Introspekcija
 Pretpostavljam da bi ljudima kojima se ne da pretjerano uživljavati u tuđa piskaranja, atroke tražiti stare postove, bilo dobro pojasniti moja polazišta. Kao prvo, nisam jugonostalgičar u smislu da mi posebno nedostaje Jugoslavija, niti da priželjkujem ikakvu njenu restauraciju. Ne kažem da su te dvije pozicije nužno loše ili diskvalificirajuće, kao što ni jugoslavenstvo kao nacionalni osjećaj sam po sebi nije ni dobar ni loš (i kako NEMANJA dobro primjećuje, može se ispoljiti i kao agresivni nacionalizam/šovinizam). Meni je doduše u Jugoslaviji u razdoblju od sredine šezdesetih, kad sam rođen, do početka devedesetih bilo dobro (pravo ima odmak), ali ne želim svoju situaciju generalizirati: sasvim je moguće da je nekome u istom razdoblju bilo loše, kao i da bi meni u nekom drugom razdoblju, npr. početkom pedesetih, bilo gore. Da izbjegnem sve nesporazume (ne volim kad naprečac donose površne zaključke), moji su roditelji bili vanpartijci, normalno zaposleni u običnoj tvornici ("Jugovinil"), iz ne osobito boračke obitelji (jedan djed mobiliziran u domobrane, drugi '45. u partizane, u 45. godini života) - dakle kao obitelj nismo bili privilegirani - iako smo dobili stan od poduzeća, i kasnije ga zamijenili za veći. Manjak općejugoslavenskih osjećaja nisam kompenzirao naglašenim hrvatstvom, ali sam bio i ostao skeptičan i prema kozmopolitizmu. Nikakav poseban ljubitelj ljudske vrste i njenih podvrsta, prije skeptik opće prakse. Što se poslije pokazalo sasvim opravdanim - trebao sam zapravo biti i kritičniji. Možemo li dakle reći da me živo boli kurac za Jugoslaviju kao državu? Da. Kao što me boli kurac i za Hrvatsku. Nisam doduše imun od mlakog osjećaja sažaljenja (obojanog nijansom prezira) za stanovnike prve (bivše) i druge (umiruće) države, tj. za ono što su vlastitim zalaganjem učinili od sebe. Ne zato što su, kao, većinom nacionalisti, ili desničari (a i nisu), nego zato što su većinski glupi. Njihove afinitete i animozitete programiraju političari kroz medije. Dajte mi medije i godinu dana i uvjerit ću natpolovičnu većinu da glasa za bilo što. Taj film smo, uostalom, već gledali, ali malo tko je razumio njegovu poantu. (Budimo pošteni, nisu žitelji bivše Jugoslavije bili puno gluplji od onih drugih država, sličnim bih programiranjem u većini "razvijenih" zemalja postigao tek za desetak posto slabiji rezultat). Aha, programirani mediji i manipulativni političari - evo nas na skliskom terenu teorije zavjere. Možemo li zaključiti kako se radi o smišljenom projektu KOS, UDBe, CIA ili KGB? Jebiga, ja ne mogu. Previše sam skeptičan; nije da ne vjerujem kako se zavjere kuju svaki dan i kako su špijuni svud naokolo - jedino mi je teško povjerovati u provedivost plana koji bi doveo do ovako kolosalnog pičvajza, kakav se u nas desio - život ipak ne potpisuje Ludlum. Ne želeći potcijeniti KOS, mislim da je on odigrao ulogu koju npr. u Splitu imaju vaterpolisti. Vaterpolisti? Pa da, analizirajući gradske moćnike u jednom razdoblju, došao sam do zaključka kako ih je dobar dio nekad trenirao vaterpolo, ili bio vezan uz pojedine klubove. Razumijete što hoću reći: ljudi su se povezali kroz stara poznanstva i prijateljstva. Slično vam je i s KOS, čini mi se - dio ljudi od položaja u prošlom sistemu bio je povezan obavještajnim vezama (ni to ne treba mistificirati, takve veze postoje u većini država), i stara je druženja iskoristio u doba kad je KOS prestao biti aktivni subjekt. Ovo je moje viđenje - ne bih se kladio u iole veću svotu da je točno, ali mi kombinatorika teorija zavjere ide na živce, pogotovo što su potencijalni akteri tih zavjera ovi naši politički blesani koji ne znaju igrati ni Monopol. Šuruju oni - dakako, ali na kratke staze i na tako niskom nivou da to prolazi samo kod nas. Iako sam prema Hrvatskoj i drugim x-Yu državama ravnodušan želim im sve najbolje, uglavnom zato što sam bio prelijen i pretrom da se ispalim u široki svijet, pa mi djeca moraju odrastati ovdje. Zato sam vitalno zainteresiran za svako poboljšanje stanja, u nas ili u komšiluku - slični su nam problemi i zablude, slične klike vladaju, kradu i međusobno bezočno surađuju. Zašto dakle normalan svijet, onih 10 - 15% mislećih stanovnika naših državica ne bi mogao surađivati u zajedničkom interesu - ne u obnovi Jugoslavije, nego u pretvaranju naših država u zemlje u kojima se može živjeti, umjesto samo preživljavati. Toj mislećoj desetini stanovništva (nisu to većinski ni Jugoslaveni, ni urbani, ni nužno visokoobrazovani) treba svaka moguća i zamisliva pomoć. Ako mi je ikoga na ovim prostorima zaista žao, to su oni. To je razlog zašto vam serviram tekstove s bivšejugoslavenskih prostora, a ne jugonostalgija. A ako ovo vidite samo kao niz opravdanja lika koji se ne želi vidjeti u ogledalu, opet super. Nemati dilema je uvijek bilo cool. |
