Mosor2

BH Dani od 13.04.2007.

Hemonwood

Valterdan


Piše: Aleksandar Hemon



Proljeće je uvijek nekako počinjalo 6. aprila, na Valterdan. U zraku se osjećao kraj škole; maturanti su, iz razloga kojeg se ne mogu sjetiti, dobivali crvene karanfile; neki su bili primani u Savez komunista; hrabriji, zagorjeli parovi su se na Vilsonovom već znali pofatati ispod još malo pa prolistalih kestenova; džepovi zimskih kaputa su se polaki punili naftalinom; dani su znali biti dovoljno topli da bi se neko usudio otvoriti prozore u tramvaju, prouzrokujući tako promaju opasnu po zdravlje starijih građana, koji zimsku odjeću nisu skidali do Dana rada; a na Skenderiji pod bistom Vladimira Perića Valtera ukazali bi se vijenci i buketi cvijeća.

Valterdan je bio lokalni, urbani praznik, beznačajan izvan domena grada Sarajeva. Istaknuti pojedinci i organizacije dobijali su Šestoaprilsku nagradu, i građani su nekako bili lično vezani za dobitnike, pošto su znali tračeve o pojedincima, a radili su za organizacije. Bilo je škole, ali je sve bilo opuštenije - moglo se razguliti na ime neke svečane akademije ili koncerta Breza. Dok su federalni i republički praznici bili apstraktniji, vezani za mutna dostignuća narodnooslobodilačkog rata, socijalističkog samoupravljanja i Titovog života, važnost Valterdana - Dana oslobođenja rodnog grada - bila je konkretna i očigledna: da Sarajevo nije oslobođeno, niko ne bi smio luftati da se fata na Vilsonovom, niti bi u Domu mladih, na koncertu povodom (misteriozne) dodjele crvenih karanfila, Ljubiša Račić, taj rock'n'roll pregalac i vođa grupe Formula 4, svirao za vratom brze solaže na svom Stratocasteru, sa kojim je, činilo se, onomad sa ranjenicima pregazio Neretvu.

Valterdan je bio urbani praznik i zato što je Vladimir Perić Valter bio mnogo više dio urbane nego socijalističke mitologije. Poginuo je na Marijin-Dvoru, na ulici, kod Davora, jednog od ranih sarajevskih kafića, za razliku od svetišta narodnooslobodilačke borbe do kojih se moralo prvo autobusom, a onda uzbrdo, pješke. Bio je mlad k'o proljeće kad je, na Dan oslobođenja 1945. istupio iz redova života, izbjegavši tako moralno-političku korupciju kojoj su podlegli njegovi preživjeli drugovi. I ne samo da je bio ilegalac (divna riječ: ilegalac, suštinski alternativna i drugačija od rukovodioca ili legalca - nijedan tinejdžer nikad nije htio biti legalac), nego je imao i vrlo zajebano, ilegalno, asfaltno ime, ni nalik na nadimke tipičnih narodnih heroja: Crni, Stari, Španac, Uča. Mitski Valter je bio urbani pojedinac, heroj koji je operisao u gradu, u betonu, za razliku od narodnih heroja koji su na čelu narodnih masa u opancima i gunjevima bježali kroz obruče okupatora i domaćih izdajnika, sa jedne slobodne teritorije na drugu. Mitski Valter je bio špijun, jalijaš, prevarant, laufer - jednom riječju, sarajevski lik.

Valter brani Sarajevo, taj kultni film, nije samo eksploatisao tu valterovsku urbanu mitologiju, nego ju je i potpuno ustoličio, uprkos tome što ni Bata Životinja ni Smoki Samardžić nisu imali ni zeru sarajevskog akcenta, niti je Sarajevo geografski precizno predstavljeno, a da ne govorimo da je u ime bratstva i jedinstva (vidljivog i u izboru glumaca) eliminisano prisustvo ustaša, koji su harali Sarajevom za vrijeme onog rata. Valter brani Sarajevo je, naravno, tek slučajno bio film o narodnooslobodilačkoj borbi - njegova ideološka struktura je mnogo manje važna od njegove žanrovske strukture - što je vidljivo i u naslovu: Valter brani Sarajevo = pojedinac brani grad, što je bilo i jest vrlo različito od "narod se bori za slobodu". Zapravo, pojedinac je bio identifikovan sa gradom - Das ist Valter, kaže na kraju filma poraženi Švabo, dok pokazuje na grad, uključujući i vidljive socijalističke nebodere Novog Sarajeva.

Taj urbani individualizam i mitologija koja se oko toga prirodno gradila bila je privlačna onima koji su početkom osamdesetih, na zalasku socijalizma, konstituisali sarajevsku rock scenu - prvi album Zabranjenog pušenja se zvao, kao što znamo, Das ist Valter, a dio sljedeće generacije bio je i bend zvan Valter. Krajem osamdesetih, mit o Valteru je potpuno izgubio svoju socijalističku-ideološku dimenziju i potpuno se preselio u domen urbanog diskursa. Proslava Dana oslobođenja Sarajeva bila je lišena partijsko-državne retorike, te se 6. april pretvorio u čisto urbani praznik. Otud ima precizne simbolike u tome da je napad na Sarajevo na izvjestan način počeo oko Valterdana 1992., kao što je nekako osvješćujuća činjenica da je bivši Valter Bata Životinja lako postao ozbiljan četnik, i da se Doktor Karajlić, jedan od osnivača Zabranjenog pušenja i ključni urbani mitolog, bez pozdrava vojnim avionom ispalio u Beograd, upravo negdje oko Valterdana.

Rat je bio zasnovan na nacionalnim mitologijama, koje su bile izrađivane i razrađivane u uskim krugovima, što će reći da je u ratu de facto poražena svaka urbana mitologija. Nakon svega što se desilo, Valter brani Sarajevo nije više od divne, naivne bajke u koju je bilo lako vjerovati, zato što smo - urbani pojedinci - bilo skloni vjerovati u herojske individualce. A sarajevska rock scena danas prouzrokuje nostalgična sjećanja nalik na reminiscencije onih koji tvrde da su bili na Woodstocku - bilo je kratko i zanosno, mada se teško sjetiti detalja, pošto smo svi bili poneseni mladošću i alkoholom. I dok je herojski otpor Sarajeva za vrijeme opsade zasluživao ponavljanje rečenice sa kraja Valtera, od rata naovamo nema više heroja, osim ako u svjetlu poslijeratnog moralnog kolapsa Ćele i Gašiji ili neki drugi gangsteri, koji nikad ne bi dali sto maraka, a kamoli život za slobodu ili bilo kakvu ideju koja nije zasnovana na njihovoj guzici, ne izgledaju nekome kao junaci. Možda je Valter lik iz bajke, ali bajka je poučna.

Otud bi se možda Valterdan trebao slaviti kao što se slavi Nova godina - bio bi dernek, možda i teferič, pilo bi se, jelo bi se, a u neka doba, ne nužno u ponoć, svi bismo se do pasa izljubili, poželjeli jedni drugima bolje Sarajevo i razmijenili crvene karanfile. Djeca i omladina bi od Čika Valtera dobila poklone upotrebljive isključivo u urbanom kontekstu: malu električnu gitaru, ritam-mašinu, sintisajzer, loptu, rolšue, rezervaciju za klupu na Vilsonovom, kartu grada na kojoj se mogu obilježiti mjesta od lične važnosti, jednogodišnju pretplatu na taxi i glasački listić uz pomoć kojeg bi se s vlasti sklonili oni kojima je Sarajevo samo prijestonica nakaradne države.