Mosor2

Oslobodjenje od 05. travnja 2007.


Koncert za uzbunu



Piše: Gojko BERIĆ


Marko Perković Tompson, čije pjesme imaju učinak droge na hrvatsku crnokošuljašku desnicu, izložen je progonu, a Tompsonovi progonitelji su sarajevski i zagrebački Židovi!? Tako bar tvrdi najtiražniji hrvatski dnevnik, desničarski “Večernji list” - izdanje za Bosnu i Hercegovinu - koji je u broju od 1. aprila polovinu naslovne strane iskoristio da, valjda kao najvažniji, krupnim slovima najavi tekst pod naslovom “Thompson pjevač na udaru Židova”. Ovdje, kao što se vidi, nisu potrebni nikakvi stručnjaci za dešifrovanje nejasnih poruka, pošto je posve jasno da se konzumentima pomenutog lista sugerira kako je u toku “židovska hajka” na pjevačku ikonu dežurnih hrvatskih domoljuba.

U takvoj interpretaciji ovog slučaja akcenat je očito stavljen na Židove, a Marko Perković, zadnja pošta Čavoglave negdje u Dalmatinskoj zagori - selo čiji mještani ponosno ističu da partizani u njega nisu nikada ušli - manje je bitan.

Uzbuna je, kao što je poznato, nastala zbog najavljenog Tompsonovog koncerta u Sarajevu, koji bi trebalo da se održi 10. maja u Zetri, u organizaciji Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, na čijem je čelu don Anto Jelić. Koncert bi, tvrde organizatori, imao humanitarni karakter i bio bi posvećen obilježavanju dolaska pape Ivana Pavla II u Sarajevo. To je izazvalo žestoke proteste ratnih veterana Armije BiH i Saveza antifašista. Oni Tompsona smatraju fašistom. U istom tonu oglasila se i Jevrejska zajednica BiH, koja je za svoj stav dobila podršku Židovske općine Zagreb. Sa pomenutih adresa upućen je zahtjev vlastima Sarajevskog kantona da se pripreme za Tompsonov koncert smjesta obustave. Uzgred rečeno, Tompsonovi nastupi su zbog isticanja fašističkih obilježja svojevremeno spriječeni i u Amsterdamu i Roterdamu.

Žanrovski nedefinisan kao pjevač, neka vrsta mješavine ličkog ojkanja, hercegovačke gange i folka, Marko Perković je godinama bio nacionalni megafon većinske Hrvatske, tada savladane puzećim fašizmom u vidu neoustaštva, tog ni do danas iščezlog naslijeđa Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Njegovi se koncerti u pravilu pretvaraju u demonstraciju ustaštva, sa odgovarajućom ikonografijom i znakovljem u publici. Podrazumijeva se, naravno, da su Tompsonove pjesme glavni detonator eksplozije šovinizma na njegovim “domoljubnim” misijama diljem Lijepe naše. On sam je mentalni uzorak najprimitivnijeg soja hrvatskog pučanstva, posebno onog frustriranog ishodom Drugog svjetskog rata i zadojenog kleronacionalizmom.

To je svijet čijih se likova i ikonografije sjećamo sa masovnog mitinga održanog prije nekoliko godina na splitskoj Rivi u znak podrške generalu Mirku Norcu. Oni su istinski fanovi pjevača iz Čavoglava.

“Jasenovac i Gradiška Stara” - hit je kojim je Tompson, čiji su koncerti uvijek unaprijed rasprodani, dizao na noge i staro i mlado po svim hrvatskim gradovima. “Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara/Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure/U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila”. Slijedi, kao poenta pjesme, logična i očekivana poruka: “Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića”.

Svijet estrade posljednja je stvar koja me interesuje, ali je “slučaj Tompson” neočekivano upao u moj film. U sindikalnom smislu, Marko Perković pripada svijetu estrade, ali njegovo osnovno zanimanje nije muzika, već proizvodnja mržnje i rata.

Od tog posla živi kraljevski, kako i dolikuje postkomunističkim idolima. Tompson je nesumnjivo jedna od najfurioznijih pojava u Hrvatskoj, neprevaziđeni estradni bakljonoša nacionalističke euforije. On ne odustaje od svog koncerta u Zetri. Uostalom, i toliki drugi prije njega upisali su Sarajevo u svoju biografiju. Tompson kaže da su sarajevski katolici kupili 40 tisuća primjeraka njegovog CD. “Zašto se njih ne pita žele li moj koncert ili ne.”

Međutim, ovdje nije u pitanju nesporazum sa Markom Perkovićem iz Čavoglava, jer on je to što jeste, i sve što je u vezi s njim poznato je i posljednjem čitaocu novina. Nesporazum se odnosi na one koji su Tompsona pozvali da gostuje u Sarajevu, posljednjem mjestu na svijetu koje bi trebalo da jednom fašistoidnom drekavcu prostre pod noge crveni tepih. Više je nego čudno da pomenuti don Anto Jelić nije to imao u vidu. Ne opravdava ga ni činjenica što među biskupima, svećenicima i drugim službenicima Katoličke crkve Tompson ima svoje pristalice. To je njihova, kao i don Jelićeva, privatna stvar. Don Jelić kaže kako Tompsona sluša svaki dan (!?), ali da u njegovim pjesmama ne vidi ništa loše: “On promovira najveće vrijednosti kao što su Bog, obitelj i domovina.” E sad, kako objasniti bliskost između Boga i “Jasenovca i Gradiške Stare”, to valjda zna samo don Anto.

“Bude li koncert zabranjen, tada će se znati gdje živimo”, upozorava dotični svećenik. To je tačno, ali to je samo polovica istine. Druga polovica istine glasi: bude li u Sarajevu održan koncert Marka Perkovića Tompsona, tad će se takođe, konačno i definitivno, znati u kom gradu živimo.

Feral Tribune od 2. kolovoza, 2006.


ČAVOGLAVINJANJE NACIJE



Piše: Marinko ČULIĆ


...Naravno, tu su onda i obavezni simboli tobožnjeg nacionalnog junaštva, na prvome mjestu Čavoglave, koje se već desetljeće i pol treštavo reklamira kao neosvojivu utvrdu tamošnjih ustaša, koji, biva, nikada nisu dozvolili da četnička noga stupi u njihovo selo. Ali, avaj, to je čista tlapnja, čak ludorija, za što je ovih dana pristigao i neobično dragocjen dokaz. U izvrsnoj knjizi "Razgovor s Adžijom", koju je upravo objavio zagrebački Razlog, i u kojoj se iznose sjećanja iz Drugog svjetskog rata brata Božidara Adžije, Nikole, uglednog prijeratnog HSS-ovca i neko vrijeme gradonačelnika Drniša, Čavoglave se opisuju sasvim drukčije.

To, istina, jest bilo selo koje je, štono se kaže, disalo za NDH, ali su u pljačkaške pohode na nj najčešće išli ne četnici nego ustaše koje su se otele kontroli komande, zbog čega su se tadašnji sumještani obitelji Marka Perkovića Thompsona često morali žaliti i ustaškim vlastima. Nikola Adžija bilježi samo jedan četnički napad na Čavoglave, izveli su ga četnici iz Žitnića i Moseća, pobivši pri tome stanovitu obitelj Perković, koja je vjerojatno u srodstvu s obitelji danas poznatog trubadura novoustaškog folka.

Ali, veći zulum žitnićkih i mosećkih četnika spriječili su četnici iz nedalekih Baljaka, koji su pritekli u pomoć Čavoglavama i otjerali napadače. Da, dobro ste pročitali. Čavoglave su spasili četnici od drugih četnika i to onda još prijavili i hrvatskoj žandarmeriji, što nije bila nikakva neslana šala, nego dobro uhodani red. Četnici su, naime, toliko tijesno surađivali s ustašama (protiv partizana) da su od ustaških vlasti primali, preko Talijana, čak i plaće i međusobno se posjećivali na raznim proslavama, a ako je među njima tu i tamo i zaiskrilo, to se u pravilu lomilo samo preko leđa nenaoružanih hrvatskih i srpskih civila.

Eto, na takvoj "junačkoj" epici ustaša i četnika Dalmatinske zagore hrani se danas nacionalni ekstremizam u Ravnim kotarima. Svaka vlast bila bi presretna da ima posla s nacionalizmom takvih korijena, jer bi sa samo karticu-dvije pametno ciljanog teksta pomela tu hrpu najgoreg crnila i pseudopatriotskog kretenizma. E, ali tih karticu-dvije ovdje jednostavno nema tko napisati. Vlasti na ovim prostorima, čak i kada su se emancipirale od najvulgarnijih izdanaka ovdašnjih nacionalizama, toliko im duguju da jednostavno ne treba očekivati da s njima sasvim raskinu.

Pogotovo nije realno očekivati da se "čavoglavinjanje" ovdašnjih naroda po najgorem mulju lažnih nacionalnih mitova može naredbom zaustaviti, kako to ponekad izvoljeva zahtijevati Carla del Ponte. Ali, ono što se od tih vlasti smije i mora očekivati je da sude onome što treba sudski goniti – i ostave na miru ono što nije gonjenje – i tu nikakvog popusta ne smije biti. Ta vrsta čavoglavinjanja, ako se nastavi, preskupo će stajati ovu zemlju.