Modni zamorac

Moda je na svim dvorovima uvijek bila raskošna i regulirana strogim dvorskim ceremonijama, no ruska dvorska moda bila je specifična, naime, zadržala je modu sedamnaestog stoljeća u svome dizajnu sve do dvadesetog stoljeća.



Sve do krunidbe Petra Velikog dvorska moda moskovskog dvora bila je poznata po raskošu dizajna uzrokovanoj dugotrajnoj izolaciji zemlje. Rusi su preuzeli religijsko i raskošno nasljeđe Bizanta, pa su haljine ruskog dvora najčešće bile od bogatih svila sa istoka izvezene površine i protkane draguljima i biserjem. Takav kroj haljine ne bi bio stran ni modi Pekinga, Carigrada ni bilo kojeg grada duž Puta svile. Ruska je dvorska moda ostala gotovo nepromijenjena od desetog do sedamnaestog stoljeća.

Kad je Petar zasjeo na tron, zagovarao je europeizaciju ruskog carstva. Svoju je prijestolnicu preselio u najzapadniji dio carstva i izgradio prekrasan grad Sankt Peterburg na rijeci Nevi, u blizini Finskog zaljeva. Petar je također ukinuo drevne stilove odijevanja i načine života koji su bili vezani uz ruski dvor. Žene je preselio iz tarema (izoliranih stambenih objekata) i svi članovi dvora bili su prisiljeni prihvatiti zapadni stil mode.

Do kraja osamnaestog stoljeća ruska je moda postala gotovo izumrla jer je Petar zabranio njeno nošenje, a neki su je plemići nosili još samo na ladanjskim imanjima. Već s početkom osamnaestog stoljeća ruski je dvor uvelike podsjećao na one europske, no Petar je još uvijek težio određenoj sofisticiranosti Versaillesa. U novoj, carskoj Rusiji, dvorske ceremonije zahtijevale su i raskošne haljine koje su reflektirale snagu plemstva i autokracije, ali također i nacionalni identitet.



Na svom novom dvoru Petar je zahtijevao da se žene odijevaju u najnoviju Njemačku i Austrijsku modu koja je stizala preko Poljske i Mađarske. Do kraja prve četvrti osamnaestog stoljeća, francuska moda našla je svoj put do ruskog dvora preko slika i modnih lutkica Pandora koje su slane da bi prikazale posljednju francusku modu, izbor tkanina i detalja. Rusiju je zahvatila groznica francuske mode koja je ubrzo postala nadmoćna i vodeća na dvoru.

S vladavinom carice Katarine Velike francuski stilovi postali su službeni; široke suknje i perike postale su de rigueur (obavezne). U slobodno vrijeme, Katarina je međutim svjesno nosila samo galicizirane verzije ruskih haljina i tiare zvane kokoshnik da bi pokazala svoju pripadnost ruskom dvoru - dvoru koji je vrlo dobro znao njeno strano porijeklo.

Do 1830.ih moda u Rusiji, a posebno moda na dvoru, nije bila usklađena s modom ostatka Europe. Smioni stilovi Francuskog dvora smatrani su vulgarnima, a dugačke povlake i perje u kosi kao predstavnici engleske mode nisu našli na odobravanje među rusima. Žene su na dvoru odijevale ono što su smatrale prikladnim i modernim, sve dok car Nikola I. nije tome stao na kraj. Nikola, nijemac u svojoj srži, želio je vidjeti žene na dvoru skladno odjevene poput muškaraca kojima je vojno odijelo bilo norma. To je omogućilo rangiranje po častima i olakšalo pitanje protokola i etikete koje je mučilo dvor zbog njegova nepravilna razvoja tijekom stoljeća. Nikola je čak objavio i edikt o dvorskoj modi i tako je regulirao.



Ovaj je edikt odredio da žene na dvoru nose Rusku haljinu koja je prvo bila opisana kao ''bijela vezena svilena haljina s dugačkim otvorenim izvezenim rukavima u moskovskom stilu.'' Suknja je nabrana i ukrašena zlatnim pojasom. Silueta haljine bila je kombinacija trenutne romantističke mode i starog ruskog stila iz sedamnaestog stoljeća. Kao rezultat, ova je haljina postala ogledalo ruske nacionalne tradicije koju je Nikola podupirao i tako je nošenje ovog stila postalo zakon. Ove su haljine bile izuzetno teške i nezgrapne i žene su počele dvorske haljine nazivati oklopima.

Dok su drugi dvorovi mijenjali modu i prilagođavali krojeve svojih haljina, Rusija je slijedila slavensku povijesnu modu i tako su od 1834. do 1917. godine neobične haljine ruskih dama bile instantno prepoznate i postale su izvor ponosa - i u Rusiji i u inozemstvu. Ruskinje su se isticale na stranim dvorovima a kod kuće su ostavile nezaboravan dojam na posjetitelje.

Prva promjena kroja ove haljine dogodila se 1840.ih kada su baršunasta haljina i svilena podsuknja prilagođene korzetu. Haljina se sada sastojala od tri dijela: baršunaste izvezene haljine sa povlakom, bijele podsuknje i korzeta ispod zlatom protkanog gornjeg dijela s kojeg vise široki moskovski rukavi.



Raskošno nakićena tiara zvana kokoshnik je obavezno nošena. Članice dvorske obitelji nosile su baršunaste haljine oburbljene dragim kamenjem, dok su ostale plemkinje nosile baršunaste haljine obrubljene običnim biserjem. Carica Alexandra često je nosila kokoshnike Katarine II. jer su bili vrlo raskošni i simbolizirali su rusku carsku tradiciju koja je održala i u devetneastom stoljeću.

Haljine od sukna protkane zlatom ili srebrom bile su rezervirane za carsku obitelj. Ako je carica nosila haljinu prokanu zlatom, njene bi kćeri morale nositi haljinu protkanu srebrom. No, carice su preferirale one haljine protkane srebrom jer su bile puno lakše za nositi i smatrane su ljepšima. Velike vojvotkinje, kako su se zvale njene kćeri, srebrne su haljine najčešće imale priliku nositi samo na svojem vjenčanju dok su u slobodno vrijeme nosile haljine standardnog kroja u bilo kojoj boji baršuna.



Dvorske dame koje su služile carici nosile su haljine u dvije boje; grimiznoj i smaragno zelenoj. Hijerarhija je bila sofisticirana i rigidna. Udane dame nosile su smaragdno zelene haljine, a duljina povlake određivala je njihovu važnost na dvoru. Dame na dvoru raspoređene su u pet klasa od kojih je prva najvažnija. Dvorske dame ponekad su imale privilegiju da nose minijaturni portret carice na desnoj strani grudi, a to je označavalo da ih carica simpatizira. Počasne sluškinje nosile su na prsima monogram carice ili njenih kćeri, ovisi kome je sluškinja služila.

Vez dvorskih haljina bio je intrigantan, često je prikazivao cvjetne motive ili motive inspirirane arhitekturom glavnog grada. Dvorske haljine često su prikazivane na izložbama tkanina diljem Europe i bile su predmet divljenja. Samo su određene kreatorice imale pravo izrađivanja dvorskih haljina a početkom dvadesetog stoljeća ta je lista bila ograničena na Olgu Nikolaevnu Bulbenkovu, Izembarda Chanceaua i A.T. Ivanovu.



Važno je napomenuti da su ove iako raskošne, ali inezgrapne i teške haljine, carica i njene kćeri morale nositi samo na dvoru, a u slobodno su vrijeme najčešće birale haljine od popularnog kreatora Charlesa Wortha, odnosno njegovih sinova.

Oznake: Dvorska moda, rusija, Romanovi, Ruske carice

Maria Feodorovna bila je zanimljiva ličnost koja svakako zaslužuje svoje mjesto na mome blogu. Osim njene ljepote, inteligencije i dobre naravi poznata je i po velikoj ljubavi prema umjetnosti.



Rođena je 25. listopada 1759. godine kao Sofija Dorothea od Wurttemberga u Stettinu, tadašnjoj Prusiji kao kći Friedricha II. Eugena, Vojvode od Wurttemberga i Friederike Dorothee od Brandenburga-Schwedta. Bila je najstarije od osmero djece.

Njeno obrazovanje bilo je i više nego dobro i cijeloga života je voljela umjetnost. U dobi od šesnaest godina govorila je njemački, talijanski, francuski i latinski jezik. U dobi od sedamnaest godina već je bila visoka i zaobljena, rumenih obraza i vedre puti. Bila je jaka, ali nježna, mudra, ali naivna. Odgojena je po francuskoj modi, što je tada bio običaj u svim europskim zemljama, ali sa jednostavnošću buržoazije. Obiteljske vrijednosti cijenile su se više od svega.

Godine 1773. bila je u krugu princeza koje su bile potencijalne mlade za ruskog prijestolonasljenika Paula I. No, ona tada nije imala ni punih četrnaest godina, pa je umjesto nje odabrana Wilhelmina Louisa od Hessea-Darmstadta, koja je bila prikladnije dobi. Tri godine kasnije Wilhelmina umire nakon dugog i bolnog poroda, a Paulu, koji ostaje udovac predlažu da oženi Sofiju Dorotheu.



Paulova majka, ruska carica Katarina II. bila je oduševljena ovom idejom. Sa Sofijom je dijelila ne samo isti način obrazovanja već i porijeklo te grad rođenja. Sofijin otac Friedrich ugovorio je brak a ona je zatim pozvana u Berlin kako bi se susrela sa budućim mužem. Susreli su se prvi puta na svečanoj večeri. Sofija je brzo primijetila Paulovu ozbiljnost pa su proveli večer razgovarajući o geometriji. Već sljedećeg dana povjerila se prijateljici da je ludo zaljubljena. Paul je također bio impresioniran, svojoj majci je u pismu napisao ''Sofija je visoka, lijepo oblikovana, inteligentna, dosjetljiva i nimalo sramežljiva.

Po dolasku u Sankt Peterburg preobratila se na pravoslavlje, ime promijenila u Maria Feodorovna i dobila titulu Velike nadvojvotkinje. Vjenčanje je održano 26. rujna 1776. godine.



Unatoč Paulovom teškom karakteru Maria ga je jako voljela i bila je zadovoljna svojom sudbinom. Carica Katarina II. bila je očarana Mariom, barem ispočetka. U pismu je napisala prijateljici ''Priznajem ti da sam zaluđena ovom šarmantnom princezom, uistinu zaluđena. Ona je točno ono što sam željela za svoga sina; figura nimfe, put ljiljana i ruža, najljepša koža na svijetu, visoka i lijepo građena; ona je zahvalna a slatkoća, dobrota i čednost sjaje iz njenog lica.

Njihovi odnosi su se kasnije zaoštrili. Maria je, posve prirodno, stala na stranu svoga muža u gorkom i zajedljivom odnosu između njega i njegove majke carice. Marijina dobra namjera samo je pogoršala odnose između njih dvije.



U prosincu 1777. godine Maria je rodila prvo dijete i to sina, budućeg cara Alexandra I. Katarina je dijete uzela pod svoju skrb samo tri mjeseca kasnije, a roditeljima je dopustila samo mjesečni posjet. U travnju 1779. godine Maria je rodila još jednog sina a carica je napravila to isto. Ovo je izazvalo nezadovoljstvo kod Marie i Paula, ali nisu imali izbora. Carica je Mariji povodom rođenja prvog djeteta darovala palaču Pavlovsk. Marija se kasnije zabavljala uređivajući interijere ove palače i time stvorila jedno od najljepših imanja u Rusiji.



Maria Feodorovna bila je visoka, svježa i svjetle puti, ali i vrlo kratkovidna. Voljela je ceremoniju i raskoš povezanu s dvorskim životom. Imala je istančan ukus za raskošne stvari i strastveni interes za dvorske intrige. Bila je osobito ustrajna u dvorskoj etiketi, a svoj je visoki položaj pokazivala tako što je cijeli dan neumorno provodila u teškoj i nezgrapnoj dvorskoj haljini, a istu je strogu etiketu nametala i svojim dvorskim damama.

Voljela je red i pravilnost, a jedna od osobina neobičnih za njen rang bila je štedljivost, no ipak, ona je došla iz velike obitelji koja je dugo vremena bila tek manji ogranak loze Wurttemberg. Njen blagi temperament i strpljenje bili su ključni u očuvanju skladnog braka. Njezina štedljivost odrazila se u tolikoj mjeri da nije prezala odjevati haljine Paulove pokojne supruge.

Posebno je istaknuta bila njezina ljubav prema umjetnosti, bila je vješta u slikanju akvarelom, znala je gravirati, kreirati kameje i izrađivati ih od dragog kamenja, a nije prezala ni od ručnog rada. Bila je također i ljubitelj glazbe i hortikulture; obožavala je razno cvijeće i biljke. U palači Pavlovsk okupila je književne krugove i organizirala predstave koje su oduševljavale njenog muža. Uz sve to našla je vremena za dobrotvorni rad. Osnovala je mnoge škole, davala novac u dobrotvorne svrhe i otvorila glazbenu školu za slijepe osobe, a k tome i financirala slijepu glazbenicu Charlottu Serling.

Mudra, energična, ozbiljna i odlučna vječno se ponosila vrlinama koje su carici Katarini nedostajale. Nikada nije propustila priliku da pokaže kontrast između svojih vrlina i caričinih mana.



Godine 1781. Maria i Paul su zatražili caricu da proputuju zapadnom Europom. U rujnu su krenuli na putovanje koje je trajalo nešto više od godinu dana pod pseudonimom grof i grofica Severny. Proputovali su Poljsku, Austriju, Italjiu, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, ali Pariz ih je najviše impresionirao. Zapravo, 8. lipnja 1782. godine na Versaillesu je u čast njihova dolaska održan maskirani bal kojemu je prisustvovala i Marie Antoinetta. U Austriji su posjetili Josepha II. koji je Mariu usporedio s njenim mužem; kao jaku i odučnu ženu. U povratku u Sankt Peterburg svratila je u Wurttemberg da posjeti svoje roditelje.



Obitelj Marie Feodorovne i Paula I.

Već sljedeće godine rodila se njihova prva kći Alexandra, a sljedit će je još pet kćeri. Godine 1796. carica katarina umire, a Maria time napokon dolazi na svjetla pozornice. Paulova afera sa mladim dvorjankama privremeno je poljuljala njihove odnose, ali Maria mu je oprostila jer ga je uistinu voljela. U ožujku 1801. godine Paula su ubili konspiratori koji su upali u njegovu odaju i ubili ga nakon što je odbio abdicirati.

Njihov sin Alexander nasljedio je prijestolje, a Maria je na svim svečanostima hodala uz njega držeći ga za ruku. Time je uvela novo ceremonijalno pravilo specifično za ruski dvor; carica udovica bila je važnija od žene trenutnog monarha. Ova je ceremonija posebno ljutila Alexandrovu ženu Elisabethu Alexeievnu. Njegovala je tople odnose sa svih desetero djece koja uključuju Alexandra, Konstantina, Alexandru, Elenu, Mariu, Katarinu, Olgu, Annu, Nicholasa I. i Michaela.



Ostatak života posvetila je osnivanju škola, posebno za žene, te dobrotvornom radu. Maria Feodorovna navodila se kao uzor za sve buduće ruske princeze zbog svoje dobrote, odlučnosti i čvrstog karaktera. Njena svježa i jaka građa osigurala joj je mladolik izgled i u zadnjim godinama. Umrla je u palači Pavlovsk 5. studenog 1828. godine u dobi od šezdeset devet godina.

Oznake: La femme, Maria Feodorovna, rusija, Palača Pavlovsk, 18. stoljeće