Mosor2

Feral Tribune od 26.svibnja, 2005.

ŽENE U CRNOM I CRNJEM


111 SISAČKIH ŽENA U BEZUSPJEŠNOJ BORBI ZA PRAVDU: NI ČETRNAEST GODINA NAKON MASOVNOG RATNOG ZLOČINA NAD CIVILIMA SRPSKE NACIONALNOSTI, UDOVICE, MAJKE I SESTRE UBIJENIH NE USPIJEVAJU ISHODITI SVOJA ZAKONSKA PRAVA


— Moj muž Zoran odveden je 25. kolovoza 1991. godine, a njegovo tijelo nikad nije pronađeno, vodi se kao nestala osoba. Od sisačkog ureda za rad, zdravstvo i socijalnu skrb dva puta sam tražila da mi se dodijeli naknada po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih žrtava rata. Zahtjev je oba puta odbijen u Sisku, iako su takvu odluku dva puta iz Zagreba vraćali na ponovno razmatranje. Tada sam definitivno odustala, iako sam bila nezaposlena s dvoje male djece. Sada radim u pekari, i ja i moje dvoje djece živimo od moje plaće.

Ovako priča Dragica Trivkanović, koja je imala 20 godina i dva mala sina, jednog starog dvije godine, a drugog tri mjeseca, kad je njezin muž Zoran, tada 24-godišnjak, odveden zajedno sa šest godina mlađim bratom Berislavom i 48-godišnjim ocem Nikolom. Nakon pretresa kuće, odveli su ih pripadnici ZNG-a, a tri dana kasnije tijelo Nikole Trivkanovića izbacila je Sava. Obdukcijski nalaz pokazao da je umro nasilnom smrću, od prostrijelnih rana. Tijela Zorana i Berislava nikad nisu pronađena.

Život Dragice od nestanka muža pa do danas svodi se na golu borbu za preživljavanje. — Svekrvu su mi izbacili iz stana, a mene su nekoliko puta pokušali, pa sam na kraju sama s djecom otišla u podstanare — priča Dragica. Ni danas, gotovo 14 godina nakon nestanka muža, ona se ne želi slikati za novine. Dok razgovaramo, plače. Svojim kolegama na poslu nikad ne govori o Zoranu. — Oni ne trebaju znati da je moj muž bio Srbin i da je nestao — kaže Dragica. Ni njena djeca u školi ne pričaju o ocu, jer su ih „prije nekoliko godina, kad je svekrva izašla u novinama, maltretirali u školi“.

Iako je teško povjerovati da Sisčani ne znaju što se dogodilo muškarcima u obitelji Trivkanović, njihove sudbine prekrila je tišina. Svi kao da bi najradije zaboravili tu jesen 1991. godine kada je Trivkanoviće i još najmanje 100 Sisčana srpske nacionalnosti progutao mrak. Samo u noći 23. kolovoza, između 3 i 5 ujutro, ubijeno je 17 ljudi. Gotovo su svi odvedeni iz svojih domova, s radnih mjesta ili ulice, i utrpani u bijeli kamion u kojemu su bili uniformirani pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Nedugo zatim, njihova tijela pronalažena su u rijekama, na obalama, u jarcima i na livadama, izrešetana mecima, izbodena nožem, s tragovima žice na rukama. Iako je ovaj list kontinuirano izvještavao o sisačkim ubojstvima, ni jedno nikad nije rasvijetljeno, niti ijedan počinitelj izveden pred sud.

Ženske priče

Svaka od tih danas isključivo ženskih priča nalikuje jedna drugoj kao suza suzi. Nakon vrlo sličnih ili istih načina odvođenja i ubojstva i pronalaženja tijela ubijenih civila, policija bi posjetila obitelj, napravila zapisnik i tu bi istraga stala. Žene i djeca ostavljeni su da se nose sa svojim tragedijama i neimaštinom, da obilaze institucije u potrazi za pravdom za svoje muževe i sinove, i za financijsku pomoć koja im po zakonu pripada.

Ni policija, međutim, na čijem je čelu tada bio sadačnji župan Đuro Brodarac, ni Županijsko odvjetništvo, kojeg sada vodi Stipe Vrdoljak, već četrnaestu godinu nekim čudom ne uspijevaju rasvjetliti taj masovni ratni zločin. Veliki broj obitelji pretpostavlja tko je ubio njihove bližnje, postoje i obdukcijski nalazi, povremeno se pojavi neki potencijalni svjedok, no takvi se, mahom zbog straha, brzo predomisle i odbiju svjedočiti, a neki su u međuvremenu umrli. Vjera Solar, na primjer, zna ime i prezime ubojice svoje kćeri Ljubice, a zna ga i Stipe Vrdoljak, koji je Vjeri i još petorici ljudi rekao kako mu je poznato tko je ubio Ljubicu, ali da nitko ne želi svjedočiti. Očito je da se Sisčani i danas boje nekog u Sisku, nekog vrlo moćnog.

Vjera Solar posvetila je život traženju ubojice svoje kćeri Ljubice, ali i drugih ubijenih civila. — Početkom 2003. godine osnovala sam Udrugu za borbu protiv nasilja i okupila udovice i majke stotinjak ubijenih sisačkih civila. U lipnju 2003. godine tražila sam od Sisačko-moslavačke županije da mi dodijeli nekakav prostor za obavljanje poslova udruge, ali je zahtjev odbijen. Za sada je udruga koja nema nikakvih financijskih sredstava smještena u Verinom dnevnom boravku, a sastoji se od faksa, printera i poklonjenog kompjutera u koji još nisu pohranjeni rukom napisani podaci o 111 smrti.

Vjera Solar uglavnom sve radi sama, jer, po njenim riječima, većina tih ljudi su nepismeni, stari, slijepi ili jednostavno nemaju vremena. Ostali se boje, ili bi najradije zaboravili, ili oboje. I oni žive od svoje penzije od 1.800 kuna, a uskoči joj i sin koji živi u Njemačkoj. Zainteresirane vozi svojim starim jugom u posjete obiteljima ubijenih. Naravno, kad ima novca za benzin.

Izbrisani tragovi

Pitanje je bi li se o ratnim zločinima u Sisku uopće znalo i ovo što se zna da ta žena ogromne energije i upornosti, koja se, kako kaže, četrnaest godina nije nasmijala, nije na sebe preuzela zadatak da se ne zaborave smrti sisačkih civila. — Oni bi moj slučaj rado rješili — kaže Vjera Solar — jer sam im se popela navrh glave, ali znaju da bi tada otvorili Pandorinu kutiju i morali dati još stotine odšteta. Između redova, oni mi stalno govore da sama istjeram pravdu za svoju kćer.

A kolika je želja za istjerivanjem pravde u državnim institucijama, najbolje govori činjenica o kojoj smo već pisali da je uviđaj stana u kojem je ubijena Ljubica Solar napravljen 11 godina i 4 mjeseca nakon ubojstva. Policija je samo izvjestila da nije pucano iz zgrade policije, iako nije jasno na temelju čega, s obzirom da je stan tada već bio renoviran, a tragovi izbrisani. Susjedi su u vrijeme uviđaja bili zabarikadirani u svojim stanovima, nitko se nije usudio njuškati.

Sredinom 2003. zatvorenik u gospićkom zatvoru Ivan Božurić pozvao je Vjeru telefonom i rekao joj da zna tko je ubio Ljubicu, ali je županijski odvjetnik odbio Božuriću dati status zaštićenog svjedoka, pa je ovaj odustao. Javio se potom i Muhamed Kličić, koji je također htio svjedočiti o ubojstvu Ljubice, ali se i on predomislio. Strah je, kao i uvijek, bio jači.

Uvidjevši da ubojice njihovih sinova i muževa možda nikad neće biti kažnjeni, većina ovih Sisčanki zatražila je od države odštetu za ubijene muškarce, ne bi li tako omogućile sebi i svojoj djeci barem pristojnu egzistenciju. Ali i tu se stvari odvijaju po dobro uhodanoj matrici — oštećeni zatraže odštetu na temelju Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, Županijsko odvjetništvo odbije sve zahtjeve za mirnim rješavanjem spora, nakon čega obitelji tuže državu. No, tužbe se u pravilu odbacuju s obrazloženjem kako nema dokaza da su ubojstvo počinili pripadnici oružanih i redarstvenih snaga RH. — Namjeravam na rasprave pozvati neke visoke dužnosnike tadašnje vlasti, poput tadašnjeg predsjednika vlade Franje Gregurića, a ne bude li ni to išlo, tražit ću izuzeće sisačkog suda — kaže zagrebački odvjetnik Luka Šušak, koji vodi nekoliko desetaka odštetnih zahtjeva Sisčanki.

Dok godine prolaze u administrativnim zavrzlamama hrvatskih institucija, sisačke udovice koje su se udale za muškarce krive nacionalnosti pokušavaju preživjeti. — Iste sam godine ostala bez posla u sisačkoj štampariji koja je otišla u stečaj i bez supruga Steve, koji je zadnji put viđen živ na kontrolnom punktu HV-a kraj rijeke Odre — priča Jasenka Borojević. — Moj odštetni zahtjev odbijen je u ožujku ove godine, s obrazloženjem da nikada nije pokrenuta istraga o ubojstvu, iako su me u proljeće 2002. posjetili policajci i rekli mi da podnesem istražni zahtjev, jer postoje i fotografije koje bi mogle pomoći. Nakon toga otišla sam kod županijskog odvjetnika Stipe Vrdoljaka, no on mi je rekao da nema potrebe za podnošenjem istražnog zahtjeva — kaže Jasenka.

Prijateljska upozorenja

Jasenka je, dakle, imala dvije kćeri i nikakva sredstva za život u listopadu 1991. kada je ubijen njezin muž. — Sada živim od mirovine i čistim u Tisku, a starija kćer, koja je dobila otkaz u školi kad se saznalo tko je, dobila je očevu penziju od koje živi ona i njezino dijete. Jasenka Borojević ne gaji nikakve iluzije da će dobiti odštetu od države: — Ne nadam se ničemu — kaže ona — dok god su isti ljudi na položajima, neće se ništa riješiti. Svi su znali šta se događa, a nisu ništa napravili, jer su oni sami to radili. Zato su i uveli policijski sat, da mogu pljačkati i ubijati.

Zahida Martinović sa svoja dva sina i djevojkom jednog od njih živi u susjednom Novom Selu, u ruševnoj kući koja još nije sanirana od posljedica bombe bačene na kuću 1991. godine. — Moj suprug Stanko ubijen je krajem listopada te godine, a njegovo tijelo izbacila je Sava u Bosanskom Šamcu. Tek smo prije tri godine obaviješteni da je tijelo pronađeno, ali do danas ga nismo uspjeli prebaciti u Sisak i dostojno sahraniti — prisjeća se Zahida Martinović. Martinovići, naime, nemaju novca za to, a država nije našla za shodno da im pomogne, ako ni zbog čega, a onda zato jer je Zahidin stariji sin, sada 30-godišnjak, kao pripadnik Hrvatske vojske ranjen tokom Oluje kod Knina i ima geler u plućima. Zahida ima penziju od 1.200 kuna, a drugi sin radi u gradskoj čistoći. Iako je pukovnik Ivan Grujić obećao da će tijekom ovog mjeseca njegova Komisija za zatočene i nestale obaviti ekshumaciju i prijevoz tijela, jer je to u njenoj nadležnosti, svibanj već polako istječe...

— Moj muž Vaso odveden je navečer 15. studenog 1991. kad su nam u kuću upala petorica u maskirnim odjelima s čarapama preko glave. U kući je bilo i troje prognanika iz Mošćenice koje smo primili u kuću dva mjeseca ranije. Tijelo je pronađeno nakon četiri mjeseca, a meni nisu dozvolilini da ga vidim — priča sedamdesetogodišnja Ana Jelić, koja živi s majkom od njihove dvije bijedne penzije. I Anin zahtjev da joj se prizna status člana obitelji civilne žrtve odbijen je 1998. u županijskom uredu za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, a odštetni zahtjev također je odbijen početkom 2003, s obrazloženjem kako se ne može utvrditi veza između ratnih događanja i stradanja imenovanog. Zatim je uložena tužba protiv RH, koja je još u proceduri. Kao ni brojne druge žene, ni Ana Jelić nije pristala slikati se, jer kaže: — Neki su me prijatelji upozorili da pazim kojom stranom ulice hodam. A ionako danas rijetko tko u susjedstvu sa mnom razgovara, jedva nekoliko ljudi.

Kao što je dobro poznato, ovakvih slučajeva ubojstva civila srpske nacionalnosti u jesen 1991. i tragedija njihovih preživjelih obitelji ima na stotine, i to ne samo u Sisku, već i u Gospiću, Karlovcu, i drugim hrvatskim gradovima. Muška historija o ratu, ubijanju i mržnji ispostavlja se tako 14 godina kasnije isključivo ženskom pričom o golom preživljavanju svom i svoje djece, u državi koja se voli nazivati i pravnom i socijalnom, pa još i evropskom.