Modni zamorac

Stroga pravila za primanje žene na Versailles zahtijevala su da ona dokaže svoje plemićko podrijetlo koje je moralo dosezati do 1400. godine. Iznimke su ponekad napravljene, za kraljeve ''favorite'' poput ljubavnica. Regulacije dvorske haljine bila je ostavština Louisovog XIV. plana da dovede aristokraciju u red prema vodećem pravilu '' Osoba kvalitete mora postati osoba ukusa.'' Etiketa odijevanja omogućavala je plemićima i plemkinjama da vidljivo pokažu svoj položaj u društvu. Odijevanje sa stilom i moda postali su smisao njihovih života.



Za pojavu na dvoru žene su morale nositi le grand habit de cour (dvorsku haljinu). Takva se haljina sastojala od gornjeg dijela s rukavima do lakta, pune suknje preko širokih panniersa i povlake. Cijeli ansembl obično je napravljen od iste tkanine, najčešće svile, satena ili brokata. Za izradu same suknje bilo je potrebon oko 25 metara tkanine. Ukrasi su uključivali čipku, vrpce, mašne, vez, perle, šljokice a ponekad i dragulje. Rose Bertin bila je vrlo maštovita i originalna u osmišljavanju haljina i bila je omiljeni kreator ne samo Marie Antoinette već i drugih dama.



U ovakvim raskošnim i glomaznim haljinama bilo je teško graciozno se kretati. Markiza de La Tour du Pin zabilježila je kako nije bilo moguće podignuti nogu u modernim cipelama s potpeticom od sedam i pol centimetara pa su ispravan hod činili mali, klizeći koraci. No, ovako široke haljine nošene su samo za formalne događaje na dvoru kao što su balovi, prezetacije, vjenčanja, zabave dok su u slobodno vrijeme nošene puno ''jednostavnije'' haljine.



Budući da je Marie Antoinetta odrasla u puno prirodnijem, neformalnom okruženju nije ni čudo da se počela buniti protiv rigorozne dvorske mode i preferirati jednostavne muslinske haljine ''chemise a la reine.''

Oznake: Versailles, 18. stoljeće

Božić u osamnaestom stoljeću nije bio praznik kakvog ga poznajemo danas. Naravno, vjersko slavlje rođenja Isusa Krista bilo je isto, ali darovi se nisu razmjenjivali sve do prvog siječnja.



Ipak, ljudi su voljeli iskoristiti ljepotu zime i uživati u sezoni. Marie Antoinetta, kao mlada kraljica, iskoristila je priliku da uživa u vožnji sanjkama jer je u tome uživala i kao dijete u Beču. Njena prva dama, Madam Jeanne Louise Henriette Campan ili jednostavnije Madam Campan napisala je ponešto o tome u svojim memoarima :

Zima nakon poroda kontese d’Artois (1775.-1776.) bila je izrazito teška, a Marie Antoinetta se s radošću prisjećala sanjkanja u djetinstvu te je željela uvesti tu zabavu na Versailles.

Ova vrsta zabave već je bila poznata na dvoru, a u staji su ponađene i sanjke koje je koristio Dauphin, otac Louisa XVI. Neke su sanjke napravljene za Marie Antoinettu u modernijem stilu. I princeze su također naručile nekoliko sanjki tako da je Versailles ubrzo bio prepun ovih vozila. Sanjkama su upravljali prinčevi i plemići. Zvuci zvona i pompona koji su bili obješeni na remenje na konjima, bjelina njihovih perjanica, različiti oblici sanjki i zlato kojim su bile ukrašeni učinili su ova vozila melem za oči. Zima je bila vrlo povoljna u Versaillesu, snijeg se zadržavao gotovo šest tjedana a vožnje u parku priuštile su zadovoljstvo gledateljima.

Nitko nije mogao zamisliti da bi i kap krivnje mogla pomutiti ovako nevinu zabavu. No, zabava je bila u iskušenju da proširi svoje vožnje sve do Champs-Elyséesa, neke su sanjke čak viđene i da prelaze Boulevard, dame su bile maskirane a kraljičini neprijatelji iskoristili su priliku da kažu da se kraljica vozila sanjkama čak po Parizu.

Ovo je postalo značajan problem. Javnost je u tome vidjela sklonost prema bečkim navikama, no sve što je Marie Antoinetta napravila bilo je kritizirano tako da ovo nije bila iznimka. Vožnja sanjkama, iako posve normalna na sjevernim dvorovima nije našla na odobravanje javnosti. Marie Antoinettu su informirali o ovome, iako su sanjke zadržane i nekoliko slijedećih zima uzete za vožnju, ona u sanjkanju više nikad nije uživala.

Bilo je to vrijeme kada je kraljica postala vrlo bliska sa Princezom de Lamballe. Njih dvije su često mogle biti viđene, obje mlade, svježe kao proljeće, kako izviruju iz sanjki ispod hermelina i samurovog krzna jureći po parku Versaillesa.

Unatoč zabavi koju su saonice pružale, Madam Campan nas s tugom upućuje da je sanjkanje bilo popularno samo te sezone, nakon koje se, zbog nezadovoljstva naroda, nije ponovilo.

Oznake: Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće

Viktorijansko doba važno je za razvoj Božića kakvog ga poznajemo danas. Tada se pojavljuju prve Božićne čestitke, običaj ukrašavanja Božićnog drvca i Djed Mraz kao simbol velikodušnosti. Viktorijanci su također promovirali odlazak u crkvu, međusobno darivanje i pomaganje sirotinji.



Običaj ukrašavanja jele za Božić iz Njemačke je donio princ Albert. U Buckinghamskoj palači Božićno drvce je prvi put ukrašeno 1840. godine, a to je bio prvi Božić koji su kraljica Viktorija i princ Albert proslavili kao muž i žena.

Viktorijansko Božićno drvce bilo je vrlo složeno i bogato ukrašeno. Ukrasi su uključivali paprenjake, bombone od marcipana, tvrde bombone, kekse, voće, male limene vojnike, papirnate lepeze, zviždaljke, suho voće, orahe i bobice svih vrsta. Papirnate košarice napunjene orasima, bombonima i drugim slasticama bile su viktorijanski favorit. Ukrasi domaće izrade također su bili česti poput malenih, ručno šivanih lutaka, dječjih rukavica i svježe pečenih šećernih kolačića. Svijeće su pažljivo stavljane na vrh svake grane, a anđeo je najčešće ukrašavao vrh drvca. Djeca su često pomagala u izradi ukrasa. Izrađivali su vijence od brusnica ili papirnatog cvijeća.

Kasnije, krajem 19. stoljeća kupovni ukrasi uvezeni iz Njemačke zamijenili su domaće. Iz Njemačke su uvožene kuglice od ručno puhanog stakla, a ukrasi egzotičnih oblika poput Mjeseca, ribe, automobila, broda, leptira postaju sve popularniji.

Najpopularniji viktorijanski ukras bio je bez sumnje anđeo staklenih krila, zlatne kose i haljine i lica od nepocakljena porculana. Anđeli su predstavljali viktorijanski ideal djetinjastve ili ženstvene nevinosti.

Slika ispod, iz 1848., prikazuje kraljicu Viktoriju, princa Alberta i djecu kraj Božićnog drvca.



Obitelji su Božić započele odlaskom na misu (polnoćka nije bila popularna sve do polovice dvadesetog stoljeća). Nakon mise obitelj je odlazila kući gdje su pjevali Božićne pjesme od kojih je većina i napisana u devetnaestom stoljeću. Najsiromašniji članovi župe išli su od vrata do vrata pjevajući a u zauzvrat bi dobili piće, hranu ili novce.



Nakon mise slijedila je raskošna večera, za bogate, naravno. Zimzelen, cvijeće, najbolji porculan i stoljnjaci ukrašavali su blagovaonu. Božićna večera bila je vrhunac dana, a nakon nje bi slijedili vatromet, pjevanje, igre i druženje. Viktorijanske večere bile su raskošne. Neka vrsta ptice svakako je bila na meniju, guska možda. Juha od kornjače bila je popularna, kao i puding, no meni je ovisio o zemlji i regiji. Gozba je mogla uključivati i pečenu gusku ili govedinu, jorkširski puding, veprovu glavu, puricu, šunku, kamenice, umak, krumpir, pitu od brusnica i puding od šljiva. Kada je Viktorija naslijedila krunu centar Božićne večere, na sjeveru, bila je pečena govedina, a na jugu guska.

Posluživanje pudinga bio je zanimljiv ritual viktorijanske božićne večere, jednako važan kao i izrada pudinga. Puding od šljiva bio je izrađen od loja, krušnih mrvica, šljiva, grožđica i začina a njegova izrada bila je obiteljski napor. Svaki član obitelji miješao je puding u smjeru kazaljke sata zaželeći želju. Zatim bi se prsten, kovanica ili naprstak ubacio u puding. Puding bi se zatim kuhao u juhi od govedine.

Na Božićnoj večeri puding bi se preokrenuo iz kalupa na pladanj i ukrasio grančicama božikovine. Glava kuće zatim bi servirala puding tražeči blagoslov za sve koji su ga pripremili. Ukoliko je osoba dobila dio pudinga s prstenom to je značilo brak, s kovanicom - bogatstvo, a s naprstkom sretan, ali samački život.



Razmjena darova je drevnog podrijetla, a simbolizirala je sreću i blagostanje. Planiranje i izrada darova počela je mjesecima prije Božića, a kćeri su često pomagale majkama u šivanju i rukotvorinama. Obitelji su provodile mnogo vremena osmišljavajući darove za obitelj. Izrada poklona oživjela je duge i monotone zimske večeri.

Otvaranje poklona ovisilo je o običajima obitelji, a otvarali su se prije ili poslije doručka, ili na Badnje veče poslije večere. No najčešće je obitelj pojela brzi doručak, a zatim bi otac upalio svijeće na drvcu i pustio djecu da otvaraju darove.

Darovi su ovisili o osobi za koga su bili namijenjeni, no često su bili praktični. Često se poklanjala i hrana poput džemova i želea, suhog voća i domaćih slatkiša poput karameliziranih kikirikija i karamela.

Ulomak iz časopisa Harper's Bazar iz 1879. godine :

Bilo je nepisano pravilo da dama nikad ne poklanja muškarcu skupe darove zato što bi se on osjećao dužnim kupiti njoj još vrijedniji a time bi njen poklon izgubio svu ljupkost a ostao bi samo sebični komercijalni efekt.
Što bi dama onda trebala pokloniti ? Ženska prednost leži u njenim rukama. Ona može fino ukrasiti rupčiće a ako je njihov odnos dublji može na njih svojom kosom izvesti i monogram ili ime. Ako je kosa tamna dobit će se graciozan efekt, a može se napraviti i kombinacija sa kosom ostalih članova obitelji. Poznavali smo gospodina koji je svake godine obavezno gubio svoj rupčić no kad mu ga je žena označila sa svojom kosom više ga nikad nije izgubio. Takvi darovi su dragocjeni zbog uloženog truda, vremena i ljubavi.



No, Božić nije svima bio doba blagostanja. Dok su bogati kupovali božićne poklone i dočekivali Djeda Mraza, siromašna su djeca na cesti čekala milostinju od prolaznika.

Oznake: Viktorijansko doba

U prošlosti informacije nisu bile dostupne kao danas pa je pratiti modu bilo vrlo teško. Prilog tome je i činjenica da je u zabačenijim mjestima moda bila zastarjela jer novosti nisu lako i brzo stizale.



Modne lutke ili Pandore pojavljuju se u četrnaestom , ali su najpopularnije bile u 17. i 18. stoljeću. To su bile drvene ili porculanske lutke, veličine oko dvadesetak centimetara, obučene u najnoviju modu. Prelazile su od dvora do dvora u europi ne bi li svi vidjeli kakvu je modu predstavio Pariz te sezone. Pariz je oduvijek bio postavljač modnih trendova, a kraljice i carice svih europskih dvorova također su željele biti obučene po poslijednjoj modi. Modne lutkice su im to omogućile, ali oko 1780.ih javljaju s i prvi modni listovi, pa one pomalo padaju u drugi plan.



Ovu je tradiciju najviše njegovao Louis XIV. zato što je Francuska morala biti reprezentativna u svakom smislu, tako i u modi. On je čak i naredio da se modne lutke u stvarnoj veličini šalju na ostale dvorove zato da svi slijede francusku modu. Kada bi neka dama izabrala haljinu koja joj se sviđa samo bi odabrala tkaninu, boju, vrpce, obrub i ostale ukrase i njen krojač bi izradio kopiju.



Kada je Marie Antoinetta birala svoju vjenčanicu Schonbrun je bio do vrha pun modnih lutki koje su stizale iz Pariza. Iz svakog kuta virile su lutke odjevene u balske, večernje, poslijepodnevne i jutarnje haljine, svilene podsuknje, čipku, saten, izvezene prsluke, haljine cvjetnog dizajna i raskošne frizure s perjem i lažnim cvijećem. Nakon što je Maria Antoinetta postala kraljica, njena omiljena kreatorica Rose Bertin napravila je za nju lutku u stvarnoj veličini na kojoj su onda isprobavali haljine. Ovo je učinjeno i prije, Madame Pompadour, ljubavnica Louisa XV. ne samo da je na lutci isprobavala haljine već je uz nju bila i knjiga sa smjerovima kako se obući jednako fenomenalno.



U 19. stoljeću modni magazini bili su popularniji i dostupniji od modnih lutaka iako su one i dalje bile u upotrebi jer su zornije prikazivale kreacije za kupce.



Lutke su često nakon što su ''odradile svoje'' bile date djeci da se s njima igraju.



Vrlo kreativan način komunikacije modom u to doba. Meni su ove lutkice apsolutno šarmantne, a vama ?

Danas je prvi rođendan ovom blogu. Zbilja sam sretna i ponosna što se tako dugo održao. Nadam se da će ''doživjeti'' još mnogo rođendana i da će svakim postom biti sve zanimljiviji.

Budući da su u tijeku Zagorkini dani, a ja sam veliki obožavatelj Gričke vještice odlučila sam se pozabaviti temom ''što bi Nera oblačila ? ''



Nera je bila vrlo lijepa a točno ju ovako Zagorka opisuje: '' Pred njim stajaše djevojka, mlada i stasita, odjevena u ružičastu haljinu. Lijepo ovalno lice s finim, odrješitim nosićem srdačno mu se smiješilo, a velike oči, crne poput noći i duboke poput svemira, gledale su ga pronicavo. Po čelu i oko sljepoočnica lepršali su joj gusti pramenovi čudne pepeljaste boje i tako se napadno odražavali od baršunastog crnila očiju....''

Vrijeme radnje je okvirno od 1776. do 1791. godine. Moda toga perioda za velikašice je bila više nego komplicirana. Nosile su se perike i nezgrapne, široke haljine francuskog kroja, no Nera zasigurno nije nosila takve haljine dok je bila kod kuće, u Crvenom dvorcu. Kasnije, na dvoru takve su haljine bile protokol.

U početku je nosila haljine jednostavnog kroja i nježnih boja koje su pristajale njenom vitkom stasu i mladosti. Ona nije nosila perike ni brdo šminke, već je preferirala prirodan izgled.

Za šetnju je odjenula bijelu haljinu, ljubičasti plašt i poljski klobučić. Ovakav je šešir bio popularan baš u ovo doba.



Često je nosila bijele svilene haljine bez krinoline koje su ocrtavale njenu vitkost.



Za vjenčanje je obukla ''bijelu svilenu haljinu blistavu poput snijega, protkanu biserjem. Oko bujne pepeljaste kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena.''



Na Schonbrunu je glumila u predstavi po naredbi carice Marije Terezije. Tada su je svi dvorani prvi put ugledali i prozvali ''anđeo''. ''Visoka pojava u bijeloj svili posutoj zlatnim zvijezdama i dragim kamenjem. Uska anđeoska haljina plastično odaje linije mlađahne krasote. U golim rukama drži palmu. Ovalno lice klasičnih crta i prozirne puti osuto je lakim ružičastim sjajem. Velike, crne, umne oči upiru se sugestivnim sjajem u nebo. Nad visokim bijelim čelom sjaji zlatni dijadem sa zvijezdm od briljanata. Raspletene, neobično bujne pepeljaste kose padaju do koljena poput vilinskog plašta...''



Kasnije, za večer, preodjenula se u modrikastu raskošnu haljinu. ''Oko umjerene krinoline prše nabrane trake od tila s bijelim pupoljcima. Struk od modrikaste svile također je ukrašen bijelim pupoljcima i naboranim tilom i sapinje njezinu vitku mladenačku formu.



Klasično izmodelirani vrat resi niz bisera. Čuvene pepeljaste kose nisu oprašene, već savijene u frizuru s uvojcima koji se spuštaju po bijelim skladno građenim ramenima. Kosa je ukrašena nježnim nakitom od bisera.



Nera je nosila najljepšu masku na maskembalu. ''Visoka, u zlatnoj odori što se spušta prema zemlji u obliku sunčanih zraka. Glavu joj prikriva zlatna kapa, a oko nje uokrug strše traci sunca. Na njihovim šiljcima blistaju briljanti. U ruci joj lepeza opet načinjena poput sunčanih zraka.''



Kao dvorska dama morala je nositi raskošne haljine, no u sivoj boji. Carica je Nerinu ljepotu toliko željela istaknuti da je zajedno sa dvorskom šveljom odlučivala koja joj boja najbolje pristaje. Zaključili su da zelena svila najbolje ističe njene pepeljaste uvojke i crne oči.



U slobodno vrijeme najvjerojatnije je nosil haljine jednostavnoj dizajna s minimalnom krinolinom. Kako radnja protječe i moda se mijenja i postaje jednostavnija.



Na samom kraju ove priče Nera je odjevena u svijetloružičastu haljinu od tila. Lice joj ružičasta latica, tamne oči osvjetljene čarobnim smješkom. ''Njezina ljepota rascvala se u pravoj raskoši.''



Predivna Nera bila bi lijepa u bilo kojoj haljini ili modi, a svaka boja samo pojačava izražajnost njenih očiju i anđeosku ljepotu.

Oznake: Grička vještica, 18. stoljeće