Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mosor2

Marketing

Lektira (2)




Zija Dizdarević (1916-1942) je rođen u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu, gdje je njegova porodica preselila 1920. Po završetku osnovne škole, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu i završio je 1930. Godinu dana kasnije posao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. Kao srednjoškolac objavio je prve književne radove, učestvovao je u đačkim štrajkovima zbog čega je hapšen. Godine 1937. upisao se na studij pedagogije u Beogradu, gdje je objavljivao književne radove u brojnim listovima, ali je učestvovao i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu. U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen. Posthumno, objavljene su mu knjige ”Pripovijetke” (Svjetlost, Sarajevo 1948.), ”Prosanjane jeseni” (Dzepna knjiga, Sarajevo 1959.), Sabrana djela (Svjetlost, Sarajevo 1968.), ”Blago u duvaru” (Zadrugar, Sarajevo 1983.).


Mašo cjepar

Zija Dizdarević


- Vallahi, tuhaf ovaj narod. Dojde u kahvu, popije »jednu su dva« i obično nejma dinar u sitnu, pa ostane dužan. Svršiš mu pos'o k'o čoeku, iscijepaš mu tovar drva, a on nejma u sitno dinar i po i kaže: »Lako ćemo za to, gledaj posla«. Pa danas, pa sutra, a ti kad mu zaiščeš svoju crkavicu, ispriječi se: »Pa šta si nap'o k'o oblak, moga mi Boga k'o da je kuća, a nije ni šest kruna! Kako te nije stid svake dekike bihuzur činit' insana za taj dinar i po! Daću, šta si se prip'o«. A kad se nabeša dinar po dinar, pa mu ti ljudski kažeš: »Daj mi, br'te, onih dvan'es i po dinara«, a u njeg oči skoče k'o finđani: »Otkud tol'ko jadan bio, pa nisi mi ni četiri tovara iscijep'o, kad se prije nakupi dvan'es i po, po bogu si Turčin?« E, pa haj' ti sad, de, ufati za kraj! I još ispaneš ti kriv, i lopov, i, dina mi, lijepo me stid svoje pare zaiskat. E, baš ne zna čo'ek šta bi, de!

Nizak stas, malo povijen, sjekira preko ramena i prelomljen nos - to je Mašo. Pronosi jednostavno kroz kasabu svojih »krk beš« i rastegnute, rapave misli. »Vala, ako danas namirim pet tovara, po tri forinte - petn'es forinti, naplatiću odma' pa ja da se njekako...«

- Mašo, sabalahajrosum, daj, br'te, kad ćeš ti meni platit' ono moje? Ja tebi k'o inksanu dadoh na vjeresiju, a ti...
- Mašo, je l' de ti meni još tri i po banke pa smo kvit! Der, imana ti, pohiti!
- Mašo!...

Ljudi mu kao usput i prijateljski napominju, a on nekako osjeća da iza tih riječi počiva nešto nemilo, nešto što bi ga za tri i po banke u top metnulo. I dovikivanja liježu u njega, zabadaju se u tvrde, rapave misli, talože tjeskobu oko srca i gone ga brže između dućana. Svaki poziv udari po živcima i odmah bude hladno i prazno, prekine se nešto u unutrici i Mašo uzbuđeno, kao čovjek koji svaki čas očekuje pucanj, sluša kad će ga pogoditi riječi - prijekori:

- Mašo!
- Pa ti, dobar si čoeče...

I on nema odgovora. Ponekad samo prituži mu pa bi urlikno: »Ma, pustite me, - braćo, šta ste...« i još nešto tako uskovitlano, neodređeno, a puno pobune, pa se sve ipak slomi u njemu, nezavršeno, buncavo i prigušeno. Samo onda zuri i misli na glas, govori sa samim sobom kao da bi nadglasao onu hladnu neugodnost što se razlila po njemu.

Ide Mašo, nosi četrdeset i pet ljeta i dugove.

Jednom čitavih pet dana nije ni krajcara zaradio. Bilo ljeto, svijet nije cijepao drva. I uzeo je na vjeresiju dvije »palte« duhana. Onda je drugi put bio bolestan, pa trgovac Ibro, »dobar čoek«, našao mu se u nevolji i vjerovao mu tri kile brašna i još nešto espapa. Pa opet jedanput kad je krojio fermen. Zatim... Idu dugovi ukopani u brige. Mašo još samo priželjkuje da mu se negdje uvući u avliju, među nagomilana drva i cijepati, cijepati.

- Hanuma, da nejma ko na putu?
- Čekaj!

Žena se sakrije i odnekle radoznalo izviruje dok se on provlači avlijom.

- Eto, ima dva tovara, pribi hin časkom, nemam šta naložit'! - dolazi iza zatvorenih vrata sakriven ženski glas.
- Peke!

Svako drvo ima poneku frž ili izbočinu i na tim mjestima zakači Mašin pogled dok se ruke naviknuto dižu i spuštaju. Hah! heh! Sjekira ravnomjerno udara, zasijeca duboko, cjepalo se trese, Mašo kleca pri svakom zamahu i zaboravlja pomalo.

Onda započinje ondje gdje je prekinuo.

- Pa akobogda te saletim petn'es' forinti, taman ću se njekako zakrpit'. Malko mliva i duhana, a ja da izbije još štogod pa se odužim! Hah! heh! Samo da hoće efendija doć' pa da mi br'te plati, da ga ne gonjam poslije za 'va dva tovara po čitavoj kasabi! A ako ne dođe?... Kako bi bilo da zaišćem od hanume? Ama jok, re'će da se bojim, heh. heh, vala treba pohitit' pa da prispijem i kod Mula Asima da mu pribijem ona tri tovara! Heh! heh!

Po zidu bjesomučno skače sunčeva zraka što se odbila od oštrice. Frcaju trijeske i pred Mašinim se očima razbija nešto, razbijaju se presječeni čitavi svjetovi što su započeti negdje u mirnim tokovima rapavih, nedovršenih misli, i Maši je nekako lako, prijatno od onog razbijanja pod nogama.

Bogzna otkada je cjepar. Ni on ne pamti kad je odsjekao pola prsta na desnoj ruci i otkada zapravo nosi sjekiru sa sobom. Iz hefte u heftu siječe, lomi, krši drva i u taj lom zabija malo pomalo svoj život. Dani se nadovezuju, vječno isti. Dužan, njemu dužni, to se dvoje sukobi u mozgu, sklupča se i on nikad da uhvati kraj.

I ubija sjekirom brige. Samo je teško, nevjerovatno teško, proći ispred očiju koje te gledaju, a duboko u njima čitaš pitanje, prigovor koji će sad, na, izići: »Pa, br'te Mašo, još ti meni ne vrati ono moje!« Obraz je obraz... Mašu je stid... Udara žestoko, tako žestoko da više ništa ne čuje u sebi.

Jednom je počeo da misli. Palo mu na um da se, eto, treba svijetu odužiti, valja biti pošten, ama što da on bude pošten a da recimo Mujaga ili Salih-efendija njemu ostaju dužni i zaborave platiti, a njemu mrsko svaki čas iskati i... i - ama opet ispanu oni pravi, a on nekako ne može da zaboravi i sve ga dugovi progone, a ima ih sad oko šest banki, a ne smiješ čovjeku reći da je nepošten, gdje će on misliti na tvojih nekoliko dinarčića... Nije Mašo više ni umio da misli, samo ga ponekad uhvati huja na čitav svijet, na samog sebe, nešto mu nije u redu ni pravo, a nikako ne može da uhvati kraj ni početak.

- Hanuma, ja iscijepah!
- Dobro, Mašo, ejvallah ti! Nejma mi sad čojka kod kuće, pa mu ti reci kad ga vidiš đegod u čaršiji, nek ti plati! Hoćeš li kahvu?
- Neću, - drekne Mašo. - Đe ću ja nać' tvog efendiju, daj ti meni sad plati, valja mi jest', ne mogu ni ja živit' od have!
- Ama, dobar insanu, kad ti kažem nejmam brez čojka, a on će ti platit' ovo koji dan, dok te sretne.

Mašo je tresnuo vratima. Jedno pseto što se skitalo uz napuštenu ogradu na sokaku zaskiča i pobježe.

Po kafanama se znalo: kad Mašo tutnji nogama, otpuhuje i trese se idući, onda je »na lijevu ust'o« i ljut je kao zolja. A kao za pakost, onda se svako sjeti pogrdnog imena kojim su ga zvali nekad davno, dok je bio mlad: Mande!

Slijegalo se to njemu od pamtivijeka. Otpočelo je kad je bio dijete pa ga onako musavog i nedoćeranog, aginska djeca gonila od sebe: »Nećemo se igrati s fukarom, mati kaže da si ti ušljiv«. Nastavilo se smrću materinom, kad je on, dječak, morao sam da je pokopa, a bilo pet ljudi na dženazi. Onda sve češće. Zamolio je da goni fijaker Halim begov, rekli mu: »Šta ćeš nam ti?« Sjedao u kafanama i niko s njim nije progovarao više od »merhaba«. Jedanput se počeše šaliti. Nadjenuše mu ime Mande... Zalutala bi svake zime po koja gruda i na njegova leđa. Zadužio se - progone ga. Dužni mu - ne smije zaiskati. Sliježe se u njemu od svega toga nešto oporo i jetko i on nekako kao u snu osjeća da je to nešto kao cjepalo kvrgavo, tvrdo i da bode, i sve mu dolazi da to izvadi, oslobodi iz sebe, a ne može nikako. Samo ono raste i Mašu sve češće srdžba obuzima.

- Mande! Bocnulo ga je.
- Mande! Ujelo ga.
- Mande!

Poteže iz dubina tešku kao pećina psovku i pojuri u kafanu odakle se čuo prigušen smijeh.

- Šta je? Kome je meram da me dijera? Nek izađe!
- Jami, Mašo!
- Drž, desno!

Pred očima i iza očiju kuha, vrije. Neko je, obijestan, prošao za leđa Mašina i »čavlesnuo« ga dlanom po glavi. Neko je s druge strane udario »klempu«.

- Hu-u, uu!

Jeziv tajac. Mašo se sagao, zakolutao očima, spazio ispruženu ruku što se zaustavila u namjeri da ga udari i prihvatio za sjekiru. Ohladiše se duše i svako se pokaja.

Pokreće se tvrdo, drvenasto u unutrici Mašinoj, zagrebe bolno, navuče tamu pred zjenice, onda se otkine i provali. Četrdeset i pet godina jada riknu kao zvijer i srca se zalediše.

Ispružena ruka klisnu kroz otškrinuta vrata. Mašo se natisnu za njom.

- Jami!

Ne dajte, ljudi!

Ubiće čoj'ka!

- Hu-u-uu!

Mašo podigao sjekiru, raširio oči, gaće lepršaju, a pod njim tutnji. Drma se kasaba. Podignuta sjekira sijeva i juri.


Post je objavljen 21.03.2007. u 10:10 sati.