Mosor2

BH Dani od 06.04.2007.

Svijet: Može li mučenje zarobljenika biti opravdano?

Povratak živih mrtvaca

Piše: Slavoj ŽIŽEK

Jedan od najslavnijih suvremenih svjetskih filozofa u New York Timesu je prije desetak dana objavio komentar u kojem analizira posljedice nekih metoda u ratu protiv terorizma na suvremeni svijet. Žižekov je tekst, po obicaju, poziv na razmišljanje svima. Dani ga prenose u cijelosti


Otkad je objavljeno dramatično priznanje Khalida Shaikha Mohammeda, moralno zgražanje nad obimom njegovih zločina pomiješano je sa dvojbama. Može li se vjerovati njegovim tvrdnjama? Šta ako je priznao više nego je zbilja učinio: zbog sujetne želje da bude upamćen kao veliki teroristički vođa ili pak jer je bio spreman priznati bilo što da bi zaustavio "usavršene metode ispitivanja", uključujući mučenje tipa uranjanja glave pod vodu dok ne počne gušenje.

Ako postoji neki nenadan aspekt cijele ove situacije, on ima manje veze sa samim priznanjem, a više s činjenicom da je prvi put u dugom nizu godina mučenje normalizirano - odnosno predstavljeno kao nešto prihvatljivo. Etičke konsekvence toga trebale bi zabrinuti sve nas.

Zločinac ili neprijatelj

Makar je obim Mohammedovih zločina očevidno strašan, treba primijetiti da ga Amerika nije tretirala na način na koji se tretiraju zločinci, čak i oni najgori, onako kako su u civiliziranom svijetu prije sudenja i robije tretirani čak i najizopačeniji ubice djece. Svako legalno suđenje i kažnjavanje Mohammedovo sada je nemoguće: nijedan sud koji radi unutar zapadnih pravnih sistema neće prihvatiti nezakonito zatvaranje, priznanje dobiveno mučenjem i slične stvari. (To se, na perverzan način, poklapa sa Mohammedovom željom da ga se ne tretira kao zločinca, nego kao neprijatelja.)

Nisu, dakle, samo teroristi ušli u sivu zonu zakona, u nju ulazi i borba protiv njih. Danas faktički imamo "zakonite" i "nezakonite" zločince: prvi imaju pravo na zakonsku proceduru (na advokate i tome slično), dok su potonji izvan granica zakona, njima se bave vojni sudovi i smije ih se držati zatočenima skoro beskrajno.

Mohammed je postao ono što talijanski politički filozof Giorgio Agamben zove "homo sacer": biće zakonski mrtvo makar je biološki još uvijek živo. I on nije jedini koji živi izmedu dva svijeta. Predstavnici američke vlasti koji ih zatvaraju postali su njihovi svojevrsni pandani: dok se ponašaju kao zagovornici moći zakona, oni djeluju u zrakopraznom prostoru u kojem je zakon suspendiran i koji zakon ne regulira.

Nekima sve ovo ne smeta. Realistički protuargument glasi ovako: rat protiv terorizma je prljav i čovjek se može naći u situaciji da može spasiti hiljade života uz pomoc informacija koje se mogu dobiti od zatočenika te se stoga moraju poduzeti ekstremni potezi. Kako kaže Alan Dershowitz s Pravnog fakulteta na Harvardu: "Ja se ne zalažem za mučenje, ali ako se već treba desiti, vraški je dobro imati sudsko dopuštenje." Eh, ako je to "iskrenost", hvala na pažnji, ali meni se više svida "licemjerje".

Televizija i stvarnost

Tačno je, većina nas može zamisliti situaciju u kojoj bismo se poslužili mučenjem - recimo, ako treba spasiti voljenu osobu od trenutne užasne opasnosti. Ja mogu zamisliti takvu situaciju. U tom je slučaju, međutim, ključna stvar ne pokušati uzdignuti vlastiti očajnički izbor u univerzalni princip. U slučaju trenutka neizbježne brutalne urgentnosti, takvo što bih jednostavno učinio. Ali to ne smije postati prihvatljiv standard, mora se u pravom smislu osjetiti užas onoga što se učinilo. Jer kad mučenje postane tek jedna u nizu metoda od kojih se sastoji rat protiv terorizma, sav smisao užasa se gubi.

Kada u petoj sezoni TV serije 24 postane jasno da onaj koji stoji iza terorističke zavjere nije niko drugi do američki predsjednik, mnogi od nas su uzbuđeno iščekivali da li će Jack Bauer i protiv "lidera slobodnog svijeta" koristiti metode kojima se inače služi kada od terorista treba otkriti tajnu koja može spasiti hiljade života. Da li će mučiti predsjednika?

Stvarnost je prevazišla televiziju. Ono što je u seriji 24 uznemirujući i očajnicki izbor Jacka Bauera u stvarnosti je postalo uobičajena stvar.

Na neki način, oni koji su protiv podvrgavanja zarobljenika mučenju, ali ga prihvataju kao legitimnu temu za debatu, opasniji su od onih koji ga otvoreno odobravaju. Moralnost nikada nije stvar puke individualne savjesti. Moralnost uspijeva samo ako ju podržava ono što Hegel zove "objektivnim duhom", skup nepisanih pravila koja sačinjavaju pozadinu onoga što poduzima svaki pojedinac i kazuje nam šta je prihvatljivo, a šta neprihvatljivo.

Primjera radi, jasan znak napretka zapadnih društava jest činjenica da nije potrebno navoditi argumente protiv silovanja: "dogmatski" je priznato kako je silovanje nešto loše. Kada bi neko opravdavao silovanje, bio bi toliko ridikulozan da bi se instantno diskvalificirao za bilo kakvu dalju raspravu. Isto bi trebalo vrijediti i za mučenje.

Kao u Srednjem vijeku

Jesmo li svjesni šta je na kraju puta koji se otvara legitimiziranjem mučenja? Znakovit detalj u vezi Mohammedovog priznanja daje dobar nagovještaj. Rečeno je kako su se i ispitivači podvrgli uranjanju glave pod vodu te da su bili u stanju izdržati u prosjeku petnaestak sekundi prije nego bi bili spremni priznati bilo šta. Mohammed je, medutim, izdržao dvije i pol minute i time zavrijedio njihovo zavidljivo poštovanje.

Jesmo li svjesni da takve stvari nisu bile dio javnog diskursa još od Srednjeg vijeka, kad je mučenje bilo javni spektakl, častan test koji je zarobljenom neprijatelju mogao donijeti poštovanje gomile ako bi dostojanstveno podnio bol? Želimo li se zbilja vratiti ovoj primitivnoj ratničkoj etici?

Zbog toga su najveće žrtve prihvatanja mučenja kao nečeg normalnog ustvari oni koji za to znaju, informirana publika, odnosno mi sami. Dragocjen dio našeg kolektivnog identiteta je nepovratno izgubljen. Nalazimo se usred procesa korupcije morala: oni koji imaju moć upravo lome kičmu naše etike, umrtvljuju i uništavaju ono što je možda najveći domet naše civilizacije, rast naše spontane moralne osjetljivosti.

(Preveo: Muharem Bazdulj)