R.L.E., unajmile dio kontaminiranih prostora “Salonita”, koji je u stečaju, te da njihovi radnici trenutačno tamo rade bez ikakve zaštite. Upitno je znaju li vlasnici megajahti, koje se sada obnavljaju u krugu tvornice “Salonit”, za azbestnu prašinu.


Radnici bez zaštite

- Osim što radnici u tvornici nikada nisu bili zaštićeni na način predviđen Konvencijom, nitko ih nikada nije educirao o kancerogenosti azbesta, nego im se godinama lagalo kako azbest nije opasan. Generacijama se u Vranjicu govori da azbestoza ne postoji, da je izmišljena - navodi Lovre Grgić, pokazujući zapanjenim članovima Misije publikaciju za medije koju je “Salonit” izdao 2004. godine, u kojoj stoji da azbest nije opasan i da se protiv tog materijala provodi kampanja, započeta u SAD-u, tobože da bi se progurala konkurentska tehnologija. Konvencija o azbestu, koju je MOR usvojio 1986. godine, a ratificirala najprije Jugoslavija, pa 1991. godine ponovno Republika Hrvatska, izričito nalaže da radnici moraju biti upoznati s opasnostima koje prijete od azbesta.

Članovi udruge pokazali su Misiji i fotodokumentaciju koju su prikupljali šest godina. Posljednju od tih fotografija snimio je fotograf Slobodne Dalmacije, na sam dan dolaska Misije u Vranjic, a na njoj se vide nove količine azbestnog otpada, nedavno dovezene u Mravinačku kavu pokraj izvora Jadra, u koju se, prema tvrdnjama nadležnih, azbest “ne odlaže već tri godine”. Pokazali su i fotografije mjesta na kojima se azbestni otpad donedavno ispuštao i bacao u more.

Hrvatska se ovim slučajem, koji je doveo do posjeta Misije, što je zapravo krajnji potez koji MOR povlači tek kada postoje dugotrajni problemi s primjenom konvencija, osramotila pred međunarodnom zajednicom. Kao da je to htjelo zatajiti od hrvatske javnosti, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, koje je bilo zaduženo za prihvat Misije, nije o njezinu dolasku ni obavijestilo medije, nego su Slobodnu Dalmaciju obavijestile udruge. “Barbarinac” i Udruga oboljelih od azbestoze također su neslužbenim putem doznali za dolazak Misije, iako su inicijatori cijelog postupka i premda je Misija izričito tražila sastanak s njima. Službena obavijest stigla im je tek na njihov upit, i to tek dva dana nakon dolaska Misije u Zagreb. Na koncu, Misija je primila na znanje i takvo ponašanje Ministarstva.


Stotine umiru

Zbog ugrožavanja okoliša, teškog narušavanja zdravlja i smrti više osoba, udruge su podnijele kaznene prijave protiv više od 30 odgovornih osoba iz “Salonita”, međutim, do sada nije bilo nikakve reakcije Državnog odvjetništva.

- Prije dvije godine bacali su kamione pune azbestnog otpada u more s južne strane tvornice prema Splitu. Cijeli komad obale tako je nasut. Nelegalna odlagališta su još u Mravinačkoj kavi, u Kosici, krugu tvornice, pokraj Žrnovnice... - nabraja Lovre Grgić.

Dodaje da se azbest sada ugrađuje u novo splitsko rodilište, u brzu cestu Trogir-Split, u autocestu i Eko-Kaštelanski zaljev, pri čemu neupućeni radnici režu cijevi i tako stvaraju opasnu prašinu, čije udisanje uzrokuje azbestozu.

- Europska banka za obnovu i razvoj ne smije financirati projekte u kojima se koristi azbest. Obavijestili smo ih da se on koristi u gradnji autoceste i u projektima Eko-Kaštelanskog zaljeva, ali nije bilo nikakve reakcije - kaže Grgić.

BH Dani od 06.04.2007.

Svijet: Može li mučenje zarobljenika biti opravdano?

Povratak živih mrtvaca

Piše: Slavoj ŽIŽEK

Jedan od najslavnijih suvremenih svjetskih filozofa u New York Timesu je prije desetak dana objavio komentar u kojem analizira posljedice nekih metoda u ratu protiv terorizma na suvremeni svijet. Žižekov je tekst, po obicaju, poziv na razmišljanje svima. Dani ga prenose u cijelosti


Otkad je objavljeno dramatično priznanje Khalida Shaikha Mohammeda, moralno zgražanje nad obimom njegovih zločina pomiješano je sa dvojbama. Može li se vjerovati njegovim tvrdnjama? Šta ako je priznao više nego je zbilja učinio: zbog sujetne želje da bude upamćen kao veliki teroristički vođa ili pak jer je bio spreman priznati bilo što da bi zaustavio "usavršene metode ispitivanja", uključujući mučenje tipa uranjanja glave pod vodu dok ne počne gušenje.

Ako postoji neki nenadan aspekt cijele ove situacije, on ima manje veze sa samim priznanjem, a više s činjenicom da je prvi put u dugom nizu godina mučenje normalizirano - odnosno predstavljeno kao nešto prihvatljivo. Etičke konsekvence toga trebale bi zabrinuti sve nas.

Zločinac ili neprijatelj

Makar je obim Mohammedovih zločina očevidno strašan, treba primijetiti da ga Amerika nije tretirala na način na koji se tretiraju zločinci, čak i oni najgori, onako kako su u civiliziranom svijetu prije sudenja i robije tretirani čak i najizopačeniji ubice djece. Svako legalno suđenje i kažnjavanje Mohammedovo sada je nemoguće: nijedan sud koji radi unutar zapadnih pravnih sistema neće prihvatiti nezakonito zatvaranje, priznanje dobiveno mučenjem i slične stvari. (To se, na perverzan način, poklapa sa Mohammedovom željom da ga se ne tretira kao zločinca, nego kao neprijatelja.)

Nisu, dakle, samo teroristi ušli u sivu zonu zakona, u nju ulazi i borba protiv njih. Danas faktički imamo "zakonite" i "nezakonite" zločince: prvi imaju pravo na zakonsku proceduru (na advokate i tome slično), dok su potonji izvan granica zakona, njima se bave vojni sudovi i smije ih se držati zatočenima skoro beskrajno.

Mohammed je postao ono što talijanski politički filozof Giorgio Agamben zove "homo sacer": biće zakonski mrtvo makar je biološki još uvijek živo. I on nije jedini koji živi izmedu dva svijeta. Predstavnici američke vlasti koji ih zatvaraju postali su njihovi svojevrsni pandani: dok se ponašaju kao zagovornici moći zakona, oni djeluju u zrakopraznom prostoru u kojem je zakon suspendiran i koji zakon ne regulira.

Nekima sve ovo ne smeta. Realistički protuargument glasi ovako: rat protiv terorizma je prljav i čovjek se može naći u situaciji da može spasiti hiljade života uz pomoc informacija koje se mogu dobiti od zatočenika te se stoga moraju poduzeti ekstremni potezi. Kako kaže Alan Dershowitz s Pravnog fakulteta na Harvardu: "Ja se ne zalažem za mučenje, ali ako se već treba desiti, vraški je dobro imati sudsko dopuštenje." Eh, ako je to "iskrenost", hvala na pažnji, ali meni se više svida "licemjerje".

Televizija i stvarnost

Tačno je, većina nas može zamisliti situaciju u kojoj bismo se poslužili mučenjem - recimo, ako treba spasiti voljenu osobu od trenutne užasne opasnosti. Ja mogu zamisliti takvu situaciju. U tom je slučaju, međutim, ključna stvar ne pokušati uzdignuti vlastiti očajnički izbor u univerzalni princip. U slučaju trenutka neizbježne brutalne urgentnosti, takvo što bih jednostavno učinio. Ali to ne smije postati prihvatljiv standard, mora se u pravom smislu osjetiti užas onoga što se učinilo. Jer kad mučenje postane tek jedna u nizu metoda od kojih se sastoji rat protiv terorizma, sav smisao užasa se gubi.

Kada u petoj sezoni TV serije 24 postane jasno da onaj koji stoji iza terorističke zavjere nije niko drugi do američki predsjednik, mnogi od nas su uzbuđeno iščekivali da li će Jack Bauer i protiv "lidera slobodnog svijeta" koristiti metode kojima se inače služi kada od terorista treba otkriti tajnu koja može spasiti hiljade života. Da li će mučiti predsjednika?

Stvarnost je prevazišla televiziju. Ono što je u seriji 24 uznemirujući i očajnicki izbor Jacka Bauera u stvarnosti je postalo uobičajena stvar.

Na neki način, oni koji su protiv podvrgavanja zarobljenika mučenju, ali ga prihvataju kao legitimnu temu za debatu, opasniji su od onih koji ga otvoreno odobravaju. Moralnost nikada nije stvar puke individualne savjesti. Moralnost uspijeva samo ako ju podržava ono što Hegel zove "objektivnim duhom", skup nepisanih pravila koja sačinjavaju pozadinu onoga što poduzima svaki pojedinac i kazuje nam šta je prihvatljivo, a šta neprihvatljivo.

Primjera radi, jasan znak napretka zapadnih društava jest činjenica da nije potrebno navoditi argumente protiv silovanja: "dogmatski" je priznato kako je silovanje nešto loše. Kada bi neko opravdavao silovanje, bio bi toliko ridikulozan da bi se instantno diskvalificirao za bilo kakvu dalju raspravu. Isto bi trebalo vrijediti i za mučenje.

Kao u Srednjem vijeku

Jesmo li svjesni šta je na kraju puta koji se otvara legitimiziranjem mučenja? Znakovit detalj u vezi Mohammedovog priznanja daje dobar nagovještaj. Rečeno je kako su se i ispitivači podvrgli uranjanju glave pod vodu te da su bili u stanju izdržati u prosjeku petnaestak sekundi prije nego bi bili spremni priznati bilo šta. Mohammed je, medutim, izdržao dvije i pol minute i time zavrijedio njihovo zavidljivo poštovanje.

Jesmo li svjesni da takve stvari nisu bile dio javnog diskursa još od Srednjeg vijeka, kad je mučenje bilo javni spektakl, častan test koji je zarobljenom neprijatelju mogao donijeti poštovanje gomile ako bi dostojanstveno podnio bol? Želimo li se zbilja vratiti ovoj primitivnoj ratničkoj etici?

Zbog toga su najveće žrtve prihvatanja mučenja kao nečeg normalnog ustvari oni koji za to znaju, informirana publika, odnosno mi sami. Dragocjen dio našeg kolektivnog identiteta je nepovratno izgubljen. Nalazimo se usred procesa korupcije morala: oni koji imaju moć upravo lome kičmu naše etike, umrtvljuju i uništavaju ono što je možda najveći domet naše civilizacije, rast naše spontane moralne osjetljivosti.

(Preveo: Muharem Bazdulj)

Fisting and God's Will


The sex act called fisting is a source of confusion and misconceptions for many Christians. This is unfortunate, because it means that many Christian men and women are depriving themselves of what could be the most spiritual sexual experience of their lives. Like anal sex and BDSM, fisting is often mistakenly associated with the gay community or is considered a sex act too extreme to be appropriate for Christian couples. Not only are these views incorrect, but fisting actually has a scriptural precedent, as we will show.

The Fist of Might

Over and over in the scriptures, the hand and fist of God are described as a symbol of His awesome power and the means through which this power manifests: "O God, God of our ancestors, are you not God in heaven above and ruler of all kingdoms below? You hold all power and might in your fist.” (2 Chronicles 20:6) Of course, the Old Testament often makes reference to God smiting his enemies with his fist or striking down the wicked with his hand, but it is also the means through which he administers his blessings and benevolence to the righteous: ”You open Your hand and satisfy the desire of every living thing.” (Psalms 145:16) Through the hand of the Lord, he guides us to do his will, touches our lives, expresses His love, and provides for our needs with His abundance.

The biblical significance of the hand is important, because in the act of fisting, one partner (usually male) inserts his entire hand and fist into the vagina or rectum of his partner. Rather than copulating with his penis, he penetrates her with his fist. Given the powerful symbolism of the fist, it is no surprise that couples who have partaken in the practice of fisting have described it as being a profoundly spiritual experience. On a symbolic and sexual level, a wife who is fisted by her husband has the experience of surrendering completely to the divine love and power of the Lord, as embodied by her partner’s hand. The husband in turn has the experience of touching and caressing her inwardly, in such a deep and intimate manner as God touches our own souls with His grace.

Powerful Yet Gentle

In the Song of Solomon, the Bible describes the act of fisting and the profound erotic bliss it induces: It is the voice of my beloved! He knocks, saying, "Open for me, my sister, my love, My dove, my perfect one”…My love thrust his hand through the opening, and my feelings were stirred for him. (Song of Solomon 5:2-4) Here we see the lover gently coaxing his companion to open up to him, metaphorically “knocking at her door,” preparing her sexually and emotionally to receive his hand inside her. Gradually he works more and more fingers into her, until the moment when her vagina yields and his hand slips fully inside her, thrusting “through the opening.” She then describes the powerful passion that this arouses in her as she envelopes his entire hand inside her body. Many couples describe this moment, as the fist makes full penetration into the vaginal opening, as transcendent and a sexual revelation. As the woman’s body accommodates her husband’s hand, both may experience a sense of physical, sexual, emotional, and spiritual oneness.

Some common misconceptions about fisting are that it is very painful or that it is somehow violent or abusive. This is far from the truth, and as we can see from the above description, it can be a gentle, loving, and highly erotic act. Fisting does not have to be painful if it is performed correctly, using enough lubrication and patience. The hand is inserted in a slow and controlled manner, and is preceded and followed by other sexual stimulation which may lead to orgasm. Both the vagina and the rectum are extremely elastic – a vagina, after all, can stretch to accommodate a full-term baby. And in fact, a woman who has been blessed with motherhood can more easily enjoy fisting because her vaginal opening is more flexible.

The act of fisting is physically challenging to perform, requiring patience on the part of the active partner, and relaxation on the part of the receiving partner. It cannot be rushed, and the two participants must communicate closely, with the fister carefully observing and attending to his partner’s comfort and limits, and the fistee directing her partner as to when to push forward and hold back as he works his hand into her. A Christian couple can use fisting to build trust and intimacy between them, as well as strengthening their relationship with the Lord.

Fisting as an Act of Faith

Before attempting fisting, a Christian husband and wife should pray together and ask for divine guidance. The husband should ask that God guide his hand and work through him, and for the skill and patience to fist his wife correctly and maximize her pleasure. The wife should pray for openness and readiness to receive God’s love and grace in the form of her husband’s hand.

Both should treat the act of fisting as a divine spiritual mystery to be entered into with reverence and awe, especially the husband. In another spiritual interpretation of fisting, as he inserts his hand into his wife’s vagina, a man is symbolically re-enacting the moment of truth following Christ’s resurrection from the tomb, when Doubting Thomas touches the wounds in the Savior’s flesh: Then He said to Thomas, "Put your finger here and observe My hands. Reach out your hand and put it into My side. Don't be an unbeliever, but a believer.” (John 20:27) Thomas’ doubt would not be satisfied until he physically felt the wounds in Christ’s body and penetrated His flesh with his hand. Likewise, the spiritual and sexual power of fisting cannot be known unless experienced physically.

Role Reversal

So far we have only discussed a husband fisting his wife, but some couples may wonder if it is appropriate for a wife to fist her husband if he enjoys anal stimulation. In most cases, a wife indulging her husband’s desire to receive light anal play is not problematic in the context of a healthy sexual relationship. A wife may even anally penetrate her partner with a strap-on dildo if he enjoys this, and if their respective roles as husband and wife are secure outside of the bedroom.

However, because of the intense nature of the act of fisting and the degree of surrender and submission involved in being fisted, a couple should first look deeply into their own hearts and pray for guidance as to whether it is wise for the wife to fist the husband. They should undertake this only if their relationship is such that the husband can assume a submissive and passive role during a sexual act, while afterward still maintaining his role as the spiritual head of the household and leader in the marriage. Our article on Christian BDSM also addresses this issue.

Slobodna Dalmacija od 31. ožujka 2007.

APEL IZ VRANJICA MISIJA MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA
U NADZORU RADA DRŽAVNIH SLUŽBI

Inspektori iz Pariza stižu
zbog azbestoze i ’Salonita’


Piše: Nikola BAJTO

Hrvatsku će po prvi put posjetiti Misija MOR-a, koja dolazi u slučajevima najopasnijih kršenja međunarodnih konvencija, poput situacije kada oboljeli od azbestoze uklanjaju kancerogeni otpad


Zbog neriješenog problema s azbestom u vranjičkoj tvornici "Salonit", koji se unatoč postojećoj zabrani i dalje prešutno skladišti i stavlja u prodaju, Hrvatsku će sljedećeg tjedna posjetiti Misija za izravne kontakte na visokoj razini Međunarodne organizacije rada (MOR). Dolazak Misije, koji se može očekivati samo kod najtežih oblika kršenja međunarodnih konvencija, potaknut je trima tužbama koje su MOR-u ranije predale nevladine udruge iz Splita i Vranjica.

Globalna sramota

Predstavnici MOR-a će zbog azbesta temeljito "pretresti" cijeli hrvatski sustav i u pet dana sastati se s čelnicima dvadesetak hrvatskih institucija. Obavit će razgovore i sa stručnjacima, udrugama i pojedincima koji su izravno pogođeni izloženošću azbestu na radnome mjestu, a izričito je zatražen poseban sastanak s predstavnicima "Salonita" i obvezan posjet tvornici.
Misiju predvodi Cleopatra Doumbia-Henry, direktorica Odjela za primjenu standarda MOR-a, a članovi su još Catherine Brakenhelm-Hansell, koordinatorica odjela, Budislav Vukas, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu i savjetnik MOR-a, te Igor Fedorov i Annie Rice, viši stručnjaci MOR-a za zdravlje i zaštitu na radu, iz Ženeve, odnosno Budimpešte.
Glavni ciljevi Misije, navodi se u dopisu Ministarstva gospodarstva, su provjera stanja u "Salonitu" te informiranje o izloženosti radnika azbestu i zagađenju šireg okoliša. Osim toga, preispitat će stanje u vezi s proizvodnjom, stavljanjem u promet i upotrebom azbesta, uvođenjem novih tehnologija bez azbesta i sadašnjim rukovanjem postojećim azbestnim otpadom.
— To je katastrofa i velika sramota za Hrvatsku, jer do ad-hoc posjeta Misija MOR-a dolazi samo u najtežim i najflagrantnijim slučajevima kršenjima njihovih konvencija. Takve misije išle su, primjerice, u Pakistan i Mianmar gdje dolazi do teških slučajeva iskorištavanja dječjeg rada. To svakoj državi predstavlja zvono za uzbunu — kaže Veljko Mikelić, pravni savjetnik Udruge oboljelih od azbestoze i Udruge "Barbarinac", čije su tužbe dovele do rasprave o "Salonitu" na zasjedanju MOR-a.

Panika na Markovu trgu

— MOR je uvidio da su Vladini podaci u raskoraku s činjenicama i dokazima koje smo mi predočili. Mislim da su se sada u Vladi poprilično uspaničili jer je azbest kod nas već godinu dana formalno zabranjen Uredbom o opasnim kemikalijama, ali "Salonit" i dalje prodaje svoje zalihe, čime se zapravo kupuje socijalni mir. Osim toga, na otvorenom se još uvijek nalazi 900 tona ilegalnog kancerogenog azbestnog otpada koji predstavlja opasnost za radnike i stanovništvo u okolini, a teško da će se to moći sakriti prije dolaska Misije — dodaje Mikelić.
Prema njegovim riječima, sanacija azbestnog otpada nije zakonito provedena jer je Fond za zaštitu okoliša dao 2,2 milijuna kuna da posao obave oboljeli zaposlenici "Salonita", većina s teškim dijagnozama, što je kršenje konvencije prema kojoj sanaciju mogu obavljati samo specijalizirane, stručno osposobljene i posebno opremljene organizacije.
— Oni su na taj način isplaćivali plaće radnicima, dok svuda u Europi taj posao rade ljudi koji po opremi izgledaju kao astronauti. MOR je naročito šokiran radom Državnog inspektorata koji je zagađenje azbestnim česticama mjerio instrumentom tvornice "Salonit" — kaže Mikelić.


Vlada prva na udaru

Prema planu posjeta Misije, koji je predložilo Ministarstvo gospodarstva, njezine članove najprije će, u ponedjeljak ujutro, primiti Vera Babić, državna tajnica za rad. Potom će se o azbestu održati sastanci s Damirom Polančecom, potpredsjednikom Vlade, Vitomirom Begovićem, predstojnikom Ureda za socijalno partnerstvo, predstavnicima ministarstava gospodarstva, zdravstva, zaštite okoliša, pravosuđa i vanjskih poslova.
U utorak je na rasporedu Državni inspektorat, kojega će se propitivati o radu inspekcije u slučaju "Salonita", Hrvatska udruga poslodavaca i sindikati, te Vladini uredi. Za srijedu je predviđen posjet "Salonitu" i razgovor sa stečajnim upraviteljem Vedranom Šeparovićem, radnicima i udrugama, a za četvrtak sastanak s liječnicima Odjela za plućne bolesti KB-a Split. U petak će članovi Misije razgovarati s Marijom Zelić, ravnateljicom Zavoda za medicinu rada, i profesorima sa zagrebačkog Medicinskog fakulteta.

Zvono za uzbunu protiv azbesta

Prof. dr. Budislav Vukas, član Misije, smatra da se sa stajališta MOR-a ovo pitanje uzima vrlo ozbiljno.
— Misije dolaze kada MOR vidi da jedna država ima problema u provođenju konvencija. To će biti ozbiljan posjet s ciljem da se potakne rješavanje problema azbesta u Hrvatskoj — kazao nam je prof. dr. Budislav Vukas, jedini hrvatski član Misije, koji do dolaska ostalih članova nije htio detaljnije govoriti o Misiji.

Izravni pritisak na državu

Prof. Boris Buklijaš s Pravnog fakulteta u Splitu, stručnjak za međunarodno radno pravo, objasnio nam je proceduru postupanja MOR-a, po kojoj do posjeta visokih misija dolazi tek kada su iscrpljeni blaži oblici pritiska na državu.
— Postupak takozvane izravne veze, odnosno slanja misije, primjenjuje se u slučajevima kada postoje veće teškoće u primjeni konvencije neke države. Ovo je sigurno jako neugodna situacija za Hrvatsku budući je MOR specijalna agencija UN-a, i to jedna od najstarijih — kaže profesor Buklijaš, koji dodaje da je sankcija MOR-a zapravo davanje publiciteta primjedbama, i više je moralne prirode.

Gosti: Žarko Korać iz SDU, Dejan Ilić iz Fabrike knjiga, dečak Vasa, sociolog Vjekoslav Perica
Domaćice: Svetlana Lukić, Svetlana Vuković
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

...


Svetlana Lukić: ... a sada slušate jednog od dvojice ljudi koji imaju pravo da naručuju gostovanje u Peščaniku. Jedan je gospodin Desimir Tošić, a drugi je Vasa, koji je poslednji put gostovao u emisiji 2003. Tada je imao šest godina, a sada punih deset.

Svetlana: Je l' imate predsednika odeljenske zajednice?

Vasa: Da.

Svetlana: Ispričaj nam malo o tim predsednicima, kako se biraju.

Vasa: Pa, bilo je tipično glasanje, uzmemo papiriće i svako treba da napiše imena tri osobe iz odeljenja za koje misli da bi bili najbolji za predsednika. Onda prebrojavamo te glasove i onaj sa najviše glasova je predsednik, onaj drugi po redu je potpredsednik i tako dalje. Moram reći da se Nevena mnogo bolje ponaša kao predsednik nego Staša prošle godine.

Svetlana: Kako se on ponašao?

Vasa: On nas je izluđivao, discipliničar i higijeničari su mu bili kao telohranitelji. Mislim, strahovlada.

Svetlana: Je li vam objašnjavao kako on doživljava svoju ulogu?

Vasa: On je tvrdio da je naša obaveza da radimo sve što nam kaže, jer on ima pravo da nas izbaci iz škole.

Svetlana: Jesu li deca u to poverovala?

Vasa: Skoro sva.

Svetlana: A da li ima lobiranja? Znaš šta je lobiranje? Lobiranje je kada se jedna grupa organizuje i podržava jednog kandidata i ubeđuje druge ljude da glasaju za njega.

Vasa: Bilo je kandidata koji su sami ubeđivali ljude da glasaju za njih.

Svetlana: Šta im kažu?

Vasa: Pa plaćaju im. Meni je prošle godine Kaća ponudila čokoladu da glasam za nju.

Svetlana: A šta je još moneta?

Vasa: Novac je postao vrlo popularan. Sada počinju i da kradu novac.

Svetlana: Da li se kod vas uopšte pominje politika? Kada su sada bili izbori, je li neko nešto pominjao?

Vasa: Svi su krenuli u napad - za koga su tvoji roditelji glasali.

Svetlana: A šta je tebi ostalo u sećanju od tih izbora?

Vasa: Ostali su mi u sećanju jako glupi slogani, kao na primer - život ne može da čeka, stručnost ispred politike. I glupo mi je bilo što svuda stave ime stranke, a DSS je napisao - glasajte za Koštunicu.

Svetlana: A što ti je to glupo?

Vasa: Zato što se sada nije glasalo za ljude nego za stranke, kasnije će doći izbori za predsednika. Ja mislim da su obe demokratske stranke jako glupe, mislim, nisu same stranke glupe, nego su ova dvojica glupa, Koštunica i Tadić...Siromašni smo, a i dosta smo užasne stvari radili za vreme Slobe, a nećemo da priznamo. Čitao sam u svom udžbeniku iz prirode i društva o tome kako je jedan naš čovek, Gavrilo Princip, izazvao Prvi svetski rat tako što je ubio jednog čehoslovačkog plemića.

Svetlana: Austrougarskog.

Vasa: Austrougarskog, da, tako da sam se zapanjio kada sam čuo da smo mi ovako nebitni i bedni i mali bili usred Prvog svetskog rata.

Svetlana: A zašto kažeš mali i jadni i bedni?

Vasa: Zato što jesmo. Malo-malo, kada sam kod bake i deke, neko kuca na vrata, neka jadna žena u ritama sa nekim malim detetom sa rukavima od pet metara traži parče hleba i putera i nešto malo odeće.

Svetlana: Da li te taj odnos između ljudi koje viđaš na ulici, u prodavnici....

Vasa: Uznemirava me, uznemirava me taj odnos, kako psuju i takođe ne volim to što ima tako puno pijanih ljudi. Mislim, pre neki dan vraćao sam se s karatea - ujutru, a ne uveče, i prolazi neki čovek pored mene i prođe sasvim normalno i negde 50 metara iza mene okrene se i drekne - ej, Pipo, tako me je nazvao, ej, Pipo, sećaš se kad smo zajedno bili u ratu, sve smo ih smlatili, a, to su bila dobra, stara vremena, i tako.

Svetlana: I kako si se ti osećao?

Vasa: Ja sam bio prestravljen. I takođe me brine to globalno zagrevanje, koje bi moglo prvo da dokrajči ovaj svet. Takođe sam čuo za te druge ekološke katastrofe, za koje misle da će se desiti, na primer, u Americi taj prasak Jeloustona, i ono ostrvo što sada juri ka Kini. To je bilo veliko vulkansko ostrvo i ono je eruptiralo i prelomilo se na pet delova, koji sad plove u različitim pravcima i do kraja 2007. se očekuje da jedan udari u Kinu, jedan negde malo više u Aziju, negde oko Rusije, jedan u Južni pol, jedan u Severnu Ameriku i jedan u Južnu Ameriku.

Svetlana: To te brine, je li?

Vasa: Pa, brine me što će tresnuti sve one kontinente. Mislim, ako neki od njih malo promaši, neka struja ga uhvati, mogao bi da nas tresne i u Evropu.

Svetlana: A, to tebe brine?

Vasa: Mada, brine me i da ovaj što juri ka Rusiji ne zakači Japan.

Svetlana: Zašto te brine baš Japan, a ne neke druge zemlje?

Vasa: Zato što mislim da je Japan, za početak, dovoljno katastrofa doživeo sa one dve atomske bombe i mislim da bi ga ovo stvarno dokrajčilo. A i volim Japan, odatle dolaze manga stripovi koje čitam i crtam, odatle dolazi karate kojim se bavim.

Svetlana: Kad si već pomenuo geografiju, ta geografija koju ti učiš se jako razlikuje od geografije koju sam ja učila.

Vasa: E da, takođe mislim da je vrlo glupo što na kraju knjige prirode i društva piše o rascepu Jugoslavije, kaže - Jugoslavija je rasla i postajala sve bolja ekonomija i zemlja do te i te godine, kada se desio konflikt i Jugoslavija se raspala. Ništa ne kaže da je rat rascepio, samo kaže - desio se konflikt i Jugoslavija se raspala, the end. Prosto kao ovo ostrvo što se rascepilo u pet delova, kao da je puklo nešto između i da se ovo razdvojilo u pet sitnih ostrva, ne pet, osam ili koliko već, šest, šest ih ima, je li tako.

Svetlana: Republika bivših, a sada država?

Vasa: Da.

Svetlana: Da li učite mnogo o kosovskom mitu, o Kosovu?

Vasa: Ne, uopšte ne učimo o Kosovu, niti o Albaniji, ni uopšte o drugim zemljama. Učimo samo o Srbiji, što mislim da nije fer.

Svetlana: Što?

Vasa: Kao što rekoh, ova zemlja je dosta nebitna po svetskom poređenju, a mi učimo baš samo o njoj, kao da smo mi kraljevina sveta ili šta već. Dosta je glupa ova zemlja. Ne možemo za početak nikako da se dokopamo nekog normalnog političara. To je kao slepa baba koja po mraku traži mrvu prašine koja joj je ispala, tako mi tražimo pametnog političara, mislim, tolike su nam šanse i da ga dobijemo.

Svetlana: Hoćeš da kažeš da smo mi u beznadežnoj situaciji?

Vasa: Poprilično.

Svetlana: Šta ćeš ti onda da radiš?

Vasa: Ja bežim u Japan, ako ga ne zakači ovo ostrvo. Čim završim fakultet - brišem ja.

Svetlana: Znaš kako je to tužno, ja imam telefonski imenik u kojem je pola imena precrtano zato što su tako zbrisali.

Vasa: Treba ti novi telefonski imenik. Tako možeš da zaboraviš na te koji su zbrisali.

Svetlana: To je teško, nedostaju mi, ja ne želim da ih izbrišem iz svog života, iz svog sećanja i to.

Vasa: Šta da ti kažem, čudna si...Sad mi je skoro jedan mali dečak, igrao sam se sa njim u snegu onog jednog bednog dana zime - i prolaze pored Romi da uzmu nešto iz kontejnera. I on me zgrabi za ruku i kaže - pazi, Cigani, ukrašće te. Ja kažem - otkud ti to, a on kaže - baka mi rekla. Čak nekoj deci koja su Albanci u školi, čak im nadenu nadimak Šiptar, pa ih zovu Šiptar. Mislim, to je prosto nepravda.

Svetlana: To su predrasude, znaš šta su predrasude?

Vasa: Znam, kad nešto misliš o određenoj grupi ljudi i misliš da je to apsolutno tačno za svakog člana te grupe ljudi. Ja se slažem da su Srbi glupi, ali ne kažem da su svi glupi. This country is going to the dogs, to znači ova zemlja ide psima.

Svetlana: Šta time hoće da se kaže?

Vasa: Da je više ne naseljavaju ljudi nego psi. Da, nervira me to što ima tako puno pasa lutalica, što ih neko ne usvoji, mislim.

Svetlana: Misliš da smo mnogo neosetljivi?

Vasa: Da, mnogo vodimo ratove, mnogo ubijamo.

Svetlana: Jesi ti to čuo ili si video na televiziji ili si slušao na ulici?

Vasa: Gledao s dekom na Dnevniku, video neki članak u dekinim novinama...

Svetlana: Kako se osećaš kad to vidiš i čitaš?

Vasa: Besan sam zato što dozvoljavamo da se to dešava. Mislim, taj Gavrilo, kako se već zove, ubio je tog austrougarskog plemića i izbio je svetski rat, a mi i dalje ubijamo, i plemiće i obične ljude, kao da nikada tu priču nismo čuli - a polovina ljudi i nije. Ima u školi dece, na primer, koja ne znaju da razlikuju blok 45 od bloka 44. Oni misle da su blok 45, blok 44 i blok 70 sve blok 45. Misle da to mesto gde oni žive mora da je najveće od svih mesta, najbitnije od svih.

Svetlana: Da je pupak svemira.

Vasa: Da. Hara.

Svetlana: Šta je hara?

Vasa: To je četiri prsta ispod pupka ovako, ta tu tačka, tri centimetra duboko unutra nalazi nam se po japanskoj religiji najbitnija čakra. To je tačka na telu, bitna tačka, najbitnija čakra koja se zove hara, ona nam daje snagu, pamet i sve, hara.

Svetlana: Je l' ti se ne sviđa hrišćanska religija?

Vasa: Ma, ne sviđa mi se ta ideja jednog boga koji je stvorio svet i to za šest dana, ceo svet, a još očigledno smatraju i da je ceo univerzum stvorio jedan jedini bog, koji traži žrtve. Onda je on imao sina koga su razapeli na krst, koji je oživeo, postao novi bog.

Svetlana: Nije, Vaso, to je pojednostavljeno, tu ima nekih drugih stvari...

Vasa: Ma ne, znam ja celu stvar, imam ja ovde Bibliju, dečju mislim Bibliju sa svim tim pričama.

Svetlana: Pa zar nema krasnih priča tamo?

Vasa: Ma ima to da ljudi moraju da plate za praznoverje...

Svetlana: Da li ti veruješ da je tvoj život sudbinski određen?

Vasa: Verujem.

Svetlana: I bez obzira šta ti radio, da ti ta sudbina ne gine?

Vasa: Pa ne, nego da je moja sudbina da radim to što radim, i to naravno dovodi do nekih posledica, koje su isto sudbinski određene time što sam to uradio.

Svetlana: Da li ta tvoja priča ima srećan kraj?

Vasa: Ponekad da, ponekad ne, mada moram reći, u prijateljstvu baš i ne. Moj prvi prijatelj s kojim sam bio od rođenja, kad je krenuo u školu svidelo mu se učenje, okrenuo se učenju i više nije imao vremena da mi bude drug. Onda sam se ja odselio, našao ovde novog prijatelja, koji se naljutio jer sam mu vrisnuo na uvo i zato je ljut već godinu dana. Nemam tu sreće.

Svetlana: A da li misliš da ti možda snosiš neku odgovornost za to?

Vasa: Ne verujem. On se okrenuo učenju, ja ga pitam - hoćeš da izađemo da se igramo, on kaže - nemam vremena, učim. To je jedan od razloga zašto mi je škola neprijatelj - uzela mi je najboljeg druga...Sanjao sam, kad sam imao onu užasnu prvu nastavnicu, onda sam sanjao, jer mi je stalno pretila. Jednom mi je rekla - veruj mi, ne želiš da te ja stavim u kaznu, to ćeš zažaliti, i time me je uplašila i onda sam ja svake noći sanjao drugačiju kaznu. Jednom me je nazvala - đavolov izaslanik, kaže - kazniće te bog, poslaće te u raj, jer za tebe, đavola je to najgora kazna.

Svetlana: Kad naiđe Dnevnik, pa silom prilika moraš da gledaš...

Vasa: Ne silom, kad naiđe Dnevnik ja ga namerno gledam.

Svetlana: Zašto?

Vasa: Eto, zanima me.

Svetlana: Šta si čuo u Dnevniku u poslednje vreme?

Vasa: Sad prate to, kao - eee, uspeli smo da prođemo nekažnjeni za ovo Bosna i Hercegovina i to. Mislim, svi su zbog toga presretni, mada ja mislim da nismo zaslužili, jer jesmo to uradili, mislim, s punim pravom nas je tužila Bosna.

Svetlana: I šta još čuješ u Dnevniku?

Vasa: Ma ovo o Ahtisariju za Kosovo.

Svetlana: Pa šta si tu ukapirao?

Vasa: Ukapirao sam da je Koštunica glavni u kampanji za Kosovo, mislim ono - ne damo Kosovo, dok god Srbija i njeni preci i dede i pradede i čukundede i babe i babetine i šta god, stoje i žive, Kosovo neće napustiti granice naše države. Ne razumem ga, već ga je izgubio, nema šansi. Šta ti misliš, da li postoji šansa da zadržimo Kosovo?

Svetlana: Ja mislim da ne postoji.

Vasa: Teško. Ja mislim da smo gotovi sa tim Kosovom.

Svetlana: Da li bi ti voleo da odeš na Kosovo?

Vasa: Voleo bih, nikad nisam bio.

Svetlana: Da li bi se plašio Albanaca?

Vasa: Plašio bih se, zato ni ne idem na Kosovo. Čujem da na granici čekaju da ubiju Srbe. A zašto nas oni tako mrze?

Svetlana: Zbog toga što su decenijama srpski policajci i srpski vojnici pravili...

Vasa: Spektakl.

Svetlana: Kakav je odnos između dece koja idu na veronauku i ove koja idu na građansko? Jesi li malo zavirio na tu veronauku?

Vasa: Ne, ali mi Nina kaže da uglavnom samo crtaju, kaže - crtamo planetu Zemlju. Ali im je veroučitelj baš pravi pop, ima dugu belu bradu, ćelav je, ima onu besmislenu kapicu, ima zlatni krstić tu i jedan veliki debeli zlatni krst oko vrata i ima crnu mantiju, dole mu se ne vide noge, vuče mu se po podu.

Svetlana: Kada on ulazi u školsko dvorište, kako se deca ponašaju?

Vasa: Sklanjaju mu se s puta, uvek mu naprave pravu liniju, pravu stazu da može da kroči kao neki svetac, mislim, deca koja idu na veronauku, naravno. Nas sa građanskog mora da zaobilazi. Jednom se naljutio na mene što mu se ne sklonim s puta, neće da me zaobiđe, traži da se sklonim u stranu da bi on mogao da nastavi svojom stazom, predodređenom svojom putanjom, koju mu je bog odredio. I to je bio jedini put da mu se obraćam, tako da sam mu tad persirao naravno, mada nastavnici ne persiram. Rekao sam mu - mislim da vašim nogama ipak treba malo više vežbe.

Svetlana: A šta je on rekao na to?

Vasa: On se namrštio, digao nos i zaobišao me. Ali i dalje me nisi pitala ono - zašto sam stvarno baš posle ovih izbora insistirao da pričam. I dalje me nisi ništa pitala šta mislim o rezultatima ovih izbora.

Svetlana: Izvini, to je moja greška. Šta ti misliš o rezultatima o tih izbora.

Vasa: Mislim da je bilo dosta nepravedno, sve manjinske stranke jesu prošle, ali im je trebala ona pomoć, onih dodatnih posto ili šta već da prođu, na primer romska partija, albanska partija. Okej mi je da dobiju pomoć, ali mi nije okej da im je potrebna. Mislim da bi ljudi trebali više da glasaju za te manjinske stranke, a ne samo za Koštunicin stav - Srbija, ura za Srbiju, Srbija je glavna i Srbi Srbiji i Srbija Srbima.

Svetlana: Tamo je bilo nekoliko romskih partija, jesi li uspeo da ih razlikuješ?

Vasa: Da, razlikovao sam jednu koja kaže - mi smo romska partija, a da bi dobili više glasova kažu - ali nemojte da nas povezujete sa Romima, mi smo za sve, mi smo za sve siromašne ljude, nismo mi samo za Rome. E, to mi se nije dopalo, kao manje bi ljudi glasalo za njih ako su za Rome, jer ljudi inače mrze Rome, ne znam zašto.

Svetlana: Nije mi jasno, izvini, neću sad da te uvredim, moje pitanje je da li ti kad govoriš o romskim strankama, o zaštiti manjina, govoriš nešto što misliš da je politički korektno, u smislu da je dobro da se tako govori ili...?

Vasa: Mislim, baš me briga šta je politički korektno, ja imam svoj slobodan stav o životu, a to je - radiću, govoriću i misliću kako ja mislim da treba da mislim i radim i govorim. Ne kontroliše me nikakva politička obaveza ili školska obaveza, mada tu me mama nateruje.

Svetlana: Htela sam da te pitam zbog čega si tražio ovaj razgovor.

Vasa: Tražio sam ovaj razgovor, želim da učestvujem i da ljudi znaju moje mišljenje, prosto, volim da učestvujem u političkom životu. Želim da učestvujem, znam da ovu emisiju sluša hiljade i hiljade ljudi, pa sam mislio da bih mogao malo da utičem na njihovo biranje sledećeg puta, za koga će da glasaju. Za početak, mene strašno nervira taj silni rasizam, svi me zovu prljavi Englez samo zato što sam tamo rođen. Mislim, kada neko nešto ukrade u školi, onda prave listu dečaka i devojčica koji su ušli u odeljenje i odmah kažu nastavnici - ma to mora da je onaj dečak Rom. Ali u svakom slučaju, mislim da su deca sada u mnogo boljem položaju nego što su bila pre 20 godina. Imaju mnogo više stvari, za početak, imaju internet, imaju dvd, dakle, u materijalnom smislu su u boljem stanju, ali je definitivno mnogo veća opasnost od, ne od svojih roditelja naravno, ali od drugih odraslih. Mnogo smo u većoj opasnosti nego ranije, ima mnogo više ludaka. Ja se na putu do škole smešim i pevušim, i druga deca, a odrasli su svi namrgođeni, tužni, mnogo su tužni.

Svetlana: A zašto misliš da su takvi?

Vasa: Izgubili su posao, porodicu, prijatelje, izgubili su ratove, novac. Ništa im više nije bitno, nije im bitno kako se ponašaju prema svojoj porodici, samo im je bitno da zarađuju novac. Ljudi su previše opsednuti novcem, ništa im drugo nije važno. Ja mislim da je sam koncept novca glup, mislim da ne bismo morali ništa da dajemo ljudima da bismo nešto dobili. Treba sve da bude besplatno, onda bi svi ljudi mogli prosto da dođu i sve da pokupe. Treba po zakonu da ima neka određena količina koja ti je dozvoljena dnevno da se uzme. Da nema novca, ne bi bilo ni siromašnih, svi bi u stvari bili bogati, jer bi mogli da uzmu sve u toj ograničenosti koliko kila dnevno... U školi nas uče kao nemojte vi da se brinete za vašu majčicu zemljicu, to će sve da se reši i nema problema, globalno zagrevanje, bla, bla, bla, to ćemo mi da rashladimo, atomski rat, bla, bla, bla, mi ćemo to da sredimo. Govore nam ono što želimo da čujemo, a ne ono što treba da čujemo. Sad učimo iz muzičkog pesme tipa - magarac njače i-a, a kukavica govori kuku-kuku i to je kao hor od koga svi beže zato što su glasni. Učimo o četiri bele guske koje su - sedam jaja snele, pa onda su jednu zaklali, pa su svi za njom plakali, pa kad su je pojeli svi su bili veseli. Iz prirode i društva imamo jednu jedinu stranu gde se govori bilo šta o ostatku sveta, a imamo nekih sto strana u knjizi. Ja mislim da se Srbi ne plaše spoljnog sveta, mi ga ne mrzimo zato što ga se plašimo, nego je suprotno - mi ga se plašimo jer ga mrzimo. Bio je jedan čovek, Slobodan Milošević, koji je se plašio spoljnog sveta i zato ga je mrzeo, a onda je ta mržnja, a ne taj strah prešao na narod, ali je onda iz te mržnje izašao strah, tako da se tu malo vrtimo u krug. Nade je bilo dok su na vlasti bili smisleni ljudi kao što je bio Zoran Đinđić, ali besmisleni ljudi su ga ubili. Sećam se njegove sahrane, to je stvarno bilo pretrpano, koliko je tu bilo ljudi. Jesi li videla koliko je tamo bilo ljudi?

Svetlana: Bila sam tamo.

Vasa: Bila si, ti si jedna od tih ljudi? I to nije bilo samo iz Beograda, dolazili su i iz ostatka Srbije za to.

Svetlana Lukić: Bio je ovo desetogodišnjak Vasa.