Driving in my car (10)
|
Moram priznati kako sam bio pomalo zatečen kad je po mom sudu inače prilično racionalni NEMANJA osuo paljbu po meni i zadnjem Hemonwoodu kojeg sam ništa ne sluteći prenio. Kao, radi se o "jugoslavenstvu, pritajenom iza ovakvog fake pojma građanstva, zapravo realiziranom u svojoj malignoj formi: formi resentimanom opterećene svijesti o iščeznuću vlastita nacionalnog prostora, Jugoslavije, i posljedničnom mržnjom spram onih koji su se od te zemlje emancipirali i taj prostor razlomili". Uau! Razmijenio sam zatim s njim (malo na mom, a malo na njegovom blogu) nekoliko kurtoaznih rečenica (s moje), a žučljivo ispisanih stranica (s njegove strane), ali nisam uspio dokučiti kog vraga ima protiv jednog u suštini laganog i bezazlenog teksta, i zašto se upeo da mi pripiše anacionalnost i kozmopolitizam, kad već ne može "manifestno jugoslavenstvo" ili "latentni muslimanski fundamentalizam", što čuva za "bosanske seljačine" i "Musliće". Njegov efektni nastup imao je draž i gracioznost jednog Kramera, koji nepozvan izbezumljeno uleti u vaš stan i popiša vam se u pitar sa điranima. I još veli, ono, brišući kurac o zavjesu: "Mosore, kako glasi barem jedna nelogičnost u gornjem tekstu? Što te zbunjuje? Rado ću objasniti sve što nisi razumio. Samo, molim te, nemoj odmah to svoje nerazumjevanje učitavati u tekst. Mislim da su brojni drugi čitatelji sve odmah dobro shvatili. Vjeruj mi, imam takav osjećaj, i ti si to shvatio, samo ti se nekako ne sviđa to što si shvatio." Razmišljao sam bih li mu pokušao objasniti kako čitanje bilo kojeg teksta traži od čitaoca poznavanje konteksta, strpljenje, interes i određenu suživljenost s autorom. Ne nužno i slaganje, ali ukoliko čitalac od početka tekst čita samo da bi potvrdio svoje i oborio autorove teze, smisao čitanja se gubi. Kako su teme vezane za vlastito odrastanje u retrospektivi, reminiscencije mladenačkih ushita, muzičkih idola i drugih dragih uspomena uvijek i nužno do neke mjere mitologizirane i nerealne i da apriorna ironija nije najbolji ključ za njihovo razumijevanje. Ironijski odmaknuti, u Hendrixu vidimo samo prljavog narkomana koji se ugušio vlastitom bljuvotinom, u Štuliću klinca s dijagnozom, a u nama samima šačicu glupastih i razmaženih balavaca u tranziciji u nešto još bezveznije. Kako je vjerojatno u pravu kad sumnja u mit o sukobu "urbanih Sarajlija" i "papaka", ali i da je taj mit bezazlen, i da je uostalom pristojno ismijavati tuđe mitove tek kad se obračunaš s vlastitima. I kako mu je traženje nekakvih imaginarnih Jugoslavena i razotkrivanje njihovih "urota" jalov i uzaludan posao, ali ako ga veseli...  Pod dojmom Nemanjinog komentara, prolazio sam usputno Solinom, i tada se dogodilo. Opazio sam ih krajičkom oka, ali i to je bilo dovoljno da izazove trenutnu mučnu reakciju. Oprezno sam okrenuo glavu, i zaista - bile su tamo. TRI zastave. Na TRI jarbola. Hrvatske zastave, doduše, ali odmah sam shvatio suštinu demonske instalacije. Svaki pravi Hrvat s grozom se sjeća vremena jugokomunističkog terora, kad su podli Jugoslaveni isticali po TRI zastave: omraženu jugoslavensku, bezbožnu crvenu i tobožnju hrvatsku, s nakaradnom zvijezdom.  Obuzet zlim slutnjama, potrčao sam prema zgradi pošte. Izdaleka sam ugledao nosače za zastave - bila su tri.  Obišao sam i zgradu Općine. Ovdje su bila čak četiri nosača. Podišla me jeza.  Sjeo sam u auto i uputio se prema Splitu. Na stupovima za rasvjetu vijorile su se zastavice sajma jahti. Po dvije. Nosača su međutim na svakom stupu bila tri.  Shvaćate li sada kako ste naivni ako mislite kako je to slučajnost? Zapravo očito da je riječ o zavjeri smišljenoj od infiltriranih operativaca jugoslavenskih tajnih službi.  Tko zna koliko nacionalno svjesnih Srba ili Bosanaca svakodnevno prolazi ispod sličnih trokrakih nosača u svojim zemljama, ni ne sluteći kako jugoslavenski obavještajci među njima samo vrebaju trenutak da na njih ponovo zakače mrske zastave? Umjesto hrvatskih, srpskih, bosanskih, Fuldinih, Konzumovih, Michelinovih,... Jebate, je paranoja zarazna. Ma, aj ti lipi moj NEMANJA... pišat u svoje đirane. |
