Modni zamorac

Neogotički utjecaj bio je na svom vrhuncu od 1825. do 1845. godine, a romantizam se u modi zadržao sve do kraja 1840.ih. Nakon što su Napoleonovi ratovi zaboravljeni u prošlosti, val anglomanije je dominirao nad francuskom modom. Britanski književnici Sir Walter Scott i Lord Byron poticali su modu utjecanu romantizmom. Silueta se postupno širila i sve manje liči na neoklasicističku modu regencije.



Desetljeće 1830.ih započelo je sa razigranom i romantičnom modom nalik na lutke sa velikim šeširima, pastelnim bojama i cvjetnim motivima. Haljine su imale prepoznatljive široke i pune rukave, pomalo padajuća ramena, uzak struk i stožaste suknje. Uski, naglašeni struk koji je uveden u ovoj dekadi će slomiti i zadnji detalj mode regencije; visoki nenaglašeni struk. Budući da se brokat vratio u modu mnoge haljine osamnaestog stoljeća uzimane su s tavana i prekrojene. Kombinacija spuštenih ramena i velikih rukava je osebujna za ovo desetljeće.



Suknje su bile izvor beskrajne varijacije. U prošloj dekadi suknje su krojene od veritkalnih traka koje su se od struka postupno širile. U 1830.ima suknje se počinju širiti i produljivati, a to će nastaviti i u sljedećoj dekadi. Postalo je potrebno nositi mnoštvo podsuknji za željeni volumen, od kojih bi barem jedna morala biti štirkana ili protkana konjskom dlakom za čvrstoću. Obične, pune suknje često su imale volane ili nabore, a teške tkanine poput brokata i satena postale su poželjne.

Rub suknje bio je centar pažnje za ovu dekadu; volani, teški dekorativni obrubi i čipka korišteni su da bi dodatno proširili rub suknje. Ovi su nabori i podizali suknju i pokazivali zglob; moda postaje drska i odvažna. Do 1835. godine silueta je izgubila razigranu punoću, osim suknje koja široka i pomalo kupolasta postavlja trendove za Viktorijansku eru.



Gornji dio je bio nešto iznad prirodne linije struka i često u V-izrez ili vodoravno okupljen na poprsju naglašavajući spuštena ramena. Široki ovratnici i pelerine od čipke ili odgovarajuće tkanine dodatno su naglašavali ramena. Manšete od čipke često su nošene na rukavima.

Kako su 1830.te napredovale, rukavi su postajali sve veći, posebno pri vrhu da budu u balansu sa širokim suknjama. Takve ogromne rukave morali su pridržavati držači od štirkane tkanine. No, već 1836. počeli su se drastično smanjivati a punoća se premjestila na dolji dio rukava. Kada je kraljica Viktorija nasljedila krunu 1837. godine rukavi su ponovno postali uski sa samo nekoliko zaostalih nabora pri vrhu. Takvog oblika i dalje su kombinirani sa velikim ovratnicima. Mnoge žene koje nisu pratile modu, poput Emily Bronte, nastavile su nositi široke rukave i u 1840.ima.



Inovacije u tiskanju tekstila utjecale su na nove stilove haljina. Bogate boje poput crvene boje rubina iz 1820.ih još su se uvijek pojavljivale no delikatni cvjetni motivi na pastelnim pozadinama bili su daleko najpopularniji. Nove nijanse zelene su bile izumljene poput one boje paprati, trave ili drugih biljnih motiva. Kombinacija cvjetića i pruga bila je iznimno popularna.

Šalovi su nošeni uz večernje haljine u prvim godinama, no, kasnije ne pristaju uz široke rukave. Mantili pune dužine nošeni su u prvoj polovici desetljeća a poslije 1836. godine postaju kraći. Česte su bile i mješavine šala i pelerine čiji su krakovi slobodno padali. Burnous je bio plašt s kapuljačom u tri četvrtine dužine. Mantil je najčešće bio dužine do koljena. U ovom periodu pelerine i mantili su ipak prevladavali jer su bolje pristajali uz velike rukave. Uz večernje haljine nošene su pelerine od brokata ili satena sa krznenim obrubom.



Pelisse je odjevni predmet najčešće povezan sa modom prethodnih dekada no još je uvijek nošen. To je dugački kaputić slobodno krojen, nenaglašenog struka sa kopčanjem cijelom dužinom. U 1830.ima je često nošen kao kućni ogrtač, no za vrijeme hladnih i vjetrovitim dana bio je najudobnija odjeća za van.

Jutarnje haljine

Jutarnje i dnevne haljine imale su visoke ovratnike a padajuća ramena su naglašavana širokim trakama čipke ili drugim dekorativnih detalja. Ljetne poslijepodnevne haljine mogle su otkrivati ramena, ali dugi rukavi bili su obavezni.



Haljine za šetnju i promenadu



Haljine za rekreaciju



Haljine za putovanje

Haljine za vožnju kočijom ili putovanje bile su jednostavne a naglaskom na udobnost te najčešće tamnih zagasitih boja.



Dvorske haljine

Dvorske haljine, govorim o Engleskom dvoru, su naravno slijedile modu dana. No, u tim raskošnim dizajnima često se potkrao povijesni utjecaj poput blagog Elizabetanskog ovratnika ili renesansnih rukava. Osim bogatih ornamenata čak i za svakodnevne haljine, obavezna je bila i povlaka.







Večernje haljine

Večernje haljine bile su vrlo širokog izreza; otkrivale su ramena i imale su široke rukave u puff te su nošene s rukavicama srednje dužine. Ponekad su imale su male nabrane rukave, ostavština od mode regencije. U ovom desetljeću dame nisu poklonile svoje povjerenje šuštavim tafetama i svili koliko teškom brokatu i satenu. Čipka kao i cvijeće bili su neizostavni detalji na večernjim haljinama.



Turbani su vrlo često nošeni uz večernje i balske haljine.



Balska haljine je, kao što vidite, bila raskošna i puna zanimljivih detalja. Na ovoj je slici prikazan i već spomenuta pelerina.



Haljine za večeru mogle su imati duge rukave, no one za bal morale su biti kratkih rukava. Haljine nošene na večere i operu bile su raskošne dizajnom poput večernjih, ali krojem im je bio skromniji.



Frizure i šeširi

Kosa je bila centralno podijeljena te oblikovana u punđu s mnoštvo kovrča i lokni koje su okruživale lice. Ornamenti za kosu u ovoj su dekadi doživjeli vrhunac a zadnji put su bili tako odvažni u osamnaestom stoljeću. Cvijeće, mašne, lišće, voće, tiare, perje, turbani i biseri spajali su se u tako odvažne i inovativne frizure inspirirane romantizmom i dalekim orijentom. Dekoracije od pletenica su također bile korištene kao i čipka. ''Apolonov čvor'' bio je također čest oblik frizure, umjesto punđe kosa je bila oblikovana u mašnu na vrhu glave.



Za van su se nosili šeširi sa dubokom krunom često dekorirani cvijećem i perjem, iz kojih su izvirivali grozdovi kovrča. Kasnijih godina šeširi postaju još dublje krune, a frizure niže s fokusom na prednje kovrče a ne punđu. U kući su žene nosile jednostave bijele kape od pamuka obrubljene čipkom i vrpcom vezane ispod brade.



Donje rublje

Donje rublje sastojalo se od lanenog košuljca sa uskim rukavima do lakta, podsuknji od kojih je jedna bila štirkana i korzeta koji se u ovom desetljeću ponovno počeo nositi. Volumiozne rukave podržavali su štirkani, napuhnuti držači volumena koji su se nosili na ruci kod ramena.



Cipele

Niske cipele oblog vrha s vrpcama za vezanje nošene su u ovoj dekadi. Još uvijek nemaju petu, ali su nešto odvažnije nego delikatne svilene papučice nošene u modi regencije. Samo su čizmice imale malu peticu i bile su uske u tamnim bojama.





Nakit

Nakit 1830.ih bio je vrlo važan za cjeloukupnu toaletu. Decentni neoklasicistički nakit prošlih dekada pada u zaborav za raskošni nakit pod utjecajem romantizma i orijenta. Tiare od smaragda i rubine bile su popularne kao i češljići, ukosice i ogrlice od kornjačevine. Rukavice bez prstiju bile su obavezne i u ovoj i u sljedećoj dekadi. Budući da nas je teški brokat na sekundu podsjetio na raskoš osamnaestog stoljeća, stare rokoko ogrlice i narukvice vraćaju se u modu.







Rukavice





Poznate ličnosti

Jane Digby, engleska aristokratkinja poznata po vrlo skandaloznom životu punom romantičnih avantura



Sarah Josepha Hale, američka spisateljica i cijenjena urednica časopisa za žene



Zinaida Volkonskaya, ruska pjesnikinja, književnica, kompozitorica i amaterska operna pjevačica



Princeza Maria Teresa od Savoja



Viktorija od Kenta, majka kraljice Viktorije



Slikarstvo

Serena Mayer Franklin, naslikao Jacob Eichholtz



Djevojka u bijeloj satenskoj haljini, Ferdinand Georg Waldmüller



Muza Susan Walker, Samuel Morse

Oznake: Povijest mode

Ljubičaste, lila, boja lavande, boje ljubičica, jorgovana, perunika, šljiva, grožđa, ametista...



Worth, Poslijepodnevna haljina, 1872.

Osim zagasitih i tamnih boja poput smeđe, maslinasto zelene i tamno crvene, jesen uvijek povezujem i sa svim mogućim nijansama ljubičaste. Ljubičasta je boja u modnom smislu uvijek bila smjela i odvažna, a posebnu je popularnost stekla početkom 1860.ih. Pastelne nijanse ljubičaste bijahu prisutne u modi davno prije toga, ali jarke nijanse ljubičaste koje graniče s ružičastom ili modrom uvedene su u modu tek krajem pedesetih godina devetnaestog stoljeća.



Dnevna haljina, Engleska, 1870.

Prve kemijske boje otkrio je 1856. godine Sir William Henry Perkin, dok je kao osamnaestogodišnjak studirao kemiju u Londonu. On je zapravo pokušavao stvoriti sintetički lijek protiv malarije, ali je odustao nakon što je rezultat njegova pokusa bila vividna nijansa ljubičaste boje. Prvu nijansa boje koju je izumio nazvao je mauve.

Haljina koju vidite iznad je zapravo vjenčanica i datira iz 1870. godine, iz Londona. Prekrasne ljubičaste boje materijalni je dokaz o uporabi ovih boja, a također je i dobar primjer kako su žene srednje klase često umjesto vjenčanice odjenule svoju najbolju haljinu.



Dnevna haljina prekrasne lila boje, 1878.

Uglavnom, početkom 1860.ih izumljeno je još mnogo nijansi ljubičastih boja od kojih su dvije poznatije - magenta i solferino nazvane prema talijanskim bitkama za neovisnost. Vividnu ljubičasto-ružičastu boju magentu u Engleskoj je popularizirala Anne, Vojvotkinja od Sutherlanda.



Madame Vignon, Dnevna haljina, Pariz, 1870.

Osim modno osvještenih dama poput carice Eugenie i mnogih drugih aristokratkinja, modni val ljubičaste boje prihvatila je čak i kraljica Victoria te se na Velikoj kraljevskoj izložbi u Londonu 1862. godine pojavila u haljini blistave ljubičaste nijanse. Njena unuka Alexandra od Rusije (koja se u ovo vrijeme još nije ni rodila) također je bila poznata obožavateljica ljubičaste boje pa je često birala Worthove kreacije u svim mogućim ljubičastim i lila nijansama.



Haljina za šetnju carice Marie Feodorovne, 1900.

U stvari, ona nova strast za ljubičastom bojom uzela je tako velike razmjere da se sve novine dana, od modnih do satiričnih, pisale upravo o ovom novom fenomenu nazvanom - mauve measles u kolovozu 1859. godine od strane časopisa Punch. Uskoro su i druge nijanse vividnih boja postale popularne poput jarko ružičaste, zelene i crvene boje.



Haljina za večeru, 1909., Sjajna kombinacija nijansa izvorno komplementarnih boja ljubičaste i žute.

Kao što se moglo i očekivati ljubičasta je boja brzo postala popularna kod najmodno osviještenih dama. Unatoč tome smatrana je vulgarnom u aristokratskim krugovima a engleski je modni časopis The Englishwoman’s Domestic Magazine savjetovao žene kako da djeluju elegantno i u takvim smjelim nijansama. Tajna je ležala u kombiniranju čipke ili detalja bijele, crne ili sive boje koji bi ublažili vividnost ljubičastih nijansi.



Već ranih 1870.ih preispitivana je štetnost ovih jarkih boja, a njemački je kemičar ubrzo provjerio njen sastav i utvrdio da sadrži tragove arsena. Zabilježeni su i sve veći slučajevi prelaska boje sa haljina na kožu, ali to nije spriječilo popularnost ove boje koja je samo rasla, a s ulaskom u dvadeseto stoljeće nijanse su nešto stišane no ljubičasta se boja ponovno sjajno uklopila u modni pejzaž.



Kasne devetnaesto stoljeće donijelo je dostojanstvenu izvedbu ljubičaste boje u njenim najtamnijim i najzagasitijim tonovima, s ulaskom u edvardijansko doba paleta je stišana u nježnije nijanse poput lile, a orijentalizam 1910.ih ponovno je naglasio ljepotu i mističnost ljubičastih boja u svojim dizajnima koji su jednostavnih istočnjačkih krojeva upravo vapili za prikladnom bojom koja bi ih oživjela.



Haljina za večeru, 1912.

Samo pogledajte ovu evoluciju ljubičaste boje u modi i njenu prilagodljivost koja upravo cvjeta kad se njene čari otkrivaju u metrima svile, baršuna ili satena a s dekoracijom od čipaka ili perlica sve su haljine zavodljivo čarobne.

Haljina ispod večernja je haljina kraljice Maud od Norveške koja je bila velika modna ikona razdoblja pa je posve prirodno da nije mogla odoljeti ljubičastoj boji, posebno ako je u izvedbi sjajnog baršuna. Detalji od perlica, šljokica i crnih ruža karakteristika su Titanik mode (u ovom slučaju 1913. godina) i još turbulentnijeg i smjelijeg razdoblja koje dolazi, a to su lude dvadesete.



Večernja haljina kraljice Maud od Norveške, 1913.

Modni kreator Poirot imao je istančan ukus i oko za detalje i brzo je primijetio poveznicu između ljubičaste boje i istočnjačkih krojeva koje je preferirao. Slika ispod prikazuje njegovu kreaciju iz 1913. godine u kojoj je sjajno ukomponirao kroj kimono stila i dvobojnu temu ljubičaste i žučkasto bijele boje. Svila koja ležerno pada i cvjetovi koji izranjaju iz njene glatke površine, ljubičasta boja koja se doslovno presijava na naborima - ta, nije li ovo savršenstvo mode ?



Poirot, Večernja haljina, 1913. godina.

Anne od Austrije bila je majka Luja XIV., Kraljica Francuske i Navarra po braku te portugalska i španjolska infanta po rođenju.



Anne se rodila 22. rujna 1601. godine u Valladolidu, Španjolska kao dijete Philipa III. od Španjolske i Margarete od Austrije. Iako se rodila u Španjolskoj, uvijek su joj se obraćali s titulom Anne od Austrije jer su vladari Španjolske pripadali Habsburgovcima, odnosno austrijskoj lozi.

Odrasla je jako bliska sa svojim roditeljima koji su bili vrlo religiozni. I ona je bila odgojena u religioznom duhu a često su je vodili u posjete samostanima dok je bila dijete. Godine 1611. njena je majka umrla pri porodu. Unatoč velikoj tuzi, Anne se brižno nastavila brinuti za mlađu braću i sestre koji su je iz ljubavi nazivali majkom.



U dobi od dvanaest godina zaručila se sa Lujem XIII. Njen joj je otac poklonio miraz od 500,000 kruna i mnogo dragulja i nakita. Postojala je sumnja da će Luj rano umrijeti, a u tome bi se slučaju Anne vratila u rodnu zemlju zajedno sa mirazom, svim nakitom i odjećom. Dana 24. studenog 1615. godine Anne i Luj su se vjenčali putem proksija u Burgosu, dok se Annin brat Philip IV. istoga dana vjenčao putem proksija sa Elisabeth od Francuske, Lujevom sestrom, u Bordeauxu. Ovi su brakovi sklopljeni kao nastavak tradicije cementiranja mira između te dvije zemlje; tradicija koja je počela još 1559. godine brakom Philipa II. od Španjolske i Elisabeth od Valois.

Anne i Luj, oboje četrnaestogodišnjaci, bili su prisiljeni konzumirati brak no Luj je ignorirao svoju novu ženu. U isto vrijeme, njegova se majka Marie de' Medici nastavila ponašati kao jedina kraljica Francuske, posve izostavljajući mladu Anne iz priče. Anne je pritom nastavila živjeti sa svojim španjolskim dvorskim damama po španjolskoj etiketi, nikada nije svladala francusku. Unatoč tome u mladosti je opisana kao živahna i ljupka.



Anne je bila izvrsna jahačica, a tu je kvalitetu prenijela i na Luja XIV.

Godine 1617. Luj je zamijenio sve njene španjolske dvorske dame sa francuskima te ju prisilio da se odijeva po francuskoj modi. Dvije godine kasnije Anne i Luj su napokon postali pravi muž i žena, a on je čak pokazao i osjećaje prema njoj jer se jako brinuo kada je bila bolesna.

Nakon što je prošla nekoliko pobačaja, godine 1635. Francuska je objavila rat Španjolskoj; još je jedna briga sada bila na njenom umu. Nakon što su je uhvatili u korespondiranju sa bratom Philipom IV. stavljena je pod nadzor koji je sprijčio njeno preprijateljsko ponašanje prema bratu.



Začudo, u ovom okruženju nepovjerenja kraljica je ponovno bila trudna, a ovu su činjenicu mnogi tračevi pripisali jednoj olujnoj noći u kojoj je kralj, nemogavši putovati u Saint-Maur, prenoćio u odaji svoje žene. Dana 5. rujna 1638. godine rodio se Luj XIV. koji će naposlijetku osigurati dinastiju Bourbon. Anne je često Luju XIV. tepala da je došao ''od boga'' jer je stigao kao prvisin i živorođeno dijete nakon dvadeset i tri godine braka.

Već 21. rujna 1640. godine rodio se i drugi sin Philippe I,Vojvoda od Orléansa, kasniji osnivač moderne loze de Orleans. Philippova prva žena bila je njegova sestrična Henrietta od Engleske.



Anne sa svoja dva sina.

Početkom 1643. godine Luj XIII. umire, a Anne postaje regent, unatoč suprotnim željama posljednje volje njena muža. Pariški parlament podsjetio je na posljednju želju Luja XIII. kojompetogodišnji Luj XIV. postaje kralj. Unatoč tome, Anne je bila vrlo bliska sa Lujem XIV. a tu će bliskost održati do kraja života. Luj XIV. je od majke naslijedio strast prema kazalištu, glumi i jahanju.



Anne u kasnijim godinama; nikada nije izgubila ljubav prema veličanstvenom nakitu a posebno je voljela narukvice koje su naglašavale poznatu ljepotu njenih ruku.

1659. godine rat sa Španjolskom završava, a već sljedeće godine mir je zacementiran brakom Luja XIV. i Annine nećakinje Marie Therese od Španjolske. Godine 1661. njen prvi unuk je rođen - Louis, budući Grand Dauphin. Nedugo poslije toga Anne se povlači u samostan Val-de-Grace u kojem i umire 20. siječnja 1666. godine od raka dojke.

Oznake: La femme, Anna od Austrije

S dolaskom jeseni, melankoličnog razdoblja koje označava kraj ljeta, žetve i ulazak u hladno, sivo i golo doba uvijek me ponovno zaintrigiraju slike iz razdoblja romantizma i umjetnost romantizma općenito.



Originalan naslov slike glasi Der Wanderer uber dem Nebelmeer (Lutalica iznad mora magle) a ona je djelo njemačkog romantističkog slikara Caspera Davida Friedricha i datira iz 1818. godine. Ovu sliku možemo smatrati predstavnikom slikarstva romantizma i kao takva ona predstavlja glavnu osobitost romantizma - eskipizam; bijeg u osamu prirode.

U prvom planu mladić stoji na stjenovitoj litici, leđima okrenut prema promatraču, umotan u tamno zeleni kaput sa štapom u desnoj ruci. Kose uhvaćene u vjetru promatra prostranstvo prirode i more magle kud got pogled seže. Kroz vijence magle probijaju se visoka stabla i šuma. Magla, sveprisutna, obavija planine i postepeno se u potpunosti spaja sa nebom a razlika između to dvoje postaje nezamjetna.

Slika je sastavljena od elemenata planine Elbsandsteingebirge u tadašnjoj Saksoniji i Bohemiji. Planine u pozadini predstavljaju Ruženski vrh (Rosenberg) ili Kaltenberg.

Tema slike donosi kontradikciju, ali i pravi smisao romantičara prenijet na platno. Čovjek kao pojedinac potpuno je beznačajan u odnosu na masivnu ljepotu prirode; beskrajnu maglu i planine, a opet čini se da ova lutalica, romantičarski putnik zapravo vlada ne samo slikom, već i pejzažem jer stoji na vrhu litice i svojim pogledom obujmljuje svo to prostranstvo.

Ova slika meni je beskrajni izvor inspiracije i mislim da je svojim elementima utjelovljila romantičarsku misao i svijest.

Ovog tjedna donosim vam prekrasnu haljinu ljubičaste boje iz 1903. godine. Ljubičaste nijanse su mi idealne za mjesec rujan i ovo predjesensko razdoblje pa zašto ne izraziti to u odabiru haljina.



Ova je haljinu dizajnirala modna kuća Worth a sa svojim dražesnim elementima spada u predstavnike mode edvardijanskog doba. Prekrasna čipka, upečatljivi izvezeni motivi cvijeta irisa i more svile i šifona koji padaju nesputano i slobodno. Milina je za oči, samo gledati te nabore koji skrivaju ručno vezene cvjetove i razne druge motive. Kao da je prošlost protkana kroz niti ove duboke nijanse ljubičaste boje.

Detalji haljine su od baršuna jednake boje, a haljina je na svim dijelovima protkana intrigantnim cvjetovima. Iris dolazi kao glavni motiv, a posve skladno i pristaje boji ove haljine i cjeloukupnom dojmu. Obratite pažnju na zanimljiv izrez na leđima koji otkriva košulju od čipke koja je jedna od prepoznatljivosti edvardijanske mode.

Raskoš s dozom elegancije protkana decentnim šarmom, tako bih opisala ovu haljina, a i edardijansku modu općenito.

Oznake: Haljina tjedna

Maria Theresa od španjolske bila je kraljica Francuske i Navara kao prva žena Luja XIV.



Rodila se 10. rujna kao španjolska infanta u kraljevskom samostanu i palači El Escorial. Roditelji su joj bili Phillip IV. i Elisabeth od Francuske. Budući da je bila član dinastije Habsburg nosila je i titulu Austrijska nadvojvotkinja.

Oko 1658. godine, kada je rat Španjolske sa Francuskom bio pri kraju, predložena je unija između te dvije obitelji koja bi osigurala daljni mir. Maria Theresa i Luj XIV. bili su dvostruki prvi rođaci; otac Luja XIV. - Luj XIII. bio je brat Marie Theresine majke dok je njen otac bio brat Anne Austrijske - Lujeve majke. Anni Austrijski posebno se svidjela ideja o uniji između njene rodne zemlje - Španjolske i njene nove domovine po braku - Francuske.



Petnaestogodišnja Infanta Maria Theresa odjevena po modi španjolskog dvora.

Pregovori o bračnom ugovoru bili su intenzivni. Španjolski diplomati su bili u stanju napraviti sve ne bi li spriječili uniji između ove dvije zemlje, posebno onu u kojoj bi Španjolska bila na nižem položaju od Francuske. Diplomati su kao stavku ugovora naveli zahtjev da svi budući potomci Luja i Marie Therese ne smiju tražiti pravo na španjolsko prijestolje. Ova je stavka naposlijetku podržana, ali francuski diplomati i kardinal Mazarin su u zauzvrat tražili veliki miraz. Kako se ispostavilo, Španjolska, osiromašena ratom nikada nije bila u stanju isplatiti veliki miraz od 500,000 ecusa.



Predaja mladenke.

Nakon što je održan brak putem proksija u Fuenterrabía, mladenkin otac i cijeli španjolski dvor otpratili su mladu do otoka Pheasanta na rijeci Bidassoi na sjeveru Španjolske gdje se prvi puta susrela sa Lujem i dvorskom pratnjom. Vjenčanje je održano 9. lipnja 1660. godine u gradiću Saint-Jean-de-Luz u jugozapadnoj Španjolskoj. Nakon vjenčanja Luj je htio kušati brak što prije te im je njegova majka priredila privatnu konzumaciju umjesto javne koja je bila uobičajena.



Dana 26. kolovoza par je održao svečani ulazak u Pariz. Luj je ostao vjeran svojoj ženi prvu godinu braka, a mladi je par navodno bio toliko nerazdvojan da se nisu odvajali čak ni kada su odsjedali u malom lovačkom dvorcu. Luj je uživao u zakonitoj ljubavi sa Theresom, no kasnije su imali problema sa kompaktibilnošću. Maria Theresa je s vremenom znatno odebljala i povukla se na dvoru u svoj krug patuljaka.

Nakon što je Luj postavio Louise de la Valliere kao službenu ljubavnicu, Theresa se još više povukla u sebe. Unatoč tome Luj je bio dobar prema njoj. Svako bi ju jutro došao pozdraviti, pitati ju kako je i poljubiti joj ruku pred svim dvorjanima - ritual koji nikada nije preskočio tijekom svih godina braka.



Maria Theresa je imala sreću, za razliku od mnogih drugih princeza, da je mogla pronaći prijateljicu u Lujevoj majci Anni Austrijski. Većina slobodnog vremena provodila je kartajući i kockajući, budući da je književnost ni politika nisu zanimale. Ona nije smatrana pravom kraljicom budući da nije ispunila svoju glavnu bračnu dužnost i osigurala nasljednika dinastiji. I to se promijenilo kada je 1. studenog 1661. godine rodila sina budućeg Louisa, Grand Dauphina.

Kako je vrijeme prolazilo Maria Theresa je bila sve ravnodušnija prema Lujevim aferama čak i kada je on za službenu ljubavnicu postavio Athenais de Montespan. Kralj je ipak često znao ukoriti Athenais kada bi pokazala manjak poštovanja prema kraljici.

Maria Theresa rodila je ukupno šesetero djece od kojih je samo najstariji sin preživio do odrasle dobi. Posebno je žalila za svojom kćeri Marie Theresom koja je umrla sa samo pet godina. I Luj i njegova žena obožavali su malenu djevojčicu i Maria Theresa je imala planove da ona jednoga dana zavlada njenom rodnom Španjolskom.



Malena Marie Theresa od Francuske, samo godinu dana prije nego što je umrla.

Tijekom posljednjeg tjedna srpnja 1683. godine Maria Theresa se teško razboljela. Dana 30. srpnja umrla je vrlo bolnom smrću na Versaillesu. Luj je na to rekao ''Ovo je prva bol koja mi je ikada zadala.''

Kraljica Elizabeta I. rodila se 7. rujna 1533. godine. Vladala je kao peti i zadnji Tudorski monarh, a razdoblje njene vladavine bilo je doba prosperiteta i mnogih dostignuća za englesko kraljevstvo.



Henry VIII. dao je pogubiti njenu majku Anne Boleyn samo dvije godine i osam mjeseci nakon Elizabetinog rođenja, a time ona postaje nezakoniti nasljednik. Djetinjstvo je provela skromno učeći, najviše se fokusirajući na jezike. Znala je tečno govoriti engleski, latinski, francuski, grčki, flamanski, talijanski i španjolski a pred kraj života naučila je još i velški, škotski i kornvalski. Prilično impresivno.



Portret iznad prikazuje dvadesetpetogodišnju kraljicu u krunidbenoj haljini uzorka tudorske ruže obrubljenoj hermelinom. Obratite pozornost na bogato urešenu krunu i ogrlicu. Elizabeta je okrunjena 15. siječnja 1559. godine, a vladala je sve do svoje smrti 24. ožujka 1603. godine.



Portret Elizabete u crvenoj haljini posebno je zanimljiv jer pokazuje njen cijeli stas, a takve su slike u Tudorsko doba bila veoma rijetke te su stoga uvijek i prikazivale važne osobe, u ovom slučaju kraljicu Engleske. Elizabeta je zasigurno imala smisao za modu - pogledajte samo životopisan dizajn rukava i malu crvenu ružu kao detalj, prekrasno. Naravno, ona je kao kraljica uvijek bila najljepše odjevena pa je dvorjanima bilo zabranjeno izgledom natkriliti kraljicu.







Zanimljivo pitanje koje se veže uz Elizabetu je i pitanje udaje. Ona se nikada nije udavala i to iz više razloga. Kao prvo, bojala se da se potencijalni udvarači zanimaju za nju samo radi krune, odnosno njene moćne pozicije. To se upravo dogodilo njenoj sestri Mary I. Može se reći da je mudro sa strane promatrala loša iskustva ostalih brakova poput onog Mary od Škotske, njene sestrične, čiji je muž bio poznati nasilnik i pijanica. Ipak, pravi razlog nikada nije bio jasan povjesničarima.



Elizabeta je i sama potaknula kult ''djevičanske kraljice'', a time je i inspirirala umjetnike i književnike koji su je veličali kao djevicu i boginju; sve samo ne normalnu ženu. Kasnije je i dadilja kraljice Viktorije željela za nju istu sudbinu, ali Viktoriju je očarajao njemački princ Albert.











Njena je vladavina poznata i po čestim bitkama sa Španjolskom preko mora, a ovaj je portret naslikan upravo u čast pobjede Engleske ad Španjolskom armadom. Elizabetina ruka počiva na globusu simbolizirajući time njenu svjetsku moć.





Meni se, osobno, vrlo svidio film Fire over England u kojemu glume Laurence Olivier, Vivien Leigh i Flora Robson u ulozi kraljice. Ratovi sa Španjolskom su pozadina radnje, i prikazane su zaniljivosti Elizabetinog dvora.





Nadam se da ste uživali u brojnim portretima kraljice Elizabete. Obratite pozornost na predivne detalje haljina koje je odijevala.

Oznake: Elizabeta I.

Luj XIV. rodio se 5. rujna 1638. godine. O njegovom životu moglo bi se napisati stranice i stranice, no ja ću se u ovom postu usredotočiti na njegove ljubavnice kojih je imao mnogo.



Luj XIV. je bio toliko moćan da je nazvan Kralj Sunce, toliko dominantan da se prikazivao kao utjelovljenje samog Apolona, toliko nezasitan da ga nijedna ljubavnica nije mogla zabaviti za dugo vremena. Kroz svoj dug i buran život zadovoljstvo je tražio u mnogim stvarima; ljubavi, ratovima, umjetnosti, modi i luksuznim zabavama pod vedrim nebom.

Njegova žena Maria Theresa od Španjolske jednostavno nije bila toliko pametna, atraktivna, dosjetljiva i šarmantna da bi zadovoljila njegove kraljevske potrebe. Iako ju je poštovao, prvih nekoliko godina braka zbilja volio i bila mu je draga, ona je bila preobična da bi ga mogla zadržati. Svima je teško bilo zadržati Lujevu pažnju jer mu je sve brzo dosadilo, uključujući ljubavnice.

Njegova prva i manje poznata ljubavnica bila je Catherine Bellier koja je bila čak četrnaest godina starija od njega. Ona je bila dvorska dama Lujeve majke Anne Austrijske te je opisana kao inteligentna, vjerna i domišljata, ali neugledna. Anna Austrijska joj je povjerila zadatak da četrnaestogodišnjeg Luja seksualno obrazuje i oslobodi nevinosti. Njihova afera trajala je dvije godine nakon čega je kraljica bogato nagradila Catherine i dodijelila joj imanje.

Sljedeća ljubavnica bila je Bonne de Pons d'Heudicourt s kojoj je bio samo 1665. godine.



Louise de La Valliere.

Prva službena Lujeva ljubavnica bila je Louise de La Valliere, mlada aristokratska ljepotica prekrasne puti, plavih uvojaka i nježnog i skromnog osmjeha. Louise je trebala spriječiti Luja da se zaljubi u svoju sestričnu, prelijepu Henriettu od Engleske. Umjesto toga, sama Louise se zaljubila u Luja koji je bio njena jedina ljubav. Louise je bila čedna, vjerski odgojena te, ispočetka, nije unosila koketariju ni osobni interes u njihovu tajnu ljubavnu aferu.

Louise je uskoro dobila rivala, šarmantna Madame de Montespan zanimala se za kralja te joj je ubrzo morala prepustiti mjesto. Louise je ovo jako pogodilo i u očajnom je stanju, nakon godina Lujevog zanemarivanja, odlučila otići u samostan i okaljati svoje grijehe. Njene neprijateljice, pod vodstvom jedne od Lujevih budućih ljubavnica, Olympe Mancini klicale su nad njenim porazom. Rezultat njihove ljubavne afere bio je četvero djece od kojih je samo jedno, kćer Marie Anne de Bourbon, preživjelo.



Athénais de Montespan.

Athenais je ubrzo preuzela Louisino mjesto. Smatrana je jednom od najljepših žena u Francuskoj, a njena je ljepota samo pridonosila legendi o samom kralju. Budući da je voljela sve što je povezano s užitcima; raskošne haljine, nakit, balove i gozbe savršeno je odgovarala kralju jer je i sam volio takve stvari. Ljepota je bila samo jedna u nizu njenih kvaliteta; posjedovala je duhovitu narav spremnu da privuče svakoga i bila je vrlo inteligentna. Ekstravagantna i slavna kao i Versailles, zvali su je ambasadori sa stranih dvorova.

Bila je vrlo zahtjevna i uvijek je dobila ono što je htjela, ali nakon što je Luju dosadila ništa joj nije pomoglo da se uzdigne do stare pozicije. Očajno se vukla po dvoru želeći njegovu ljubav natrag. Što je postajala potrebitija to je Luja više tjerala od sebe. Plod njihove afere bio je, ni manje ni više, sedmero djece od kojih je samo četvero preživjelo do odrasle dobi. Muž poznate prijateljice Marie Antoinette, Princeze de Lamballe bio je potomak Luja i Athenais.



Sestre Mancini; Marie, Olympia i Hortense

Poznate ljubavnice s kojima je bio samo kratko bile su i Maria i Olympia Mancini. Obje šarmantne, južnjačke ljepotice vrelih tamnih očiju i blistavih kosa brzo su osvojile srce kralja, makar samo na trenutak. Maria i Luj imali su samo platonsku vezu, dok je Olympia zbilja uživala u cjelovima kralja. Sve tri sestre Mancini bile su velike spletkarošice pa su naposlijetku i protjerane s dvora.



Anne de Rohan-Chabot

S ostalim ljubavnicama bio je kratko, neznatno vrijeme a podugačka lista uključuje Catherine Charlotte de Gramont, Marie Angélique de Scorailles, Isabelle de Ludres, Claude de Vin des Eillets, Anne de Rohan-Chabot te neimenovanu vrtlaricu koja mu je rodila kćer.

Oznake: Luj XIV.

Na današnji dan 2. rujna 1753. godine rodila se Marie Josephine od Savoya, buduća žena Luja XVII. od Francuske. Puno i originalno ime glasilo joj je Maria Giuseppina Luigia di Savoia, a rodila se u kraljevskoj palači u Turinu.



Imala je zanimljiv život i neobične navike, ali o njenom životu drugi puta. Zasada, samo podsjetnik na rođendan ove stanovnice Versaillesa odjevene u prekrasnu muslinsku haljinu na ovom portretu iz 1790. godine.