Modni zamorac

11.02.2014., utorak

Modna knjiga Barbare Johnson

Moje najnovije otkriće je Modna knjiga Barbare Johnson.

Barbara Johnson (1738.-1825.) živjela je u Engleskoj skromno kao kći seoskog vikara. No, svoj je trag u povijesti ostavila zato što je od 1746. do 1823. godine vodila detaljan dnevnik tkanina koje je kupovala i haljine koje je od njih šivala. Također je vodila i zapise o trenutnoj modi i svoje komentare na to. Uz sve to lijepila je i modne prikaze šešira i frizura koji su tada bili u modi. To je za ljubitelje povijesne mode nešto predivno i ne mogu ni opisati važnost tog dnevnika, odnosno knjige.

Jasno da je modni stil npr. Kraljice Marie Antoinette ili Kraljice Charlotte dobro evidentiran i svima su dostupni podaci o tome, ali o modi običnih žena srednjeg sloja i to seoskoj modi ne zna se toliko puno. Upravo u tome leži važnost njenog dnevnika koji je vjerno vodila gotovo cijelog svog života. Gledajući te komadičke tkanine koji su na svu sreću preživjeli burnu povijest i ostali sačuvani do današnjih dana, ulazite u svijet Engleskog sela osamnaestog stoljeća. Hmm, ne znam zašto svi nisu vodili ovakve dnevnike pa da mi danas imamo iz čega proučavati povijesnu modu? Ah, barem je njen modni dnevnik ostao sačuvan...































Ovo naravno nisu sve strane, ima ih puno, ali ja sam odabrala najljepše. Nadam se da ste uživali u slikama koliko i ja!

Oznake: Modna knjiga, 18. stoljeće


- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.02.2014., srijeda

Nadvojvotkinja Maria Elizabeth od Austrije



Na današnji dan rodila se pod punim imenom Maria Elizabeta Amalia Antonia Gabriela Johanna Agatha, kći Marije Terezije i Franje I., Svetog Rimskog cara. Bila je prvo dijete svojih roditelja i rodila se sedam dana prije njihove prve godišnjice braka.

Rođena 5. veljače 1737. godine na Schonbrunnu, isprva je bila razočaranje svojim roditeljima i cijelom dvoru; svi su očekivali sina i budućeg nasljednika. No, ubrzo su je zavoljeli i postala je miljenica cijelog dvora a posebno svog djeda s majčine strane; Charlesa Vi. Svetog Rimskog cara. Charles je s ljubavlju pričao o svojoj unuci ‘Liesl’ (kako ju je zvao); ljupkoj i živahnoj djevojčici.



Iznenada, 7. lipnja 1740. godine, Mariu Elizabetu je počeo boliti trbuh i počela je povraćati. Nakon što je liječnik caru priznao istinu o skoroj smrti njegove ljubimice, car se vratio u odaju Marije Terezije gdje ju je našao u suzama. Istoga je dana umrla na rukama svoga oca. Pokopana je u Imperijalnoj kripti. Charles je umro nepunih pet mjeseci kasnije.

Njena smrt bila je donijela je veliku tugu dvoru i unijela prazninu i razočaranje u srce njenih roditelja; ali bilo je to uobičajeno razočaranje za ljude toga doba; još će nekoliko djece Marije Terezije napustiti ovaj svijet u ranoj dobi. I nakon šesnaestero djece, velika se carica uvijek rado sjećala svoje male djevojčice; svog voljenog prvog djeteta.

Oznake: 18. stoljeće, Habsburgovci, Marija Terezija


- 17:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

31.12.2013., utorak

Novogodišnji pokloni na Versaillesu

Na svaki početak godine na Versaillesu je bio običaj da kralj, kraljica, princeze i ostali članovi kraljevske obitelji daruju jedni druge kako bi pokazali svoju zahvalnost ili prijateljstvo.


Na Novu godinu kralj Luj XV. je obično bio jako darežljiv i drage osobe iz svoje okoline često je darivao raznim sitnicama. Za gospodu su uobičajeni darovi bili zlatne burmutice dok su za dame najprikladniji bili nakit; dijamantne tijare, ogrlice s dragim kamenjem, srebrne i zlatne narukvice...

Godine 1740., točnije 4. siječnja, kralj Luj XV. darovao je Mme de Vintimille (radi se o Pauline Felicite de Mailly; jedna od poznatih sestara Mailly od kojih su sve bile kraljeve ljubavnice) pozlaćenu kutijicu za nakit. Kralj ju je prvo pomno ispitivao je li ikada dobila novogodišnji dar i bi li joj se to svidjelo. Nakon toga sjeli su za stol i kralj joj je tijekom večere uručio ovaj mali znak pažnje. Već sljedeće godine Pauline je umrla rađajući kraljevo dijete.

Luj XVI. detaljno je vodio dnevnik pa je tako poznato koga je darovao za Novu godinu. Njegova mlađa sestra Madame Elisabeth i njegova žena Marie Antoinette svake su godine dobivale najljepše i najvrijednije darove. Kralj je svake godine potrošio ogromne svote novca na nakit; ogrlice, satove, dijamante, prstenje u izradi spretnog zlatara Ange-Josepha Auberta.

Oznake: Versailles, 18. stoljeće, Marie Antoinette, Luj XV., Luj XVI.


- 23:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.12.2013., četvrtak

Rođenje Marie Therese Charlotte

Dana 19. prosinca 1778. godine rodila se Marie Therese Charlotte, kći Marie Antoinette i Luja XVI.



Marie Therese bila je željno očekivano dijete i rodila se nakon više od sedam godina braka svojih roditelja. Kada je Marie Antoinetta u svibnju 1778. godine službeno objavila da je trudna svi su s nestrpljenjem očekivali rođenje, kako su se nadali, prijestolonasljednika. Porod je za Marie Antoinettu bio iznimno težak, a cijela svita dvorana se okupila oko njene postelje i time stvorila zagušljivost zbog koje je kraljica naposlijetku i pala u nesvijest. Liječnik je uz to i slučajno izazvao krverenje. Nakon ovog iskustva kraljica je odlučila zabranili dvoranima da ubuduće prisustvuju porodu.

No umjesto sina kraljevski je par, nakon teškog poroda Marie Antoinette, dobio kći. Marie Antoinette je tom prilikom izjavila ''Jadna mala djevojčica, nisi ono što su željeli, ali meni si jednako draga. Dječak bi bio sin Francuske - ti ćeš biti moja.''

Djevojčica je nazvana Marie Therese po svojoj baki Mariji Tereziji. Luj XVI. uživao je u svojoj kćeri, iako nije bila željenog spola, i prilično ju razmazio. S druge strane, Marie Antoinette je bila strožija zato što nije htjela da njena kći Mousseline, kako joj je nadjenula nadimak, bude razmažena i ohola kao njene tete usidjelice; Lujeve sestre.

Za razliku od prijašnjih kraljica ona je imala velik utjecaj nad odgojem i obrazovanjem svoje djece te je tako za guvernantu Marie Theresi postavila svoju najbolju prijateljicu Madame de Polignac. Mnogi su smatrali da je ona preniskog ranka i neprimjerena za odgoj kraljevske djece, ali i Marie Antoinetta i Luj posve su poklonili svoje povjerenje Madame de Polignac.

Marie Antoinette je također ohrabrivala svoju djecu da se druže s drugom djecom nižeg ranka i da daju svoje igračke i hranu onima koji je nisu imali. Tako je 1784. godine Marie Therese ostala bez novogodišnjih poklona zato što je Marie Antoinette sve novse potrošila na djecu i obitelji koje nisu imale ništa.

Marie Therese je uživala u sretnom djetinjstvu sve do Francuske revolucije. Imala je samo trinaest godina kada je izgubila oca, a s nepunih petnaest izgubila je majku.

Oznake: Marie Therese Charlotte, Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće


- 10:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.12.2013., nedjelja

La Femme: Madame du Barry

Jeanne Becu, grofica du Barry (19. kolovoz 1743. - 8. prosinac 1793.) bila je zadnja ljubavnica francuskog kralja Luja XV. i jedna od žrtava terora tijekom Francuske revolucije.



Jeanne Bécu se rodila u Vaucouleursu, u francuskoj regiji Loreni kao nezakonito dijete Anne Bécu, žene iznimne ljepote koja je radila kao krojačica. Moguće je da je Jeannin otac bio Jean Baptiste Gormand de Vaubernier, redovnik poznat kao ''frere Ange''. Tijekom svog djetinjstva, jedan od majčinih poznanika a možda i ljubavnik Monsieur Billard-Dumonceau uzeo je Anne i trogodišnju Jeanne pod svoju skrb kada su putovali iz Vaucouleursa u Pariz i zaposlio Anne kao kuharicu u svome bordelu.

Monsieur Billard-Dumonceau je također i otac Jeanninog brata Claudea koji je umro sa deset mjeseci. Mala Jeannette se vrlo svidjela Domunceavoj ljubavnici Francesci (poznatoj i kao Madame La Frédérique) koja je razmazila Jeanne tetošeći ju luksuzom. U to je vrijeme Domunceau donio odluku da će financirati Jeannino školovanje u samostanu.



Kada je Jeanne navršila petnaest godina napustila je samostan i počela prodavati sitnice na prljavim Pariškim ulicama. Kasnije se zaposlila kao pomoćnik mladom frizeru Lametzu s kojim je također bila u kratkoj vezi. Zatim se zaposlila kao družbenica staroj gospođi de la Garde, ali je ubrzo izgubila poziciju zato što su se njena mladost i ljepota počeli miješati u brakove njenih dvaju, sredovječnih sinova. Nakon toga se zaposlila kao pomoćnik klobučara u dućanu zvanom ''A la Toilette'' u vlasništvu Madame Labille. Madam Labillina kći je bila buduća slikarica Adélaide Labille-Guiard, a Jeanne je postala vrlo dobra prijateljica s njom.

Jeanne je navodno bila iznimno atraktivna žena, debelih pepeljastih kovrča i bademastih plavih očiju. Njenu je ljepotu brzo zamijetio Jean-Baptiste du Barry, svodnik visoke klase a Jeanne je kao i većina lijepih djevojaka niskog staleža završila kao kurtizana. Du Barry joj je namjestio klijente u najvišem Pariškom društvu, pa se tako Jeanne pod imenom Mademoiselle Lange vrlo brzo upoznala sa dvorskim aristokratima.



Kao Mademoiselle Lange brzo je postala senzacija Pariza i stekla je puno aristokratskih klijenata. Maréchal de Richelieu je postao njen stalni klijent, a ona je u njemu vidjela put do kralja. Louis XV. ju je već bio upoznao, ali Jeanne nije bila kvalificirana da bude kraljeva ljubavnica jer nije imala titulu. To se brzo riješilo njenoj udajom za Du Barrievog brata, 1. rujna 1768. godine. Brak je uključivao i lažni rodni list koji je napravio Du Barry a pokazivao je Jeannu tri godine mlađu i plemenitog podrijetla.

Jeanne se tako smjestila ispod kraljevih odaja. Njen službeni sponzor, Madame de Béarn ju je predstavila na dvoru 22. travnja 1769. godine. Jeanne je bila odjevena poput kraljice, u srebrnobijelu brokatnu haljinu sa zlatnim vezom, širokim panniersima i utkanim draguljima (koje joj je kralj poslao noć prije). Frizura joj je bila primjetno spektakularna, a upravo je zbog nje malo zakasnila na vlastito predstavljanje.



Brzo se uklopila na luksuzni život na dvoru i počela je nositi još raskošnije haljine velikih proporcija u izradi i trošku. Dragulji su joj prekrivali vrat, a kralj joj je poklonio i mladog Bengalskog dječaka koji joj je služio, no unatoč svim luksuznim poklonima ostala je dobra u srcu. To je i potvrdila kada je nagovorila kralja da poštedi život grofu i grofici de Lousene koji su bili izbačeni s dvora, a pri opiranju su nehotice ubili stražare.

Jeanne je uživala na dvoru, a mnogi su je uspoređivali sa njenom prethodnicom Madame de Pompadour, no za razliku od nje Du Barry se nije nimalo zanimala za politiku. Preferirala je svoje vrijeme provoditi u naručivanju novih raskošnih haljina i odgovarajućeg nakita. Međutim, kralj ju je toliko volio da joj je dopustio da sudjeluje na državnim vijećima. Madam Campan je zabilježila jednu anegdotu kada je grof od Noillesa upitao kralja zašto mu se Du Barry toliko sviđa, kralj je odgovorio ''Zato što sam s njom otkrio nove užitke.'' ; ''Gospodine, rekao je grof, to je zato što vaše veličanstvo nikad nije posjetili bordel.''



Iako je Jeanne bila poznata po svojoj dobroj naravi i podršci umjetnosti, njena nepopularnost je rasla zbog prevelike rastrošnosti. Vječno je bila u dugovima unatoč tome što je od kralja dobivala mjesečno čak tristo tisuća lira. Njen odnos sa Marie Antoinettom je također bio problematičan - Antoaneta nije htjela razgovarati s Jeanne, navodno zbog njenog nemoralnog statusa a dijelom i zbog glasina da se smijala šali Princa Rohana usmjerenoj na račun Antoanettine majke, Marije Terezije. Du Barry se neprestano žalila kralju, a Marie Antoinette se, napokon, na dočeku Nove Godine 1772. obratila Jeanni rekavši joj ''Versailles je danas prepun ljudi.''

S vremenom je Luj počeo sve više pokazivati svoju dob, konstantno razmišljajući o smrti i pokajanju, a često se nije pojavljivao na sastanke s Jeanne u njenom budoiru. Tijekom boravka u Petit Trianonu kralj je osjetio prve simptome velikih boginja. Doveden je natrag u Versailles i polegnut u postelju a oko njega su se okupile njegove tri kćeri i Jeanne. Kralj je umro 10. svibnja 1774. a Madame Du Barry je bila prisiljena napustiti Versailles zato što kralj nije mogao primiti posljednju pomast ako je imao ljubavnicu.



Kasnijih je godina bila ljubavnica Henria Seymoura i duc de Brissaca. Brissac se pokazao vjernijim, no Francuska je revolucija bila pogubna za oboje. Jedne je večeri Jeanne čula pobješnjelu rulju kako prilazi njenoj palači. Odjednom je kroz njen prozor uletjela krvava košulja a s njom i glava njenog voljenog Brissaca kojeg je Pariška rulja nemilosrdno zaklala. Ona se samo u strahu onesvijestila.

Godine 1792. osumljičena je za financijsko pomaganje emigrantima koji su pobjegli pred francuskom revolucijom. Sljedeće je godine uhićena pod optužbom za veleizdaju i osuđena na smrt 8. prosinca 1793. godine. Na putu do giljotine onesvijestila se vičući ''Ozlijedit ćete me. Zašto ? ''

Užasnuta, plačući je molila svjetinu za pomoć. Njene su zadnje riječi bile ''Encore un petit moment !'' (Još jedan mali trenutak.) Giljotirana je na Trgu Revolucije, a njeno je tijelo odbačeno na groblju Madeleine, gdje su završili leševi mnogih žrtava revolucije.

Oznake: 18. stoljeće, Madame Du Barry, Luj XV., Versailles


- 17:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.12.2013., nedjelja

Devet najljepših portreta

Danas je drugi rođendan ovog bloga i zato sam napisala poseban post koji objedinjuje moje najdraže portrete. Uživajte!

Većina je portreta iz osamnaestog stoljeća, ali to mi je ipak najdraže stoljeće. Usredotočila sam se više na ljepotu portreta a ne na osobu koju prikazuje zato da ne dođe do favoriziranja. Koji Vam je portret najljepši i zašto ? Koje biste Vi uvrstili na svoju listu ?



1. Marie Antoaneta

Moja ljubav prema njoj ipak ima granice jer sam odabrala samo jedan portret, doduše bilo je teško odabrati jer svi su posebni. No, najviše mi se sviđa ovaj romantični portret na kojem se igra svjetla i sjene sjajno odrazila na modroj svilenoj haljini. Portret je iz 1783. godine a naslikala ga je kraljičina omiljena slikarica - Elisabeth Vigee Lebrun. Gotovo identičan portret naslikan je iste godine ali je smatran neprikladan pa je bijela muslinska haljina na prvotnoj slici zamijenjena pristojnijom plavom haljinom a šeširić široka oboda zamijenjen je ovom modernom frizurom sa bijelim perjem. Meni je ovaj portret čak i draži; sviđa mi se jasno plavo nebo koje se nazire u daljini i boje koje se prelijevaju iz modrih u sive i zelene nijanse a slika ne bi bila ista bez ovih prekrasnih ružičastastih ružica.



2. Louise Marie de France.

Ovaj portret jednostavno odiše nečim nježnim i djevojačkim. Djevojčica koju vidimo na slici najmlađe je dijete Luja XV. i imala je samo jedanaest godina kada je ovaj portret naslikan 1748. godine. Autor Jean-Marc Nattier je, kao slikar rokokoa, instinktivno birao svijetle, pastelne nijanse i meke poteze kista. Slika djeluje tako umirujuće, gotovo sentimentalno sneno a svaki je detalj savršeno ukomponiran. Karanfil koji malena Louisa drži u ruci jednake je boje kao i haljina. Upravo ova umjerenost boja pridonosi razigranoj mekoći njene haljine i lica. Tonovi prljavo ružičaste, bijele, sive i sitni detalji plave na cvijeću odgovorni su za sentimentalnost koju slika nosi i koja nas odmah prikuje da promatramo sve detalje i poteze kista.



3. Isabella od Parme

Ovaj je portret naslikan 1758., dvije godine prije nego što se udala za Josepha II. Autor je, opet, Jean-Marc Nattier, nemojte se tome čuditi. Njena majka Louise Elisabeth bila je kći Luja XV. te je na Parmski dvor donijela sofisticiranu francusku raskoš uređenja. Posve je prirodno onda da je odabrala slikara koji je slikao nju i njene sestre dok su bili djeca.

Sa sedamnaest godina Isabella djeluje poput pupoljka, rumenih obraza u raskošnoj bijeloj haljini francuskog kroja no njene tamne južnjačke oči skrivaju nešto više. Te oči kao da odaju melankoliju i sjetu dok su usne samo u laganom, namještenom, polusmješku. Ova zanimljiva dama napustila je svijet sa nepune dvadesetidvije godine života, nakon godina morbidne melankolije i neprekidne tuge. Kada upoznate njene misli, portret se više ne čini tako naivan i romantičan.



4. Elizabeth Alexeievna (Louise od Badena)

Ljepotica, kako su je zvali, imala je pepeljasto plavu kosu, velike bademaste modre oči i prekrasnu bijelu put. Mlada, privlačna i inteligentna stigla je na ruski dvor u dobi od četrnaest godina a zbog svoje povučene i sramežljive naravi nikada nije zbilja bila dio njega. Ovaj portret djeluje tako romantično, njena ljepota se rascvala u mekim potezima kista Élisabeth Vigée Le Brun a pepeljaste kovrče slobodno lelujaju. Kontrast između baršunastog crvenog jastuka i prozirne plave tkanine haljine umanjen je neutralnom pozadinom.



5. Georgiana Cavendish, Vojvotkinja od Devonshirea

Ovaj je portret the portrait Georgiane Cavendish jer sadržava samu srž njene osobe i postao je gotovo simbolički. Pogledajte samu taj ogromni šešir, lepršavu bijelu haljinu, ružu u njenim njedrima, divlje kovrče i nasmiješene oči koje proviruju ispod tankih obrva. Autor je Gainsborough koji je na svojim portretima volio ispreplesti čovjeka s prirodom. Plava mašna Georgijanine haljine kao da ni sama ne zna pripada li haljini ili okolnom pejzažu. Ovaj upečatljiv portret odaje nam pravu Georgijanu; modnu ikonu, inteligentnu i duhovitu hostesu, ali i hrabru i samostalnu žena koja je definirala Londonsko društvo zadnje četvrti osamnaestog vijeka.



6. Rose Adélaide Ducreux

Autoportret Rose Adelaide iz 1790. godine dočarava mi to prijelazno razdoblje iz raskoši rokokoa u neoklasicizam. Nakon mnogih rokoko portreta ovaj je zapravo odmor za oči. Svirajući harfu, nakovrčane kose i jednostavnog kompleta Rose djeluje gotovo kao grčka božica, a vrč s lijeve strane i jonski stup u pozadini samo upotpunjuju neoklasicistički dojam. Osim toga sviđa mi se njena elegancija i svježina plavih pruga u odnosu na pozadinu zemljanih tonova.



7. Marie Anne de Bourbon

Marie Anne de Bourbon je unuka Athenais de Montespan, poznate ljubavnice Luja XIV. Na ovome portretu sviđa mi se haljina. Prljavo bijeli brokat izvezen je srebrnastim motivima koji se ljeskaju na naborima. Povrh raskošnih rukava i modrog baršunastog ogrtača struk ukrašava i vijenac raznog cvijeća koji se proteže tako dražesno i slatko preko grudi i struka na ovom kasnobaroknom portetu. Autor Pierre Gobert poznat je po ukomponiranju mitoloških elemenata u svoje radove.



8. Princeza Louise od Prusije

Ovaj portret iz 1857. godine isijava anđeoskom bjelinom i ljepotom. Crna kosa, okićena bijelim cvijećem, u kontrastu je sa bijelom puti poput snijega koja samo na obrazima prelazi u svijetle ružičaste nijanse. Svježe mladenačko lice ove devetnaestogodišnjakinje krase pune usne i velike sivoplave oči neobičnog, pomalo usnulog, pogleda u daljinu. Napadnu, sveprisutnu bjelinu prekida zeleno lišće u kosi i crni obrubi mašnica na haljini. Pozadina je odgovarajuća; u tonovima bijele, sive i plave naslikano je nebo, mutno i daleko.



9. Madame de Pompadour

Ovaj portret Madame de Pompadou apsolutno je VELIČANSTVEN i ako bih morala odabrati portret osamnaestog stoljeća, bio bi to ovaj. Sva raskoš, elegancija i slatka čarolija ovog doba sadržana je u ovoj slici. Haljina boje breske sa stotinu volana i mašnica, hrpa ružica zelenog bilja, grčki kip u pozadini - rokoko klasika koja ujedinjuje modu, slikarstvo, kiparstvo i nedužno dokoličarenje u vrtovima Versaillesa uz stare mramorne kipove i mirisne ružice. A pogledajte samo slatko lišce koje izvire iz bijelog vrata; rumeni obrazi i put boje meda i mlijeka i jednostavna napudrana perika koja stoji kao kruna na glavi kraljice Lujevog srca. Ovo je svakako the portrait osamnaestog stoljeća.

Oznake: Portreti, umjetnost, 18. stoljeće, Isabella od Parme, Marie Antoinette, Madame de Pompadour


- 18:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.11.2013., srijeda

La femme: Isabella od Parme

Na današnji dan umrla je Isabella od Parme, jedna tragična duša koja me uvijek iznova fascinira.



Isabella se rodila 31. prosinca 1741. godine u palači Buen Retito u Madridu. Njeno puno ime glasi Isabella Maria Luisa Antonietta Ferdinanda Giuseppina Saveria Domenica Giovanna Njeni roditelji su bili Philip, Vojvoda od Parme i Louise Elisabeth de France. Budući da je Louisin otac bio sam Luj XV. ona je na Parmski dvor donijela sofisticiranost francuskog stila u uređenju odaja, modi, glazbi i običajima. Parmski dvor mogao bi se zvati i Mali Versailles. Zato je i Isabella na svim portretima prikazana odjevena po francuskoj modi.

Isabella je bila glazbeno nadarena i vješta u sviranju violine a također je voljela čitati djela talijanskih i francuskih filozofa. Posebno je cijenila Johna Lowa i Bossueta. Od malena je pokazivala naklonost melankoliji i depresiji i često je razmišljala o smrti. Kada joj je 1759. godine umrla majka, stanje joj se još pogoršalo i od tada je bila neprestano tužna.



Isabella (desno, u srebrnoj haljini) sa obitelji

U dobi od osamnaest godina udala se za Josepha II, prijestolonasljednika Habsburške loze. Vjenčanje je održano
6. listopada 1760. godine. Joseph je obožavao svoju novu ženu i posvećivao joj je mnogo pažnje te joj svakodnevno pokazivao znakove svoje ljubavi. Isabella je svojom ljepotom, šarmom, inteligencijom i muzikalnošću fascinirala ne samo njega nego i cijeli bečki dvor. Isabella je pokazivala interes za matematiku, umjetnosti i glazbu. Josephova ljubav prema njoj rasla je svakodnevno i ona ubrzo postaje centar njegova života.

S druge strane, Isabella nije pokazivala nimalo privrženosti prema Josephu već je prijateljicu na dvoru pronašla u njegovoj omraženoj sestri, Mariji Christini. Što je Josephova ljubav bila intenzivnija, to se više Isabella povlačila u svoj svijet. Ubrzo nakon vjenčanja utonula je u melankoliju i u dugim pismima koje je svakodnevno pisala Mariji Christina izražavala je svoju čežnju za smrću i stalna morbidna razmišljanja.



Osmogodišnja Isabella

Unatoč svemu, Isabella je dobro znala da je njena dužnost roditi nasljednika prijestolja. Dok je njen muž ozbiljno shvatio zadatak, Isabella je razvila nenaklonost prema njemu. Dana 20. ožujka 1762. godine, nakon devet mjeseci depresije Isabella je rodila kćer Mariju Theresiu. U kolovozu 1762. i u siječnju 1763. godine Isabella je imala dva pobačaja koji su utjecali na njeno mentalno zdravlje te ona zapada u depresiju i gubi volju za životom.

Godine 1763. Isabella je oboljela od velikih boginja i nakon šest mjeseci trudnoće, 22. studenog, rodila kćer Mariju Christinu, nazvanu prema Josephovoj sestri, koja umire samo nekoliko sati nakon rođenja. Tjedan dana kasnije i sama Isabella umire. Pokopana je u Imperijalnoj Kripti. Joseph se nikada nije oporavio od njene smrti.

Isabella je čak predvidjela i smrt svoje kćeri rekavši da će i ona ubrzo slijediti njen put. Malena Marija Theresia zaista je umrla u dobi od osam godina, 23. siječnja 1770. godine od pneumonije. Nakon smrti svog jedinog djeteta Joseph se povukao iz javnog života i više se nikada nije uspio povezati s nekom drugom osobom.

Oznake: La femme, 18. stoljeće, Habsburgovci, Isabella od Parme, Joseph II.


- 17:41 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.11.2013., nedjelja

Zagorkini dani - Što bi Katarina Lehotska odjevala ?

Prije godinu dana napisala sam post Kako bi se Nera odjevala ? a budući da su u toku Zagorkini dani sada sam odlučila napisati nešto o modnom ukusu Katarine Lehotske koja je potpuno drugačija osoba od Nera, te je s time i njen modni izričaj drugačiji.



Kao što sam već bezbroj puta spomenula, moda je u osamnaestom stoljeću bila raskošna. Dame su nosile blistave svilene i baršunaste haljine intrigantnih uzoraka sa mnoštvom bijelih čipaka, mašnica, ružica i volana. Donji je dio haljine pokazivao bogatstvo, a gornji ženu; duboki je dekolte i naglasak na poprsju jedna od važnih karakteristika mode osamnaestog stoljeća. Ako ste čitali prvi dio Gričke vještice: Tajna krvavog mosta, znat ćete i sami da Katarini Lehotskoj to i nije baš teško palo.

Katarina Lehotska bila je prava glumica i majstorica prerušavanja i pretvaranja. Ona je zapravo Giulia, djevojka iz Venecije koju je Barun Makar obeščastio te ju smjestio u samostan. U samostanu postaje opatica Beata koja se naposlijetku prerušava u Katarinu Lehotsku. Bila ona i još deset ličnosti, njena zamamna talijanska ljepota ostaje:

''Zadivljeno je promatrao otmjenu pojavu u svilenoj haljini svijetloljubičaste boje. Barunica Lehotska bila je visoka i vitka, ovalnog lica, čiste puti, blistave, baršunaste. Dva velika plamena oka sjala su tajanstvenim sjajem, dok su se crvene uske usnice smiješile zamamnim smješkom kakvim se nije smiješila nijedna žena u cijelome gradu.''



Katarinina glavna zabava i briga bila je najbolje se odjenuti, zadiviti sve prisutne na zabavi, učinili kneginje, grofice i baronese ljubomorne i dakako, osvojiti srca velikaša kojima će se kasnije poigravati. Jadan Meško, i on je skoro nasjeo na njezina poigravanja. Da bi bila centar svake zabave i svečanosti morala se najljepše i najoriginalnije odjenuti. To barem nije bilo teško u osamnaestom stoljeća kada je samo nebo bilo limit ukrašavanju haljine i frizure; ništa nije smatrano pretjeranim, sve dok je djelovalo elegantno i po ukusu.

''U dvorani punoj cvijeća, u sjaju svjetiljaka, šarenile su se svijetle boje i grimiz, blistala je svila i zlato, titrali su dragulji na glavama gospođa i odorama velikaša. Opojni miris ispunio je topao ljetni dan.

Ispod lepeza velikašice su zavidno promatrale haljinu lijepe Katarine. Takvu nije imala nijedna žena u dvorani. Suknja je bila od svijetlozelene jednobojne svile, opšivena volančićima od bijeloga tila i vjenčićima od visibaba. Struk od jednake svile s vezenim visibabama, urešen bijelim tilom i čipkama. Na glavi krasna bijela vlasulja krasna bijela vlasulja koju je resio dijadem od smaragda i dijamanata. Haljina je zadivila dvoranu. Barunica osjeti da oči počivaju na njoj.''


Haljina prikazana ispod je, po meni, najsličniji primjer. Iako nije zelene boje, ukrašena je vjenčićima bijelog tila i urešena zelenim detaljima i motivima cvijeta jorgovana. Barem je jednako šarmantna i mogu zamisliti Lehotsku u toj haljini kako se šepiri među velikašima dok je prate ljubomorne Meškove oči.



Zima je polako došla i ladanje na Trakošćano dobilo je novu zabavu - maskirani bal. Meško se maskirao u srednjovjekovnog viteza, Baronesa Ružica u dvorsku ludu, Stanka u bijelu damu s katarinčicama, a za Lehotsku nije određeno. No sudeći po njenom karakteru, smjelosti i ekstravaganciju, zamišljam je u nekoj upečatljivoj maski s mnoštvo ukrasa; brokatna haljina urešena draguljima, krinka boje zlata sa dijamantima i ružama...

''Čim je pala večer, rasvijetlile su se sve dvorane, a na vratima su stajale sluge u livrejama. Iz soba u kojima su se ukonačili gosti izlazile su krabulje u svili, baršunu i starim viteškim odorama. Ulazile su u veliku dvoranu za primanja. (...) Svatko se veselio njezinoj zabavi na koju mora doći u kostimu i pod krinkom. Svake godine taj se ples odlikovao sjajem i duhovitim zabavnim prizorima, a sastajale su se kod grofice uvijek i najmlađe i najstarije vlastelinske obitelji.Ta zabava svake je zime bila naročita atrakcija. I danas je dvorac pun gostiju, a plesna je dvorana pravi muzej. Sastali su se različiti vjekovi i različite zemlje. Krabulje su otvoreno pokazivale zadovoljstvo s time da do zore ne skidaju krinke i da se zabavljaju ne po etiketi nego po raspoloženju.''



Došao je i kraj ladanja a velikaši napuštaju Trakošćan i odlaze u Varaždin. Zimska moda mi je posebno zanimljiva u svim dobima zato što je rjeđa od ljetne mode. Dame su za zimu odijevale svoje uobičajene haljine, ali su se omatale dugim, raskošno izvezenim toplim pelerinama obrubljenim krznom. Muffovi i rukavice, naravno, grijali su ruke, a glavu su štitile velike tople krzene šubare s kojih se ponekad spuštao i veo. Prilično zanimljiv ansambl čine mi se ovi zimski kompleti.

''Dan je bio lijep i vedar. Na jutarnjem suncu caklilo se inje kao da su se prosule zvjezdice. Konji su rzali. Na njima su sjali zlatom i srebrom okovani hamovi. U velikim kočijama udobno su sjedile gospođe, umotane u krzno. Lica su im rumena i jedva proviruju iz krznenih kapa koje su se spustile do očiju i preko ušiju do vrata. (...) Zamatao (Meško) ih je u crno toplo krzno što ga je ustupio svojoj zaručnici. Saonice su klizile nizbrdo ostavljajući za sobom ponositi dvor.''

Što bi bolje dočaralo mirne zimske dane ladanja u dvorcu Trakošćanu od Vivaldijeve Zime. Poslušajte je i zamišljajte ove divne prizore, govorim vam iz iskustva.

Vivaldi - Zima



Božić su proslavili u palači grofa Patačića. Katarina Lehotska tada je glumila djevicu Mariju u Božićnoj priredbi. Za tu je priliku odjenula jednostavnu bijelu haljinu i modri plašt, ali za večeru je nakon toga zasigurno dala oduška svom istančanom ukusu za raskoš i bogatstvo, kako u stilu života tako i u modi.

''Nju je igrala barunica Lehotska. Svi su priznali da tako lijepe Marije nije nikada naslikao ni jedan slikar. Prekrasno ovalno baruničino lice, prozirna bijela put i tople nježne crte lica bijahu prožete čistom svetošću. Oči su joj bile žarke i plamene; gledale su nevinimpobožnim osjećajem kao da ih nikada nije dotaknuo ljudski osjećaj. Oko glave omotala je modar svilen plašt, koji je pao na bijelu košulju što se spuštala niz tijelo u naborima.''

Vjerujem da bi barunica Lehotska odabrala što raskošniju haljinu pa sam tako i ja odabrala ovu bogato nakićenu modru brokatnu haljinu, savršenu za proslavu Božića ili neko zimsko slavlje općenito. Ova mi haljine odiše zimom svojim bijelim krznenim detaljima i zlatnim mašnama. Zanimljiv detalj su i ružičaste ruže na ramenu kojee bi se, iako je zime, zasigurne mogle naću u nečijem zimskom vrtu. Ružičasta podsuknja odgovara boji ruža, a ako bolje pogledate primijetit ćete male nožice kako proviruju u bijelim svilenim cipelicama.



Svakodnevna haljina za zimu u kojoj bi Lehotska mogla putovati od jedne palače do druge i možda prošetati po vrtovu svoje prijateljice Sofije ne bi li odmorila oči gledajući smireni zimski krajolik. Iako je crna, ova haljina uopće nije dosadna, baš naprotiv ta skrivenost i tajnovitost čine ju još zanimljivijim jer limitiranjem boje promatrač se usredotočuje na detalje koji su u ovom slučaju obrub i muff od hermelinovog krzna te prekrasna bijela podsuknja s crnim točkicama. Ipak, ni frizura nije jednostavna. Ovo je osamnaesto stoljeće i raskošno je ama baš sve; od glave do pete i to bilo kada; bilo jutro, dan ili veče, dekoracija nikad dosta.



S time završavam ovu modnu priču o Katarini Lehotskoj i Prvom dijelu Gričke vještice, ali moram priznati se Lehotskoj istovremeno divim zbog njene dobre glume i šarma, ali ju i ne volim baš zato što se pretvara i nikada nisi s njom na čisto. Iz Tajne krvavog mosta zanimljiv mi je lik i Baronesa Ružica koju se ne spominje baš često i koja je nažalost prilično zapostavljen lik.

Oznake: Grička vještica, 18. stoljeće, Kostimi kroz knjigu


- 17:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.11.2013., petak

La femme: Louise Elisabeth de Bourbon

Louise Elisabeth bila je unuka Madame de Montespan i Luja XIV. te osoba koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. na Versaillesu 1744. godine.



Louise Elisabeth de Bourbon rodila se 22. studenog 1693. godine na Versaillesu. Bila je kći Louisa, Princa od Contea i Louise Francoise de Bourbon, ozakonjene kćeri Luja XIV. i njegove ljubavnice Madame de Montespan. Bila je treće dijete i druga kći svojih roditelja te jedno od devetero djece. Na dvoru je znana kao Mademoiselle de Charolais.

Kada je navršila sedamnaest godina njena ju je ambiciozna majka željela udati za Charlesa, Vojvodu od Berryia, ali ovaj se brak nikada nije ostvario zato što je Louise Elisabethina teta Françoise Marie de Bourbon Charlesa htjela izričito za svoju kćer. Louise Elisabeth se naposlijetku udala za svog rođaka Louis Armanda de Bourbona, Princa od Contia 9. srpnja 1713. godine. Njeno vjenčanje bilo je dio dvostruki sporazum između dvije grane plemićke kuće Bourbon: Conti i Conde. Louis Elisabethin stariji brat Louise Henri oženio je Marie Anne de Bourbon-Conti, mlađu sestru Louise Elisabethinog muža.



Elizabeth Charlotte, Princess Palatine, druga žena Philippa I, Vojvode od Orleansa, brata Luja XIV., zapisala je u svojim memoarima i nešto o Louise Elisabeth.

''Ona (Louise Elisabeth) je vrlo šarmantna osoba i živi dokaz da su šarm i gracioznost važniji od ljepote. Kada se otrudi da bude ugodna i pristupačna nemoguće joj se oduprijeti. Njeni maniri su fascinantni; puni su nježnosti, nikada ne pokazuje svoje loše raspoloženje i uvijek se trudi biti susretljiva i ljubazna. Uvelike treba žaliti što nije u boljem, plemenitijem društvu jer ona je iznimno dobra, ali pokvarena utjecajem lošeg društva. Muž joj je ružna budala, loše odgojen i prepun loših manira koje su joj nažalost stalno pred očima te su je učinili korumpiranom i neopreznom za svoj ugled. Njeno je ponašanje posebno ugodno za strance, naročito Bavarce od kojih su se mnogi, posebno Grof Ragotzky, zaljubili u nju, ali njeno ih je neprestano koketiranje zgadilo i ostavilo bez riječi.

Svog muža ne voli, a to i ne može, ne toliko zbog njegovog ružnog lica koliko zbog lošeg karaktera. Ne samo da je odvratan, nego mu je i lice gotovo zastrašujuće ružno. Čak mu je i priprijetila stavivši muškete i mačeve pokraj kreveta obećavši mu da će ga, ako se opet pojavi sa svojim pištoljem, upucati puškom ili ga ubosti mačem.''




Njena kćer Louise Henriette de Bourbon koja je nažalost umrla mlada 1759. godine.

Louise Elisabeth nije bila vjerna svom muža, a njena ga je nevjera učinila još gorim te nije prezao fizičkom nasilju da je ona jadna u nekoliko navrata morala posjetiti liječnika zbog ozljeda koje joj je nanio. U jednom je trenutku Louise pobjegla od muža i vratila se živjeti s majkom. Na svu sreću, Louise Armand je umro 1727. u dobi od trideset i jednu godinu. Louise Elisabeth i Armand imali su petero djece od kojih je samo dvoje preživjelo do odrasle dobi, bili su to sin Louis François, Princ od Contia i kćer Louise Henriette de Bourbon.

Upravo je Louise bila ta koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. Na balu u veljači 1744. godine povodom vjenčanja Louisa, Dauphina i Španjolske Infante, ponosna kakva je bila, razbijesnila se jer ju nitko nije prepoznao. Ovu je uslugu napravila kralju u nadi da će joj pomoći oko velikih dugova što je on velikodušno i napravio.

Umrla je 27. svibnja 1775. u dobi od nepune osamdeset i dvije godine u svojoj palači Hotel de Conti.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće


- 16:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.11.2013., srijeda

Mesdames de France

Mesdames de France je izraz koji se koristi za kćeri Luja XV. od kojih se većina nije udala i koje su nastavile živjeti na Versaillesu kao stare usidjelice.



Madame Victoire kao ''voda''

Za razliku od većine neudanih kćeri nekog plemića koje su nosile titulu demoiselles, Lujeve kćeri dobile su posebnu titulu Mesdames nakon koje je slijedilo ime, npr. Madame Elisabeth. Najstarija kći bila je iznimka, uz njenu titulu nije bilo potrebno dodati ime, kada je netko rekao Madame bilo je jasno da se odnosi na najstariju kraljevu kćer.

Pojam Mesdames u povijesti je ostao posebno zapamćen zato što se većina kćeri Luja XV. nikada nije udava zbog raznih geneoloških, političkih i strateških okolnosti. Luj XV. i Maria Leszczynska imalu su desetero djece, odnosno osam kćeri od kojih se samo jedna, najstarija udala. Njihove kćeri bile su:

Marie Louise Elisabeth de France (1727.-1759.) - Madame

Anne Henriette de France (1727.- 1752.) Madame Seconde, zatim samo Madame nakon sestrine udaje

Marie Louise de France (1728.-1733.) Madame Troisieme

Marie Adelaide de France (1732.-1800.) Madame Quatrieme, zatim Madame Troisieme, zatim Madame Adelaide i naposlijetku Madame, nakon smrti Madame Henriette

Marie Louise Therese Victoire de France (1733.-1799.) Madame Quatrieme zatim Madame Victoire

Sophie Philippine Elisabeth Justine de France> (1734.-1782.) Madame Cinquieme zatim Madame Sophie

Marie Therese Felicite de France
(1736.-1744.) Madame Sixičme, zatim Madame Thérčse

Louise Marie de France (1737.-1787.) Madame Septieme ili Derniere, zatim Madame Louise




Henriette kao ''vatra''

Kako bi uštedjeli na njihovom održavanju na dvoru i spriječili kraljicu (kojoj bi veliko savezničko leglo davalo utjehu) da ima prevelik utjecaj, četiri najmlađe kćeri Luja XV, Victoire, Sophie, Therese i Louise Marie, odgajane su daleko od dvora u Opatiji Fontevraud. Tamo su boravile od 1738. do 1750. a nakon toga se vraćaju na Versailles. Marie Therese nije se nikada vratila; otišla je kao dvogodišnjakinja te je tamo i umrla u dobi od osam godina nikada više ne vidjevši svoje roditelje. Louise Marie se vratila, ali se očarana samostanskim životom, odlučila zarediti u Bazilici Svetog Denisa u Parizu.

Kralj je svoju miljenicu Henriette ostavio blizu sebe i njena ga je smrt vrlo rastužila. Madame Adelaide naslijedila je njene odaje na Versaillesu prema njenoj želji i prema svom uspješnom zahtijevanju da ostanu uz Kralja na koga je znala kako utjecati.



Madame Adelaide kao ''zrak''

Mesdames su zajednom sa svojim bratom Dauphinom vodile bitku protiv kraljeve ljubavnice Madame de Pompadour koju su među sobom zvali Mama Putain (Mama Kurva). Ova je borba upravo i bila razlog za njihov dugotrajan teror na dvoru i loš odnos sa kraljem koji im je vrlo kasno pristao dati da okupiraju odaje u prizemlju koje se i danas nazivaju po njima.

Madame Adelaide je od svih njih ostvarila najveći politički utjecaj na dvoru a njeni moralni svjetonazori često su se sukobljavali s ostalima na dvoru. Nakon što je njen nećak, Luj XVI. naslijedio krunu pokušala je utjecati i na njega, ali on joj je odlučio uskratiti utjecaj koji je prije imala na dvor. Tako je malo po malo izguran stari dvor s njom na čelu. Ona se zatim povukla svojim sestrama Victoriji i Sophie u dvorac Château de Bellevue koji je prvotno bio sagrađen za Madame de Pompadour. Nakon Francuske revolucije sestre su se, nakon mnogo putovanja i lutanja, skrasile u Italiji gdje su ostale do smrti.

Oznake: 18. stoljeće, Versailles, Mesdames de France


- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2013., četvrtak

Marie Antoinette i Louise Elisabeth Vigee Le Brun

Bi li Marie Antoinette bila zapamćena kao modna ikona da nije bilo njene vjerne slikarice Louise Elisabeth Vigee Le Brun koja je stajala iza svih tih predivnih portreta ? Prisjetimo se malo njihovog odnosa iz Louise Elisabethinih memoara.



Bilo je to 1779. godine kada sam se prvi puta upoznala sa Kraljicom Marie Antoinettom koja je tada bila na vrhuncu svoje ljepote i mladosti. Samo dvadeset i četiri godine stara bila je visoka i lijepa građena, iako malo punašna. Ruke su joj bile male i savršeno formirane. Hod joj bijaše šarmantan; glavu je nosila s takvim dostojanstvom da nije bilo sumnje da je ona Kraljica Francuske. Njen veličanstven izraz lica nije nimalo umanjio njenu slatkoću i privlačnost.

Svima koji nisu vidjeli Kraljicu uživu teško je zamisliti njenu gracioznost i elegantnu plemenitost koji su tako harmonično činili njen karakter. Njezine crte lica nisu bile posve pravilne; nasljedila je habsburške debele usne i duguljasto ovalno lice. Oči joj nisu bile toliko velike, ali jasno plave i tako ljubazne i nasmijane. Nos joj je bio uzak i lijep, ali najljepši dio njenog lica bila je svakako put. Bila je to prekrasna porculanska put, tako prozirna i bijela, zaista najljepša put od svih žena koje sam vidjela. Ni na slikama nisam uspjela dočarati tu ljupkost i svježine, nije bilo takve boje koje bi realistično naslikale tu profinjenost.




Madame Vigee Le Brun bila je kći slavnog slikara Louisa Vigeea a portrete aristokrata slikala je još od četrnaeste godine. Njena patrona bila je Louise Marie Adélaďde de Bourbon koja ju zapravo i upoznala s Marie Antoinetta. Kraljica je u to vrijeme bila u potrazi za dobrim slikarom koji bi znao kako dočarati njenu ljepotu na platno, a Elisabeth Vigee Le Brun ju je trenutno očarala i prijateljstvo između ove dvije godišnjakinje brzo se rodilo.

Na prvom sjedenju za portret, nastavlja Vigee Le Brun, prestrašilo me je kraljičino impozantno držanje, ali milostiv način na koji mi se obraćala ubrzo je otjerao sve moje strahove i nelagodu. Bilo je to tom prilikom da sam započela njen portret u satenskoj haljini kako u ruci drži košaricu s ružama.

Portret je bio namijenjen njenom bratu, caru Josephu II., ali osim toga zatražila je i tri kopije, jednu za rusku caricu Mariu Fedorovnu, a ostala dva za svoje odaje na Versaillesu i Fontainebleau.




Marie Antoinette je bila toliko očarana ovim portretom da je naručila jedan za svoju majku Mariju Tereziju; to je njen čuveni portret u raskošnoj bijeloj dvorskoj haljini. Louise Elisabeth brzo je osvojila srce mlade kraljice i postala službena kraljičina portretistica. Dobri odnosi sa aristokracijom osigurali su joj lagodan život za vrijeme Ancient regimea, ali ove će ju veze i epiteti poput ''kraljičina slikarica'' za vrijeme Francuske revolucije ocrniti u javnosti.

Odnos između dviju dama ipak se ne bi mogao nazvati prijateljstvom; društvene razlike bile su prevelike, ali Louise Elisabeth i kraljica dobro su se razumijele i njihov je odnos ostao stalan svih tih godina. Zanimljiva zgoda iz njenih memoara je kada Louise jednom prilikom nije mogla doći na zakazano sastanak za portretiranje zbog bolesti te se zato sljedećeg dana došla ispričati. Kada je Louise odlučila napustiti kraljicu po koju je došla njena kočija za šetnju, kraljica je inzistirala da ostane.

''Ne, ne ! Nemoj ići !'' - Uzviknula je kraljica. - ''Ne želim da ispadne da si bezveze dolazila.''

Kraljica je opozvala svoj nalog za kočiju i posjela me kraj sebe. Sjećam se da sam, u svojoj zbunjenosti i nestrpljivosti da odgovorim na njene nježne riječi, slučajno otvorila kutiju s priborom iz koje su mi zatim poispadali kistovi. Sagnula sam se da ih pokupim. ''Nema veze. Nije bitno.'' rekla je kraljica i sama se sagnula da ih pokupi s poda.

Bila sam tako sretna što sam u dobrim odnosima s kraljicom. Kada je jednom saznala da imam sluha nije prošao ni jedan susret da nas dvije nismo pjevale zajedno neki Gretrijev duet; kraljica je naime obožavala glazbu i imala je izuzetno lijep glas iako je ponekad znala pogriješiti melodiju. Što se tiče njezinog govora, teško da bih riječima mogla opisati njegov šarm i susretljivost.




No, izvan sigurnosti kraljičinog voljenog Petit Trianona bijesna ju je rulja optuživala za rasipnosti i kraljica je nažalost smatrana glavnim krivcem za deificit, a i sve ostale probleme u državi. No neću kvariti ovu lijepu i dirljivu priču; pustit ću Marie Antoinettu i Louise Elisabeth Vigee Le Brun da ostanu ostanu dražesne za vječnost, sjedeći u ljupkom salonu Petit Trianona i pjevajući, možda po posljednji put, ljupke melodije osamnaestog stoljeća.

Oznake: Marie Antoinette, Elisabeth Vigee Le Brun, 18. stoljeće


- 17:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.11.2013., ponedjeljak

Kostimi kroz film: Marie Antoinette (2006.)

Povodom mjeseca rođenja Marie Antoinette odlučila sam napisati post o kostimima kroz film Marie Antoinette iz 2006. godine.



Prva stvar koju ću napomenuti je da sama kvaliteta ovog filma nije baš najbolja. Stvari i događaji su u velikoj mjeri krivo prikazani, dijalozi su većinom besmisleni a moderna glazba u nekim dijelovima filma posebno doprinosi njegovoj nekvaliteti. Od povijesnih grešaka je najveća zamjena sestara Marie Josephine i Marie Therese od Savoya. Obje su bile Marie Antoinettine šogorice; Maria Josephine je bila udana za Lujevog brata Louisa XVIII. a Marie Therese je bila udana za njegovog brata Charlesa. Iako su one sestre i njihove se uloge čine samo popratne u stvarnosti je Maria Theresa došla na Versailles 1773. godine iako je u filmu prikazano kao da je došla prije Marie Antoinette.

Stvar koja mi se sviđa kod filma i koja je zapravo i najvažnija za temu ovog posta su kostimi, odnosno moda. Kreatorica kostima je Milena Canonero i mogu reći da je napravila dobar posao budući da se radnja proteže od 1770. do 1789. godine, a moda se polako, ali sigurno i trajno mijenjala i to naravno treba pokazati i u kostimima. Iako možda haljine ponekad imaju premalo detalja, to i nije tako veliko čudo. Samo zamislite koliko je kostima trebalo ne samo kreirati, nego i izraditi i kako je to moralo biti skupo. A osim haljina, tu su bile i perike, cipele, nakit. U svakom slučaju, vrlo složena scenografija s mnoštvo ljudi i statista koji su svi morali biti prikladno odjeveni.





Kostimi ovog filma su melem za oči ljubitelju povijesne mode poput mene jer osim što su savršeno prikladni, u suprotnome mi se kosa diže na glavi, oni su i vrlo lijepi i zanimljivi, ali ne pretjerano spektakularni i teatralni. Zanimljivo mi je što su čak i popratni likovi odjeveni individualno s pozornošću na detalje. Time se izbjegla situacija da je glavni lik najljepše odjeven a ostali u svim scenama nose istu odjeću. Ne znam za vas, ali mene to bode u oči. Iznimno.

Uvodna scena donosi nam mladu Mariu Antoniu, još nije postala Marie Antoinetta, u jednostavnoj haljini bez suvišnih detalja. Čak joj je i kosa raspuštena. Ovime se htjela naglasiti jednostavnost bečkog dvora naspram stroge etikete i modnih pravila Versaillesa. Mislim da je ova razlika prenaglašena. Istina je da je Versailles bio mjesto strogih pravila u vezi mode i da su se tamo stilovi mijenjali praktički svakog tjedna, ali i na Schonbrunnu se držalo do etikete i dame i gospoda su i tamo pudrali kose i odijevali raskošne haljine. Po ovome ispada da su dame na dvoru carice i kraljica Marije Terezije bile odjevene poput običnih šiparica ili buržoazijskih djevojaka, a budući da je istina bila drugačija Marija Terezija bi i sama viknula Basta ! i prilično se naljutila da netko u tako primitivnom svjetlu prikaže njen dvor.





Preobražena Marie Antoinette ostavlja za sobom sve što ju podsjeća na djetinjstvo i domovinu, pa čak i zadnju narukvicu; puki znak prijateljstva iz ranih dana. Pritegnuta u korzet, nakovrčane kose izlazi ponosno i ukočeno u blistavoj plavoj svili. Možete li zamisliti da je u Francusku poslana sa stotinu kočija punih haljinama, nakitom i osobnim predmetima te da je sve, ama baš sve ostavljeno na granici i zamijenjeno francuskim, boljim predmetima. Dobila je cipele, rukavice, šeširiće, lepeze i haljine u francuskom ukusu, a ironija je u tome što su predmeti s kojima je poslana u novu domovinu upravo bili po posljednjoj francuskoj modi.

Jedna od najspektakularnijih haljina je možda upravo vjenčanica. Raskošna je, od bijele svile, bogato ukrašena vrpcama i dragim kamenjem na gornjem dijelu, ima posebno široke pannierse i zato predstavlja impozantna spektakl. Frizura je prikladno jednostavna; 1770. godine moderne frizure su još bile niske, samo s malim volumenom ali nikako, nikako groteskno visoke s mnoštvo ukrasa. Mašnice i sitni nabori su temeljni ukrasi ove krem-bijele vjenčanice, a naglasak dekoracije je na rukavima.





Marie Antoinetta se tijekom dana tri puta preoblačila; prvo je nosila jutarnju haljinu za misu, zatim udobniju i manje formalnu poslijepodnevnu haljinu i naposlijetku raskošnu haljinu za operu, ples ili bal; ovisno o prigodi. Jutarnje haljine su bile formalne, od svile ili satena sa raskošnim, ali ozbiljnim detaljima mašnica ili ružica. Dodaci su vrlo važni uz jutarnje haljine; pogotovo šeširići i rukavice. Šeširići su bili iznimne estetske važnosti a bili su ukrašeni perjem, ružicama i mašnicama; vrhunac dekoracija.

Jutarnje haljine koje nose Marie Antoinetta i Priceza de Lamballe su vrlo lijepo izvedene i prikladne. Boje podsjećaju na slatkiše; tirkizna, prljavo i žarko ružičasta, lila, a to je upravo i bila namjera. Kostimografkinja Milena Canonero je od Sofije Coppole dobila kutijicu punu raznobojnih keksića i to joj je trebala poslužiti kao inspiracija. Boje svih haljina u filmu su upravo takve, a ako pogledate neke portrete iz osamnaestog stoljeća primijetit ćete da su zbilja i prevladavale vedre pastelne boje. Posebno mi je drago vidjeti haljinu u kombinaciji ružičaste i zelene boje jer je to bilja omiljena kombinacija boja u osamnaestom stoljeću.





Osim vjenčanice, vrlo je važna i krunidbena haljina koja je vrlo spektakularna iako mislim da bi prava bila još raskošnija. Kod haljina je vrlo važno ne pretjerati; a ova je haljina vrlo elegantna i s mjerom. Zbog raskošnog kroja odabrana je jednostavna krem svile preko koje se spušta bijeli til sa zlatnim točkicama. Gornji dio haljine i dijelovi suknje su bogato, ali ukusno izvezeni zlatom a dodatni detalj je i čipka žučkasto-zlatne boje. Bijeli til krasi čak i rukave zajedno s mašnicama.

Da sve ipak ne bi bilo tako jednostavno pobrinula se volumiozna frizura dekorirana srebrnim perjem i srebrnim ornamentima. Uz sve to našle su se i dijamantne naušnice i ogrlica te svilene rukavice u boji haljine sa zlatnim izvezenim detaljima. Zanimljiv, ali oku ugodan spoj srebrnih i zlatnih detalja.





Kako je postala kraljica tako se počela i još raskošnije odijevati, a frizure su rasle. Dane je počela provoditi u biranju tkanina i smišljanju frizura, a večeri u kartanju, zabavi s prijateljicama; posebno Gabrielle de Polignac koju je nedavno upoznala, te operi i predstavama. Njen modni izričaj postaje smjeliji i više se ne boji eksperimentirati. Rezultat toga su raskošne večernje haljine s mnoštvo originalnih detalja a iza svega toga je uvijek vjerno stajala Rose Bertin - Kraljičina ministrica mode.

Mislim da su večernje haljine upravo najspektakularniji dio njene, a i garderobe ostalih aristokratkinja osamnaestog stoljeća. Haljinu na slici ispod nosila je na proslavu svog osamnaestog rođendana, a na toj je proslavi i u stvarnosti kockala cijelu noć i zoru dočekala s kockama u ruci. Osim haljina spektakularne su i frizure; visoke, smjele s brdo raskošnih ukrasa svih mogućih motiva. Jedna od omiljenih stvari kod osamnaestog stoljeća mi je varijacija-na-temu; ista silueta, isti kroj rukava, a jedino što se mijenja su boje, uzorci, tkanine i detalji.





Ne smijemo zaboraviti na poslijepodnevne haljine koje su bile jednostavnijih krojeva i delikatnih uzoraka. Kroj je bio manje formalan, ali određene norme su postojale. Tkanine su najčešće bile pamuk ili svila, a boje pastelne poput ružičaste, lila, svjetlo plave, sive i raznih nijansa narančaste boje. Bijela kao temeljna boja je također bila česta, a od uzoraka su dominirali cvjetni i prugice, a jednobojne haljine s detaljima mašnica i ružica na poprsju također su bile česte.

U filmu je Marie Antoinetta često prikazana u poslijepodnevnim haljinama kako šeće Versaillesom, odmara se u svojim odajama ili poslijepodneva krati čavrljajući s prijateljicama. U njenim početnim godinama na Versaillesu poslijepodnevne su haljine još bile koliko toliko formalne, dok kasnije postaju sve jednostavnije eliminirajući i ove minimalne norme u odabiru boja i kroja.





U filmu Marie Antoinetta dobiva Petit Trianon na dar povodom rođenja njene kćeri Marie Therese 1778. godine, no u stvarnosti je ovaj mali dvorac dobila 1774. godine kada je postala Francuska kraljica. Uglavnom, kako je sve više vremena provodila tamo u intimnoj, idiličnoj atmosferi svoj je modni stil prilagodila seoskom krajoliku. Velike, glomazne pannierse zamijenjuje haljinama slobodnog kroja ili minimalne širine, paleta boja se posvijetljuje, glavni detalji postaju velike jednobojne svilene vrpce oko struka, ružica na zapućku ili na poprsju i tanka svilena vrpca zavezana oko vrata.

Na drugoj slici ispod Marie Antoinetta upravo objašnjava da želi neku jednostavniju haljinu, nešto što se može nositi u vrtu i šetnjama livadama. Modra haljina koju ima na sebi je također jednostavna naspram prijašnjih bogato dekoriranih šuškavih svilenih haljina. Sviđaju mi se prugice; djeluju tako nježno, a opet elegantno.







Scena iznad je krajnje idilična i podsjeća me na portrete Romantizma; četiri mlade aristokratkinje u svojim raskošnim svilenim haljinama i dražesnim šeširićima sjede na livadi i uživaju u mudrim riječima Jean Jacques Rousseaua dok vjetar piri i polako odnosi osamnaesto stoljeće daleko, daleko.

Haljina žute boje ispod je jedna od zadnjih primjera ovakvih formalnih poslijepodnevnih haljina koje je u filmu nosila, a po frizuri razaznajemo da je riječ upravo o 1780.ima. Frizura je niža, ali je zadržala volumen a detalj karakterističan za ovu dekadu je jedan nakovrčani pramen ostavljen da pada po poprsju. Vrlo romantičan izgled prikladan je novom, jednostavnom modnom stilu inspiriranom prirodom.





Na slici ispod prikazana je Marie Antoinetta kako sa svojom djecom pozira za portret koji je zbilja bio naslikan 1785. godine tako da je ova scena bazirana na povijesnim činjenicama. U obje scene je odjevena u jednostavne bijele haljine minimalnih detalja, ali elegantnog dojma. Obrubi od bijele čipke i ležerna, opuštena i prirodna silueta su ključne stavke ovog razdoblja mode.





U doba kada je Marie Antoinette dane provodila odmarajući se u Petit Trianonu održan je bal u čast vojnicima koji su se borili u Američkom ratu za nezavisnost. Tom je prilikom morala odjenuti nešto raskošnije i nakon dugo vremena zablistati u ruhu koji priliči kraljici. Haljina je elegantna i puna anđeoske svježine, a cjeloukupni dojam upravo dražestan. Pogledajte samo taj cvjetni vijenac na glavi, tu bijelinu i ružičasti odsjaj haljine. Poput rimske božice Flore !

I haljine Princeze de Lamballe i Gabrielle de Polignac su također lijepe, ali jednostavne i elegantne. De Lamballe je odjevena u lila haljinu koju krasi buketić ljubičastog cvijeća na zapućku, dok se Gabrielle ipak odlučila za nešto smjelije a to je haljina jednostavnog kroja, ali upečatljive crvene boje.





Pred sam kraj filma haljine su jednostavne, u stilu druge polovice 1780.ih. Silueta je stanjena sve dok i posljednji detalj mode koja je vladala skoro cijelim stoljećem nije izbrisan i gotovo zaboravljen. Boje i detalji posve su suprotni od svega što ste upravo vidjeli; rukavi su dugi i uski, haljine užih sukanja i vibrantnijih boja, frizure niže, ali ipak volumiozme s jednim uvojkom koji se slijeva niz vrat. Glavni detalj haljine je vibrantni crveni remen koji se, iako je u kontrastu, sjajno uklopio s plavom svilom haljine.

Primijetite kako je i izrez manji. Sve se polako, ali sigurno mijenja. Da je Marie Antoinette ostala živa sigurno bi se razočarala jer njeno se osamnaesto stoljeće bližilo kraju. Raspadalo se, ne samo jedno stoljeće, već i jedna era, jedan društveni poredak kmetova i aristokrata, jedno stanje uma. Zamislite kako je ljudima u tom prijelaznom razdoblju bilo teško; rodiš se po standardima osamnaestog stoljeća i uživaš u njegovim slastima a onda odjedanput dolazi kraj svemu tome; kraj vremenu koje si volio i u kojem si živio. Kako živjeti i uklopiti se u neko drugo doba kada znaš da mu ne pripadaš ? Samo razmislite o citatu jednog aristokrata osamnaestog stoljeća koji je preživio revoluciju ''Nitko tko nije živio prije Francuske revolucije ne zna što je slatkoća života.''





Ljubičasta haljina na slici ispod izrezom i volumenom suknje podsjeća na prijašnju dekadu dok dugački, uski rukavi naglašavaju ustrajnost novog stila da se nametne i pobijedi stare norme koje su teška svila i napudrane kose držali već više od stoljeća. Ova ljubičasta boja je u isto vrijeme vibrantna i nježna pa je pravi melem za oči.

Tamno modra haljina ispod mi je zapravo prilično lijepa iako preferiram staru siluetu. Struk je nešto viši i naglašen je širokom trakom svijetlije boje - nezaboravan detalj u modi kasnih 1780.ih i ranih 1790.ih. Rukavi i izrez kao da se i sami ne mogu odlučiti kojem dobu pripadaju, ali uska suknja je presudila u korist novoj modi koja će svoje pravo lice pokazati tek desetljeće poslije.





Ovaj je film vizualni raj ! Često ga znam gledati samo zbog kostima u potrazi za inspiracijom. Haljine su predivne; originalne, elegantne i najvažnije - povijesno prikladne. Filmski pejzaž svilenih haljina, šeširića, lepeza, kolača i velikih čaša za šampanjac - tako bih u jednoj rečenici opisala ovaj film.

Oznake: Marie Antoinette, Kostimi kroz film, 18. stoljeće


- 17:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.11.2013., subota

Djetinjstvo Marie Antoinette

Marie Antoinette, jedna od mojih najdražih povijesnih ličnosti, rodila se upravo na današnji dan, 2. studenog 1755. godine u Palači Hofburg, zimskoj rezidenciji Habsburgovaca.



Već sljedećeg dana krštena je te dobiva ime Maria Antonia Josepha Johanna. Rođena je u velikoj obitelji kao petnaesto dijete i jedanaesta kći Marije Terezije i Francisa I., Svetog Rimskog cara. Njeni krsni kumovi bili su Mariana Viktoria od Španjolske, Kraljica Portugala i njen muž kralj Joseph I. od Portugala. Pri rođenju je opisana kao ''mala, ali potpuno zdrava nadvojvotkinja.''

U obitelji su je svi zvali jednostavno Antonia, a često i Madame Antoine budući da se Francuski jezik pod normalno pričao na dvoru. Bečko društvo toga doba bio je multilingualno općenito, a uz materinji Njemački jezik, obavezno su govorili i Francuski, Talijanski, Španjolski, Latinski a često i Engleski jezik.

U djetinjstvu je uživala u opuštenoj atmosferi koju su Habsburgovci razvili još prije njenog rođenja, a za razliku od Versaillesa, na Schonbrunnu je odstupanje od protokola bilo moguće. U slobodno vrijeme Marie Antoinetta je bila odjevena u jednostavne građanske haljine, a ona i njena braća i sestre često su se i igrala s običnom djecom u dvorskim vrtovima. Kasnije je i sama Antoinetta pokušala rekreirati ovu atmosferu u Petit Trianonu.



Marie Antoinetta imala je prilično bezbrižno i opušteno djetinjstvo u usporedbi sa Louisem XVI. Skoro nikada nije bila sama, zato što nije imala prilike biti sama sa toliko puno braće i sestara te ostalih dvorskim dama. Njena tri godine starija sestra Maria Carolina bila joj je najbolji prijatelj u djetinjstvu, a čak su i kasnije korespondirale, kada je svaka već bila udana u svom kraljevstvu; Antoinetta u Francuskoj a Carolina u Napulju.

Njeno obrazovanje nije baš bilo sjajno i nedostajalo mu je rigorozne discipline kakvu je imalo obrazovanje Louisa XVI.; njen rukopis je, na primjer, bio nezgrapan i nečitljiv. U Marie Antoinettinom obrazovanju naglasak je bio na manirima, plesu, glazbi i pojavi; upravo sve ono što joj je bilo potrebno za buduću ulogu francuske kraljice. Osim njemačkog i francuskog znala je i nešto malo talijanskog kojeg je učila kod Metastasia. Uz to je još učila i Austrijsku i Francusku povijest, ali s austrijske perspektive.

Iako nije briljirala u jezicima, glazba joj je ležala. Gluck ju je naučio svirati čembalo, klavikord, spinet i harfu. Habsburgovci su jako voljeli glazbu i svi članovi njene obitelji znali su svirati barem jedan instrument i pjevati. Beč je u osamnaestom stoljeću s razlogom bio ''grad glazbe''. Tijekom obiteljskih glazbenih večeri pjevala je francuske pjesme i talijanske arije. Osim glazbe, voljela i slikanje a u dobi od deset godina naslikala je realističan portret svoga oca.



Od malena je pokazivala zanimanje za lutke i lijepe haljine. Čak je i na obiteljskom portretu koji je naslikala njena sestra Maria Christina 1760. godine prikazana Antoinetta kako u ruci drži lutku koju je na dar dobila od Svetog Nikole. Marie Antoinetta bila je oduševljena kada su 1768. godine na Schonbrunn počele stizati lutkice s minijaturnim verzijama poslijepodnevnih, večernjih i balskih haljina po posljednjoj modi Versaillesa.

I na ovom portretu vidljiva je opuštena, gotovo buržoazijska atmosfera kraljevske obitelji. Naravno, stvari nisu bile tako crno-bijele. S jedne strane, etiketa je bila puno blaža i manje zahtjevna od etikete na Versaillesu a Habsburgovci su u dvorski život uveli puno inovacija koje su bile strane ostalim dvorovima. Marija Terezije je, primjerice, zabranila određene srednjovjekovne rituale i ceremonije poput javnog rađanja. Svaki puta kada bi ona rađala samo su najbliži dvorjani ostali kraj nje, a sve je ostale istjerala iz odaje. Na Versaillesu je gotovo svaki aspekt nečijeg života bio vidljiv i ništa se nije moglo prikriti.

Nije sve bajno kako se čini. Marie Antoinetta bila je petnaesto dijete i posljednja kći svojih roditelja i Maria Terezija ju je ponekad zanemarivala. Budući da je trebalo zacementirati mir s ostalim državama i osigurati si saveznike, Marija Terezije je svoju djecu, a pogotovo kćeri koristila kao pijune u šahovskoj igri. Marie Antoinettu udala je u Francusku zato što je bilo nužno osigurati mir nakon Sedmogodišnjeg rata.



Jednom drugom prilikom pisat ću o daljnjem životu i braku Marie Antoinette. Nadam se da ste uživali u postu !

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Habsburgovci, Schönbrunn


- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.10.2013., petak

La femme: Maria Feodorovna

Maria Feodorovna bila je zanimljiva ličnost koja svakako zaslužuje svoje mjesto na mome blogu. Osim njene ljepote, inteligencije i dobre naravi poznata je i po velikoj ljubavi prema umjetnosti.



Rođena je 25. listopada 1759. godine kao Sofija Dorothea od Wurttemberga u Stettinu, tadašnjoj Prusiji kao kći Friedricha II. Eugena, Vojvode od Wurttemberga i Friederike Dorothee od Brandenburga-Schwedta. Bila je najstarije od osmero djece.

Njeno obrazovanje bilo je i više nego dobro i cijeloga života je voljela umjetnost. U dobi od šesnaest godina govorila je njemački, talijanski, francuski i latinski jezik. U dobi od sedamnaest godina već je bila visoka i zaobljena, rumenih obraza i vedre puti. Bila je jaka, ali nježna, mudra, ali naivna. Odgojena je po francuskoj modi, što je tada bio običaj u svim europskim zemljama, ali sa jednostavnošću buržoazije. Obiteljske vrijednosti cijenile su se više od svega.

Godine 1773. bila je u krugu princeza koje su bile potencijalne mlade za ruskog prijestolonasljenika Paula I. No, ona tada nije imala ni punih četrnaest godina, pa je umjesto nje odabrana Wilhelmina Louisa od Hessea-Darmstadta, koja je bila prikladnije dobi. Tri godine kasnije Wilhelmina umire nakon dugog i bolnog poroda, a Paulu, koji ostaje udovac predlažu da oženi Sofiju Dorotheu.



Paulova majka, ruska carica Katarina II. bila je oduševljena ovom idejom. Sa Sofijom je dijelila ne samo isti način obrazovanja već i porijeklo te grad rođenja. Sofijin otac Friedrich ugovorio je brak a ona je zatim pozvana u Berlin kako bi se susrela sa budućim mužem. Susreli su se prvi puta na svečanoj večeri. Sofija je brzo primijetila Paulovu ozbiljnost pa su proveli večer razgovarajući o geometriji. Već sljedećeg dana povjerila se prijateljici da je ludo zaljubljena. Paul je također bio impresioniran, svojoj majci je u pismu napisao ''Sofija je visoka, lijepo oblikovana, inteligentna, dosjetljiva i nimalo sramežljiva.

Po dolasku u Sankt Peterburg preobratila se na pravoslavlje, ime promijenila u Maria Feodorovna i dobila titulu Velike nadvojvotkinje. Vjenčanje je održano 26. rujna 1776. godine.



Unatoč Paulovom teškom karakteru Maria ga je jako voljela i bila je zadovoljna svojom sudbinom. Carica Katarina II. bila je očarana Mariom, barem ispočetka. U pismu je napisala prijateljici ''Priznajem ti da sam zaluđena ovom šarmantnom princezom, uistinu zaluđena. Ona je točno ono što sam željela za svoga sina; figura nimfe, put ljiljana i ruža, najljepša koža na svijetu, visoka i lijepo građena; ona je zahvalna a slatkoća, dobrota i čednost sjaje iz njenog lica.

Njihovi odnosi su se kasnije zaoštrili. Maria je, posve prirodno, stala na stranu svoga muža u gorkom i zajedljivom odnosu između njega i njegove majke carice. Marijina dobra namjera samo je pogoršala odnose između njih dvije.



U prosincu 1777. godine Maria je rodila prvo dijete i to sina, budućeg cara Alexandra I. Katarina je dijete uzela pod svoju skrb samo tri mjeseca kasnije, a roditeljima je dopustila samo mjesečni posjet. U travnju 1779. godine Maria je rodila još jednog sina a carica je napravila to isto. Ovo je izazvalo nezadovoljstvo kod Marie i Paula, ali nisu imali izbora. Carica je Mariji povodom rođenja prvog djeteta darovala palaču Pavlovsk. Marija se kasnije zabavljala uređivajući interijere ove palače i time stvorila jedno od najljepših imanja u Rusiji.



Maria Feodorovna bila je visoka, svježa i svjetle puti, ali i vrlo kratkovidna. Voljela je ceremoniju i raskoš povezanu s dvorskim životom. Imala je istančan ukus za raskošne stvari i strastveni interes za dvorske intrige. Bila je osobito ustrajna u dvorskoj etiketi, a svoj je visoki položaj pokazivala tako što je cijeli dan neumorno provodila u teškoj i nezgrapnoj dvorskoj haljini, a istu je strogu etiketu nametala i svojim dvorskim damama.

Voljela je red i pravilnost, a jedna od osobina neobičnih za njen rang bila je štedljivost, no ipak, ona je došla iz velike obitelji koja je dugo vremena bila tek manji ogranak loze Wurttemberg. Njen blagi temperament i strpljenje bili su ključni u očuvanju skladnog braka. Njezina štedljivost odrazila se u tolikoj mjeri da nije prezala odjevati haljine Paulove pokojne supruge.

Posebno je istaknuta bila njezina ljubav prema umjetnosti, bila je vješta u slikanju akvarelom, znala je gravirati, kreirati kameje i izrađivati ih od dragog kamenja, a nije prezala ni od ručnog rada. Bila je također i ljubitelj glazbe i hortikulture; obožavala je razno cvijeće i biljke. U palači Pavlovsk okupila je književne krugove i organizirala predstave koje su oduševljavale njenog muža. Uz sve to našla je vremena za dobrotvorni rad. Osnovala je mnoge škole, davala novac u dobrotvorne svrhe i otvorila glazbenu školu za slijepe osobe, a k tome i financirala slijepu glazbenicu Charlottu Serling.

Mudra, energična, ozbiljna i odlučna vječno se ponosila vrlinama koje su carici Katarini nedostajale. Nikada nije propustila priliku da pokaže kontrast između svojih vrlina i caričinih mana.



Godine 1781. Maria i Paul su zatražili caricu da proputuju zapadnom Europom. U rujnu su krenuli na putovanje koje je trajalo nešto više od godinu dana pod pseudonimom grof i grofica Severny. Proputovali su Poljsku, Austriju, Italjiu, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, ali Pariz ih je najviše impresionirao. Zapravo, 8. lipnja 1782. godine na Versaillesu je u čast njihova dolaska održan maskirani bal kojemu je prisustvovala i Marie Antoinetta. U Austriji su posjetili Josepha II. koji je Mariu usporedio s njenim mužem; kao jaku i odučnu ženu. U povratku u Sankt Peterburg svratila je u Wurttemberg da posjeti svoje roditelje.



Obitelj Marie Feodorovne i Paula I.

Već sljedeće godine rodila se njihova prva kći Alexandra, a sljedit će je još pet kćeri. Godine 1796. carica katarina umire, a Maria time napokon dolazi na svjetla pozornice. Paulova afera sa mladim dvorjankama privremeno je poljuljala njihove odnose, ali Maria mu je oprostila jer ga je uistinu voljela. U ožujku 1801. godine Paula su ubili konspiratori koji su upali u njegovu odaju i ubili ga nakon što je odbio abdicirati.

Njihov sin Alexander nasljedio je prijestolje, a Maria je na svim svečanostima hodala uz njega držeći ga za ruku. Time je uvela novo ceremonijalno pravilo specifično za ruski dvor; carica udovica bila je važnija od žene trenutnog monarha. Ova je ceremonija posebno ljutila Alexandrovu ženu Elisabethu Alexeievnu. Njegovala je tople odnose sa svih desetero djece koja uključuju Alexandra, Konstantina, Alexandru, Elenu, Mariu, Katarinu, Olgu, Annu, Nicholasa I. i Michaela.



Ostatak života posvetila je osnivanju škola, posebno za žene, te dobrotvornom radu. Maria Feodorovna navodila se kao uzor za sve buduće ruske princeze zbog svoje dobrote, odlučnosti i čvrstog karaktera. Njena svježa i jaka građa osigurala joj je mladolik izgled i u zadnjim godinama. Umrla je u palači Pavlovsk 5. studenog 1828. godine u dobi od šezdeset devet godina.

Oznake: La femme, Maria Feodorovna, rusija, Palača Pavlovsk, 18. stoljeće


- 17:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.10.2013., srijeda

Smrt Marie Antoinette

Louis XVI. giljotiran je 21. siječnja 1792. godine, a Marie Antoinetta tada ostaje udovica Capet. Očajna i neutješna zbog muževe smrti odbijala je jesti i izlaziti iz svoje odaje a povrh toga bolovala je od tuberkuloze, navodno i raka maternice a nesigurnost povodom vlastite sudbine i nije baš pomagala.



Unatoč njenom zdravstvenom stanju, pitanje njene sudbine bilo je glavna tema na Narodnom skupu. Poneki su se zalagali za njeno smaknuće, neki da je zamijene za francuske vojnike zarobljene u ratu s Austrijom, dok su se tek rijetki zalagali da je se progna u Ameriku. Novoformirani komitet za javnu sigurnost se međutim zalagao da ju se izvede na sud i oderdi kazna, poželjno smaknuće.

Drugi prijedlog ovog komiteta bio je da se mali Louis, Antoinettin sin odvoji od majke a to se i dogodilo. Louis Charles je dan na skrb nekom građanu, ali zbog loših uvjeta života nije poživio više od jedanaest godina. Na svu sreću Marie Antoinetta nije doživjela njegovu smrt 8. lipnja 1795. godine, ali i bolje jer bi ju to uznemirilo najviše od svega.



Marie Antoinetta je 1. kolovoza 1793. godine premještena u zatvor Conciergerie u Parizu kao zatvorenik broj 280. Za vrijeme boravka u zatvoru posjećivala ju je zadnja sobarica, Rosalie Lamorliere. Unatoč mnogim planovima bijega koji su njene pristaše osmislili, ona sama protivila se bijegu jer je to smatrala nečasno, a sebe nevinom i nadala se da će je takvu vidjeti i sud.

Dovedena je pred revolucionarni tribunal 14. listopada 1793. godine. Za razliku od njenog muža kojemu je dano dosta vremena da pripremi obranu, njoj je dano manje od jednog dana a šovinistički pogledi jakobinaca prema ženama joj također nisu išli u prilog. Optužili su je da je organizirala orgije na Versaillesu, slala pronevjereni novac u rodnu Austriju, organiziranje masakra švicarskih vojnika u rujnu 1792. godine i najuvredljivije od svih optužba za incest sa svojim sinom. Ponizili se je do zadnje šiparice i slomili joj duh kojeg izlječili nebi ni deseci haljina, ruža i parfema.

Na ovu zadnju i najuvredljiviju optužbu odgovorila je ''Ako već nisam odmah odgovorila, to je zato što Priroda sama odbija odgovoriti na takvu uvredu prema jednoj majci.''



Njena je sudbina u stvari već bila zapečaćena, što je bilo i za očekivati s obzirom na to da nije bila previše popularna u to doba. Krivom je proglašena 16. listopada 1793. godine. Kada se vratila u svoju ćeliju napisala je pismo svojoj sestri po braku, Madame Elisabet u kojem je progovorila o svojoj čistoj savjesti, katoličkoj vjeri i ljubavi prema svojoj djeci.

Na isti dan kosa joj je odrezana a do mjesta egzekucije dovedena je u otvorenim kolima a ne zlatnoj kočiju u kakvoj je stigla na Versailles dvadeset i tri godine prije. u točno 12 sati i petnaest minuta pogubljena je na Trgu revolucije u Parizu. Njene zadnje riječi bile su ''Oprostite gospodine, nije bilo namjerno.'' upućene krvniku kojemu je slučajno stala na nogu. Njeno je tijelo zatim bačeno u neoznačeno grobnicu na groblju Madeleine.



Koliko joj je život bio posut ružama i veseljem toliko joj je smrt bila gorka. Proživjela je mnogo toga u tih dvadesetak godina i sazrijela u jednu mudru gospođu okrenutu svojoj obitelji, a ne modi i nakitu kako su mnogi mislili. Čini se da je Versailles bio prevelik zalogaj za jednu rumenu plavokosu petnaestogodišnju djevojčicu koja je prepuna nade i očekivanja u svojim velikim plavim očima stigla na Versailles u svibnju 1770. godine.

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 12:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.10.2013., nedjelja

Vjenčanje Josepha II. i Isabelle od Parme

Dana 6. listopada 1760. godine održano je vjenčanje Isabelle od Parme i habsburškog prijestolonasljednika Josepha II.



Vjenčanje prijestolonasljednika bilo je vrlo važno i zato je carica Marija Terezija dala izraditi nekoliko velikih slika povodom ovog događaja. Autor slika bio je slikar i otprije poznat po portretima Habsburgovaca - Martin van Meytens. Slike su toliko raskošne, detaljizirane u pastelnoj rokoko paleti da je ih je milina samo za gledati.

Slika je stvarno predivna, dajte si truda i pogledajte kratki video u kojemu su prikazani svi mogući detalji - Dolazak mlade - Martin van Meytens.

Isabella nije slučajno izabrana za mladu, njeno francusko podrijetlo bilo je presudno. Bila je unuka Luja XV. i pripadala je talijanskoj grani Bourbona. Marija Terezija je silmo željela zacementirati veze između pojedinih dinastija kako bi stvorila savez država protiv Fridriha II. od Prusije.



Visokog ranka i velikog bogatstva, Princ Joseph Wenzel od Liechtensteina poslan je u Parmu kako bi služio kao proksi i kako bi otpratio Isabellu do Beča. Ovo je bila prestižna, ali i vrlo skupa počasna misija.

No, većina je festivala i slavlja održana u Beču. Isabella je ceremonijalno ušla u grad u pratnji 90 kočija a tu je veliku povorku vrlo detaljno naslikao Martin van Meytens na slici iznad. Vjenčanje je održano u dvorskoj crkvi svetog Augustina. Nakon toga je slijedio svečani banket u palači Hofburg. Samo su članovi carske obitelji sjedili za stolom, na čelu sa Marijom Terezijom i Francom Stephanom te Isabellom i Josephom sa svake strane.



Stol za kojim sjede izrađen je od zlata i dio je Isabellinog miraza. Hranu serviraju članovi aristokracije odjeveni u crnu svilenu španjolsku odoru. Koreografija serviranja hrane i kodeks odijevanja bili su strogi i komplicirani.

Na zadnjoj slici prikazan je završni dio festivala - koncert u čast mladencima. Zanimljivost vezana uz ovu sliku je što je na njoj naslikan i maleni Mozart u hordi svojih obožavatelja.



Brak Isabelle i Josepha nije se pokazao sretnim. Joseph je Isabellu obožavao i svaki je dan obasipao znacima svoje ljubavi. S druge strane, ona nije nimalo bila zainteresirana za njega. Brak je rezultirao sa dvije kćeri od kojih je jedna poživjela sedam godina, a druga samo nekoliko sati. Isabella je i sama umrla pri porodu nakon tri godine braka.

Oznake: 18. stoljeće, Isabella od Parme, Joseph II.


- 17:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.08.2013., utorak

La femme: Maria Elisabeth od Austrije



Maria Elisabeth rodila se 13. kolovoza 1743. godine kao šesto dijete i treća kći Marije Terezije koja je preživjela do odrasle dobi. Tijekom mladosti je smatrana atraktivnom i najljepšom među sestrama. Samim time bilo je logično da će joj pripast najbogatiji i najcjenjeniji monarh Europe, ipak je bila najreprezentativnija od svih sestara. Na dvoru su je često zvali koketuša a to je posebno ljutilo njenu majku.

No, u periodu između 1756. i 1763. godine, kada bi se trebao pojaviti potencijalni udvarači, nije bilo puno prilika dostojnih položaja lijepe nadvojvodkinje. Godine 1768. francuski kralj Luj XV. koji je nedavno postao udovac zanimao se za Elisabethu. Tako bi i Elisabeth i njena mlađa sestra Antoaneta bile kraljice Francuske jedna poslije druge a to bi učvrstilo veze između Francuske i Austrije.



Nažalost, Elisabeth je dobila velike boginje i, iako je preživjela, nosila je posljedice u obliku ožiljaka cijeloga života. To je bio jedan od razloga zašto brak nikad nije bio realiziran, drugi razlog bila je Madame Du Barry kojoj nije bilo ni na kraj pameti dijeliti kralja s drugom ženom.

Tako je Elisabeth ostatak života provela sa starijom sestrom Mariom Annom koja se nikada nije udala zbog fizičkog nedostatka; grbe na leđima. Elisabethu su u krugu obitelji zvali Liesl. Elisabeth nikada nije preboljela gubitak svoje ljepote pa je s vremenom postala ciniučna, ohola i zajedljiva.



S dolaskom Josepha II. na vlast sve su žene, pa tako i ona, bile zamoljene napustiti dvor koji je postao mjesto političkih okupljanja a ne ceremonije. Tako se pridružila sestri Mariji Anni u samostanu za plemenite dame u Innsbrucku. U tom je samostanu boravila od 1781. do 1805. godine kada bježi natrag u Beč pred Napoleonovom vojskom.

Dana 22. rujna 1808. godine umrla je u Linzu u dobi od šezdeset pet godina.

Oznake: La femme, Maria Elisabeth od Austrije, 18. stoljeće


- 18:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.07.2013., ponedjeljak

La femme: Infanta Maria Teresa Rafaela od Španjolske

Infanta Maria Teresa bila je prva i nikad prežaljena žena Louisa, dauphina, sina kralja Louisa XV.



Rođena je 11. lipnja 1726. godine pod punim imenom Maria Teresa Antoina Rafaela i automatski je dobila titulu Infanta. Bila je četvrto dijete i druga kći Philippa V. od Španjolske i njegove žene Elisabeth Farnese.

Netom prije njene udaje Španjolski i Francuski dvor nisu bili u baš najboljim odnosima; španjolci su se duboko uvrijedili kada su francuzi 1725. godine prekinuli zaruke Luja XV. sa Marie Theresinom starijom sestrom Mariannom Viktorijom. Luj je umjesto nje oženio Mariju Leszczynsku s kojom je naposlijetku imao sina Louisa, budućeg muža naše Marie Terese. Brak između Louisa i Marie Terese objavljen je 1739. godine nakon što se Lujeva kći Louise Elisabeth udala za Infanta Felipea, Teresinom starijeg brata. No, pod utjecajem njene dominantne majke Teresa je odlučila pričekati zreliju dob za brak.

Maria Teresa se vjenčala putem proksija 18. prosinca 1744. godine, a u siječnju sljedeće godine krenula je u Francusku. Na Versailles je stigla 21. veljače 1745., a tu je i održano službeno vjenčanje 23. veljače iste godine. Ovaj je brak trebao popraviti odnose između susjednih dvorova koji su od 1725. godine bili uzdrmani. Infanta Maria Teresa nije jedina španjolka koja se udala u Versailles; 1660. godine učinila je to i Maria Theresa udajom za Luja XIV.



Velika slavlja, balovi i gozbe održani su povodom vjenčanja. Luksuzni bal zvan Bal tisinih drvca održan je 25. veljače, a također označava i početak ljubavne afere Luja XV. i Pompadourke. Maskiranom balu prisustvovali su, između ostaloga, kralj, kraljica, njihove kćeri Madame Henriette i Madame Adelaide, Louise Henriette de Bourbon, Louise Élisabeth de Bourbon te Charlotte Aglae d'Orleans, Vojvotkinja od Modene.

Brak nije dobro počeo budući da nije konzumiran prve noći. To je mladoj dauphini donijelo veliku sramotu na dvoru i njen je položaj bio nedefiniran. Usprkos tome uspostavila je dobar odnos sa kraljem i kraljicom, a i Louis ju je uskoro zavolio. Iako je Infanta opisana kao lijepa, dostojanstvena, pobožna i dobro obrazovana, negativne primjedbe dolazile su na račun njene crvene kose. Stidljiva narav izolirala ju je od dvora kao i otvorene neprijateljstvo prema Madame de Pompadour. Maria Teresa i Louis nisu je voljeli jer je pozornost odvlačila od kraljice, njegove majke.



Louis, dauphin.

Brak je napokon konzumiran u rujnu 1745. godine i to je stalo na kraj dvorskim tračevima. Par je postao vrlo blizak i većinu su vremena provodili zajedno. Mariu Teresu Rafaelu brzo je osvojio ovaj miran, pobožan, marljiv mladić i ljubitelj glazbe koji je preferirao intimno druženje s članovima obitelji od raskošnih zabava i balova. Vrlo odan sa istančanim osjećajem za moral bio je pažljiv prema svojoj mladoj ženi.

Dana 19. srpnja 1746. Maria Teresa Rafaela rodila je kćer Marie Theresu i samo tri dana poslije 22. srpnja, umrla od posljedica. Njena smrt je duboko pogodila šesnaestogodišnjeg Louisa. Ona je u grob ponijela njihovu ljubav, a on u život tugu koja ga nikad nije napustila. Luj XV. je doslovno morao odvući svoga sina od postelje na kojoj je mrtva ležala.



Malena Marie Theresa poživjela je nešto manje od godine dana, a Louis je bio prisiljen ponovo se oženiti da osigura nasljednika dinastiji. Samo devetnaest godina kasnije i Louis je umro, pridruživši se napokon svojoj voljenoj ženi.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće


- 17:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.07.2013., subota

Tri najmlađe princeze



Ovaj prekrasan portret prikazuje tri najmlađe kćeri engleskog kralja Georga III. Slika mi djeluje tako očaravajuće da nisam mogla odoljeti da je ne pokažem na blogu. Engleski slikar John Singleton Copley imao je tu čast da ovjekovječi ove tri razigrane djevojčice u igri s njihovim ljubimcima.

Tri najmlađe sestre su princeze Amelia, Mary i Sophia; kćeri Georga III. i Charlotte od Mecklenburg-Strelitza. Malena beba u kočiji je Amelia koja je imala nepune dvije godine kada je slika nastala. Rumena djevojčica na desno u ružičastoj svilenoj haljini je osmogodišnja Sophia. Njen šeširić i mašna predivne su, suptilne, zelene boje, a ako bolje pogledate vidjet ćete i cipelicu iste boje kako viri ispod haljinice. Sviđa mi se kontrast njenih lijepih plavih lokni i ovih zelenih i ružičastih nijansi.

I konačno, smeđokosa djevojčica na lijevo je Mary koja je imala devet godina kada je portret naslikan. Njena haljina je jednostavnija a modernu notu daje joj čipkasta marama zvana fichu nošena preko grudi i struka. Zagasito žuta svila i gornji dio koji završava u špic daju joj pomalo arhaičnu notu, a opet, ovo je engleska moda.

Nije li ovaj portret upravo divan ? Opuštena atmosfera i vanjski ambijent, pogotovo nijansirano nebo u daljini, tipični su za engleske portrete razdoblja a baš su ti čimbenici utjecali na slobodni i dražesni dojam koji slika ostavlja.

Oznake: 18. stoljeće, Engleska


- 09:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.07.2013., ponedjeljak

Marie Antoinettini predmeti

Danas vam donosim nekoliko zanimljivih predmeta koje je posjedovala Maria Antoineta.



Lepeza koja je pripadala Marie Antoaneti.

Marie Antoinetta je najviše vremena provodila u Petit Trianonu sve od kada ga je dobila na poklon 1774. godine, netom nakon što je postala kraljica. Petit Trianon je uređen u prijelaznom stilu između rokokoa i neoklasicizma, a Marie Antoinette je uživala u jednostavnom interijeru odaja i često je popunjavala prostor sitnicama koje je voljela. Namještaj njenih odaja bio je od svjetlog drveta, neoklasicističkog stila sa sitnim detaljima cvijeća i zlatnim ručkicama.

Prvi stolić po redu darovala joj je sestra Maria Christina pri posjetu Versaillesu. Marie Antoinette je tada već bila kraljica i većinu je vremena provodila u Petit Trianonu. Maria Christina je izrazila želju da posjeti taj razvikani Trianon no želja joj je ignorirana. Iako su je tretirali kao državnog gosta i ništa bliže, Maria Christina joj je ipak na poklon ostavila ovaj tamni stolić.



Sljedeći stolić po redu također ima svoju priču. Bio je to dar Marie Antoinetti od njenog muža za 29. rođendan koji je proslavila 2. studenog 1784. godine.



Zadnji stolić nema posebnu priču vezanu uz njega, ali je još najraskošniji; osim zlatnih i zelenih detalja krase ga i buketi cvjetića na bijeloj pozadini.



Ovo je harfa koja je pripadala Marie Antoinetti. Habsburgovci, prema tome i ona, bili su poznati po svojoj ljubavi prema glazbi, posebno pod vladavinom Marije Terezije. Beč je i zvan ''grad glazbe'', a Marie Antoinette je odmalena učila svirati ne samo harfu već i klavikord, čembalo i spinet a učitelj joj je bio Gluck.



Ovaj rupčić Marie Antoinette je izvezla motivma cvjetića za vrijeme dok je bila u zatočeništvu. Kraj njega je stavljeno i njeno zadnje pismo.



Zadnji predmet je medaljon. Poseban je zato što ga krasi lokna Antoanetine kose. Ona je bila poznata po svojim lijepim plavim loknama, iako joj je kosa bila slaba.



To je sve za danas. Nadam se da vam je zanimljivo promatrati predmete koje je posjedovala a koji i danas izazivaju fascinaciju zbog svoje elegancije i raskoši.

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Versailles


- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2013., utorak

Rose Bertin

Rose Bertin je bila poznata francuska kitničarka i modna kreatorica Marie Antoinette.



Marie Jeanne Rose Bertin rodila se 2. srpnja 1747. godine u siromašnoj obitelji. Rose i njen brat Jean-Laurent skromno su obrazovani ali su dobili veliku dozu ambicije. Ubrzo se preselila u Pariz i počela raditi kao pomočnica kitničarke Mademoiselle Pagelle te joj ubrzo postaje partnerica. Njen rani uspjeh povezan je s dobrim vezama sa aristokratima poput Princeze de Conti, Vojvodkinje de Chartres i Princeze de Lamballe koja joj je jednog dana i uredila sastanak sa Marie Antoinettom.

Marie Antoinetta je s dolaskom u Francusku prihvatila francuske stilove da pokaže svoju pripadnost francuskom narodu. Sa Rose Bertin upoznala se 1772. godine. Od kada je Luj XVI. postao kralj a ona kraljica, Rose je dva puta na tjedan prezentirala svoje najnovije dizajne mladoj kraljici i provela sate diskutirajući o njima. Kraljica je obožavala svoju garderobu i bila je strastvena u vezi svakog detalja te joj je Bertin, kao kitničarka ubrzo postala bliska prijateljica i pouzdanica.



Rose je bila ministrica mode a Leonard, kraljičin frizer ministar frizure. Njih su dvoje često surađivali a rezultat je uvijek bio spektakularna frizura visoka nekoliko stopa ukrašena biserjem, cvijećem, maramama i mašnicama. Dekoriranje kose bilo je često dekorirano predmetima vezanim za društvo i politku tog doba.

Rose je bila mozak iza svake raskošne haljine koju je kraljica zatražila. Haljine i frizure postale su Marie Antoinettin način izražavanja, a Rose ju je opskrbljivala svojim divnim dizajnima sve do njenog svrgnuća s trona 1792. godine. Bertin je postala vrlo važna figura na dvoru i svjedočila je, a ponekad i utjecala na promjenama u francuskom društvu. Njene haljine bile su široke i žene su u njima uvijek ostavljale impozantan, ne pasivan dojam. Njene su kreacije također utvrdile Pariz kao središte mode i redovito su slane u druge gradove poput Beča, Londona, Sankt Petersburga i Venecije pa čak i Carigrada.

Marie Antoinette je također zamolila Rose da odjene lutkice u najnoviju modu da ih može poslati sestrama. Takve su se lutkice zvale Pandore i bile su izrađene od drveta ili porculana.



Pod kraljičinom patronažom Rose Bertin postala je simbol za raskoš Versaillesa. Bliskim prijateljstvom s kraljicom dobila je uvod na društveno i političko značenje mode na dvoru. Roseini dizajni bili su vrlo skupi; haljine i ukrasi za kosu često su koštali i dvadeset puta koliko i godišnja plaća krojačice koja bi ih izradila.

Kraljica je bila vrlo nestrpljiva i njene su želje ponekad bile frivolne, no Rose ih je sve znala ispuniti. Marie Antoinette bi zaželjela haljinu boje oblačnog neba ili zalaska sunca i Rose bi ih istog trena kreirala i time ispunila sve želje i stekla doživotne simpatije velike obožavateljice mode; Marie Antoinette.

U vrijeme kada je Marie Antoinetta bila zatvorenik, Rose je nastavila primati narudžbe, ali samo minimalne poput prepravaka haljina ili narudžbi novih mašnica. Bertin je kreirala i kraljičinu haljinu za tugovanje povod giljotiranja Luja XVI. Tim joj je povodom izradila i crne mašnice i time ostvarila kraljičin san od prije mnogo godine u kojem su se sve njene mašnice pretvorile u crnu boju.



Portret Marie Antoinette s djecom u najnovijim dizajnima Rose Bertin.

Tijekom Francuske revolucije kada su mnogi od njenih aristokratskih kupaca bili giljotirani ili pobjegli u inozemstvo, Bertin je poslovanje preselila u London. Njene su modne lutkice nastavile kružiti Europom, a s nekim je klijentima uspjela stupiti u kontakt.

Na kraju se 1795. godine vratila u Pariz i Josephine de Beauharnaise je nakratko postala njen novi klijent. Kako je devetnaesto stoljeća svanulo, Bertin je posao prepustila nećacima a 1813. godine je i umrla.

No, Rose je ustvrdila da su nakon Francuske revolucije modne raskoši i stilovi oslabili i moda više nikad nije bila ta raskošna kao u doba Marie Antoinette.

Oznake: Rose Bertin, Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 17:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.04.2013., nedjelja

Toaleta osamnaestog stoljeća u Parizu

Jutro je bilo doba dana kada u kojem su osmišljavani planovi za taj dan. Toaleta u Parizu bila je jedna vrsta ''znanosti'' jer je igrala veliku ulogu u životima aristokrata i trajala je ponekad i nekoliko sati. Jutarnja rutina ili toaleta obuhvaćala je ne samo uređivanje već i složenu ceremoniju doručka, izbor odjeće, planove za taj dan a ponekad i političke i društvene tračeve.



Ritual toalete potjekao je još iz doba Luja XIV., a postojala je privatna i javna ceremonija toalete. Luj XIV. bio je čovjek koji je volio rutinu, a jutarnja ceremonija Levee koja je iritirala i dosađivala njegovim nasljednicima, njemu je išla u korist. U petnaest do osam ujutro zastori njegova kreveta bi se podigli, a aristokrati koji su imali dopuštenje, ušli su i pozdravili kralja. Kralj je ležao u krevetu u svojoj noćnoj haljini i kratkoj perici. Sluge su posložili njegovu jutarnju odjeću. Prvi sluga, visoke aristokracije, skinuo je kralju noćnu haljinu, a drugi bi mu sluga zatim obukao dnevnu košulju. Dok su ga oblačili aristokrati su imali priliku progovoriti nekoliko riječi s kraljem u četiri oka. Taj se govor pomno planirao da bi se u što manje vremena progovorilo što više riječi. Zatim je slijedila kraljeva privatna molitva.



Nakon molitve slijedilo bi daljnje oblačenje. Ostali, ne tako važni aristokrati sada su imali priliku pomoći kralju u odijevanju. Netko bi donio ogledalo i kralj bi se, svaka dva dana, obrijao. Kraljevim službenicima i ministrima bilo je dopušteno ući kada je kralj već oblačio cipele, a zatim bi red došao i na dame, a kasnije i na njegovu zakonitu i nezakonitu djecu. Kralj je zatim pošao u svoj ured i njegov bi dan započeo.

Ritual toalete za aristokrate osamnaestog stoljeća započeo je umivanjem ili rjeđe kupanjem kao što je to činila Marie Antoinette. Zatim bi došla služavka koja bi uredila kosu i našminkala damu. Nakon kozmetike, odjeća bi se odabrala a s njom i odgovarajući nakit. U osamnaestom stoljeću fizički je izgled bio sve.



Pariški aristokrat trebao bi svakako pomoć u odjevanju, a zato su služile sluškinje. U ovom su trenutki posjetioci već imali slobodan pristup. Ne svi, naravno, prijatelji i rodbina aristokrati smjeli u prisustvovati, a ne obični građani, osim sluškinja dakako. Jedna aristokratkinja bi zasigurno razmjenila sočne tračeve sa prijateljicama dok bi joj sluškinja uređivala kosu. Osmišljavanje planova za dan također je obavljeno pri toaleti.

No, ovo je dakako bio samo početak jednog zanimljivog dana u životu Pariškog aristokrata. Trebalo je još prošetati gradom i pokazati svoj dobar ukus i bogatstvo u odijevanju, čuti najnovije tračeve, posjetiti prijatelje te otići i do Versaillesa koji je bio centar svih zbivanja od doba Louisa XIV. do Francuske revolucije.

Oznake: 18. stoljeće, Pariz, Versailles


- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.03.2013., četvrtak

La Femme : Madame De Pompadour

Jeanne Antoinette Poisson, poznatija i kao Madame De Pompadour (29.12.1721. - 15.4.1764.) bila je glavna ljubavnica kralja Louisa XV. od 1745. godine do svoje smrti.



Jeanne Antoinette Poisson, poznatija kao Reinette svojim prijateljima rodila se 29. prosinca 1721. godine kao kći Françoisa Poissona (1684-1754) i njegove žene Madeleine de La Motte (1699-1745). No, sumnja se da je njen biološki otac zapravo bio utjerivač poreza Le Normant de Tournehem, koji je postao njen skrbnik nakon što je Francois 1725. godine bio prisiljen napustiti zemlju zbog skandala s neplaćenim dugovima.

Jeanne je bila inteligentna, lijepa i profinjena. Svoje rano djetinjstvo provela je u samostanu gdje je stekla dobru izobrazbu. Kasnije se njena majka osobno pobrinula za njeno obrazovanje angažirajući nekoliko tutora koji su je učili recitirati cijele predstave napamet, svirati klavikord, plesati, pjevati i slikati. Postala je izvrsna pjevačica i plesačica, a često je nastupala u pariškom klubu de l'Entresol. Njene je tutore plaćao de Tournehem, a to je i potaknulo glasine o njegovu očinstvu.

Kada je imala devet godina majka ju je odvela gatari koja joj je predvidjela da će jednog dana vladati srcem kralja. Njena je majka povjerovala proročanstvu i zato je Jeanne dobila nadimak ''Reinette'' što znači mala kraljica.



Sa devetnaest godina udala se za Charlesa Guillaumea Le Normanta d'Etiollesa, nećaka njenog skrbnika koji je prihvatio brak i financijske poticaje koji su s njim dolazili. Kao vjenčani dar Jeanne je dobila imanje d'Etiolles koje je bilo smješteno na rubu kraljevog terena za lov u šumi Senart. Sa Charlesom je imala dvoje djece; sina koji je umro kao dijete i kćer Alexandrine-Jeanne.

Umjetnost vremena zabilježila je Jeanne kao iznimno lijepu i duhovitu ženu s malim ustima i ovalnim licem. Njen muž bio je zaluđen njome, a ona je uskoro postala proslavljena ljepotica u Parizu. Osnovala je salon u Parizu koji su posjećivali mnogi filozofi uključujući Voltairea.

Kako je postala poznata u Parizu, zapela je za oko i kralju Luju XV. Godine 1745. skupina dvorjana promovirala je njeno upoznavanje s kraljem koji je još oplakivao smrt svoje treće službene ljubavnice, vojvotkinje od Chateauroux. Jeanne je pozvana na maskirani bal koji se održao u palači Versailles 25. veljače 1745. godine. U ožujku je već postala kraljeva službena ljubavnica i dobila je odaju točno ispod njegove. Sedmog svibnja proglašeno je službeno razdvajanje između nje i njenog muža.



Da bi bila prezentirana na dvoru bila joj je potrebna titula. Kralj je kupio titulu Markize De Pompadour i dodijelio joj imanje i grb, a time ona postaje Madam De Pompadour. Četrnaestog rujna iste godine službeno je predstavljena dvoru. Ubrzo je svladala složenu dvorsku etiketu. Njena majka je umrla na Božić te godine i nije doživjela daljnje uspjehe svoje kćeri kao jedine i službene kraljeve ljubavnice.

Jeanne nije imala direktan utjecaj na politiku doba, ali je bila važna za sve ''iza kulisa''. Na dvoru je imala mnogo neprijatelja koji nisu mogli povjerovati da bi se kralj družio sa ženom nearistokratskog podrijetla. Njena važnost na dvoru bila je tako velika da se 1755. godine austrijski diplomat Wenzel Anton Kaunitz njoj obratio da intervenira u pregovorima koji su doveli do Versajskog ugovora. To je bio početak diplomatske revolucije koja je ponovno ujedinila Austriju i Francusku kao saveznike.

Zbog ovih promijenjenih saveznika, Europske sile ušle su u Sedmogodišnji rat u kojem su se Austrija, Francuska i Rusija borile protiv Prusije i Engleske. Francuska je iz rata izašla teritorijalno smanjena i gotovo bankrotirana. Pobjede Britanije u ratu potisnule su Francusku kao vodeću kolonijalnu silu, a ta je uloga sada zapala Engleskoj - za ovaj se događaj okrivaljavala sama Pompadourka.



Postoje više razloga Jeanninog dugotrajnog utjecaja nad Lujem. Kao prvo, Jeanne je uspostavila srdačan odnos sa Mariom Leszczynskom, Lujevom ženom. Prijašnje su ljubavnice ignorirale kraljicu, ali Pompadourka je shvatila da će pokazujući poštovanje prema kraljici smanjiti Lujev osjećaj krivnje i zbližiti ga s vlastitom djecom.

Kao drugo, trudila se unijeti radost u melankoličan život kralja; pratila ga je u lovu i igrala karte s njime. Također je organizirala zabave i predstave koje su ga oduševljavale.

Naposlijetku, Jeanne je konstantno podsjećala kralja na svoju ljepotu naručivanjem portreta kod svog omiljenog slikara Bouchera koja je naglašavao njenu ljepotu a umanjivao starenje.



Pompadourka je bila uspješna žena s okom za rokoko interijere. Bila je odgovorna za osnivanje tvornice porculana Sevres, jedne od najpoznatijih u Europi. Osobito se zanimala za književnost a Voltairea je upoznala još prije nego li je postao poznat. Ona i kralj voljeli su životinje, a dvor je bio pun psića, mačaka i ptica. Jeanne je imala malog psića, a Luj angora mačkicu.

Nakon rata za austrijsko naslijeđe ekonomija je bila u slomu, a ona je vukla sve više resursa na dvor. Njen utjecaj nad Lujem samo je rastao 1750.ih, te joj je čak dopuštao odlučivanje o vrlo važnim pitanjima od vojske do vanjskih poslova.

Madame de Pompadour bila je živahna i dosjetljiva osoba. Planirala je zdanja poput Petit Trianona. Zaposlila je vrsne trgovce koji su oblikovali kineske vaze i vrčeve od srebra sa rokoko ornamentima. Brojni drugi obrtnici, kipari i slikari bili su zaposleni poput Jean-Marc Nattiera i François Bouchera. Štoviše, branila je prvu enciklopediju koju je napisao Denis Diderot.



Madame je pretrpila dva pobačaja, 1746. i 1749. godine i tražila je kralju mlađe ljubavnice koje bi ju zamijenile. Iako su bili ljubavnici samo do 1750. godine, ostali su prijatelji sve do njene smrti od tuberkuloze 1764. u četrdesetdrugoj godini.

Čak su se i njeni neprijatelji divili njenoj snazi tijekom zadnjih bolnih tjedana. Voltaire je napisao ''Vrlo sam tužan zbog smrti Madame de Pompadour. Ja sam joj bio zahvalan i tugujem iz zahvalnosti. Čini se apsurdno da starica iz doba 'antike', koja jedva hoda, i dalje živi dok prekrasna žena usred uspješne karijere mora umrijeti u dobi od četrdeset dvije godine.''

Ipak, u trenutku smrti, mnogi su neprijatelji odahnuli jer je ona javno smatrana krivcem za Sedmogodišnji rat. Gledajući kišu pri odlasku lijesa svoje ljubavnice iz Versaillesa kralj je rekao ''La marquise n'aura pas de beau temps pour son voyage.'' (Markiza neće imati dobro vrijeme za putovanje.)



Madame de Pompadour ostavila je traga te inspirirala kasniju umjetnost. Klasičan ružičasti Serves porculan nazvan je ''rose de Pompadour'', a popularna frizura i vrste potpetica nazvane su prema njoj. Madame je jako voljela šampanjac i čaša za šampanjac je navodno oblikovana prema njenoj dojci. Ona je znala reći da je šampanjac jedino vino poslije kojeg žena ostaje lijepa.

Nakon smrti spjevan joj je epitaf: «Ovdje leži ona koja je 15 godina bila djevica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica.»

Oznake: La femme, Madame de Pompadour, Versailles, 18. stoljeće


- 07:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

25.03.2013., ponedjeljak

Čokolada na Versaillesu

Kada su španjolski konkvistadori prvi put donijeli čokoladu u Francusku, ona je bila namijenjena samo za aristokrate i buržoaziju. Kraljevi i kraljice Francuske, od Luja XIII. do Marie Antoinette uživali su u vrućoj čokoladi koja je bila luksuz na Versaillesu. Čokolada je bila priznati afrodizijak a njena se konzumacija povećavala sve dok nije postala široko dostupna ljudima nakon Industrijske revolucije.



Čokolada je uvedena u Francusku 1615. godine na vjenčanju Louisa XIII. i Anne Austrijske. Kasnije, na Versaillesu, ovu je poslasticu u svim oblicima ispopularizirao Luj XIV. U sljedećem stoljeću, Luj XV. smatran je najvećim ljubiteljem napitaka od kakaovca. Povremeno bi si i sam pripremio ovaj napitak u privatnom apartmanu. Njegov se recept prenosio generacijama dalje.

Lujeve miljenice, poput Madame De Pompadour i Madame Du Barry, nisu mogle odoljeti ovim egzotičnim napitcima te su ih vrednovale kao afrodizijak. U isto vrijeme prvi strojevi kreirani za proizvodnju čokolade su nastali a prve nekoliko specijaliziranih prodavaonica otvoreno je u Parizu.

Kada se Marie Antoinetta 1770. godine udala za Luja XVI. sa sobom je iz rodne Austrije dovela osobnog proizvođača čokolade. On je osmišljavao nove recepte i pomiješao čokoladu sa cvijetovima naranče i slatkim bademima.

No, kakaovac je postao dostupan široj javnosti tek u devetnaestom stoljeću s pojavom prvih tvornica čokolade poput engleske tvornice Cadbury i francuske Meunier.

Oznake: Versailles, Marie Antoinette, 18. stoljeće


- 18:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.03.2013., ponedjeljak

Ljepota - dar ili krinka ?

Ljepota je u 18. stoljeću ovisila o društvenom položaju. Aristokrati su uživale povlastice bogatstva u modi kako i u kozmetici. Je li ljepota bila dar prirode ili krinka ?



Cijelo 18. stoljeće obilježeno je teškom kozmetikom koja je uključivala bijeli puder, žarko rumenilo i crvene usne. Do 1770.ih dogodila se drastična promjena u modi u Francuskoj i većini Europe. Pretjerano dramatičnu modu i šminku zamijenili su jednostavniji, blaži i prirodniji stilovi. Perike, haljine i kozmetika su ublažene. Tijekom ''starog režima'' žene su bijelile svoje lice olovom, stavljale lažne madeže te rumenile svoje obraze. Jedan glavni razlog za promjenu ovog stila je da je šminka smatrana znakom socijalne korupcije jer je stvarala barijeru između onoga što je stvarno i onoga što nije te je predstavljala ''lažnu masku kreposti.''

Ova zanimljiva karikatura iz 1792. godine nam zasigurno odgovara na pitanje iz naslova.

Oznake: 18. stoljeće


- 04:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.02.2013., utorak

Maskirani bal 25./26. veljače 1745. godine

Ovaj poznati bal održan je da proslavi vjenčanje Dauphina i Marie Therese a označava početak ljubavne afere Louisa XV. i buduće Madame De Pompadour.



Raskošni maskirani bal održan je u dvorani ogledala da bi proslavio vjenčanje Dauphina (Louis XV. sina) i Marie Therese, španjolske infante. No, pravi interes ovog bala nije bio u novovjenčanom paru, naprotiv, širile su se glasine da se kralj zanima za neku mladu ženu, ljepoticu Jeanne-Antoinette Poison, ženu M. Le Normant d’Etiollesa. Louis ju je upoznao na lovačkom izletu u šumama kod Sénarta. Datum njihova prvog susreta ostaje tajna.

Nakon smrti Madame de Châteauroux, zadnje službene ljubavnice Louisa XV., u prosincu 1744. godine, mnoge dvorske dame željele su je naslijediti. Kralj je odlučio organizirati maskembal ne bi li se inkognito pomiješao sa gomilom. Bal je pružio priliku da se nova ljubavnica izabere.

Festival je započeo u ponoć a završio u pola devet ujutro. Stotine kočija dovozile su goste u svijećama osvijetljen dvorac. Maskirani gosti okupili su se u Salon d’Hercule (Herkolovom salonu). Petnaest tisuća ljudi nestrpljivo je čekalo da se otvore vrata kraljeva salona što je označavalo početak bala. U međuvremenu, gosti su se mogli okrijepiti s prekrasnim ribljim delicijama, tortama, piramidama voća i slastica, vinima i likerima.

Kada su se vrata odaje otvorila pojavila se kraljica odjevena u raskošnu dvorsku haljinu, te Dauphin i Marie Theresa odjeveni u pastira i pastiricu. Zatim se pojavilo osam stabala tise. Dame su pojurile u susret ovim misterioznim maskama. Ali koja je od njih bila kralj ? (Tisina stabla su na slici dolje)



Jedno stablo je ubrzo pohitalo u susret lijepoj pastirici. To je mogao biti samo kralj sa Madame d’Etiolles. Pretpostavka je potvrđena u sljedeća tri bala na koja je također pozvao mladu ženu. Njihovi su se sastanci množili. U rujnu 1745. godine ova tajanstvena dama prvi je put službeno prezentirana na dvoru pod imenom Madame de Pompadour. Ona je zatim bila službena kraljeva ljubavnica sve do svoje smrti 1764. godine. Kasnije je druga žena odabrana; Madame Du Barry.

Oznake: Maskirani bal, Versailles, 18. stoljeće


- 08:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

30.12.2012., nedjelja

Dvorska haljina na Versaillesu

Stroga pravila za primanje žene na Versailles zahtijevala su da ona dokaže svoje plemićko podrijetlo koje je moralo dosezati do 1400. godine. Iznimke su ponekad napravljene, za kraljeve ''favorite'' poput ljubavnica. Regulacije dvorske haljine bila je ostavština Louisovog XIV. plana da dovede aristokraciju u red prema vodećem pravilu '' Osoba kvalitete mora postati osoba ukusa.'' Etiketa odijevanja omogućavala je plemićima i plemkinjama da vidljivo pokažu svoj položaj u društvu. Odijevanje sa stilom i moda postali su smisao njihovih života.



Za pojavu na dvoru žene su morale nositi le grand habit de cour (dvorsku haljinu). Takva se haljina sastojala od gornjeg dijela s rukavima do lakta, pune suknje preko širokih panniersa i povlake. Cijeli ansembl obično je napravljen od iste tkanine, najčešće svile, satena ili brokata. Za izradu same suknje bilo je potrebon oko 25 metara tkanine. Ukrasi su uključivali čipku, vrpce, mašne, vez, perle, šljokice a ponekad i dragulje. Rose Bertin bila je vrlo maštovita i originalna u osmišljavanju haljina i bila je omiljeni kreator ne samo Marie Antoinette već i drugih dama.



U ovakvim raskošnim i glomaznim haljinama bilo je teško graciozno se kretati. Markiza de La Tour du Pin zabilježila je kako nije bilo moguće podignuti nogu u modernim cipelama s potpeticom od sedam i pol centimetara pa su ispravan hod činili mali, klizeći koraci. No, ovako široke haljine nošene su samo za formalne događaje na dvoru kao što su balovi, prezetacije, vjenčanja, zabave dok su u slobodno vrijeme nošene puno ''jednostavnije'' haljine.



Budući da je Marie Antoinetta odrasla u puno prirodnijem, neformalnom okruženju nije ni čudo da se počela buniti protiv rigorozne dvorske mode i preferirati jednostavne muslinske haljine ''chemise a la reine.''

Oznake: Versailles, 18. stoljeće


- 18:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.12.2012., srijeda

Marie Antoinettine zimske radosti - Sanjkanje u Versaillesu

Božić u osamnaestom stoljeću nije bio praznik kakvog ga poznajemo danas. Naravno, vjersko slavlje rođenja Isusa Krista bilo je isto, ali darovi se nisu razmjenjivali sve do prvog siječnja.



Ipak, ljudi su voljeli iskoristiti ljepotu zime i uživati u sezoni. Marie Antoinetta, kao mlada kraljica, iskoristila je priliku da uživa u vožnji sanjkama jer je u tome uživala i kao dijete u Beču. Njena prva dama, Madam Jeanne Louise Henriette Campan ili jednostavnije Madam Campan napisala je ponešto o tome u svojim memoarima :

Zima nakon poroda kontese d’Artois (1775.-1776.) bila je izrazito teška, a Marie Antoinetta se s radošću prisjećala sanjkanja u djetinstvu te je željela uvesti tu zabavu na Versailles.

Ova vrsta zabave već je bila poznata na dvoru, a u staji su ponađene i sanjke koje je koristio Dauphin, otac Louisa XVI. Neke su sanjke napravljene za Marie Antoinettu u modernijem stilu. I princeze su također naručile nekoliko sanjki tako da je Versailles ubrzo bio prepun ovih vozila. Sanjkama su upravljali prinčevi i plemići. Zvuci zvona i pompona koji su bili obješeni na remenje na konjima, bjelina njihovih perjanica, različiti oblici sanjki i zlato kojim su bile ukrašeni učinili su ova vozila melem za oči. Zima je bila vrlo povoljna u Versaillesu, snijeg se zadržavao gotovo šest tjedana a vožnje u parku priuštile su zadovoljstvo gledateljima.

Nitko nije mogao zamisliti da bi i kap krivnje mogla pomutiti ovako nevinu zabavu. No, zabava je bila u iskušenju da proširi svoje vožnje sve do Champs-Elyséesa, neke su sanjke čak viđene i da prelaze Boulevard, dame su bile maskirane a kraljičini neprijatelji iskoristili su priliku da kažu da se kraljica vozila sanjkama čak po Parizu.

Ovo je postalo značajan problem. Javnost je u tome vidjela sklonost prema bečkim navikama, no sve što je Marie Antoinetta napravila bilo je kritizirano tako da ovo nije bila iznimka. Vožnja sanjkama, iako posve normalna na sjevernim dvorovima nije našla na odobravanje javnosti. Marie Antoinettu su informirali o ovome, iako su sanjke zadržane i nekoliko slijedećih zima uzete za vožnju, ona u sanjkanju više nikad nije uživala.

Bilo je to vrijeme kada je kraljica postala vrlo bliska sa Princezom de Lamballe. Njih dvije su često mogle biti viđene, obje mlade, svježe kao proljeće, kako izviruju iz sanjki ispod hermelina i samurovog krzna jureći po parku Versaillesa.

Unatoč zabavi koju su saonice pružale, Madam Campan nas s tugom upućuje da je sanjkanje bilo popularno samo te sezone, nakon koje se, zbog nezadovoljstva naroda, nije ponovilo.

Oznake: Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće


- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.12.2012., subota

Zagorkini dani - Kako bi se Nera odjevala ?

Danas je prvi rođendan ovom blogu. Zbilja sam sretna i ponosna što se tako dugo održao. Nadam se da će ''doživjeti'' još mnogo rođendana i da će svakim postom biti sve zanimljiviji.

Budući da su u tijeku Zagorkini dani, a ja sam veliki obožavatelj Gričke vještice odlučila sam se pozabaviti temom ''što bi Nera oblačila ? ''



Nera je bila vrlo lijepa a točno ju ovako Zagorka opisuje: '' Pred njim stajaše djevojka, mlada i stasita, odjevena u ružičastu haljinu. Lijepo ovalno lice s finim, odrješitim nosićem srdačno mu se smiješilo, a velike oči, crne poput noći i duboke poput svemira, gledale su ga pronicavo. Po čelu i oko sljepoočnica lepršali su joj gusti pramenovi čudne pepeljaste boje i tako se napadno odražavali od baršunastog crnila očiju....''

Vrijeme radnje je okvirno od 1776. do 1791. godine. Moda toga perioda za velikašice je bila više nego komplicirana. Nosile su se perike i nezgrapne, široke haljine francuskog kroja, no Nera zasigurno nije nosila takve haljine dok je bila kod kuće, u Crvenom dvorcu. Kasnije, na dvoru takve su haljine bile protokol.

U početku je nosila haljine jednostavnog kroja i nježnih boja koje su pristajale njenom vitkom stasu i mladosti. Ona nije nosila perike ni brdo šminke, već je preferirala prirodan izgled.

Za šetnju je odjenula bijelu haljinu, ljubičasti plašt i poljski klobučić. Ovakav je šešir bio popularan baš u ovo doba.



Često je nosila bijele svilene haljine bez krinoline koje su ocrtavale njenu vitkost.



Za vjenčanje je obukla ''bijelu svilenu haljinu blistavu poput snijega, protkanu biserjem. Oko bujne pepeljaste kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena.''



Na Schonbrunu je glumila u predstavi po naredbi carice Marije Terezije. Tada su je svi dvorani prvi put ugledali i prozvali ''anđeo''. ''Visoka pojava u bijeloj svili posutoj zlatnim zvijezdama i dragim kamenjem. Uska anđeoska haljina plastično odaje linije mlađahne krasote. U golim rukama drži palmu. Ovalno lice klasičnih crta i prozirne puti osuto je lakim ružičastim sjajem. Velike, crne, umne oči upiru se sugestivnim sjajem u nebo. Nad visokim bijelim čelom sjaji zlatni dijadem sa zvijezdm od briljanata. Raspletene, neobično bujne pepeljaste kose padaju do koljena poput vilinskog plašta...''



Kasnije, za večer, preodjenula se u modrikastu raskošnu haljinu. ''Oko umjerene krinoline prše nabrane trake od tila s bijelim pupoljcima. Struk od modrikaste svile također je ukrašen bijelim pupoljcima i naboranim tilom i sapinje njezinu vitku mladenačku formu.



Klasično izmodelirani vrat resi niz bisera. Čuvene pepeljaste kose nisu oprašene, već savijene u frizuru s uvojcima koji se spuštaju po bijelim skladno građenim ramenima. Kosa je ukrašena nježnim nakitom od bisera.



Nera je nosila najljepšu masku na maskembalu. ''Visoka, u zlatnoj odori što se spušta prema zemlji u obliku sunčanih zraka. Glavu joj prikriva zlatna kapa, a oko nje uokrug strše traci sunca. Na njihovim šiljcima blistaju briljanti. U ruci joj lepeza opet načinjena poput sunčanih zraka.''



Kao dvorska dama morala je nositi raskošne haljine, no u sivoj boji. Carica je Nerinu ljepotu toliko željela istaknuti da je zajedno sa dvorskom šveljom odlučivala koja joj boja najbolje pristaje. Zaključili su da zelena svila najbolje ističe njene pepeljaste uvojke i crne oči.



U slobodno vrijeme najvjerojatnije je nosil haljine jednostavnoj dizajna s minimalnom krinolinom. Kako radnja protječe i moda se mijenja i postaje jednostavnija.



Na samom kraju ove priče Nera je odjevena u svijetloružičastu haljinu od tila. Lice joj ružičasta latica, tamne oči osvjetljene čarobnim smješkom. ''Njezina ljepota rascvala se u pravoj raskoši.''



Predivna Nera bila bi lijepa u bilo kojoj haljini ili modi, a svaka boja samo pojačava izražajnost njenih očiju i anđeosku ljepotu.

Oznake: Grička vještica, 18. stoljeće


- 11:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.11.2012., subota

Modne ikone kroz povijest : Marie Antoinette

U ovom Vas postu uvodim u jednu od najzapamćenijih i nejveličanstvenijh modnih ikona u povijesti.



Maria Antonia Josepha Johanna rodila se 2. studenog 1755. u palači Hofburg u Beču. Bila je petnaesto dijete i najmlađa kćer Marije Terezije i Franje I. , opisana je kao ''mala ali potpuno zdrava nadvojvotkinja''.

Maria Antonia odrasla je u opuštenom okruženju u Schonbrunu, gdje je odstupanje od protokola bilo moguće a takav su stil života razvili habsburgovci još prije njenog rođenja. Njena obitelj i braća i sestre u slobodno su vrijeme bili obučeni u jednostavnu građansku odjeću i igrali su se s ''običnom'' djecom. Ona je kasnije pokušala rekreirati ovu privatnu atmosferu u Petit Trianonu.

Imala je bezbrižno i veselo djetinstvo, posebno u usporedbi s Lujem XVI. Najbliskija je bila s Marijom Karolinom, one su bile dvije najmlađe kćerke i dijelile su iste guvernante ;prvo groficu Brandeis, zatim groficu Lerchenfeld. Karolina je jednom opisala svoju sestru Antoniu kao nekog koga je izvanredno voljela.

Carska obitelj voljela je i podržavala glazbu. Antonia je znala svirati čembalo, spinet, klavikord i harfu. Tijekom obiteljskih glazbenih večeri pjevala je francuske pjesme i talijanske arije. Bila je i izvrsna plesačica sa gracioznim kretnjama. Također je voljela lutke, a to je i prikazano na obiteljskom portretu. Kada je Antonia navršila 13 iz Pariza su počele stizati lutke s minijaturnim verzijama balskih i poslijepodnevnih haljina.



Maria Antonijino obrazovanje bilo je loše, a njen rukopis neuredan. Ona je bila nemarna i zadaće ju nisu zanimale pa su ih učitelji često sami završavali ne bi li izgubili poziciju. Pod vodstvom Glucka prilično je napredovala u glazbenom smislu, a imala je ruku za crtanje. Iako je procvjetala u talijanskom, ostali joj jezici nisu bili jača strana, jedva je znala pisati i izgovarati svoj materinji jezik, a kamoli francuski : jezik tadašnjeg obrazovanog svijeta. Pokazalo se da je ispala najslabije obrazovana od svih šesnaestero djece.



Caričino favoriziranje Marie Kristine, starije sestre, dovelo je do potpunog nepovjerenja Marije Antonije prema starijim mudrim ženama, kako na austrijskom, tako i na francuskom dvoru. Marija Antonija ostala je jedina caričina nada da zapečati mir s Francuskom i ispuni obećanje francuskom kralju. Prije odlaska, carica je podsjetila svoju kćer na dužnost prema domovini. Zatražila je od nje da ne zaboravi na svoje porijeklo, te da na dvoru uvijek promiče austrijske interese.



Nadvojvotkinja Marija Antonija, u pratnji četrnaest kočija i mnogobrojnih sluga stiže na francusku granicu 7. svibnja 1770. godine. Na granici se simbolično odrekla svoje austrijske nacionalnosti: njena odjeća austrijske mode, sluge i nakit zamijenjeni su kićenim francuskim haljinama i francuskim dvorjanima. Tom je prilikom njeno ime galicizirano u Marie Antoinette.

U Versaillesu ju je dočekao zaručnikov djed, kralj i ostali članovi francuske kraljevske porodice. Među njima je bio i Marijin Antoanetin zaručnik, Luj August, francuski prijestolonasljednik (dauphin), i njegova sestra Elizabeta, koja će Mariji Antoaneti postati jedna od rijetkih prijateljica na stranom dvoru. Luj August bio je stidljiv i šutljiv momčić, godinu dana stariji od nje.

Vjenčanje Luja Augusta i Marije Antoanete održano je 16. svibnja 1770. godine u Versaillesu. Nova prijestolonasljednica je na svečanoj večeri jela malo, zbunjena i neupoznata s francuskom kulturom i običajima. Par je zatim otpraćen u bračnu postelju koju je prethodno blagoslovio svećenik. Bilo je za očekivati da će petnaestogodišnjaci odmah konzumirati svoj brak, ali to se nije dogodilo. U stvari, brak nije konzumiran još sedam godina.

Narod je Mariu Antoanetu dočekao s oduševljenjem. Ljudi su bili oduševljeni njenom gracioznošću i ljepotom. Imala je porculansku put, zlatno-plavu kosu i plave oči. No, na dvoru je bilo drugačije, brak nije bio popularan zbog dugogodišnjih tenzija između Francuske i Austrije koje su tek nedavno stišane.

Kako bi zaboravila na muževu nezainteresiranost i majčine kritike, Maria Antoaneta počela je trošiti sve više novca na kockanje i odjeću, putovanja u Pariz, nove cipele, perike i kozmetiku. Po tradiciji je bilo za očekivati da kraljica mora imati najsjajniju garderobu kako bi zasjenila sve ostale na dvoru.



Za razliku od njenih prethodnica, Marija Antoaneta nije imala skoro nikakvog političkog utjecaja na svog muža. Mladog kralja su odgajali anti-austrijski nastrojeni dvorjani, koje je on odmah nakon krunidbe postavio na pozicije ministara. Tri nova ministra činila su sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe kraljicu, a preko nje i Austriju, da ima ikakav utjecaj na politiku Francuske.

Marija Antoaneta je u međuvremenu trošila velike svote novca na haljine i kockanje. Ovo bacanje vremena i novca, čiju vrijednost nije ni poznavala, naštetili su njenoj reputaciji. Poznato je da je jednom prilikom igrala tri dana bez prestanka, te da je s kartama u rukama dočekala 21. rođendan. Kockanjem i druženjem s Parižanima počela je privlačiti razne muškarce u svoje uže krugove. Kako bi odvratio njene misli od nemilosrdnog pražnjenja dvorskog budžeta, kralj je svojoj supruzi poklonio mali dvorac - Petit Trianon. Marija Antoaneta je uživala uređujući dvor po svom ukusu, uglavnom prema austrijskoj modi. Najviše se posvetila hortikulturi, pa je vrt uređivala na engleski način. Iako je mali zamak sagrađen za vrijeme vladavine Luja XV., najčešće se veže uz ime Marije Antoanete, koja je tu uživala u privatnosti na koju je navikla u Austriji, te tu provodila najviše vremena.

Njene najbliže prijateljice na francuskom dvoru bile du Yolande de Polastron i princeza Marie Louise od Savoja.



Maria Antoaneta rodila je četvero djece:

Marie Therese Charlotte
Louis Joseph
Louis XVII.
Marie Sophie Beatrice

Pokušavajući smiriti svoj um počela se baviti stvaranjem Hameau de la reina, modela zaselka u vrtu Petit Trianona. Osim stvaranja Hameau, Maria Antoaneta imala je i druge značajne interese. Postala je strastveni čitatelj povijesnih romana. Bila je fascinirana Rousseaovom filozofijom ''povratka prirodi'' kao i kulture Inka u Peruu i njihova štovanja Sunca, o čemu je imala knjige u knjižnjici. Također je razvila interes za učenje engleskog jezika no nikada ga nije govorila tečno. Ipak se uspjela sporazumijevati sa svojom prijateljicom vojvotkinjom od Devonshirea.

Krajem 1780-tih Marija Antoaneta se počinje u većoj mjeri zanimati za politička događanja u kraljevstvu, ostavljajući svoje slobodne aktivnosti po strani. Na opće razočaranje svog brata, izabrala je okrenuti se protiv Austrije, i to iz više razloga. Htjela je osigurati budućnost svoje djece, popraviti svoju sliku u narodu i zbližiti se s depresivnim suprugom. Rezultat ovog opredjeljenja protiv interesa domovine bilo je konačno uzimanje u obzir njenog mišljenja o važnim političkim problemima, koji su tada zatrpavali Francusku.

19. listopada 1793. je giljotirana. Dok je posmatrala giljotinu, svećenik koji je bio u njenoj pratnji joj je šapnuo: "Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću". Antoaneta se okrenula prema njemu i sa podsmijehom odgovorila: "Hrabrost? Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost." Legenda kaže da su njene zadnje riječi bile upućene krvniku, kojem je stala na nogu: "Izvinite, gospodine". Njeno tijelo je bilo bačeno u zajedničku, neoznačenu grobnicu u dvorištu crkve Rue d'Anjou, a 1815. njeno je tijelo ekshumirano i prebačeno u kriptu Bazilike sv. Denisa.

Utjecaj na modu

Ironično je da je Marie Antoanetin vlastiti ukus bio skroman i jednostavan iako se čini drugačije. Imala je nepogrješiv ukus a predmeti koje je posjedovala još uvijek izazivaju fascinaciju. Nažalost u Francuskoj revoluciji većina njene garderobe je ili opljačkana, prodana u inozemstvu ili zauvijek nestala, ali dovoljno je ostalo da zaključimo u kakvom je luksuzu živjela.



Kolekcija odjeće Marie Antoanete bila je ogromna, a zauzimala je tri cijele sobe u Versaillesu. Te su sobe bile otvorene za javnost pa je svatko mogao doći i gledati njene haljine. Na njenu se garderobu gledalo s više poštovanja nego na nju samu.



Maria Antoaneta je godišnje dobivala fiksnu svotu od 120 000 livra za odjeću i nakit, no to nije bilo dovoljno jer on je trošila oko 280 000 livra godišnje. Dvorska etiketa bila je problem kao i njezina slabost za kreacijama Rose Bertin čije je romantične haljine privlačnih imena poput ''indiskretno zadovoljstvo'' ili ''uznemirenost srca'' Maria Antoaneta vrlo voljela a sa cijenom od 1000 pa čak do 6000 livra bile su skupe, pogotovo kada bi se istovremeno naručivalo i cipele, perje, lepeze i ukrasi za kosu.



Garderoba Marie Antoanete bila je ograničena na 36 haljina za zimu i 36 haljina za ljeto no kraljica je voljela modu pa je naručivala daleko više. Prema etiketi trebala je svaku haljinu nositi samo jedanput, a trebala se presvlačiti tri puta dnevno. To baš i nije izvedivo ? Nakon nošenja njene su haljine bile pomno čišćene i spremane u ormar.



Svako jutro kada bi se probudila prezentirali bi joj gazette des atours, debelu knjigu punu uzoraka tkanina i crteža njenih haljina a ona bi iglama označila koje haljine bi željela nositi taj dan. Haljine bi zatim bile donešene u zelenoj košari. Maria Antoaneta presvlačila se tri puta u toku dana : prva haljina bila je svilena ili baršunasta formalna nošena na misu, zatim slijedi jednostavnija, neformalna, poslijpodnevna haljina od muslina ili pamuka te na kraju raskošna haljina za večeru, koncert ili zabavu.



Maria Antoaneta je favorizirala lake tkanine i pastelne boje, a omiljene su joj bile nježna boja limuna, golubinje siva, blijedo zelena i lila. Madam Bertin bila je vrlo inovativna u smišljanju imena za boje, poput ‘Incendie de l’Opera’ za crvenonarančastu, ‘Cheveux de la Reine’ nježno zlatna nijansa inspirirana bojom Antoanetine kose i ‘Caca Dauphin’ bila je svijetlo smeđa. Uzorak koji je voljela :



Kosa je bila vrlo važna za cjeloukupan dojam Marie Antoanete. No ona joj nije bila jača strana, imala je slabu kosu i neravan razdjeljak. U djetinstvu je nosila jednostavne frizure, niske ali bujne s pregršt kovrča koje su slobodno padale.



Kada je 1770. napustila svoju domovinu prošla je kroz stilsku transformaciju, od austrijske jednostavnosti do francuske pomodnosti. Pri dolasku u Versaj dobila je pariškog frizera Sieur Larsenneura s kojim je sa slobodnih kovrča prešla na jednostavne frizure i glatku kosu.



1774. Maria Antoaneta postaje kraljica, a novi frizer Léonard potpuno je prilagodio frizuru njenom novom položaju. Počela je nositi vrlo visoke frizure s mnoštvo ukrasa : bisera, cvijeća, dragog kamenja i drugih prigodnih ornamenata.





U kasnim 1770.ima Mariji Antoaneti počinje otpadati kosa zbog stresa i to je bila prekretnica za novi i drugačiji stil frizure : jednostavniji, prirodniji izgled i kratku, perjastu frizuru nazvanu coiffure ŕ l'enfant.





S rođenjem kćeri Maria Antoaneta se povlači u privatnost Petit Trianona, skupe i raskošne dvorske haljine zamjenjuje jednostavnim bijelim muslinom a dragulje na kosi slamnatim šeširima.



Sa sve većim lošem stanjem u državi dolazi i jednostavnost u modu, srezuju se troškovi, ali elegancija i raskoš i dalje su prisutni.





Maria Antoaneta je vrlo njegovala svoje lice i kožu. Po noći je spavala s rukavicama obloženim voskom, ružinom vodicom i bademovim uljem, a kosu je prala s otopinom šafrana, sandalovine i rabarbare koji su naglašavali njenu svijetlu boju kose. Prije nego što je stavljala šminku lice je pažljivo čistila Eau Cosmetique de Pigeon, zatim Eau des Charme i naposlijetku Eau d’Ange - nježno bjelilo. Nakon toga je na lice stavljala bijelu boju, mirisni puder i rumenilo na obraze. Štapići pomade koju su mirisali na ruže, karanfile i vaniliju koristila je za sjaj usana, obrva i trepavica.



Veliki je naglasak stavljala na mirise - Versailles je bio vrlo smrdljivo mjesto a dvorjani su činili sve kako bi širili neugodne mirise. Marie Antoanetine sobe uvijek su mirišale na svježe cvijeće, pot pourri, ulja i mirisne vrećice. Posebno je voljela miris cvjetova naranče, limuna, ruža, lavande i ljubičica a iz njenih se soba uvijek širio opojan i sladak miris. I ona je sama voljela lijepo mirisati, a omiljeni su joj parfemi bili od ljubičica,ruža, vanilije, mošusa, lavande, irisa, jasmina, ljiljana, cimeta i korijandera. Gdje got je krenula bila je okružena raskošnim mirisima.



Neuobičajeno za to vrijeme, Maria Antoaneta inzistirala je na čestim kupkama a u Versaillesu još uvijek postoji njena kupaonica s golublje sivim kosim podom zato da bi voda mogla otjecati. Njen perfumer Fargeon osmislio je za nju bain de modestie koja je uključivala flanelsku haljinu tako da je imala privatnost čak i od svojih dama u čekanju. U kadi je sjedila na jastučiću i kupala se u vodi s uljem slatkog badema, lanom, sljezom i laticama ruža, a prala se s muslinskim jastučićima i sapunima od bilja, jantara i bergamota.



Krajem svoga života, Marie Antoanetina kozmetika je bila svedena na komad ogledala, malo pudera i mirisne vode. Dok je stavljala puder na svoje blijede uvele obraze sigurno se prisjetila s nekim čuđenjem i tugom da je još ne tako davno njena toaleta bila vrhunac dana za dvorske dame i da su se desetke dvorjanki natjecale za pažnju, diktirane strogom i kompliciranom dvorskom etiketom.

Oznake: Marie Antoinette, Modne ikone kroz povijest, 18. stoljeće


- 17:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.09.2012., nedjelja

Georgiana Cavendish, vojvotkinja od Devonshirea

Zbog interesa jedne čitateljice odlučila sam napisati još zanimljivosti o Georgiani, a to ću ubuduće napisati i za sve ostale modne ikone.

Georgiana Cavendish, vojvotkinja od Devonshirea ( djevojački Spencer, 7. lipnja 1757. - 30. ožujka 1806. ), bila je prva žena petog vojvode od Devonshirea, i majka šestog vojvode od Devonshirea. Princeza Diana je bila Georgianina pra-pra-pra nećakinja.



Georgiana je bila je poznata ljepotica i član visokog društva u Londonu, a oko sebe je okupljala književne i političke figure svoga vremena. Ona je također bila veliki politički aktivist u doba kada je za prava žena bilo još stoljeće prerano.

Za Georgianu je bilo poznato da nikada nije odbila pozivnicu za zabavu, a novine su uvijek imale nove priče o njoj. Dok je napredovala u društvu i modi, gomilala je goleme kockarske dugove. Toliko je voljela kockanje da je cijelu odaju u u kući preuredila u profesionalnu dvoranu za kockanje i zaposlila trgovce da tamo rade. Njena omiljena igra bila je faro. Kada je usred igre ostala bez novaca počela je bacati svoje prstenje na stol samo da nastavi igru. Georgiana je od svoga supruga skrivala razmjere svojih dugova tako da je on tek nakon njene smrti saznao kolike je dugove zapravo imala te primjetio '' Is that all ? '' ( '' Jeli to sve ? '' ). Njezini dugovi iznosili su oko Ł 50.000 , a njen sin ih je još godinama otplaćivao.

Ona i njena obitelj bili su ''Whigs'' po političkom izboru a posebno se zauzimala za Charlesa Jamesa Foxa koji je bio njen daljnji rođak. Godine 1784. kada su bili opći izbori, kružile su glasine da je vojvotkinja mjenjala poljupce za glasove u korist Foxa. Tu je temu obradio Thomas Rowlandson u svome djelu '' Devonshire ili najodobreniji način za osiguravanje glasova. ''



Kao dijete voljela je pisati pjesme i priče i sastavljati kratke predstave da bi zabavila svoje ukučane za večerom. Georgiana je bila vrlo bliska sa svojom majkom, a taj je odnos zadržala kroz cijeli život.

Lady Georgiana Spencer udala se za Vojvodu od Devonshirea na svoj sedamnaesti rođendan.

Imala je nekoliko pobačaja prije nego li je rodila četvero dijece, troje sa mužem i kćer čiji je otac bio Charles Grey. Također je odgojila i vojvodinu nezakonitu kćer Charlotte koju je dobio sa sluškinjom.

- Lady Georgiana Dorothy Cavendish, zvana '' Mala G. '' ( 12. srpanj 1783. - 8. kolovoz 1858. )

- Lady Harriet Elizabeth Cavendish, zvana ''Harryo'' ( 29. kolovoz 1785. - 25. studeni 1862. )

- William George Spencer Cavendish, zvani '' Hart '', kasnije šesti vojvoda od Devonshirea ( 21. svibanj 1790. - 18. siječanj 1858 )

- Eliza Courtney ( 20. veljača 1792. - 2. svibanj 1859. ) nezakonita kćer Charlesa Greya, Georgiana je bila prisiljena dati ju na odgajanje Charlesovim roditeljima. Nije se željela odreći Elize, ali joj je muž priprijetio da će joj oduzeti svu djecu ako odluči odgajati Elizu. Naposlijetku se odlučila za svoju djecu,iako ih je sve jednako voljela. Kada je Eliza saznala tko je bila njena majka odlučila je svoju prvu kćer nazvati Georgiana u spomen na nju.

Svojim je odgojnim metodama šokirala ondašnje društvo. Odlučila je sama dojiti svoju djecu, što je bilo neprihvatljivo za njenu klasu u to doba. Neki su je podržavali u ulozi majke, no većina ju nije razumijela. Čemu dojiti svoju djecu, ako možeš imati ženu za to.

Do 1805. godine njeno je zdravlje opadalo. Izgubila je vid na desnom oku nakon bolne operacije kojom se pokušalo spriječiti njene migrene. Također se mučila sa bubrežnim kamencem, ali se snalazila. U ožujku 1806. Georgiana se razboljela s nečim što su liječnici mislili da je žutica no brzo se oporavila. U pismu je svojoj majci napisala da se oporavlja, no 22. ožujka zdravlje joj je naglo pogoršalo. Njezina djeca, prijatelji i obitelj požurili su k njoj a ona je zapravo već bila na samrti. Svakim danom sve se više ljudi skupljalo ispred njen kuće nadajući se da će ozdraviti. No, 30. ožujka Georgiana Cavendish je umrla od otkazivanja jetre.

Georgiana kao božica Diana



Georgiana je bila inovator ženske mode u kasnom 18. stoljeću, kockar a često je znala je dosta i popiti. Bila je aktivno uključena u politiku ali također i brižna majka.

Oznake: Georgiana Vojvotkinja od Devonshirea, La femme, 18. stoljeće, Engleska


- 10:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.09.2012., petak

Modne ikone kroz povijest : Georgiana Cavendish, vojvotkinja od Devonshirea

Vojvotkinja od Devonshirea ( 7. lipanj 1757. - 30. ožujak 1806. ) bila je poznata ljepotica i član visokog društva u Engleskoj, točnije Londonu, a oko sebe je okupljala književne i političke figure svoga vremena. Ona je također bila veliki politički aktivist u doba kada je za prava žena bilo još stoljeće prerano.



Jedna od poznatih zgoda bila je kada je jedan dan izašla iz svoje kočije, a irski smetlar joj je rekao '' Blagoslovljam Vas, lijepa damo, dopustite mi da zapalim svoju lulu u sjaju Vaših očiju. '' To je bio kompliment kojeg se često prisjećala a znala je i govoriti '' Nakon smetlarovog komentara svi su ostali neukusni. ''

Lady Georgiana Spencer udala se za Vojvodu od Devonshirea na svoj sedamnaesti rođendan. S njime je imala troje djece, a imala je i jedno izvanbračno sa Charlesom Greyem, drugim vojvodom od Greya.



Georgiana nije bila poznata samo po svojim političkom aktivnostima i bračnim aferama, ona je također bila poznata po svom modnom izričaju ali i kockanju i kockarskim dugovima. No, mi ćemo se usredotočiti na njenu važnost u svijetu mode.

Georgiana je bila poznata po tome da nikada nije odbila pozivnicu za zabavu. Voljela je zabavljati se do sitnih jutarnjih sati, a kada je išla na zabave išla je sa stilom. Ubrzo nakon toga žene Londonskog visokog društva počele su nositi praktički iste haljine i šešire. Jedna od njenih najvećih modnih inovacija bio je crni šešir vrlo širokog oboda kakav je nosila na portretu iz 1785. godine. Žene cijelog Londona tražile su od svojih izrađivača šešira da im naprave isti takav.



No njezin smisao za modu nije stao na šeširima, ponekad su njene frizure izazvale više pozornosti od njenih haljina i šešira. Njene su frizure ponekad bile visoke i po tri stope, a dva stilista su provela sate radeći frizuru koja got bi joj pala na pamet. Ona je voljela svoju kosu ukrašavati ornamentima, obično modelom broda, aranžmanima prepariranih egzotičnih ptica, pa čak i voćem prekrivenim voskom.



Iako je postavila vječne trendove za englesko društvo, jedan od njenih najvećih doprinosa modi bilo je uvođenje bijele muslinske haljine u Englesku modu. Kraljica Marie Antoinette, jedna od Georgianinih najbližih prijatelja, poslala joj je kao dar bijelu muslinsku haljinu sa čipkom. Georgiana je nosila tu haljinu, ukrašenu srebrnih grančicama za bal koji se održavao za princa od Walesa. Već za nekoliko mjeseci, žene diljem Engleske moglo se vidjeti u udobnim i jednostavnim, ali modernim haljinama.







Georgiana je bila dobra majka, modna ikona, politička figura i iznimna ličnost koja je vladala Londonskom visokim društvom kasnog 18. stoljeća.

Oznake: Georgiana Vojvotkinja od Devonshirea, Modne ikone kroz povijest, 18. stoljeće, Engleska


- 18:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2014  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (10)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (11)
Rujan 2013 (9)
Kolovoz 2013 (7)
Srpanj 2013 (14)
Lipanj 2013 (11)
Svibanj 2013 (9)
Travanj 2013 (8)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (9)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (4)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (20)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se