Mosor2

BH Dani od 18.05.2007.

Historija: Hajkanje, hipokrizija i holokausti

Svi ste vi Jevreji


Piše: Paul B. Miller


Naš saradnik Paul B. Miller, americki historicar, proveo je dvije godine u Sarajevu proucavajuci historiju BiH i država bivše Jugoslavije. U svom novom tekstu koji nam je poslao bavi se vrlo aktuelnom temom nastojanja svih bh. konstitutivnih naroda ka ekskluzivnoj vlastitoj viktimizaciji i piše: "Diljem bivše Jugoslavije, od Pule do Prištine, analogija s Jevrejima/holokaustom je uhvatila korijena. Buduci da svaka grupa u ovoj etnoreligijski raznolikoj zemlji može polagati pravo da tvrdi da je bila proganjana u nekom periodu i kad je svaka nada za pomirenje još uvijek cista fantazija, biti žrtva, a uz to i Jevrej, cini se kao jedina stvar koju narodi bivše Jugoslavije uistinu dijele medusobno." Dani ce rado objaviti mišljenja citalaca kako o Millerovom tekstu, tako i o temi kojom se on bavi

U govoru prije Cetvrtog partijskog kongresa 17. februara 2000. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego ce glasanjem biti izbacen iz kancelarije, srbijanski predsjednik Slobodan Miloševic je zatražio od delegata da zamisle kako bi se Jevreji bili osjecali da je, 30-ih i 40-ih godina dvadesetog vijeka, njihovo proganjanje bilo opravdavano navodima da su oni cinili genocid nad njemackim narodom. Na kraju krajeva, nastavio je, to je tacno ono kroz šta su Srbi, "Jevreji" novog doba, prolazili svaki put kada bi ih zapadnjaci optuživali za genocid nad Albancima.

To je bila prikladna kulminacija više od decenije duge vladavine covjeka koji je rukovodio tokom neizrecivo brutalnog raspada svoje države - cetiri rata koja su prosjekla svoj put južno, od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine do Kosova, ostavljajuci za sobom "etnicki ciste" državice, kao podrugljivo naslijede "bratstva i jedinstva" komunisticke Jugoslavije. A tokom sveg tog vremena, srpski intelektualci i politicki lideri su dizali glas i pricali iste price o viktimizaciji Srba. I koje to bolje poredenje možemo napraviti po ovom pitanju, negoli poredenje s Jevrejima? U državi koja, poput vecine istocnoevropskih, nije imala gotovo nikakvo ucenje o holokaustu, medu ljudima odgojenim na fikciji da su Srbi odbijali da saraduju s nacistima, eto ga savršeno plodno nacionalno tlo da se uzgoji nova teleološka moralna prica - Srbi kao "trinaesto, izgubljeno, a najnesrecnije pleme Izraelovo", rijecima pisca/politicara Vuka Draškovica (Odgovori, 1987., s. 74).

Židoslavija

Ovdje nisu u pitanju samo Srbi. Diljem bivše Jugoslavije, od Pule do Prištine, analogija s Jerejima/holokaustom je uhvatila korijena. Buduci da svaka grupa u ovoj etnoreligijski raznolikoj zemlji može polagati pravo da tvrdi da je bila proganjana u nekom periodu i kad je svaka nada za pomirenje još uvijek cista fantazija, biti žrtva, a uz to i Jevrej, cini se kao jedina stvar koju narodi bivše Jugoslavije uistinu dijele medusobno. Sada kada je zajednicki jugoslovenski jezik, ne tako davno znan kao srpskohrvatski, isjeckan na bosanski, hrvatski, srpski, pa sad i crnogorski, i kada se zapadnjacki ucenjaci hrvu s tim šta to znaci za region da prije bude smješten u okviru "jugoistocne Evrope" nego u okviru "Balkana", jedan novi identitet je izronio na površinu - identitet koji obecava da ce razriješiti etnoreligijsku konfuziju eks-Jugoslavena diljem svijeta: svi su oni samo Jevreji, zajednicki patnici svako svog privatnog holokausta.

Prvi put sam primijetio ovu fetišizaciju iskustva jevrejskog holokausta tokom priprema za komemoraciju desete godišnjice genocida nad oko 8.000 muslimanskih muškaraca u Srebrenici 1995. godine. Štaviše, bio sam preplavljen time, u formi za koju bi neko mogao reci da je opis tragedije koji najviše pogada i odjekuje: "najveci pokolj na evropskom tlu od holokausta"; "najstravicniji zlocin na evropskom tlu od holokausta naovamo". Jedan od uzroka za ovo je i krivica Zapada za pad "slobodne zone" UN-a, Srebrenice, kao i neprestana upotreba analogije sa holokaustom od strane dobronamjernih intervencionista tokom samog bosanskog sukoba. Medutim, jednom kada je vec bilo prekasno za "nikad više", postavlja se pitanje o motivima evociranja holokausta u komemorativne svrhe. Štaviše, kao historicar, pitao sam se zašto niko ne postavlja pitanje ispravnosti polaganja prava na karakterizaciju: "najstravicniji zlocin na evropskom tlu od holokausta". Na kraju krajeva, mnogo toga bismo morali da ignorišemo u tom slucaju - osvetnicke masakre nad istinskim i navodnim saradnicima fašista i njihovim porodicama na kraju Drugog svjetskog rata; nekih dva miliona etnickih Nijemaca pobijenih od strane njihovih poljskih, ceških, madarskih, srpskih i drugih susjeda dok su bivali prisiljeni da napuste svoju djedovinu tokom 1945. i nekoliko godina neposredno poslije rata; zlodjela komunistickih režima i evropskih kolonijalnih sila (u Alžiru, recimo) - ako bismo htjeli da damo validnost ovoj karakterizaciji (a da ne pominjem ogranicavanje, u "dobu genocida", samo na nacisticki holokaust i evropsko tlo).

Cinjenice na stranu, iako sam živio medu snažno (i razumljivo) traumatizovanim bosanskim Muslimanima tog ljeta, oni su bili tek najskoriji medu Južnim Slovenima koji su povezivali svoj usud s jevrejskim. Pocelo je sa Srbima, kao što su i mnoge stvari u regionu zapocele nakon onog junskog dana 1914. Nedugo nakon Titove smrti 1980. godine, srpski intelektualci su poceli da pretvaraju poraz na Kosovu 1389. godine od strane otomanskih Turaka u jedan kvazibiblijski ep koji je poredio slijedecih pola milenijuma turske vladavine sa vavilonskim egzilom, i koji je posvetio Kosovo kao srpski Jerusalim. 1985. godine, u svom Pismu piscima Izraela, Draškovic je izbrusio srpsko-jevrejske odnose povezujuci nacisticko finalno rješenje jevrejskog pitanja sa ustaškim genocidom nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata: "U tom genocidnom pomoru našeg imena, krvlju je potpisana i overena vekovima duga istorija srpsko-jevrejskog stradalnistva. Od ruku istih dželata tamanjeni smo po istim konclogorima, klani na istim mostovima živi spaljivani u istim pecima, skupa nestajali u istim jamama..." (Odgovori, 1987., s. 73)

To je mocna slika, baš kao što je i ustaška antisrpska kampanja, koja je katkad imala pomoc od strane muslimanskih kolaboracionista, predstavljala s mnogo moci usmjeren napor da se jedan narod izbriše s lica zemlje - genocid u svakom smislu Lemkinovog termina. S takvim stanjem stvari, cesto korištena fraza o ustaškom koncentracionom logoru Jasenovcu kao "srpskom Auschwitzu" se ne može uzeti olako, ma koliko se ona oslanjala na prenaduvane brojeve ubijenih da bi dobila legitimitet. I ako cesto pominjanje "srpskog holokausta" od strane vladajucih ljudi služi za otvorenu manipulaciju, ipak ne možemo ignorisati varvarstvo koje su Srbi doživjeli pod vladavinom NDH.

Miloševiceva "judeofilija"

Ono šta jest problematicno je to što je mitološka konstrukcija srpsko-jevrejske zajednicke žrtve bila donijeta direktno od strane Miloševica i kompanije da posluži za ciljeve Velike Srbije. Opisujuci sebe kao konstantne žrtve, srpski nacionalisti su pretvorili sve ostale, narocito Hrvate, bosanske Muslimane i kosovske Albance u serijske pocinioce genocida. U novom jeziku koji je dolazio iz Beograda, "srbofobija" je predstavljala moderni pandan antisemitizmu, ili rijecima pisca Dobrice Cosica: "Mi Srbi se danas osjecamo onako kako su se osjecali Jevreji u Hitlerovo doba... Srbofobija u Evropi je koncept i stav sa istom ideološkom motivacijom i bijesom kao što je imao antisemitizam tokom nacisticke ere." Upecatljivo je da je tokom Miloševiceve vladavine dom djeda i babe osnivaca cionizma Teodora Herzla u Zemunu pretvoren u muzej namijenjen da potvrdi historijsko "jevrejstvo" Srbije.

Primjeri i citati iz perioda srpske judeofilije tokom 80-ih i 90-ih su brojni.

Posljedice su, naravno, dobro poznate. Mnogo manje je pisano, medutim, o namjernim pokušajima da se ova ideologija judeo-srpskog muceništva po oružju provede u praksu kroz Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva. Osnovano 1988. godine od strane vodecih srpskih intelektualaca i finansirano od strane vlade, Društvo je tražilo da uvuce malu zajednicu srbijanskih Jevreja u svoj nacionalisticki program igrajuci na kartu navodnih zapadnih simpatija prema Jevrejima i jevrejskoj državi. Kao što je jedan clan Društva izrazio grupnu filozofiju: "Samo prijateljstvo s Jevrejima može spasiti srpstvo."

I mada vecina srbijanskih Jevreja nije zagrizla ovaj politicki mamac, Društvo jest zabilježilo odredene uspjehe: dovelo je veliku delegaciju sastavljenu od preduzetnika, politicara i intelektualaca u Izrael 1990. godine; dovelo je do bratimljenja izmedu mnogih gradova u Srbiji i Izraelu, ukljucujuci Beograd i Tel Aviv; i pod patronatom Društva, petnaest srbijanskih gradonacelnika je otputovalo u Izrael za vrijeme Zaljevskog rata 1991. da bi pokazalo solidarnost sa od svih strana pritisnutom državom (uprkos savezništvu zvanicne Jugoslavije sa Irakom). Ako se cilj Društva da dobije izraelsku vojnu podršku za oslobodenje Kosova - "srpskog Jerusalima" - i jest pokazao nedostižnim, on je u isto vrijeme i dokazao koliko su ozbiljni bili ovi nacionalisti u vezi svog iskonstruisanog predstavljanja žrtvom.

Iako su Srbi možda razvukli poredenje s Jevrejima i holokaustom do krajnjih ideoloških i prakticnih granica, oni ni u kom slucaju nisu jedini Jugosloveni koji su svoj bol i stradanja stavljali u isti koš s jevrejskim. U svojoj studiji o Slovenima i Italijanima u Istri, Pamela Ballinger pokazuje kako su obje grupe prilagodile jevrejske pripovijetke da bi prikazale svoja stradanja u rukama italijanskih fašista ili slavenskih partizana, kako vec ko. Narocito Italijani, koji su masovno bježali iz Istre na kraju Drugog svjetskog rata i takode pretrpjeli ubilacke represalije od strane partizana, cesto govore o svojim izbjeglickim jadima i egzekucijama koristeci terminologiju specificnu za holokaust. I mada slovenski "oslobodioci" Istre jesu pobili mnoge Italijane koji nisu bili fašisti, broj žrtava, naglašava Ballingerova, predstavlja "debelo pretjerivanje". Medu te "hiljade" pobijenih su ubaceni, na primjer, italijanski deportirci, Sloveni koji su bili žrtve fašistickih zlocina, pa cak i njemacki vojnici.

Slicna prica se pokazala neodoljivom i za Slovence tokom njihove borbe protiv nasrtaja srpske hegemonije krajem 1980-ih. Kada je 1.300 rudara, kosovskih Albanaca, odlucilo da ce ostati pod zemljom sve dok promiloševicevski nastrojene vode pokrajine ne podnesu ostavke, njihovi zemljaci sjevernije su napravili dramaticnu demonstraciju solidarnosti. 27. februara 1989. godine, tokom televizijskog prenosa iz Cankarjevog doma u Ljubljani, Slovenci su stavili albanske kape s Davidovom zvijezdom na njima. Na vrhuncu pažljivo kultivisanog srpskojevrejskog mita o muceništvu, nije bilo osjetljivijeg srpskog živca u koji su Slovenci mogli dirnuti. Ne samo da je izjednacavala Albance s Jevrejima, i time Srbe s nacistima, vec je, identifikujuci sebe s kosovskim Albancima tokom izgradnje svoje nacionalne nezavisnosti, koja ce uslijediti nakon dvije godine, pritisnuta slovenacka manjina isto tako, prilicno neiskreno, povezala svoju sudbinu s jevrejskom. Nakon što su u Beogradu planule masovne antislovenacke protivdemonstracije, ostalo je na Matiji Beckovicu, "princu srpskog pjesništva", da podsjeti Slovence da, dok su Albanci na kraju izašli iz jama "zdravi i veseli", Jevreji i Srbi nisu nikada.

Tudmanov antisemitizam

Uzimajuci u obzir užasavajucu biografiju Hrvatske kao marionetske nacisticke države, posvecene dopunjavanju konacnog rješenja jevrejskog pitanja rješenjem pitanja Srba i uzimajuci u obzir neprikriveni antisemitizam doktora Franje Tudmana, koji je vodio Hrvatsku do nezavisnosti tokom '90-ih, teško je zamisliti s kakve pozicije su Hrvati mogli izricati svoja judeofilska jadanja u vezi sopstvenih, gotovo-kao-holokaust žrtava u danima kad se zakuhavao rat u Jugoslaviji. Ali ako su cetiri godine ekstremno krvave historije NDH upropastile mogucnost hrvatskim nacionalistima za išta više od odbrambenih pokušaja da prebace svoj antisemitizam na njemacka leda, jedna suprotna i još odbojnija strategija postavljanja izazova Srbima u njihovoj sopstvenoj filosemitskoj igri je postala aktuelna.

Jedan od nacina da se ovo uradi je bilo da se ustremi na rasprostranjeni srpski mit o Srbima kao jedinoj naciji koja je živjela u miru sa Jevrejima tokom svoje historije. Raznorazni pojedinci, ukljucujuci i jednog pisca za zvanicni katolicki glasnik Glas Koncila su proveli veci dio 1990-ih trudeci se da dokažu suprotno: antisemitizam je duboko ukorijenjen u srpski nacionalni karakter i historiju. Od bajke do holokausta Ljubice Štefan je jedan od tipicnih primjera iz ovog žanra. U djelu koje tvrdi da su Srbi imali nezavisnu državu tokom Drugog svjetskog rata, dok su u stvari bili pod njemackom vojnom okupacijom, Štefanova skrece pažnju na srpske antisemitske narodne price, kao što je "Civuti", bajka nalik Ivici i Marici u kojoj je zla vještica jedna narocito zla Jevrejka.

Tokom samog rata se dogodilo da su hrvatski nacionalisti poceli da stvaraju ideologiju fokusiranu na njih kao žrtve, ideologiju koja nije ostavljala mjesta da Srbi budu videni kao bilo šta drugo osim kao genocidni graditelji imperije kojima sve dosad niko nije uzvratio. Previdajuci citav historijat hrvatsko-srpske saradnje, Hrvati su spoznali svog antisemitskog neprijatelja, a to su bili Srbi. Vodeci se ovakvim pogledima na svijet, cak bi se i ustaški zlocini mogli odbaciti kao ništa više negoli reakcionarne mjere za suzbijanje prijetnje koju je donosila Velika Srbija. I baš kao što su Srbi izoblicili nacionalizam Ante Starcevica, hrvatskog lingviste iz devetnaestog vijeka, tako su i Hrvati opisivali nacionalisticke formule njegovog srpskog ekvivalenta, njegovog savremenika Vuka Karadžica, kao "vrlo slicne" onima kakve su primjenjivane nad Jevrejima u nacistickoj Njemackoj.

Bilo bi vrlo nemarno s moje strane ne spomenuti Bleiburg, mjesto na kojem su, u maju 1945. godine, partizani masakrirali izmedu dvadeset i cetrdeset hiljada ustaša, fašistickih saradnika, partizanskih protivnika razlicitog (južnoslovenskog) porijekla i, ponekad, clanove porodica gorenavedenih osoba. Ovo je, na kraju krajeva, jedan istinski slucaj gdje se Hrvati direktno pozivaju na holokaust nalik jevrejskom, još više podržavajuci moj argument koji se tice neodoljive privlacnosti metafore. U ovom slucaju, hrvatski nacionalisti upotrebljavaju termine poput "marš smrti" i "egzodus" kada opisuju nedace boraca koji su se predavali i koje su Britanci slali nazad prema partizanskim linijama. Ante Beljo, direktor Hrvatskog informativnog centra, zastupa stav da su partizani ubijali 15.000 Hrvata dnevno u Bleiburgu, što ga cini "gorim od Auschwitza".

Medutim, relevantniji razlog za naglašavanje ovog takozvanog "hrvatskog holokausta" u Bleiburgu leži u cinjenici da on zavisi od bilo kojeg broja cistih fabrikacija da bi se u njega povjerovalo. U njih spadaju prenaduvavanje broja ubijenih, ignorisanje etnicke raznovrsnosti kako ubijenih tako i ubica i pretvaranje hiljada ustaških ratnih zlocinaca u nevine hrvatske žrtve. Štaviše, ako povjerujemo u visoku cifru za koju hrvatski nacionalisti tvrde da predstavlja broj žrtava, onda upadamo u kontradikciju s (drugim) mitom koji kaže da je samo mali broj Hrvata u stvari podržavao NDH. A tu je i još jedna ocita kontradikcija: Ako pretpostavimo, kako to jedan drugi nacionalisticki mit tvrdi, da su Hrvati predstavljali glavninu partizanskog pokreta otpora, zašto bi onda oni masakrirali svoje, ili zašto nisu sprijecili masakr u cjelini? U budenju od komunizma, ne samo što su potisnuti etnicki identiteti i historije ponovo izronili na površinu, vec su to uradili na lingvisticki iskljucive i matematicki nemoguce nacine.

Muslimani - najnoviji jugoslovenski "Jevreji"

Ovo sve nas opet vraca bosanskim Muslimanima - najnovijim Jevrejima Jugoslavije - koji razglašavaju Srebrenicu kao najgori zlocin u Evropi nakon holokausta. Potražite po internetu i naci cete da cak i jedna svake hvale vrijedna organizacija kao što je Udruženje majki Srebrenice pokušava da skupi odredene kredite sacinjene od saosjecajnosti clancima o "srebrenickom holokaustu". Da ni ne ulazimo u debatu o jedinstvenosti holokausta, demonstrirani su cisto empirijski razlozi zašto su ove analogije problematicne. Motivi, medutim, nisu obavezno isti. Dok su srpska i hrvatska pozivanja na viktimizaciju kao-u-vrijeme-holokausta i na veze s Jevrejima nepromjenjivo ukorijenjena u nacionalisticki revizionizam, ista pozivanja bosanskih Muslimana su mnogo više zbunjujuca i uznemiravajuca.

Mladi konceptualni umjetnik Damir Nikšic nije nikakav bosanskomuslimanski, niti bošnjacki nacionalista. U intervjuima on otvoreno i osjecajno govori o svojim nadama u preporod tolerantne i multietnicke/multireligijske Bosne, kakva je postojala prije rata. "Svi mi volimo Bosnu i smatramo Bosnu svojom zemljom", izjavio je Nikšic u intervjuu PBS-u. Za ovog umjetnika, bosanski identitet ne leži u nasilju i mržnji koje je svijet mogao da vidi ranih 1990- ih, vec u sevdalinkama, tihim ljubavnim pjesmama koje dijele, vole i njeguju i Hrvati i Srbi i Bošnjaci. Svojom umjetnošcu, kaže Nikšic, on želi Bosance da vrati sevdahu.

Medutim, jedan od do danas najpoznatijih Nikšicevih radova stoji, kako se meni cini, u suprotnosti sa ovim hvale vrijednim osjecanjima. If I Wasn't Muslim (da nisam Musliman) je cetvorominutni muzicki spot u kojem se umjetnik, obucen u cakšire i seljacku kapu, previja u sramu i patnji bivanja muslimanom u hrišcanskoj Evropi, na melodiju pjesme Kad bih bio bogat iz brodvejskog mjuzikla Violinista na krovu(http://www.damirniksic.com/). Dok dirljivo poskakuje i pleše naokolo u kozackom stilu po tavanu bombardovane seoske kuce - zaista, gotovo kao violinista bez krova, dok mu se toliko sunceve svjetlosti probija kroz razrušen krov - Nikšicev Tevye pjeva s dubokim samosažaljenjem citavu litaniju o poniženjima i zloupotrebljavanjima kroz koja mora citav život da prolazi samo zato što je evropski musliman. If I Wasn't Muslim (da nisam Musliman), engleski tekst pjesme nam docarava srceparajucu sliku:

"Life for me would have been fun." (Život bi mi bio zabavan)

"I could live and prosper….I wouldn't have to every now and then run and hide like a mouse." (Mogao bih živjeti i napredovati... ne bih morao svako malo bježati i kriti se kao miš) "My neighbors wouldn't set my home on fire, and surround me with barbed wire." (Susjedi mi ne bi zapalili kucu i ogradili me bodljikavom žicom).

"Books wouldn't teach you that I was an error in European history." (Knjige vas ne bi ucile da sam ja greška u evropskoj historiji)

"I wouldn't have to worry what will happen in a year or two, will I have to leave or stay and die." (Ne bih morao da brinem šta ce se desiti za godinu ili dvije, hocu li morati da odem ili ostanem i poginem /t.j. bude etnicki ocišcen/)

Predzadnji stih donosi malu izmjenu naslova. "If I were a Christian" (da sam ja hrišcanin), Nikšic pjeva, "I wouldn't have to prove that I am human too. 'Cause when you're Christian you're always civilized, no matter what you wear or do." (Ne bih morao da dokazujem da sam i ja ljudsko bice. Jer kad si hrišcanin, uvijek si civilizovan, ma šta oblacio ili radio)

I kao da asocijacija na vezu izmedu odbacenog i proganjanog Jevreja iz štetla i vec predugo napacenog bosanskog Muslimana - Europe's "whipping boy" (evropskog dežurnog krivca) - nije dovoljno ocigledna, Nikšicev tekst naglašava stvari zajednicke Mulimanima i Jevrejima. Dvaput u ovom kratkom djelu on govori o sramoti kojoj si izložen kad si obrezan i kad nikad ne znaš kada ceš morati "Drop my pants to be identified and put aside" (skinuti pantalone da te identifikuju i sklone na stranu). Nikšic takode pokazuje zgražanje nad "the Semitic language I speak to my God that no one here understands" (semitskim jezikom na kojem se obracam mome Bogu i koga niko ovdje ne razumije). I konacni san kako Jevreja tako i Muslimana: "If I could eat my eggs with ham" (Kad bih mogao jesti jaja sa šunkom!).

If I Wasn't Muslim je snažno i zabavno djelo. I nakon bezbroj gledanja, još uvijek se zateknem kako se smiješim pred talentovanim i dirljivim Nikšicem. Štaviše, buduci da sam živio u Sarajevu, saosjecam s bolom traumatizovanih bosanskih Muslimana, koji danas moraju da istrpe skoro sveobuhvatnu relativizaciju, pa cesto i potpuno poricanje njihovih patnji od strane istih onih ljudi koji su ih mucili, silovali, ubijali i etnicki cistili u posljednjem ratu. Nije za cuditi se što su mnogi bosanski Muslimani, ukljucujuci i Nikšica, poceli da smatraju da je "antisemitizam 21. vijeka" zapadnjacka netolerancija prema Arapima, koji govore semitskim jezikom, što se onda proširuje na netoleranciju prema muslimanima uopšte.

Nije za cuditi se, tacno, ali ovakvo ponovno miješanje karata nije baš bez problematike (niti je bez presedana u jugoslovenskom kontekstu, kao što smo vidjeli) . Uz sav svoj humor i patos, Nikšicev spot nije stvar za smijanje. Nisu li, u ne tako davnoj prošlosti, i bosanski Srbi takode imali mnogo toga da se plaše od strane svojih susjeda (ukljucujuci, u nekim mjestima, njihove muslimanske susjede)? Zar su Muslimani uvijek i jedino oni bili progonjeni narod u Bosni? Zar ih nikad niko nije razumio i poštovao njihove religijske i kulturne obicaje? Ako je tako, kako onda Nikšic može da naglašava istinski, prijeratni bosanski identitet utemeljen na toleranciji, poštovanju i onome za šta on kaže: susjedi koji su "rodeni susjedi"?

Istina je da, u modernim vremenima, identitet bosanskih Muslimana nosi više neodredenosti i nejasnosti nego identiteti njihovih pravoslavnih i katolickih zemljaka, cija su etnoreligijska sabraca preko Save i Drine polagala prava na velike dijelove teritorija naseljenih uticajnom populacijom. Bošnjaci su, u meduvremenu, oduvijek dijelili život na tlu svojih oceva sa svojim hrišcanskim susjedima. Drugim rijecima, oni nikad nisu imali gdje drugo da odu. Ali tokom više od cetiri vijeka osmanske vladavine na ovim prostorima, Muslimani su bili znacajno favorizovani. Oni su predstavljali više od osamdeset procenata zemljoposjednika u Bosni i Hercegovini tog doba, dok su osiromašeni i cesto ozbiljno ugnjetavani seljaci bili pretežno Srbi i Hrvati. To je jedna zaostavština koja još uvijek ima veliku težinu.

Tokom austrougarskog perioda 1878. - 1918., kada su evropske vrijednosti i ustanove pocele da se namecu direktnije nego ikad narodu Bosne i Hercegovine, mnogo potrebna agrarna reforma, zbog koje su, djelomicno, habzburškom carstvu i bile dodijeljene teritorije, nije nikad postala stvarnost. Po svemu sudeci, novi hrišcanski kolonizatori su smatrali da je jednostavnije da održavaju ruralni status quo negoli da rizikuju haos koji bi se mogao izroditi ako bi bošnjacke privilegije najednom bile oduzete. Uz ovu brigu za stabilnost, Austrougari su se takode pozabavili i kultivisanjem bosanske muslimanske elite. Stoga je sasvim ironicno da je, dok Nikšic, s dozom ocaja, pjeva o tome kako je to biti Musliman u hrišcanskoj Evropi, njegova sopstvena etnoreligijska grupa u Bosni ona koja danas najviše radi na tome da uzdigne austrougarski period evropske modernizacije kao jedan veliki kulturni i materijalni napredak u regionu.

Anne Frank i majka Srebrenice

Malo je ljudi koji bi diskutovali protiv toga da je tragedija nad tragedijama groznog prošlog vijeka najbolje predstavljena holokaustom. Ocito, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali narodi bivše Jugoslavije, kao i drugi narodi širom planete su pronašli u Šoi neku vrstu nove meta-pripovijetke nadomješcujuci pale idole komunizma i fašizma univerzalnom moralnom "istinom" o tome gdje je stjecište svih puteva. Zbog toga ja nalazim da je ona slika tradicionalno pokrivene muslimanske žene kako gleda plakat za izložbu "Anne Frank i porodica" tako intrigantna i u isto vrijeme uznemirujuca. I opet, umjetnici u pitanju nisu bošnjacki nacionalisti, vec talentovani i osjetljivi mladi ljudi koji su kao djeca gledali kako se njihov svijet ruši oko njih, i koji danas traže nacine da to objasne i izraze ne samo sebi samima, vec i širem covjecanstvu.

Žena na ovoj slici (iz zbirke Srebrenica fotografa Tarika Samaraha) je, u stvari, majka Srebrenice. Štaviše, plakat koji ona gleda je i sam baziran na fotografiji: Anne Frank i njena sestra na ljetnom odmoru, pogledom blude put mora i, samim tim, dalje su od posmatraca. Slikana ispred kuce Anne Frank u Amsterdamu, Samarahova slika je mocno i višeslojno sredstvo da se pogleda u prošlost i, kako to i datumi iznad slike kažu (1945-1995-2005), da se ona poveže sa sadašnjošcu. Ponukani smo da pokušamo da zamislimo ne samo sjecanja ove majke iz Srebrenice, vec i sjecanja bezbrojnih roditelja koji su svoju djecu izgubili u holokaustu. Jer, ova slika Anne i njene sestre je slikana od strane njihovog oca Otta, jedinog clana porodice Frank koji je preživio rat.

Ali opet, ova slika, koja je prikazana kako krasi zid aškenaske sinagoge u Sarajevu, nije baš istorijski najtacnija. Jer, da je Anne Frank bila u Srebrenici 1995. godine, prije negoli bilo gdje u Evropi pola vijeka prije toga, ona bi preživjela. I, dok se ni na jednom mjestu u Konvenciji o genocidu Ujedinjenih nacija ne kaže da namjera da se uništi odredena grupa "u cijelosti ili djelimicno" mora da obuhvata ubijanje pripadnika oba pola, ova potreba da se doda dostojanstva i znacaja necijoj vlastitoj viktimizaciji tako što ce je vezati uz onu neke druge grupe je stvar koja mi zadaje nelagodu. Genocid u Srebrenici, kao i kad govorimo o Jasenovcu, Bleiburgu, etnickom cišcenju Istre i drugih regiona u bivšoj Jugoslaviji je užasan i dovoljno tragican sam za sebe. Pretvaranje tog dogadaja u holokaust bosanskih Muslimana, u zemlji koja je danas 48 procenata muslimanska (u poredenju s predratnih 44 procenta), mi izgleda kao stvaranje krute i moralno didakticke price koja ostavlja malo mjesta za istraživanje šireg konteksta jugoslovenske historije.

A u tom širem kontekstu, bosanski Muslimani ne samo što nisu jedini koji su prolazili kroz stradanja, vec su oni samo još jedan medu više naroda, u stvari još jedan od skoro svih naroda u bivšoj Jugoslaviji, koji su se okrenuli holokaustu i jevrejskom iskustvu u cjelini da bi izrazili neke aspekte svog sopstvenog historijskog samorazumijevanja. Da li je to problem? Ne bismo li makar trebali biti zahvalni što možemo naci toliko dokaza za ono zbog cega sam ovaj clanak trebao nazvati "suprotnost poricanju"? Zakljuciti da su poredenja s holokaustom problematicna jer su tipicno utemeljena na iskrivljavanju cinjenica, bilo to slucaj ili ne da oni koji prave poredenja ispoljavaju nacionalisticke instinkte, nije baš zadovoljavajuce. Umjesto toga, cini se, tu su još uvijek sami Jevreji koje treba uzeti u obzir - dio problema, kao i obicno, ali možda i dio rješenja takoder.

Zamislite glavni grad jedne evropske države koji je iskusio puni teret nacisticke okupacije i progona Jevreja - uništavanje sinagoga, prisilno nošenje žute trake, eksproprijaciju imovine i, najzad, deportacije i masovna ubistva - a koji nema nijedan jedini spomenik svojim nestalim Jevrejima. Zamislite da je prije Drugog svjetskog rata ovaj grad pružao dom za 11.000 asimilovanih jevrejskih stanovnika - jedna zajednica cija historija se pruža preko cetiri vijeka u prošlost, zajednica koja cini 11 procenata veoma raznolike populacije - a danas bi neko mogao pomisliti da je njegov toliko hvaljeni "suživot" nestao tek 1995., a ne pola vijeka ranije. A zatim pokušajte zamisliti region koji je vidio toliko mnogo razaranja, pokolja i onoga što Primo Levi naziva "beskorisno nasilje" da se reference na holokaust nesmotreno primjenjuju od strane svih grupa u cilju polaganja prava na sopstvenu viktimizaciju, dok, u isto vrijeme svaka od tih grupa ignoriše ili umanjuje vrlo stvarna stradanja svojih, pocesto jednako traumatizovanih, susjeda i bivših zemljaka.

Bivša Jugoslavija u cjelini, Bosna i Hercegovina narocito, a Sarajevo iznad svega predstavljaju vrlo komplikovana mjesta, i ne želim da ispadnem bezosjecajan u tom pogledu. Pored uobicajenog istocnoevropskog spoja Jevreja i hrišcana, pravoslavaca i katolika, i citave cudesne mješavine etnosa koji su se nekad zajedno skupljali na pijacama i tržnicama, muslimanski elemenat je dao i jednu dodatnu dimenziju koja u velikoj mjeri obogacuje kulturni život regiona i koja je, cini se, u isto vrijeme znatno doprinijela krvavosti njegovog, zaista evropskog, pada u etnicku homogenost i uniformnost. Štaviše, radije nego da samo Jevreji predstavljaju centralnu pricu Drugog svjetskog rata; cetnicki zlocini nad Muslimanima u istocnoj Bosni i ustaški genocid nad Srbima se, razumljivo, nadmecu s njima za pažnju. Jevreji, uprkos njihovoj daleko vecoj stopi smrtnosti tokom Drugog svjetskog rata (oko osamdeset procenata u Jugoslaviji), ipak su bili manjina medu manjinama u ovoj etnoreligijski kompleksnoj zemlji.

A opet, u toj svojoj odsutnosti su takode postali i pijuni - korišteni univerzalno i ponekad necasno, da bi, cini se, bili odbaceni jednom kad postanu nepotrebni. Kao i u svim evropskim komunistickim državama, ni u Titovoj Jugoslaviji nije bilo ucenja o holokaustu, što je uveliko olakšalo srpskim i hrvatskim nacionalistima da ubace sopstvene planove i programe medu jevrejska stradanja a da ne budu u opasnosti da moraju da se suoce sa ulogom koju su i sami možda igrali u tim stradanjima. I onda, kada je tokom bosanskog sukoba holokaust brzo i furiozno ušao u ljudske živote pošto su dobronamjerni zapadnjaci slali apele za intervenciju, koristeci jezik Šoe, bošnjacki lideri i umjetnici su prirodno slijedili taj put, bez puno razmišljanja o tome šta holokaust u stvari jest. Da damo samo jedan primjer: dok se, hvala Bogu, srpska i bošnjacka zajednica i kultura i dalje razvijaju u regionu, holokaust je uništio evropsko židovstvo i bogati spektar njegovih kulturnih, intelektualnih i ekonomskih dostignuca. Jidiš, jezik kojim je govorilo preko dvanaest miliona jevrejskih Evropljana tokom 1930-ih, danas je mrtav jezik.

Medutim, još problematicnija od ovog oprostivog neznanja je cinjenica da je, uprkos pozajmljivanju Jevreja i jevrejskih stradanja za svoje sopstvene planove, antisemitizam u porastu u bivšoj Jugoslaviji. U Srbiji, gdje je politicka i intelektualna elita smišljeno njegovala prijateljstvo s jevrejskim narodom tokom priprema za posljednje ratove, režimu nije dugo trebalo da okrene curak tokom NATO bombardovanja u cilju izbacivanja srpskih trupa s Kosova tokom 1999. Kada su jednom objelodanjeni jevrejsko porijeklo generala Wesleya Clarka (po ocevoj liniji) i, njoj samoj u pocetku nepoznat, jevrejski odgoj državnog sekretara Madeleine Albright (ukljucujuci i njeno skrivanje kao djeteta u Srbiji tokom Drugog svjetskog rata), to je razglašeno kao dokaz da prevrtljivi Jevreji, koji ne cijene sve što su Srbi uradili za njih, još uvijek kontrolišu tude sudbine. Otada se pojavilo nekoliko otvoreno antisemitskih grupa u Srbiji, a distribucija Protokola sionskih mudraca je skocila, uprkos cinjenici da je u ovoj zemlji od oko osam miliona stanovnika bilo samo 1.200 Jevreja. Još je licemjernija cinjenica da je "trinaesto izgubljeno pleme Izraelovo" bilo jedina evropska nacija bez zvanicnih predstavnika na ceremoniji obilježavanja šezdesete godišnjice oslobodenja Auschwitza. Koncepcija da su neki narodi i njihova tragicna historija "baš nalik Jevrejima" može, i to prilicno brzo, da nam donese sve ove nevolje.

I u Hrvatskoj takode, eksploatacija holokausta nije niukoliko zaustavila budenje antisemitizma u postkomunistickoj eri, što su tekstovi i govori predsjednika Tudmana i demonstrirali. Blatantni antisemitizam je, štaviše, izražavan od strane sva tri lidera pobjednicke Hrvatske demokratske zajednice tokom izbora 1990. godine, kao nacin da se umanje, ili potpuno negiraju, ustaški zlocini. Po mišljenju balkanskog posmatraca Tihomira Loze: "Hrvatska javnost je iznjedrila prilicno snažan antisemitizam pocev od ranih 1990-tih."

Isto bi se moglo reci i za novopridošlu clanicu Evropske unije, Sloveniju. Kada je federacija jevrejskih zajednica Jugoslavije podnijela tužbu protiv organizatora mitinga u Cankarjevom domu zbog zloupotrebe jevrejskih simbola, Joze Školjc (buduci voda Liberalno-demokratske stranke) je izjavio: "Zašto su Jevreji podnijeli tužbu? Zato što hoce novac, naravno." Optužbe su bile odbacene. Ubrzo nakon toga, jedan slovenacki dnevnik je najavio da je "završena sezona" lova na antisemitizam u Sloveniji.

Možda najuznemiravajuci od svih je skori i dobro dokumentovani porast antisemitizma u Bosni i Hercegovini. Prije jedva nešto više od decenije, muslimanski sveštenici su govorili o svom stadu kao o "novim Jevrejima Evrope", a ratni premijer Haris Silajdžic je tražio od zapadnih sila da skinu embargo na uvoz oružja u Bosnu povezujuci to s pozivima na bombardovanje željeznickih pruga prema Auschwitzu. Danas, donekle zahvaljujuci novom soju islamskih voda s Bliskog Istoka koji su se poceli pojavljivati u zemlji tokom i nakon rata, džamije, koje su punije nego ikad, ponekad odjekuju anticionizmom i antisemitizmom odbojnije negoli ikad ranije u ovoj ponosnoj multikulturnoj zemlji.

BiH - poluevropska, polubalkanska

U clanku nazvanom Da li glavne žrtve genocida u Bosni potpadaju pod uticaj antisemitzma? urednici magazina Transitions Online zakljucuju da se opasna mješavina radikalnih islamskih uticaja pocev od rata, jedanaestog septembra, Druge intifade i, dodao bih, ranjivosti traumatizovanih mladih ljudi, "možda urotila da stvori tvrde, zlobnije društvo koje je u potrazi za žrtvenim jarcem". I zaista, kada sam živio u Sarajevu u periodu 2004. - 2006. godine, jedan od prvih antisemitskih incidenata u sjecanju javnosti se zbio kada je jedan poznati (mada ne baš cijenjeni) novinar objavio ružnu pricu o poricanju holokausta u muslimanskom omladinskom magazinu. Mediji i lokalni Helsinški komitet za ljudska prava su brzo i kategoricki osudili ovo, ali to je Bosna, i takve se stvari tu ne dešavaju. U februaru 2005. godine, u intervjuu datom hrvatskom dnevniku Vjesnik, Jakob Finci, voda minijaturne jevrejske zajednice u Bosni, sa žaljenjem je izjavio: "Nažalost, poslije dosta godina ponosa što je BiH bila imuna na svaki vid antisemitizma, cini se da se klima mijenja."

Ne želim da ispadne da ja ovdje zovem na uzbunu, i svrha ovog clanka nije da osudi pojedine ljude niti da sugeriše da je poredenje s holokaustom uvijek i jedino u službi samom sebi. Ali cinjenica je da se klima uvijek mijenja, uvijek i svuda. I nakon bjesnila ratova u bivšoj Jugoslaviji, cinjenice u vezi etnicki ocišcenog prostora su promijenile i mijenjat ce nacin na koji obican covjek gleda sebe i posmatra sve oko sebe. I mada su ga svi koristili, poredenje s Jevrejima nije poslužilo nijednoj jedinoj etnoreligijskoj grupi u bivšoj Jugoslaviji, jer nije postiglo puno više od svracanja pozornosti na ono što je svima zajednicko: jedan nekompletan i neispunjen osjecaj historije koju svi zajedno dijele, odgovornost, i identitet u ovoj postkomunistickoj, postjugoslovenskoj, poluevropskoj, polubalkanskoj zemlji. U svakom slucaju, ako ovo poredenje i pocne da gubi na znacaju i privlacnosti u godinama koje su pred nama, nadajmo se da to nece biti zato što se to desilo i Jevrejima. (Prevod: Saša Gašić)

Suočavanja s prošlošću: Lično iskustvo kao samica




Autor: Svjetlana Nedimović
Datum: 03.05.2007. 16:24


Nakon svega nekoliko sedmica, rasprave u bh. javnosti vezane za presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju tužbe BiH protiv Srbije za genocid gotovo su sasvim zamrle. No, i dok su trajale, te su rasprave su bile sličnije silovitim sudarima monologa nego razmjeni mišljenja. Presuda je prigodno politikantski uokvirena, a sve rjeđi medijski osvrti obojeni su dramatičnim tonovima špijunskih filmova. Pri tome je, kako se i moglo pretpostaviti, propuštena prilika da se presuda od pravne činjenice i instrumenta 'političarenja' pretvori u prostor suočavanja ove zajednice sa moćnim, ali do sada neistraženim elementom njenog zajedništva – iskustvom sveobuhvatne ratne traume, za društvo kao cjelinu kao i za svakog od nas pojedinačno.

Zajednica, naravno, ne nastaje niti se održava jednom presudom, koja je – na kraju krajeva – tek pravna činjenica, a na pravnu činjenicu se prošlost ne može svesti. Ali izvori zajedništva možda se mogu tražiti u uzajamnom shvatanju i prihvatanju iskustva patnje, kroz koje su svi članovi ovog društva prošli tokom rata. To je ona neformalna dimenzija suočavanja s prošlošću – otvorenost za patnju drugih, prihvatanje njihove traume kao vlastite, i prihvatanje njihovog prihvatanja naše patnje, čak i ako ne možemo u potpunosti usaglasiti činjenične koordinate i interpretacije tih koordinata.

U Bosni i Hercegovini se – s pravom – najviše govorilo upravo o formalnim, institucionalnim mehanizmima suočavanja s prošlošću, u vidu sudova i komisija za istinu. S pravom zato što istorijski narativ, između ostalog, oduvijek predstavlja moćan politički instrument koji može biti stavljen u funkciju stvaranja ili razaranja zajednice. Pri tome su akcentirana ekstremna iskustva rata – ono žrtve i ono zločinca, a oba zahtijevaju tretman unutar institucija sistema, pravosudnog i političkog. No, potpuno su zanemareni oni segmenti društva koji nisu bili ni u jednoj od tih pozicija, ali za koje rat jeste bio svakodnevno iskustvo, u nekom obliku. Takvo suočavanje s prošlošću – ne kao s tragedijom na koju je jedini etički odgovor ćutanje u strahopoštovanju, i ne kao s nekom apstraktnom istorijom već sa ličnim pričama svih onih koji nismo mi sami – ne odvija se u institucionalizovanim forumima, ili ne isključivo u njima, nego u socijalnim interakcijama koje, uprkos radikalnoj podijeljenosti države u formalnom smislu, opstaju.

Da bi se uvažio značaj tih, ničim lako mjerljivih socijalnih kontakata, moramo ipak napraviti određeni odmak od redukovanog shvatanja društveno-političke zajednice kao konglomerata normi i institucija, odnosno od poistovjećenja zajednice sa državom i njenim strukturama, kako institucionalnim tako regulativnim. Takvim poistovjećivanjem se, treba reći – ne samo kod nas – zaboravlja na onaj višak, onu dodatu vrijednost na puku nužnost koja državu kao funkcionalnu cjelinu čini zajednicom. U tom smislu, problem neslušanja drugih u svakodnevnoj komunikaciji, što je simptom odsustva empatije, jeste problem nedostatka solidarnosti, a pitanje je u kojoj mjeri se jedna politička zajednica uopšte može razvijati, mimo pukog funkcionisanja, samo na temelju striktno regulativnog i institucionalnog okvira? U kojoj mjeri je to uopšte zajednica ako nedostaje dimenzija solidarnosti među njenim članovima, na kakvom god nivou – klasnom, etničkom, vjerskom, individualnom? Solidarnost je ono vezivno tkivo koje možda (a možda će se često pojavljivati u ovom tekstu jer ljudsko djelovanje izvan struktura uvijek je u domenu mogućeg, ponekad vjerovatnog, a nikad nužnog) u momentima raspada struktura, administrativnih i regulativnih, u momentima razorenih moralnih i tradicijskih kodova, uspije očuvati u nama poimanje dužnosti prema drugima, dužnosti koja proizlazi ni iz čega drugog do iz naše sposobnosti da saosjećamo.

Zbiljnost patnje drugih

Zanimljivo je da oni koji u BiH vide puku administrativno-regulativnu strukturu, jednako kao i oni koji priželjkuju da država nadraste puku funkcionalnost, insistiraju na nužnoj istovjetnosti istorijskog narativa o toj traumi, e da bi se BiH uopšte mogla smatrati zajednicom. Ukoliko nema te istovjetnosti, možda i istosti, nema ni zajednice, odnosno može biti samo funkcionalnih institucionalnih struktura kao kakvoga nužnog zla. Nešto se slično moglo čuti od Milorada Dodika, premijera Republike Srpske, koji je u TV emisiji prošle sedmice dijagnosticirao istorijsku razjedinjenost BiH i ilustrovao je primjerom nepostojanja istog viđenja bilo kojeg događaja u proteklih nekoliko vjekova između tri većinske etnoreligijske skupine u BiH. Ne ulazeći u osnovanost te generalizacije, međutim, postavljamo pitanje: da li u temelj zajednice moramo ugraditi istost poimanja prošlosti ili, ipak, postoji neki međuprostor između krajnje heterogenosti narativa i krajnje homogenosti? Nastranu to što je potonja krajnost u suštini totalitaristička, a u praksi neostvariva – bilo da su u pitanju različite skupine kakve god vrste ili samo jedna koja sebe shvata i prihvata kao cjelovitu skupinu: na primjer, samo bitka na Neretvi mogla bi biti ispričana na mnoštvo konfliktnih načina unutar jedne od tri skupine – koju bi premijer Dodik vjerovatno okarakterisao kao homogenu u pogledu poimanja prošlosti.

Međutim, iz primjera društava koja su pretrpjela traumatična iskustva, kao što su postkolonijalna (Engleska, Francuska) ili postkonfliktna društva (Španija, Čile), jasno je da svijest o zajedništvu zajednice – koliko god to zajedništvo bilo problematično i preispitivano – nije uslovljena usaglašenom istorijom već upravo prihvatanjem interpretacijske otvorenosti prema prošlosti i priznavanjem jednake legitimnosti svim ličnim pripovijestima o toj prošlosti, jer sve su te pripovijesti – pripovijesti o traumi koja je pogodila zajednicu i koja je neotklonjiv sloj samopoimanja zajednice kao cjeline i svih njenih članova pojedinačno.

Ratna trauma cijelog našeg društva jeste rezultirala mnoštvom suprotstavljenih, čak i nepomirljivih ličnih narativa: ne samo u smislu ko je patio zbog koga, već ko je patio više, čija je patnja teža. Pri tome se ne radi isključivo o međuetničkom nerazumijevanju i odmjeravanju – sukobljavaju se lični narativi iz različitih gradova, dijelova grada, ne samo unutar iste etničke skupine već unutar iste porodice. Istovremeno, ta trauma ostaje nešto sa čim se BiH kao cjelina identifikuje, utoliko više što nije moguće shvatiti šta BiH jeste ili nije i šta može biti bez svijesti o toj traumi, ali i neizbježna tačka definisanja svakog od nas ponaosob. Otud je figura pojedinca kao žrtve centralna figura onoga što podrazumijevamo pod životnom pričom, a momenat ličnog iskustva patnje doživljava se kao mjera vlastitog identiteta, odnosno kao okosnica tog identiteta, što znači da se svaki pokušaj osporavanja patnje doživljava kao osporavanje vlastite posebnosti kao ličnosti.

Pri tome ovdje ne mislimo prvenstveno na iskustva aktera događaja, odnosno na one koji su bili subjekti istorije, već upravo na one koji su tim događajima objektifikovani, koji su imali funkciju instrumenta ili materijala. Iskustva objekata istorije, kakav god uzročno-posljedični slijed zbivanja mi pretpostavili ili usvojili, ne bi smjela biti predmetom mjerenja i poređenja, niti iskustva drugih treba shvatiti kao poricanje našeg iskustva. Kriterij iskustva patnje nije istina; kriterij je zbiljnost, a da bi nešto što je za druge vrlo lična, čak intimna zbilja, bilo zbilja i za nas, moramo naći ravan u kojoj ta intimna zbilja nama postaje shvatljiva i u kojoj naša zbilja postaje drugima shvatljiva. Tek ono što je shvatljivo i saopštivo, govorio je Jaspers, jeste istina koja ima smisla, konkretna a ne apstraktna istina o tome ko smo i šta nam se dešavalo. U tom smislu i mi sami, u krajnjoj liniji, jesmo tek kroz svjedočanstva drugih i njihovo priznanje našeg postojanja. (Karl Jaspers, Um i egzistencija). Drugim riječima, mogućnost prenošenja iskustva, koincidencija pripovijedanja i slušanja predstavljaju garant da se to iskustvo zbilja desilo i jeste mjera njegove težine.

Shvatiti druge u njihovoj patnji, na taj način, istovremeno znači pretpostaviti da mi sami – svako zatočenik vlastite patnje – možemo biti shvaćeni, što je prvi korak ka napuštanju samice na koju smo sami sebe osudili insistirajući na mistifikaciji ličnog iskustva do nekomunikativnosti, zatvarajući se prema iskustvima drugih i zaklanjajući od njih vlastito iskustvo. Svako lično iskustvo patnje jeste jedinstveno i neponovljivo, ali nije hermetički zatvoreno za druge utoliko što smo svi potencijalno ranjivi, i što je patnja, za smrtna bića kakva jesmo, egzistencijalna neizbježnost u nekom obliku.

U tom smislu, patnja članova zajednice koji su na različite načine prošli i prolaze kroz traumu koja je društveno-istorijska činjenica – može biti izvor zajedničkog jezika za napaćene.

Do sada je upravo percepcija sebe kao žrtve i vlastite patnje kao jednog od ključnih elemenata identiteta služila uglavnom za abortiranje bilo kakvog dijaloga na nivou društva. Evociranje sjećanja sve nas je zatvaralo u lavirinte vlastitih trauma, za koje niko osim nas nije mogao imati ključ, jer bi otvaranje značilo da se briše ono najličnije, najintimnije, i da nam se oduzima brižljivo njegovana posebnost. Pitanje za sve nas zato bi moralo biti: je li moguće izmijeniti tu dinamiku i traumatično iskustvo uzeti kao polazište za međusobno slušanje, pored pričanja? Drugim riječima, možemo li kao zajednica, kad već ne možemo da se dogovorimo oko priče koju pričamo o tom iskustvu, saslušati jedni druge i početi prihvatati sjećanje drugih na proživljenu patnju ne kao 'konkurenciju' jedinstvenosti naše vlastite patnje već kao iskustvo jednako bitno i legitimno kao i naše? Možemo li, u krajnjoj liniji, jedni drugima biti svjedoci i slušaoci post festum, ako već nismo spriječili ono što se desilo i ako još nismo spremni na utvrđivanje zajedničke faktografske sheme prošlosti?

Protiv kolektivnih kalupa se nije lako boriti i opravdano je pitanje zašto odgovornost za zajedništvo, koje raznorazne strukture uporno nagrizaju, sada prenositi na pojedinca, kojem se već decenijama pedantno i sistematično odriče pojedinačnost upravo za račun i u ime kolektiva. Ali jedino slušanjem drugih, onoga što se eventualno može odmotati iz pitanja 'Kako je tebi bilo?', upućenog onima koje ne moramo pitati šta su radili (za takve su, nadamo se, zaduženi sudovi), može se dovesti u pitanje cijela ta manufaktura odrođavanja od Drugog, odrođavanja koje prethodi dehumanizaciji, koja – zastrašujuće često – prethodi eliminaciji dehumanizovanog. Garancije nema, a rezultate slušanja razne statistike i kojekakvi indeksi ne mjere. No, slušanje drugih mogao bi biti put ka otkrivanju onog dijela nas koji nije određen niti diktiran kolektivnim, onog dijela koji je ponajviše naš vlastiti i, kao sve ono čime u potpunosti raspolažemo, upravo taj dio je onaj koji možemo pokloniti drugima. Iz tog dijela u svakom od nas, ako iz ičega, nastaje zajednica kao spoj, a ne negacija posebnosti.

Feral Tribune od 26.svibnja, 2005.

ŽENE U CRNOM I CRNJEM


111 SISAČKIH ŽENA U BEZUSPJEŠNOJ BORBI ZA PRAVDU: NI ČETRNAEST GODINA NAKON MASOVNOG RATNOG ZLOČINA NAD CIVILIMA SRPSKE NACIONALNOSTI, UDOVICE, MAJKE I SESTRE UBIJENIH NE USPIJEVAJU ISHODITI SVOJA ZAKONSKA PRAVA


— Moj muž Zoran odveden je 25. kolovoza 1991. godine, a njegovo tijelo nikad nije pronađeno, vodi se kao nestala osoba. Od sisačkog ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb dva puta sam tražila da mi se dodijeli naknada po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih žrtava rata. Zahtjev je oba puta odbijen u Sisku, iako su takvu odluku dva puta iz Zagreba vraćali na ponovno razmatranje. Tada sam definitivno odustala, iako sam bila nezaposlena s dvoje male djece. Sada radim u pekari, i ja i moje dvoje djece živimo od moje plaće.

Ovako priča Dragica Trivkanović, koja je imala 20 godina i dva mala sina, jednog starog dvije godine, a drugog tri mjeseca, kad je njezin muž Zoran, tada 24-godišnjak, odveden zajedno sa šest godina mlađim bratom Berislavom i 48-godišnjim ocem Nikolom. Nakon pretresa kuće, odveli su ih pripadnici ZNG-a, a tri dana kasnije tijelo Nikole Trivkanovića izbacila je Sava. Obdukcijski nalaz pokazao da je umro nasilnom smrću, od prostrijelnih rana. Tijela Zorana i Berislava nikad nisu pronađena.

Život Dragice od nestanka muža pa do danas svodi se na golu borbu za preživljavanje. — Svekrvu su mi izbacili iz stana, a mene su nekoliko puta pokušali, pa sam na kraju sama s djecom otišla u podstanare — priča Dragica. Ni danas, gotovo 14 godina nakon nestanka muža, ona se ne želi slikati za novine. Dok razgovaramo, plače. Svojim kolegama na poslu nikad ne govori o Zoranu. — Oni ne trebaju znati da je moj muž bio Srbin i da je nestao — kaže Dragica. Ni njena djeca u školi ne pričaju o ocu, jer su ih „prije nekoliko godina, kad je svekrva izašla u novinama, maltretirali u školi“.

Iako je teško povjerovati da Sisčani ne znaju što se dogodilo muškarcima u obitelji Trivkanović, njihove sudbine prekrila je tišina. Svi kao da bi najradije zaboravili tu jesen 1991. godine kada je Trivkanoviće i još najmanje 100 Sisčana srpske nacionalnosti progutao mrak. Samo u noći 23. kolovoza, između 3 i 5 ujutro, ubijeno je 17 ljudi. Gotovo su svi odvedeni iz svojih domova, s radnih mjesta ili ulice, i utrpani u bijeli kamion u kojemu su bili uniformirani pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Nedugo zatim, njihova tijela pronalažena su u rijekama, na obalama, u jarcima i na livadama, izrešetana mecima, izbodena nožem, s tragovima žice na rukama. Iako je ovaj list kontinuirano izvještavao o sisačkim ubojstvima, ni jedno nikad nije rasvijetljeno, niti ijedan počinitelj izveden pred sud.

Ženske priče

Svaka od tih danas isključivo ženskih priča nalikuje jedna drugoj kao suza suzi. Nakon vrlo sličnih ili istih načina odvođenja i ubojstva i pronalaženja tijela ubijenih civila, policija bi posjetila obitelj, napravila zapisnik i tu bi istraga stala. Žene i djeca ostavljeni su da se nose sa svojim tragedijama i neimaštinom, da obilaze institucije u potrazi za pravdom za svoje muževe i sinove, i za financijsku pomoć koja im po zakonu pripada.

Ni policija, međutim, na čijem je čelu tada bio sadačnji župan Đuro Brodarac, ni Županijsko odvjetništvo, kojeg sada vodi Stipe Vrdoljak, već četrnaestu godinu nekim čudom ne uspijevaju rasvjetliti taj masovni ratni zločin. Veliki broj obitelji pretpostavlja tko je ubio njihove bližnje, postoje i obdukcijski nalazi, povremeno se pojavi neki potencijalni svjedok, no takvi se, mahom zbog straha, brzo predomisle i odbiju svjedočiti, a neki su u međuvremenu umrli. Vjera Solar, na primjer, zna ime i prezime ubojice svoje kćeri Ljubice, a zna ga i Stipe Vrdoljak, koji je Vjeri i još petorici ljudi rekao kako mu je poznato tko je ubio Ljubicu, ali da nitko ne želi svjedočiti. Očito je da se Sisčani i danas boje nekog u Sisku, nekog vrlo moćnog.

Vjera Solar posvetila je život traženju ubojice svoje kćeri Ljubice, ali i drugih ubijenih civila. — Početkom 2003. godine osnovala sam Udrugu za borbu protiv nasilja i okupila udovice i majke stotinjak ubijenih sisačkih civila. U lipnju 2003. godine tražila sam od Sisačko-moslavačke županije da mi dodijeli nekakav prostor za obavljanje poslova udruge, ali je zahtjev odbijen. Za sada je udruga koja nema nikakvih financijskih sredstava smještena u Verinom dnevnom boravku, a sastoji se od faksa, printera i poklonjenog kompjutera u koji još nisu pohranjeni rukom napisani podaci o 111 smrti.

Vjera Solar uglavnom sve radi sama, jer, po njenim riječima, većina tih ljudi su nepismeni, stari, slijepi ili jednostavno nemaju vremena. Ostali se boje, ili bi najradije zaboravili, ili oboje. I oni žive od svoje penzije od 1.800 kuna, a uskoči joj i sin koji živi u Njemačkoj. Zainteresirane vozi svojim starim jugom u posjete obiteljima ubijenih. Naravno, kad ima novca za benzin.

Izbrisani tragovi

Pitanje je bi li se o ratnim zločinima u Sisku uopće znalo i ovo što se zna da ta žena ogromne energije i upornosti, koja se, kako kaže, četrnaest godina nije nasmijala, nije na sebe preuzela zadatak da se ne zaborave smrti sisačkih civila. — Oni bi moj slučaj rado rješili — kaže Vjera Solar — jer sam im se popela navrh glave, ali znaju da bi tada otvorili Pandorinu kutiju i morali dati još stotine odšteta. Između redova, oni mi stalno govore da sama istjeram pravdu za svoju kćer.

A kolika je želja za istjerivanjem pravde u državnim institucijama, najbolje govori činjenica o kojoj smo već pisali da je uviđaj stana u kojem je ubijena Ljubica Solar napravljen 11 godina i 4 mjeseca nakon ubojstva. Policija je samo izvjestila da nije pucano iz zgrade policije, iako nije jasno na temelju čega, s obzirom da je stan tada već bio renoviran, a tragovi izbrisani. Susjedi su u vrijeme uviđaja bili zabarikadirani u svojim stanovima, nitko se nije usudio njuškati.

Sredinom 2003. zatvorenik u gospićkom zatvoru Ivan Božurić pozvao je Vjeru telefonom i rekao joj da zna tko je ubio Ljubicu, ali je županijski odvjetnik odbio Božuriću dati status zaštićenog svjedoka, pa je ovaj odustao. Javio se potom i Muhamed Kličić, koji je također htio svjedočiti o ubojstvu Ljubice, ali se i on predomislio. Strah je, kao i uvijek, bio jači.

Uvidjevši da ubojice njihovih sinova i muževa možda nikad neće biti kažnjeni, većina ovih Sisčanki zatražila je od države odštetu za ubijene muškarce, ne bi li tako omogućile sebi i svojoj djeci barem pristojnu egzistenciju. Ali i tu se stvari odvijaju po dobro uhodanoj matrici — oštećeni zatraže odštetu na temelju Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, Županijsko odvjetništvo odbije sve zahtjeve za mirnim rješavanjem spora, nakon čega obitelji tuže državu. No, tužbe se u pravilu odbacuju s obrazloženjem kako nema dokaza da su ubojstvo počinili pripadnici oružanih i redarstvenih snaga RH. — Namjeravam na rasprave pozvati neke visoke dužnosnike tadašnje vlasti, poput tadašnjeg predsjednika vlade Franje Gregurića, a ne bude li ni to išlo, tražit ću izuzeće sisačkog suda — kaže zagrebački odvjetnik Luka Šušak, koji vodi nekoliko desetaka odštetnih zahtjeva Sisčanki.

Dok godine prolaze u administrativnim zavrzlamama hrvatskih institucija, sisačke udovice koje su se udale za muškarce krive nacionalnosti pokušavaju preživjeti. — Iste sam godine ostala bez posla u sisačkoj štampariji koja je otišla u stečaj i bez supruga Steve, koji je zadnji put viđen živ na kontrolnom punktu HV-a kraj rijeke Odre — priča Jasenka Borojević. — Moj odštetni zahtjev odbijen je u ožujku ove godine, s obrazloženjem da nikada nije pokrenuta istraga o ubojstvu, iako su me u proljeće 2002. posjetili policajci i rekli mi da podnesem istražni zahtjev, jer postoje i fotografije koje bi mogle pomoći. Nakon toga otišla sam kod županijskog odvjetnika Stipe Vrdoljaka, no on mi je rekao da nema potrebe za podnošenjem istražnog zahtjeva — kaže Jasenka.

Prijateljska upozorenja

Jasenka je, dakle, imala dvije kćeri i nikakva sredstva za život u listopadu 1991. kada je ubijen njezin muž. — Sada živim od mirovine i čistim u Tisku, a starija kćer, koja je dobila otkaz u školi kad se saznalo tko je, dobila je očevu penziju od koje živi ona i njezino dijete. Jasenka Borojević ne gaji nikakve iluzije da će dobiti odštetu od države: — Ne nadam se ničemu — kaže ona — dok god su isti ljudi na položajima, neće se ništa riješiti. Svi su znali šta se događa, a nisu ništa napravili, jer su oni sami to radili. Zato su i uveli policijski sat, da mogu pljačkati i ubijati.

Zahida Martinović sa svoja dva sina i djevojkom jednog od njih živi u susjednom Novom Selu, u ruševnoj kući koja još nije sanirana od posljedica bombe bačene na kuću 1991. godine. — Moj suprug Stanko ubijen je krajem listopada te godine, a njegovo tijelo izbacila je Sava u Bosanskom Šamcu. Tek smo prije tri godine obaviješteni da je tijelo pronađeno, ali do danas ga nismo uspjeli prebaciti u Sisak i dostojno sahraniti — prisjeća se Zahida Martinović. Martinovići, naime, nemaju novca za to, a država nije našla za shodno da im pomogne, ako ni zbog čega, a onda zato jer je Zahidin stariji sin, sada 30-godišnjak, kao pripadnik Hrvatske vojske ranjen tokom Oluje kod Knina i ima geler u plućima. Zahida ima penziju od 1.200 kuna, a drugi sin radi u gradskoj čistoći. Iako je pukovnik Ivan Grujić obećao da će tijekom ovog mjeseca njegova Komisija za zatočene i nestale obaviti ekshumaciju i prijevoz tijela, jer je to u njenoj nadležnosti, svibanj već polako istječe...

— Moj muž Vaso odveden je navečer 15. studenog 1991. kad su nam u kuću upala petorica u maskirnim odjelima s čarapama preko glave. U kući je bilo i troje prognanika iz Mošćenice koje smo primili u kuću dva mjeseca ranije. Tijelo je pronađeno nakon četiri mjeseca, a meni nisu dozvolilini da ga vidim — priča sedamdesetogodišnja Ana Jelić, koja živi s majkom od njihove dvije bijedne penzije. I Anin zahtjev da joj se prizna status člana obitelji civilne žrtve odbijen je 1998. u županijskom uredu za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, a odštetni zahtjev također je odbijen početkom 2003, s obrazloženjem kako se ne može utvrditi veza između ratnih događanja i stradanja imenovanog. Zatim je uložena tužba protiv RH, koja je još u proceduri. Kao ni brojne druge žene, ni Ana Jelić nije pristala slikati se, jer kaže: — Neki su me prijatelji upozorili da pazim kojom stranom ulice hodam. A ionako danas rijetko tko u susjedstvu sa mnom razgovara, jedva nekoliko ljudi.

Kao što je dobro poznato, ovakvih slučajeva ubojstva civila srpske nacionalnosti u jesen 1991. i tragedija njihovih preživjelih obitelji ima na stotine, i to ne samo u Sisku, već i u Gospiću, Karlovcu, i drugim hrvatskim gradovima. Muška historija o ratu, ubijanju i mržnji ispostavlja se tako 14 godina kasnije isključivo ženskom pričom o golom preživljavanju svom i svoje djece, u državi koja se voli nazivati i pravnom i socijalnom, pa još i evropskom.

Bunimo se kad čujemo za naš Split da je surov grad. A surovi smo toko da san se i ja nikidan naježija i pripa.

Bilo je strašno ka da sniješ niki ježivi ludi san. Jednu mladu ali bolesnu ženu koja se mirno sa svojima fagotima vrti po gradu i bespomoćno, ka tica u čibu, skakuće gori-doli, tu jadnu ženu, nikidan oko sedan i po uri navečer, ufatilo nasrid Rive u đir najpri desetak, pa stotina pa priko ijade mladići i cur.

Teško je zamisliti take surove prizore! Bespomoćna bolesna žena u kolo, a oko nje mlada rulja, obisni momci i divojke. I ona se zaklanja sa svojima fagotima, plače, moli ali milosti za nju nima. Viče jin, moli ji, kune ji a onda, bidna, urla:

"Životinje! Životinje, pustite me!"

I ona plače, a okolo lipa mladost udri u smij.

I saobraćaj je nasrid Rive sta. Trču za njon. Pobigla in je u kafanu. Konobari je moradu skrivat i molit milost za nju.

Krvava predstava traje najmanje po ure nasrid spliske Rive. I svak je to vidija i svi smo skupa bili nemoćni.

"Meni je došlo da uletin, da kleknen isprid nje", priča mi jedan invalid koji se tot naša, "pa neka i meni zvižđu, neka me turaju, neka me gazu. Izbezumija san se, nisan zna ča ću činit. Da mi je rivolver bija u ruke, puca bi u tu gomilu".

In the end
Walls Of Banovina
by Predrag LUCIC

Feral Tribune, Split, Croatia, May 9, 2003

In Split, May 6 is traditionally marked as one of the most important dates in the history of the city. On that day in 1991, Split trade unionists, following the instructions of Dr. Franjo Tudman, set up protests in front of the Banovina building, which at the time housed the command of the Yugoslav Navy. The human measure of the commemoration of that historical date was most accurately captured by the anonymous graffiti writer who two years ago wrote on the wall of the Banovina building that on May 6 Split actually celebrates "the day we killed the Macedonian kid". Because, that historical date was fateful only for nineteen-year-old Sasko Gesovski from Kavadarci, who was serving his mandatory military service in Split at the time, and his family to whom Sasko's lifeless body was sent covered by a flag.

This year, in honor of "the Day we killed the Macedonian kid", we got an exhibition of photographs in Salon Galic, under the name "Banovina 1991 - we haven't forgotten". The organizer of the exhibition, formally the Split College, hasn't forgotten the death of Sasko Gesovski either, so that the caption below a photograph of a Yugoslav People's Army armored troop carrier says: "First armored troop carrier in front of the Banovina building, besides which died Macedonian soldier Sasko Gesovski, killed by his commanding officers for refusing to shoot on the unarmed people". Thus, we got another page in the ignominious history of the attitude of Split and its residents with respect to the slain young man. This one apparently aims to become and be accepted as the historical truth.

The real truth, however, is very different. I was in front of the Banovina building on May 6, 1991, at the time when shots were fired from the mass of "unarmed people" at the building. I was present when the soldier in the transporter was suffocated to death and when the military started shooting in the air. I was present when the shooting stopped. I was present when one of the speakers informed the crowd that a soldier had been killed. I was present when the patriotic populace greeted the news with enthusiastic approval. The shameful approval that this city will never be able to repent for, even if it tried. But the attitude of Split with respect to the death of Sasko Gesovski and his family since that day has been such that this latest forgery cannot surprise anyone.

Residents of Split have so far been only surpassed in their lack of compassion and indifference towards the slain young man by the idiotic colonel from the Yugoslav People's Army who told Sasko's parents at the burial: "Do not regret the loss of your son. He died defending Yugoslavia". The caption below the photograph at the Split exhibition with similar insensitivity suggests that Sasko Gesovski actually died fighting for our, Croat cause. And Sasko Gesovski did not die fighting for any cause, neither Croat nor Yugoslav. He died because he was murdered. He died because YPA sacrificed him, and the cowardly mob, hiding behind unarmed protesters, readily murdered him.

And both Yugoslavia and Croatia should feel shame because of Sasko Gesovski's death. Neither of them exhibited a minimum of compassion. Consider, twelve years after his death, they only recall him when it is necessary to fire another propaganda bullet in his lifeless body.

Translated on March 8, 2004

Split: 16. obljetnica prosvjeda protiv JNA
Nedjelja, 06 Svibanj 2007

Podizanjem zastave na stijeg ispred zgrade Banovine, u Splitu je obilježena 16. obljetnica prvog velikog javnog prosvjeda kojim su se radnici i građani na čelu s Hrvatskom udrugom sindikata i radnicima Brodosplita usprotivili velikosrpskoj agresiji i poručili JNA da ode iz Hrvatske. Svečanost je počela tako što je Ivica Balić podigao hrvatsku zastavu na jarbol, što je, riskirajući život, učinio i prije 16 godina.

Prizor u kojem nenaoružani Splićanin zauzima tenk Jugoslavenske armije, a drugi pred zgradom komande Vojnopomorske oblasti punoj vojnika, podiže hrvatsku zastavu, legendarno je svjedočanstvo o hrabrosti običnih, malih ljudi. Na pitanje bili to i danas uradio Ivica Balić, novinarima je potvrdno odgovorio izrazivši u ime brojnih suboraca razočaranje jer su, kako je rekao, oni koji su vodili narodni otpor sada u zatvoru, a oni koji su ih tapšali zbog junaštva - sada im sude. Predsjednik HUS-a Ozren Matijašević rekao je da su na taj povijesni dan, poslije višednevne blokade okupiranog Kijeva i masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu, ogorčeni Splićani masovno izišli na ulice i pred najjačim uporištem jugovojske, unatoč u njih uperenim snajperskim cijevima, iskazali odluku da se izbore za neovisnu Hrvatsku. U tomu višesatnom sukobu prosvjednika i JNA poginuo je mladi vojnik iz Makedonije Saša Gešovski, koji je bio na dužnosti i stražario na vratima. Obilježavanju 16. obljetnice prosvjeda pred Banovinom, osim sudionika tog događaja, bili su nazočni i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor i splitski gradonačelnik Zvonimir Puljić te gradski i županijski dužnosnici. Uspoređujući to povijesno vrijeme s današnjim, Matijašević je rekao da Splićani prije 16 godina nisu dvojili kad se trebalo suprotstaviti neprijateljskoj vojsci, čiji su čelnici iz splitske Banovine koordinirali napade na dalmatinske gradove i sela. Jadranka Kosor zahvalila je svim hrvatskim braniteljima čija je žrtva utkana u temelje neovisne Hrvatske. Poručila je sindikatima koji su na obilježavanju obljetnice zatražili pomoć u rješavanju teškog stanja u vranjičkom Salonitu da će Vlada ustrajati na uzajamnoj komunikaciji sa socijalnim partnerima što je, kako je rekla, polazna točka u uklanjanju problema u posrnulim tvrtkama.

BH Dani od 10.05.2007.

Riječ u fokusu

Muzej


Piše: Mile Stojić


U ponedjeljak, 8. svibnja, u Sarajevu je otvoren muzej pod nazivom "Sarajevo 1878.-1918.", u narodu momentalno prozvan muzejem Austro-Ugarske. Bilo je neke groteskne korote u tom otvorenju - prije devedeset tri godine na tom mjestu bijaše ubijen prijestolonasljednik Monarhije Franz Ferdinand, zadnji habsburški vladar, a ta je smrt, kao što znamo, preokrenula budućnost kontinenta. Sarajevo je postalo epicentrom Prve svjetske vojne i po tom atentatu bilo je poznato diljem svijeta.

Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti u asfalt su dale utisnuti "Gavrilove stope" na mjestu odakle je atentator ispalio smrtonosne kuršume na Thronfolgera i njegovu lijepu suprugu Sophiu von Chotkovato, češku kneginju, koja je u trbuhu nosila novog plemenitog potomka. U zdanju prekoputa poslije Drugog svjetskog rata otvoren je Muzej Mlade Bosne, organizacije koja je težila ujedinjenju Južnih Slavena, a čiju ideologiju su komunisti naknadno inkorporirali u vlastiti koncept "revolucionarne i klasne borbe naših naroda".

Malo prije početka opsade Sarajeva netko je špicom i macom bio razbio slova na pročelju tadašnjeg Muzeja Mlade Bosne, a most na Miljacki prekoputa tijekom opsade grada preimenovan je. Principov most postao je ponovno Latinska ćuprija, ne samo zbog potrebe brisanja ideološkog naslijeđa, već i iz nostalgije za starim vremenima carevine. Muzej Mlade Bosne srušio se s ideologijom "revolucionarnog kontinuiteta", a eksponati su trajno devastirani i otuđeni. Prošlo je, dakle, više od devet desetljeća, a nove vlasti podižu muzej u slavu Beča i dobrih starih vremena fijakera i kuglofa.

Osnovni koncept novog postava današnje vlasti nude kao prezentaciju "iznimno bogatog perioda austrougarske uprave, koja je bitno utjecala na promjene sveukupnog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, te bitno pridonijela evropskom konceptu razvoja grada". Meni je cijeli taj pasatistički ritual izazvao blagi smiješak na licu, jer su i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovali i sagradili Austro-Ugari, pa sam se sjetio jedne žaoke Thomasa Bernharda da Austrijanci i ne znaju ništa do podizati muzeje, kao zbirke eksponata mrtve kulture. U gradu Beču danas postoji preko tri stotine muzeja, pa čak i takvih kao Muzej pogrebne opreme ili Muzej uzengija, sedla i orme. U tim muzejima, kao u porodičnim albumima, ljudi se podsjećaju na to kako su nekad bili netko i nešto, kao da je to uopće nekome važno.

U skladu s potrebama vlasti podižu se jučer muzeji ubojicama, danas ubijenima, ali svaki put izvan nas i naših želja, uvijek sve bliže entropiji i kaosu. Što se tiče Austrijanaca, oni danas na Balkanu ne otvaraju muzeje, nego banke. Kad sam u proljeće 1993. godine kao ratni izbjeglica katapultiran u Beč, sreo sam tamo i svog kolegu sarajevskog novinara Sergeja Principa. Pred atentatom koji su "njegovi" izvršili na grad Sarajevo potražio je spas u ostacima carevine u čije je srce njegov pradjed pucao i u tom činu ja sam vidio konačnu smrt mita o našoj snazi i značaju, o našem herojstvu koje je najčešće tek drugi naziv za akte divljaštva i barbarizma.