Nekima od vas jučerašnji članak sigurno je izmamio posprdni smiješak. Gavrilo Princip, taj maloljetni seljačić i divljačić, kojeg je srbijanska oficirska klika vrbovala i zadojila mržnjom nije pravo znao ni što je Bosna, a kamoli Austrija. Slični njemu danas eksplodiraju diljem Bliskog istoka. Kome ta šuplja priča još treba? Mile Stojić je o tome rekao sve što je trebalo reći. Civilizirani, s negodovanjem vrtite glavama.
Prije deset dana u Splitu je obilježena 16. godišnjica demonstracija pred zgradom Komande vojnopomorske oblasti JNA. Pomalo zakašnjela vijest o tome kaže:
Split: 16. obljetnica prosvjeda protiv JNA
Nedjelja, 06 Svibanj 2007
Podizanjem zastave na stijeg ispred zgrade Banovine, u Splitu je obilježena 16. obljetnica prvog velikog javnog prosvjeda kojim su se radnici i građani na čelu s Hrvatskom udrugom sindikata i radnicima Brodosplita usprotivili velikosrpskoj agresiji i poručili JNA da ode iz Hrvatske. Svečanost je počela tako što je Ivica Balić podigao hrvatsku zastavu na jarbol, što je, riskirajući život, učinio i prije 16 godina.
Prizor u kojem nenaoružani Splićanin zauzima tenk Jugoslavenske armije, a drugi pred zgradom komande Vojnopomorske oblasti punoj vojnika, podiže hrvatsku zastavu, legendarno je svjedočanstvo o hrabrosti običnih, malih ljudi. Na pitanje bili to i danas uradio Ivica Balić, novinarima je potvrdno odgovorio izrazivši u ime brojnih suboraca razočaranje jer su, kako je rekao, oni koji su vodili narodni otpor sada u zatvoru, a oni koji su ih tapšali zbog junaštva - sada im sude. Predsjednik HUS-a Ozren Matijašević rekao je da su na taj povijesni dan, poslije višednevne blokade okupiranog Kijeva i masakra hrvatskih policajaca u Borovu Selu, ogorčeni Splićani masovno izišli na ulice i pred najjačim uporištem jugovojske, unatoč u njih uperenim snajperskim cijevima, iskazali odluku da se izbore za neovisnu Hrvatsku. U tomu višesatnom sukobu prosvjednika i JNA poginuo je mladi vojnik iz Makedonije Saša Gešovski, koji je bio na dužnosti i stražario na vratima. Obilježavanju 16. obljetnice prosvjeda pred Banovinom, osim sudionika tog događaja, bili su nazočni i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor i splitski gradonačelnik Zvonimir Puljić te gradski i županijski dužnosnici. Uspoređujući to povijesno vrijeme s današnjim, Matijašević je rekao da Splićani prije 16 godina nisu dvojili kad se trebalo suprotstaviti neprijateljskoj vojsci, čiji su čelnici iz splitske Banovine koordinirali napade na dalmatinske gradove i sela. Jadranka Kosor zahvalila je svim hrvatskim braniteljima čija je žrtva utkana u temelje neovisne Hrvatske. Poručila je sindikatima koji su na obilježavanju obljetnice zatražili pomoć u rješavanju teškog stanja u vranjičkom Salonitu da će Vlada ustrajati na uzajamnoj komunikaciji sa socijalnim partnerima što je, kako je rekla, polazna točka u uklanjanju problema u posrnulim tvrtkama.
Ova mješavina poluistina i manipulacija već je ušla u čitanke i postala dijelom naše obilato retuširane povijesti. Jedino što je potpuno istinito je da je toga, 6. svibnja 1991. ubijen 19 - godišnji regrut Saško Gešovski iz Kavadaraca, koji je vojni rok služio u Splitu. I kad je masa od nekoliko tisuća sindikalista napaljenih od plaćenih bukača po izravnoj Tuđmanovoj direktivi zaprijetila ulazu u zgradu, vojska je pred ulaz poslala dva laka oklopljena transportera. To je rezultiralo pravom provalom nasilja, iz mase prosvjednika su odjeknuli pucnjevi, a razjarena rulja je nasrnula na vozila, iz njih izvukla nenaoružane vojnike i divljački ih pretukla. Iz zgrade su uzvratili hicima u zrak, pa se svjetina povukla. Prekasno za Saška Gešovskog koji je podlegao.
Danas se ova strava slavi kao vrhunski čin domoljublja, dok u stvarnosti objektivan promatrač teško može suspregnuti gađenje. Sarajevski atentatori barem su djelovali kao individualci, protiv sebe su imali kordone žandara i konjicu s isukanim sabljama, čitavu jednu carevinu. Gavrilo Princip, u metežu i strahu slučajno je pogodio i ubio trudnu nadvojvotkinju i kasnije se zbog toga pokajao. Terorist ili ne, bio je hrabar i žrtvovao sebe. Od takvih se danas ograđujemo, a slavimo "junaštvo" slijepe, manipulirane rulje, dakle puko događanje naroda, ništa bolje od onih Miloševićevih. I najvažnije: Gavrilo i njegovi drugovi platili su za svoj zločin - dio ih je obješen, dio skončao u zatvoru. Tko je odgovarao za splitsko ubojstvo - koje je iz raznih kuteva snimljeno kamerama i fotoaparatima? Tko je odgovarao za kasnija šikaniranja, pljačke, ubojstva mirnih građana Splita drugačije nacionalnosti, za djela o kojima se još šuti, ali ne iz stida.
Podsjetimo, to se sve zbivalo mjesecima prije evakuacije Kijeva, prije Dubrovnika i Vukovara, u gradu u kome JNA prije toga nije dala nikakvog povoda za ovakvo nasilje i čijemu je životu i razvoju u 45 godina itekako doprinijela.
Par dana poslije toga, sjećam se, vozio sam se u punom autobusu broj 37 kroz Kaštela. Negdje oko Sućurca ušao je na par stanica postariji vitalni čovjek s ruksakom i nekakvom kantom - vjerojatno na putu u polje. U kanti je držao mašklinić, zamotan u stare novine - Poruku borca. Vozač je glasno navio vijesti na radiju, u kojima se hvalila nepokolebljiva odlučnost golorukog hrvatskog naroda Splita, koji je jugovojsci pokazao kako želi živjeti slobodno, itd. Većina u autobusu pažljivo je slušala, mogli su se čuti i pojedini izrazi odobravanja. Starac je pogledom prošetao po autobusu, odmahnuo glavom i tiho, ali razgovijetno rekao: "Jadna rajo!" Potom je izišao iz autobusa.