Iz strane štampe
 BH Dani od 10.05.2007. Riječ u fokusu Muzej  Piše: Mile Stojić U ponedjeljak, 8. svibnja, u Sarajevu je otvoren muzej pod nazivom "Sarajevo 1878.-1918.", u narodu momentalno prozvan muzejem Austro-Ugarske. Bilo je neke groteskne korote u tom otvorenju - prije devedeset tri godine na tom mjestu bijaše ubijen prijestolonasljednik Monarhije Franz Ferdinand, zadnji habsburški vladar, a ta je smrt, kao što znamo, preokrenula budućnost kontinenta. Sarajevo je postalo epicentrom Prve svjetske vojne i po tom atentatu bilo je poznato diljem svijeta. Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti u asfalt su dale utisnuti "Gavrilove stope" na mjestu odakle je atentator ispalio smrtonosne kuršume na Thronfolgera i njegovu lijepu suprugu Sophiu von Chotkovato, češku kneginju, koja je u trbuhu nosila novog plemenitog potomka. U zdanju prekoputa poslije Drugog svjetskog rata otvoren je Muzej Mlade Bosne, organizacije koja je težila ujedinjenju Južnih Slavena, a čiju ideologiju su komunisti naknadno inkorporirali u vlastiti koncept "revolucionarne i klasne borbe naših naroda". Malo prije početka opsade Sarajeva netko je špicom i macom bio razbio slova na pročelju tadašnjeg Muzeja Mlade Bosne, a most na Miljacki prekoputa tijekom opsade grada preimenovan je. Principov most postao je ponovno Latinska ćuprija, ne samo zbog potrebe brisanja ideološkog naslijeđa, već i iz nostalgije za starim vremenima carevine. Muzej Mlade Bosne srušio se s ideologijom "revolucionarnog kontinuiteta", a eksponati su trajno devastirani i otuđeni. Prošlo je, dakle, više od devet desetljeća, a nove vlasti podižu muzej u slavu Beča i dobrih starih vremena fijakera i kuglofa. Osnovni koncept novog postava današnje vlasti nude kao prezentaciju "iznimno bogatog perioda austrougarske uprave, koja je bitno utjecala na promjene sveukupnog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, te bitno pridonijela evropskom konceptu razvoja grada". Meni je cijeli taj pasatistički ritual izazvao blagi smiješak na licu, jer su i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovali i sagradili Austro-Ugari, pa sam se sjetio jedne žaoke Thomasa Bernharda da Austrijanci i ne znaju ništa do podizati muzeje, kao zbirke eksponata mrtve kulture. U gradu Beču danas postoji preko tri stotine muzeja, pa čak i takvih kao Muzej pogrebne opreme ili Muzej uzengija, sedla i orme. U tim muzejima, kao u porodičnim albumima, ljudi se podsjećaju na to kako su nekad bili netko i nešto, kao da je to uopće nekome važno. U skladu s potrebama vlasti podižu se jučer muzeji ubojicama, danas ubijenima, ali svaki put izvan nas i naših želja, uvijek sve bliže entropiji i kaosu. Što se tiče Austrijanaca, oni danas na Balkanu ne otvaraju muzeje, nego banke. Kad sam u proljeće 1993. godine kao ratni izbjeglica katapultiran u Beč, sreo sam tamo i svog kolegu sarajevskog novinara Sergeja Principa. Pred atentatom koji su "njegovi" izvršili na grad Sarajevo potražio je spas u ostacima carevine u čije je srce njegov pradjed pucao i u tom činu ja sam vidio konačnu smrt mita o našoj snazi i značaju, o našem herojstvu koje je najčešće tek drugi naziv za akte divljaštva i barbarizma. |
