Modni zamorac

Na današnji dan umrla je Isabella od Parme, jedna tragična duša koja me uvijek iznova fascinira.



Isabella se rodila 31. prosinca 1741. godine u palači Buen Retito u Madridu. Njeno puno ime glasi Isabella Maria Luisa Antonietta Ferdinanda Giuseppina Saveria Domenica Giovanna Njeni roditelji su bili Philip, Vojvoda od Parme i Louise Elisabeth de France. Budući da je Louisin otac bio sam Luj XV. ona je na Parmski dvor donijela sofisticiranost francuskog stila u uređenju odaja, modi, glazbi i običajima. Parmski dvor mogao bi se zvati i Mali Versailles. Zato je i Isabella na svim portretima prikazana odjevena po francuskoj modi.

Isabella je bila glazbeno nadarena i vješta u sviranju violine a također je voljela čitati djela talijanskih i francuskih filozofa. Posebno je cijenila Johna Lowa i Bossueta. Od malena je pokazivala naklonost melankoliji i depresiji i često je razmišljala o smrti. Kada joj je 1759. godine umrla majka, stanje joj se još pogoršalo i od tada je bila neprestano tužna.



Isabella (desno, u srebrnoj haljini) sa obitelji

U dobi od osamnaest godina udala se za Josepha II, prijestolonasljednika Habsburške loze. Vjenčanje je održano
6. listopada 1760. godine. Joseph je obožavao svoju novu ženu i posvećivao joj je mnogo pažnje te joj svakodnevno pokazivao znakove svoje ljubavi. Isabella je svojom ljepotom, šarmom, inteligencijom i muzikalnošću fascinirala ne samo njega nego i cijeli bečki dvor. Isabella je pokazivala interes za matematiku, umjetnosti i glazbu. Josephova ljubav prema njoj rasla je svakodnevno i ona ubrzo postaje centar njegova života.

S druge strane, Isabella nije pokazivala nimalo privrženosti prema Josephu već je prijateljicu na dvoru pronašla u njegovoj omraženoj sestri, Mariji Christini. Što je Josephova ljubav bila intenzivnija, to se više Isabella povlačila u svoj svijet. Ubrzo nakon vjenčanja utonula je u melankoliju i u dugim pismima koje je svakodnevno pisala Mariji Christina izražavala je svoju čežnju za smrću i stalna morbidna razmišljanja.



Osmogodišnja Isabella

Unatoč svemu, Isabella je dobro znala da je njena dužnost roditi nasljednika prijestolja. Dok je njen muž ozbiljno shvatio zadatak, Isabella je razvila nenaklonost prema njemu. Dana 20. ožujka 1762. godine, nakon devet mjeseci depresije Isabella je rodila kćer Mariju Theresiu. U kolovozu 1762. i u siječnju 1763. godine Isabella je imala dva pobačaja koji su utjecali na njeno mentalno zdravlje te ona zapada u depresiju i gubi volju za životom.

Godine 1763. Isabella je oboljela od velikih boginja i nakon šest mjeseci trudnoće, 22. studenog, rodila kćer Mariju Christinu, nazvanu prema Josephovoj sestri, koja umire samo nekoliko sati nakon rođenja. Tjedan dana kasnije i sama Isabella umire. Pokopana je u Imperijalnoj Kripti. Joseph se nikada nije oporavio od njene smrti.

Isabella je čak predvidjela i smrt svoje kćeri rekavši da će i ona ubrzo slijediti njen put. Malena Marija Theresia zaista je umrla u dobi od osam godina, 23. siječnja 1770. godine od pneumonije. Nakon smrti svog jedinog djeteta Joseph se povukao iz javnog života i više se nikada nije uspio povezati s nekom drugom osobom.

Oznake: La femme, 18. stoljeće, Habsburgovci, Isabella od Parme, Joseph II.

Louise Elisabeth bila je unuka Madame de Montespan i Luja XIV. te osoba koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. na Versaillesu 1744. godine.



Louise Elisabeth de Bourbon rodila se 22. studenog 1693. godine na Versaillesu. Bila je kći Louisa, Princa od Contea i Louise Francoise de Bourbon, ozakonjene kćeri Luja XIV. i njegove ljubavnice Madame de Montespan. Bila je treće dijete i druga kći svojih roditelja te jedno od devetero djece. Na dvoru je znana kao Mademoiselle de Charolais.

Kada je navršila sedamnaest godina njena ju je ambiciozna majka željela udati za Charlesa, Vojvodu od Berryia, ali ovaj se brak nikada nije ostvario zato što je Louise Elisabethina teta Françoise Marie de Bourbon Charlesa htjela izričito za svoju kćer. Louise Elisabeth se naposlijetku udala za svog rođaka Louis Armanda de Bourbona, Princa od Contia 9. srpnja 1713. godine. Njeno vjenčanje bilo je dio dvostruki sporazum između dvije grane plemićke kuće Bourbon: Conti i Conde. Louis Elisabethin stariji brat Louise Henri oženio je Marie Anne de Bourbon-Conti, mlađu sestru Louise Elisabethinog muža.



Elizabeth Charlotte, Princess Palatine, druga žena Philippa I, Vojvode od Orleansa, brata Luja XIV., zapisala je u svojim memoarima i nešto o Louise Elisabeth.

''Ona (Louise Elisabeth) je vrlo šarmantna osoba i živi dokaz da su šarm i gracioznost važniji od ljepote. Kada se otrudi da bude ugodna i pristupačna nemoguće joj se oduprijeti. Njeni maniri su fascinantni; puni su nježnosti, nikada ne pokazuje svoje loše raspoloženje i uvijek se trudi biti susretljiva i ljubazna. Uvelike treba žaliti što nije u boljem, plemenitijem društvu jer ona je iznimno dobra, ali pokvarena utjecajem lošeg društva. Muž joj je ružna budala, loše odgojen i prepun loših manira koje su joj nažalost stalno pred očima te su je učinili korumpiranom i neopreznom za svoj ugled. Njeno je ponašanje posebno ugodno za strance, naročito Bavarce od kojih su se mnogi, posebno Grof Ragotzky, zaljubili u nju, ali njeno ih je neprestano koketiranje zgadilo i ostavilo bez riječi.

Svog muža ne voli, a to i ne može, ne toliko zbog njegovog ružnog lica koliko zbog lošeg karaktera. Ne samo da je odvratan, nego mu je i lice gotovo zastrašujuće ružno. Čak mu je i priprijetila stavivši muškete i mačeve pokraj kreveta obećavši mu da će ga, ako se opet pojavi sa svojim pištoljem, upucati puškom ili ga ubosti mačem.''



Njena kćer Louise Henriette de Bourbon koja je nažalost umrla mlada 1759. godine.

Louise Elisabeth nije bila vjerna svom muža, a njena ga je nevjera učinila još gorim te nije prezao fizičkom nasilju da je ona jadna u nekoliko navrata morala posjetiti liječnika zbog ozljeda koje joj je nanio. U jednom je trenutku Louise pobjegla od muža i vratila se živjeti s majkom. Na svu sreću, Louise Armand je umro 1727. u dobi od trideset i jednu godinu. Louise Elisabeth i Armand imali su petero djece od kojih je samo dvoje preživjelo do odrasle dobi, bili su to sin Louis François, Princ od Contia i kćer Louise Henriette de Bourbon.

Upravo je Louise bila ta koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. Na balu u veljači 1744. godine povodom vjenčanja Louisa, Dauphina i Španjolske Infante, ponosna kakva je bila, razbijesnila se jer ju nitko nije prepoznao. Ovu je uslugu napravila kralju u nadi da će joj pomoći oko velikih dugova što je on velikodušno i napravio.

Umrla je 27. svibnja 1775. u dobi od nepune osamdeset i dvije godine u svojoj palači Hotel de Conti.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće

Vivien Leigh rodila se na današnji dan prije točno sto godina - 5. studenog 1913. godine. Možete li vjerovati da se glumica koja je utjelovila Scarlett O'Haru rodila u doba Titanik mode, odrastala u doba Prvog svjetskog rata a teenagerka bila u Ludim dvadesetima.



Vivian Mary Hartley rodila se u Darjeelingu, Indija, koji je tada bio pod britanskom vlašću. Majka ju je odmalena upoznavala sa književnim djelima Hansa Christiana Andersena, Lewisa Carrolla i Rudyarda Kiplinga te pričama iz Grčke i Indijske mitologije i tako je kod male Vivien razvila zanimanje za kulturu i umjetnost. S preseljenjem u Veliku Britaniju 1931. godine Vivian upisuje Akademiju dramskih umjetnosti. Filmski prvijenac joj je film Things Are Looking Up, ali u prvim je godinama ostvarivala uspjehe većinom u kazališnim ulogama. U to vrijeme ime mijenja iz Vivian u Vivien a prezime mijenja u Leigh, po srednjem imenu tadašnjeg partnera Herberta Leigha Holmana s kojim je imala kćer Suzanne.





Laurence Olivier i Vivien Leigh počeli su aferu na snimanju filma Fire over England 1938. godine, iako je on tada još bio oženjen glumicom Jill Esmond. Vivien je jako voljela Laurenca a zajedno su proveli čak dvadeset godina. Jednom je prilikom izjavila da bi radila živjela jedan kratak život sa Laurencom, nego se suočila sa dugim životom bez njega. Službeno su u braku bili od 1940. do 1960. godine a u tom su periodu snimili nekoliko filmova i glumili u mnogo kazališnih predstava kao ljubavni parovi Romeo i Julija, Hamlet i Ofelija, Cezar i Kleopatra.

Vivien je preferirala glumu u kazalištu od glume u filmovima, a također je i više cijenila drame od komedija jer je smatrala dramske uloge težim za izvedbu. Poznata je po širokom opusu Shakespearovih likova poput Titanije, Julije, Ofelije, Lady Mackbeth, Queen Anne i Anne Boleyn. Često je glumila i u filmovima smještenim u povijest poput Ane Karenjine, Fire over England i Prohujalo s Vihorom. Dva Oskara osvojila je upravo za uloge ''južnjačkih ljepotica'' Scarlett O'Haru u filmu Prohujalo s vihorom i Blanche DuBois u filmu Tramvaj zvan čežnja.





Početkom 1938. godine Vivien je pročitala roman Prohujali s vihorom i instantno zaključila da mora dobiti ulogu Scarlett O'Hare. Svojim ambicioznim pristupom i igrom sudbine dobila je ulogu. Još prije toga je dala izjavu novinama ''Ja ću biti Scarlett O'Hara, ali Laurence neće biti Rhett Butler. Čekajte i vidjet ćete !'' I zaista, brzo je dobila ulogu iako su je prvotno smatrali izvrsnom glumicom, ali im je djelovala previše britanski. Vivien se divno uklopila u ulogu Scarlett; kao da je napisana upravo za nju.

Tijekom snimanja filma Prohujali s vihorom Vivien je imala dvije glavne brige: kako da odglumi što bolje i kako da preživi sve to vrijeme bez Laurenca koji je u to vrijeme bio u New Yorku. Kada je jednom prilikom nazvala Laurenca rekla mu je kako više nikada neće glumiti u nijednom filmu i kako prezire i mrzi glumu u filmovima. Bilo je očito da je preferirala glumu u kazalištu.





Godine 1940. otišla je na audiciju za Hitchcockov film Rebecca. Ulogu nije dobila zato što nije djelovala dovoljno ''iskreno, mlado i nevino.'' Mnogi su primijetili da nije bila entuzijastična u vezi uloge sve dok Laurence nije dobio glavnu mušku ulogu. Iste godine Laurence je glumio u filmu Ponos i predrasude, a Vivien su odbili ulogu Elizabeth Bennet. U to vrijeme Laurence je dobio ulogu Heathcliffa u Orkanskim visovima, a Vivien, koja je bila zainteresirana za ulogu Catherine, ponudili su samo popratnu ulogu Isabelle. Vivien je na to odgovorila sa ''Ako ne mogu glumiti Catherine, ne želim glumiti nijednu drugu ulogu.''

Ako već nisu mogli biti par na filmu, nadoknadili su to na pozornici u Shakespearovim predstavama. Bezbroj puta su igrali ulogu Julije i Romea, Cezara i Kleopatre te Hamleta i Ofelije. Vivien je patila od bipolarnog poremećaja koji je uzrokovao nagle i trenutne promjene raspoloženja pa je rad s njom u kazalištu često bio težak. Jednom je prilikom upravo pred odlazak na pozornicu bez razloga počela histerizirati i vikati. Laurence ju je nato ošamario, a ona mu je uzvratila i počela vikati na njega. Laurence je kasnije komentirao da je u to vrijeme ''izgubio Vivien.''





Meni su najdraži filmovi Viviene Leigh naravno Prohujali s vihorom, Tramvaj zvan čežnja,Fire over England i Ana Karenjina. Vivien mi je jedna od najdražih glumica nedvojbene ljepote i talenta. U to sam se uvjerila promatrajući njene geste, podizanje obrva i prodorne poglede ispod tankih obrva, pokrete ruku; u filmu Prohujali s vihorom čak se i instantno zarumenila na Rhettove riječi. Bila je vrlo ambiciozna, ozbiljna, ustrajna, profesionalna, drugačija i uvijek je davala sve od sebe.

Njen perfekcionizam i profesionalnost upravo su pridonijeli njenoj propasti. Uvijek se maksimalno trudila i bila je duboko pogođena svakom kritikom, pa i onom najmanjom. Ponekad su na njen račun stizale kritike da je njen jedini dar ljepota, a da je gluma tek popratna. Njoj su posebno smetale ovakve kritike i uvijek se trudila glumiti što raznovrsnije uloge ne bi li dokalazala svoj, po meni neupitljiv, glumački talent.

Oznake: La femme, Vivien Leigh

Maria Feodorovna bila je zanimljiva ličnost koja svakako zaslužuje svoje mjesto na mome blogu. Osim njene ljepote, inteligencije i dobre naravi poznata je i po velikoj ljubavi prema umjetnosti.



Rođena je 25. listopada 1759. godine kao Sofija Dorothea od Wurttemberga u Stettinu, tadašnjoj Prusiji kao kći Friedricha II. Eugena, Vojvode od Wurttemberga i Friederike Dorothee od Brandenburga-Schwedta. Bila je najstarije od osmero djece.

Njeno obrazovanje bilo je i više nego dobro i cijeloga života je voljela umjetnost. U dobi od šesnaest godina govorila je njemački, talijanski, francuski i latinski jezik. U dobi od sedamnaest godina već je bila visoka i zaobljena, rumenih obraza i vedre puti. Bila je jaka, ali nježna, mudra, ali naivna. Odgojena je po francuskoj modi, što je tada bio običaj u svim europskim zemljama, ali sa jednostavnošću buržoazije. Obiteljske vrijednosti cijenile su se više od svega.

Godine 1773. bila je u krugu princeza koje su bile potencijalne mlade za ruskog prijestolonasljenika Paula I. No, ona tada nije imala ni punih četrnaest godina, pa je umjesto nje odabrana Wilhelmina Louisa od Hessea-Darmstadta, koja je bila prikladnije dobi. Tri godine kasnije Wilhelmina umire nakon dugog i bolnog poroda, a Paulu, koji ostaje udovac predlažu da oženi Sofiju Dorotheu.



Paulova majka, ruska carica Katarina II. bila je oduševljena ovom idejom. Sa Sofijom je dijelila ne samo isti način obrazovanja već i porijeklo te grad rođenja. Sofijin otac Friedrich ugovorio je brak a ona je zatim pozvana u Berlin kako bi se susrela sa budućim mužem. Susreli su se prvi puta na svečanoj večeri. Sofija je brzo primijetila Paulovu ozbiljnost pa su proveli večer razgovarajući o geometriji. Već sljedećeg dana povjerila se prijateljici da je ludo zaljubljena. Paul je također bio impresioniran, svojoj majci je u pismu napisao ''Sofija je visoka, lijepo oblikovana, inteligentna, dosjetljiva i nimalo sramežljiva.

Po dolasku u Sankt Peterburg preobratila se na pravoslavlje, ime promijenila u Maria Feodorovna i dobila titulu Velike nadvojvotkinje. Vjenčanje je održano 26. rujna 1776. godine.



Unatoč Paulovom teškom karakteru Maria ga je jako voljela i bila je zadovoljna svojom sudbinom. Carica Katarina II. bila je očarana Mariom, barem ispočetka. U pismu je napisala prijateljici ''Priznajem ti da sam zaluđena ovom šarmantnom princezom, uistinu zaluđena. Ona je točno ono što sam željela za svoga sina; figura nimfe, put ljiljana i ruža, najljepša koža na svijetu, visoka i lijepo građena; ona je zahvalna a slatkoća, dobrota i čednost sjaje iz njenog lica.

Njihovi odnosi su se kasnije zaoštrili. Maria je, posve prirodno, stala na stranu svoga muža u gorkom i zajedljivom odnosu između njega i njegove majke carice. Marijina dobra namjera samo je pogoršala odnose između njih dvije.



U prosincu 1777. godine Maria je rodila prvo dijete i to sina, budućeg cara Alexandra I. Katarina je dijete uzela pod svoju skrb samo tri mjeseca kasnije, a roditeljima je dopustila samo mjesečni posjet. U travnju 1779. godine Maria je rodila još jednog sina a carica je napravila to isto. Ovo je izazvalo nezadovoljstvo kod Marie i Paula, ali nisu imali izbora. Carica je Mariji povodom rođenja prvog djeteta darovala palaču Pavlovsk. Marija se kasnije zabavljala uređivajući interijere ove palače i time stvorila jedno od najljepših imanja u Rusiji.



Maria Feodorovna bila je visoka, svježa i svjetle puti, ali i vrlo kratkovidna. Voljela je ceremoniju i raskoš povezanu s dvorskim životom. Imala je istančan ukus za raskošne stvari i strastveni interes za dvorske intrige. Bila je osobito ustrajna u dvorskoj etiketi, a svoj je visoki položaj pokazivala tako što je cijeli dan neumorno provodila u teškoj i nezgrapnoj dvorskoj haljini, a istu je strogu etiketu nametala i svojim dvorskim damama.

Voljela je red i pravilnost, a jedna od osobina neobičnih za njen rang bila je štedljivost, no ipak, ona je došla iz velike obitelji koja je dugo vremena bila tek manji ogranak loze Wurttemberg. Njen blagi temperament i strpljenje bili su ključni u očuvanju skladnog braka. Njezina štedljivost odrazila se u tolikoj mjeri da nije prezala odjevati haljine Paulove pokojne supruge.

Posebno je istaknuta bila njezina ljubav prema umjetnosti, bila je vješta u slikanju akvarelom, znala je gravirati, kreirati kameje i izrađivati ih od dragog kamenja, a nije prezala ni od ručnog rada. Bila je također i ljubitelj glazbe i hortikulture; obožavala je razno cvijeće i biljke. U palači Pavlovsk okupila je književne krugove i organizirala predstave koje su oduševljavale njenog muža. Uz sve to našla je vremena za dobrotvorni rad. Osnovala je mnoge škole, davala novac u dobrotvorne svrhe i otvorila glazbenu školu za slijepe osobe, a k tome i financirala slijepu glazbenicu Charlottu Serling.

Mudra, energična, ozbiljna i odlučna vječno se ponosila vrlinama koje su carici Katarini nedostajale. Nikada nije propustila priliku da pokaže kontrast između svojih vrlina i caričinih mana.



Godine 1781. Maria i Paul su zatražili caricu da proputuju zapadnom Europom. U rujnu su krenuli na putovanje koje je trajalo nešto više od godinu dana pod pseudonimom grof i grofica Severny. Proputovali su Poljsku, Austriju, Italjiu, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, ali Pariz ih je najviše impresionirao. Zapravo, 8. lipnja 1782. godine na Versaillesu je u čast njihova dolaska održan maskirani bal kojemu je prisustvovala i Marie Antoinetta. U Austriji su posjetili Josepha II. koji je Mariu usporedio s njenim mužem; kao jaku i odučnu ženu. U povratku u Sankt Peterburg svratila je u Wurttemberg da posjeti svoje roditelje.



Obitelj Marie Feodorovne i Paula I.

Već sljedeće godine rodila se njihova prva kći Alexandra, a sljedit će je još pet kćeri. Godine 1796. carica katarina umire, a Maria time napokon dolazi na svjetla pozornice. Paulova afera sa mladim dvorjankama privremeno je poljuljala njihove odnose, ali Maria mu je oprostila jer ga je uistinu voljela. U ožujku 1801. godine Paula su ubili konspiratori koji su upali u njegovu odaju i ubili ga nakon što je odbio abdicirati.

Njihov sin Alexander nasljedio je prijestolje, a Maria je na svim svečanostima hodala uz njega držeći ga za ruku. Time je uvela novo ceremonijalno pravilo specifično za ruski dvor; carica udovica bila je važnija od žene trenutnog monarha. Ova je ceremonija posebno ljutila Alexandrovu ženu Elisabethu Alexeievnu. Njegovala je tople odnose sa svih desetero djece koja uključuju Alexandra, Konstantina, Alexandru, Elenu, Mariu, Katarinu, Olgu, Annu, Nicholasa I. i Michaela.



Ostatak života posvetila je osnivanju škola, posebno za žene, te dobrotvornom radu. Maria Feodorovna navodila se kao uzor za sve buduće ruske princeze zbog svoje dobrote, odlučnosti i čvrstog karaktera. Njena svježa i jaka građa osigurala joj je mladolik izgled i u zadnjim godinama. Umrla je u palači Pavlovsk 5. studenog 1828. godine u dobi od šezdeset devet godina.

Oznake: La femme, Maria Feodorovna, rusija, Palača Pavlovsk, 18. stoljeće

Anne od Austrije bila je majka Luja XIV., Kraljica Francuske i Navarra po braku te portugalska i španjolska infanta po rođenju.



Anne se rodila 22. rujna 1601. godine u Valladolidu, Španjolska kao dijete Philipa III. od Španjolske i Margarete od Austrije. Iako se rodila u Španjolskoj, uvijek su joj se obraćali s titulom Anne od Austrije jer su vladari Španjolske pripadali Habsburgovcima, odnosno austrijskoj lozi.

Odrasla je jako bliska sa svojim roditeljima koji su bili vrlo religiozni. I ona je bila odgojena u religioznom duhu a često su je vodili u posjete samostanima dok je bila dijete. Godine 1611. njena je majka umrla pri porodu. Unatoč velikoj tuzi, Anne se brižno nastavila brinuti za mlađu braću i sestre koji su je iz ljubavi nazivali majkom.



U dobi od dvanaest godina zaručila se sa Lujem XIII. Njen joj je otac poklonio miraz od 500,000 kruna i mnogo dragulja i nakita. Postojala je sumnja da će Luj rano umrijeti, a u tome bi se slučaju Anne vratila u rodnu zemlju zajedno sa mirazom, svim nakitom i odjećom. Dana 24. studenog 1615. godine Anne i Luj su se vjenčali putem proksija u Burgosu, dok se Annin brat Philip IV. istoga dana vjenčao putem proksija sa Elisabeth od Francuske, Lujevom sestrom, u Bordeauxu. Ovi su brakovi sklopljeni kao nastavak tradicije cementiranja mira između te dvije zemlje; tradicija koja je počela još 1559. godine brakom Philipa II. od Španjolske i Elisabeth od Valois.

Anne i Luj, oboje četrnaestogodišnjaci, bili su prisiljeni konzumirati brak no Luj je ignorirao svoju novu ženu. U isto vrijeme, njegova se majka Marie de' Medici nastavila ponašati kao jedina kraljica Francuske, posve izostavljajući mladu Anne iz priče. Anne je pritom nastavila živjeti sa svojim španjolskim dvorskim damama po španjolskoj etiketi, nikada nije svladala francusku. Unatoč tome u mladosti je opisana kao živahna i ljupka.



Anne je bila izvrsna jahačica, a tu je kvalitetu prenijela i na Luja XIV.

Godine 1617. Luj je zamijenio sve njene španjolske dvorske dame sa francuskima te ju prisilio da se odijeva po francuskoj modi. Dvije godine kasnije Anne i Luj su napokon postali pravi muž i žena, a on je čak pokazao i osjećaje prema njoj jer se jako brinuo kada je bila bolesna.

Nakon što je prošla nekoliko pobačaja, godine 1635. Francuska je objavila rat Španjolskoj; još je jedna briga sada bila na njenom umu. Nakon što su je uhvatili u korespondiranju sa bratom Philipom IV. stavljena je pod nadzor koji je sprijčio njeno preprijateljsko ponašanje prema bratu.



Začudo, u ovom okruženju nepovjerenja kraljica je ponovno bila trudna, a ovu su činjenicu mnogi tračevi pripisali jednoj olujnoj noći u kojoj je kralj, nemogavši putovati u Saint-Maur, prenoćio u odaji svoje žene. Dana 5. rujna 1638. godine rodio se Luj XIV. koji će naposlijetku osigurati dinastiju Bourbon. Anne je često Luju XIV. tepala da je došao ''od boga'' jer je stigao kao prvisin i živorođeno dijete nakon dvadeset i tri godine braka.

Već 21. rujna 1640. godine rodio se i drugi sin Philippe I,Vojvoda od Orléansa, kasniji osnivač moderne loze de Orleans. Philippova prva žena bila je njegova sestrična Henrietta od Engleske.



Anne sa svoja dva sina.

Početkom 1643. godine Luj XIII. umire, a Anne postaje regent, unatoč suprotnim željama posljednje volje njena muža. Pariški parlament podsjetio je na posljednju želju Luja XIII. kojompetogodišnji Luj XIV. postaje kralj. Unatoč tome, Anne je bila vrlo bliska sa Lujem XIV. a tu će bliskost održati do kraja života. Luj XIV. je od majke naslijedio strast prema kazalištu, glumi i jahanju.



Anne u kasnijim godinama; nikada nije izgubila ljubav prema veličanstvenom nakitu a posebno je voljela narukvice koje su naglašavale poznatu ljepotu njenih ruku.

1659. godine rat sa Španjolskom završava, a već sljedeće godine mir je zacementiran brakom Luja XIV. i Annine nećakinje Marie Therese od Španjolske. Godine 1661. njen prvi unuk je rođen - Louis, budući Grand Dauphin. Nedugo poslije toga Anne se povlači u samostan Val-de-Grace u kojem i umire 20. siječnja 1666. godine od raka dojke.

Oznake: La femme, Anna od Austrije

Maria Elisabeth rodila se 13. kolovoza 1743. godine kao šesto dijete i treća kći Marije Terezije koja je preživjela do odrasle dobi. Tijekom mladosti je smatrana atraktivnom i najljepšom među sestrama. Samim time bilo je logično da će joj pripast najbogatiji i najcjenjeniji monarh Europe, ipak je bila najreprezentativnija od svih sestara. Na dvoru su je često zvali koketuša a to je posebno ljutilo njenu majku.

No, u periodu između 1756. i 1763. godine, kada bi se trebao pojaviti potencijalni udvarači, nije bilo puno prilika dostojnih položaja lijepe nadvojvodkinje. Godine 1768. francuski kralj Luj XV. koji je nedavno postao udovac zanimao se za Elisabethu. Tako bi i Elisabeth i njena mlađa sestra Antoaneta bile kraljice Francuske jedna poslije druge a to bi učvrstilo veze između Francuske i Austrije.



Nažalost, Elisabeth je dobila velike boginje i, iako je preživjela, nosila je posljedice u obliku ožiljaka cijeloga života. To je bio jedan od razloga zašto brak nikad nije bio realiziran, drugi razlog bila je Madame Du Barry kojoj nije bilo ni na kraj pameti dijeliti kralja s drugom ženom.

Tako je Elisabeth ostatak života provela sa starijom sestrom Mariom Annom koja se nikada nije udala zbog fizičkog nedostatka; grbe na leđima. Elisabethu su u krugu obitelji zvali Liesl. Elisabeth nikada nije preboljela gubitak svoje ljepote pa je s vremenom postala ciniučna, ohola i zajedljiva.



S dolaskom Josepha II. na vlast sve su žene, pa tako i ona, bile zamoljene napustiti dvor koji je postao mjesto političkih okupljanja a ne ceremonije. Tako se pridružila sestri Mariji Anni u samostanu za plemenite dame u Innsbrucku. U tom je samostanu boravila od 1781. do 1805. godine kada bježi natrag u Beč pred Napoleonovom vojskom.

Dana 22. rujna 1808. godine umrla je u Linzu u dobi od šezdeset pet godina.

Oznake: La femme, Maria Elisabeth od Austrije, 18. stoljeće

Infanta Maria Teresa bila je prva i nikad prežaljena žena Louisa, dauphina, sina kralja Louisa XV.



Rođena je 11. lipnja 1726. godine pod punim imenom Maria Teresa Antoina Rafaela i automatski je dobila titulu Infanta. Bila je četvrto dijete i druga kći Philippa V. od Španjolske i njegove žene Elisabeth Farnese.

Netom prije njene udaje Španjolski i Francuski dvor nisu bili u baš najboljim odnosima; španjolci su se duboko uvrijedili kada su francuzi 1725. godine prekinuli zaruke Luja XV. sa Marie Theresinom starijom sestrom Mariannom Viktorijom. Luj je umjesto nje oženio Mariju Leszczynsku s kojom je naposlijetku imao sina Louisa, budućeg muža naše Marie Terese. Brak između Louisa i Marie Terese objavljen je 1739. godine nakon što se Lujeva kći Louise Elisabeth udala za Infanta Felipea, Teresinom starijeg brata. No, pod utjecajem njene dominantne majke Teresa je odlučila pričekati zreliju dob za brak.

Maria Teresa se vjenčala putem proksija 18. prosinca 1744. godine, a u siječnju sljedeće godine krenula je u Francusku. Na Versailles je stigla 21. veljače 1745., a tu je i održano službeno vjenčanje 23. veljače iste godine. Ovaj je brak trebao popraviti odnose između susjednih dvorova koji su od 1725. godine bili uzdrmani. Infanta Maria Teresa nije jedina španjolka koja se udala u Versailles; 1660. godine učinila je to i Maria Theresa udajom za Luja XIV.



Velika slavlja, balovi i gozbe održani su povodom vjenčanja. Luksuzni bal zvan Bal tisinih drvca održan je 25. veljače, a također označava i početak ljubavne afere Luja XV. i Pompadourke. Maskiranom balu prisustvovali su, između ostaloga, kralj, kraljica, njihove kćeri Madame Henriette i Madame Adelaide, Louise Henriette de Bourbon, Louise Élisabeth de Bourbon te Charlotte Aglae d'Orleans, Vojvotkinja od Modene.

Brak nije dobro počeo budući da nije konzumiran prve noći. To je mladoj dauphini donijelo veliku sramotu na dvoru i njen je položaj bio nedefiniran. Usprkos tome uspostavila je dobar odnos sa kraljem i kraljicom, a i Louis ju je uskoro zavolio. Iako je Infanta opisana kao lijepa, dostojanstvena, pobožna i dobro obrazovana, negativne primjedbe dolazile su na račun njene crvene kose. Stidljiva narav izolirala ju je od dvora kao i otvorene neprijateljstvo prema Madame de Pompadour. Maria Teresa i Louis nisu je voljeli jer je pozornost odvlačila od kraljice, njegove majke.



Louis, dauphin.

Brak je napokon konzumiran u rujnu 1745. godine i to je stalo na kraj dvorskim tračevima. Par je postao vrlo blizak i većinu su vremena provodili zajedno. Mariu Teresu Rafaelu brzo je osvojio ovaj miran, pobožan, marljiv mladić i ljubitelj glazbe koji je preferirao intimno druženje s članovima obitelji od raskošnih zabava i balova. Vrlo odan sa istančanim osjećajem za moral bio je pažljiv prema svojoj mladoj ženi.

Dana 19. srpnja 1746. Maria Teresa Rafaela rodila je kćer Marie Theresu i samo tri dana poslije 22. srpnja, umrla od posljedica. Njena smrt je duboko pogodila šesnaestogodišnjeg Louisa. Ona je u grob ponijela njihovu ljubav, a on u život tugu koja ga nikad nije napustila. Luj XV. je doslovno morao odvući svoga sina od postelje na kojoj je mrtva ležala.



Malena Marie Theresa poživjela je nešto manje od godine dana, a Louis je bio prisiljen ponovo se oženiti da osigura nasljednika dinastiji. Samo devetnaest godina kasnije i Louis je umro, pridruživši se napokon svojoj voljenoj ženi.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće

Lady Jane Grey (1537. - 12. 2. 1554.) bila je engleska aristokratkinja i devetodnevna kraljica Engleske; od 10. do 19. srpnja 1553. godine. Bila je najstarija kći Henrya Greya i Francis Brandon. Po majci bila je unuka Mary Tudor, mlađe sestre Henrya VIII., a prema tome i praunuka Henria VII. i Elizabethe od Yorka. Imala je dvije mlađe sestre, Lady Catherine i Lady Mary.



Ne zna se točno kada je rođena Lady Jane Grey. Tradicija nalaže da je rođena krajem rujna/ početkom listopada 1536. godine, no novija istraživanja pokazuju da je rođena u kasno proljeće 1537. godine.

U mladosti je stekla vrhunsko humanističko obrazovanje, bila je vješta u latinskom, grčkom, talijanskom i hebrejskom jeziku. Kroz svoj odgoj i obrazovanje postala je predana protestantkinja i jedna od najobrazovanijih žena svoga doba. Jane je preferirala knjige od lovačkih zabava i prezirala je svoj strogi odgoj, tipičan za to doba, kao surov.

Jednom učenjaku, Roger Aschamu, koji ju je zatekao kako čita Platona na grčkom povjerila se:

''Kad sam u prisutstvu oca i majke, bilo da pričam ili šutim, sjedim, stojim ili odlazim, jedem, pijem, bilo da sam tužna ili sretna, bilo da šivam, pjevam, sviram, plešem ili radim išta drugo, moram to raditi tako savršeno i spretno kao što je Bog stvorio svijet, u suprotnom me tako oštro vrijeđaju, tako okrutno prijete, štipaju i rade štošta drugo što ne želim ni spomenuti....da se osjećam kao u paklu.''



Njena majka, Frances, bila je dominantna žena koja je Jane smatrala previše nježnom te ju je željela učvrstiti redovitim batinama. Zbog nedostatka majčinske ljubavi, Jane se okrenula knjigama i usavršila svoje znanje u jezicima i umjetnosti. Rane 1547. godine Jane je poslana da živi sa Thomasom Seymourom koji je ubrzo oženio Catherine Parr, udovicu Henria VIII. koji je preminuo prije mjesec dana. Catherine je pružila Jane majčinsku ljubav koja joj je nedostajala, no već u rujnu 1548. ona umire pri porodu i Jane opet ostaje sama.

Frances je ubrzo počela tražiti muža za Jane. John Dudley, prvi vojvoda od Northumberlanda, namijenio je Jane tadašnjem kralju Edwardu VI., no on se uskoro vrlo razbolio i bilo je samo pitanje vremena kada će umrijeti. John se zatim predomislio i odlučio spojiti Jane i njegovog najmlađeg sina Guilforda. Janeini su se roditelji složili, i 21. svibnja iste godine održano je dvostruko vjenčanje; prvo između Jane i Guilforda i drugo između Guilfordove mlađe sestre, Katherine i Henria Hastingsa.

John Dudley je sve to dobro isplanirao. Treći zakon o nasljeđivanju krune, kojega je napisao Henry VIII. 1544. godine pokazuje liniju nasljeđivanja. Prvi je bio Edward VI., koji je ubrzo umro, sljedeća je bila Mary, Henrieva kći iz prvog braka i katolkinja, što ju isključuje iz nasljeđa. Treća je bila princeza Elizabetha, kći Anne Boleyn koja je pogubljena zbog preljuba i izdaje, također nepoželjna na prijestolju. Zakon je glasio da ako nijedno Henrievo dijete ne dobije nasljednika, kruna ide liniji njegove mlađe sestre, Mary Tudor, odnosno njenim nasljednicima, kćeri Frances i unukom Jane. Budući da se Jane udala za Guilforda, John Dudley nadao se da će pomoću njega kontrolirati Jane kada postane kraljica i time vladati Engleskom.



Janein i Guilfordov brak nije najbolje počeo. Jane se nije željela udavati no majka ju je prisilila, te su se ona i Guilford dogovorili da će živjeti više kao ''brat i sestra'' nego kao muž i žena. Guilford je na prvi pogled bio raskalašena pijandura koji je vrijeme provodio kartajući u krčmi, no kada su se bolje upoznati bilo je jasno da je inteligentan i iskusan mladić koji ne želi biti marioneta svome ocu. Jane i Guilford bili su savršeni par za vođenje države; ona je imala potrebno znanje a on iskustvo. Unatoč lošem početku, ubrzo su se vrlo zavoljeli.

Početkom srpnja 1553. godine umire Edward VI. koji je netom prije smrti svojom izravnom nasljednicom imenovao Jane. Ona protiv svoje volje podnosi teret krune te postaje kraljica od 10. do 19. srpnja 1553. godine.

U devet dana svoje vladavile Jane je uz pomoć Guilforda izvela pravu revoluciju. Napokon su sve svoje zamisli sproveli u djelo. Sazvali su parlament kako bi opozvali zakone označavanja prosjaka užarenim željezom, a umjesto toga vratili su zemlju i posjede, koje je Henry VIII. uteo manastirima i dodijelio plemićima, na neograničeno korištenje naroda. Kao treće željeli su osnovati škole za djecu siromašnih, koje bi poučavale ne silom i batinama, već brigom i pažnjom. Oslobodila je sve trenutne zatvorenike i počela kovati pravi srebrni šiling sa njenim likom. Poklonila je većinu svojih haljina da ''ugrije jadne i obuče neutješne.''



Northumberland je imao puno posla ne bi li zadržao svoju moć nakon Edwardove smrti. Najvažnije, morao je izolirati i uhvatiti Mary ne bi li ona okupila podršku. Čim je bila sigurna u Edwardovu smrt, Mary je napustila Hunsdon i krenula u Istočnu Angliu gdje je počela okupljati svoje pristaše. Northumberland je 14. srpnja krenuo s vojnicima iz Londona, no, u njegovoj odsutnosti Tajno vijeće darovalo je svoju vjernost Mary te ju proglasilo kraljicom. Jane je zatvorena u Londonskom Toweru zajedno sa Guilfordom. Nova kraljica, Mary, ušla je u London u svečanoj povorci 3. kolovoza a John Dudley je smaknut 22. kolovoza 1553. godine. U rujnu je parlament proglasio Mary službenom kraljicom, a Janeinu vlast ukinuo i osudio je kao otimača prijestolja.

Jane i Guilford optuženi su za veleizdaju, zajedno s njegovom braćom i nbivšim adbiskupom Thomasom Cranmerom. Suđenje se održalo 13. studenog 1553. pred specijalnom komisijom koja ih je sve osudila na smrt odsijecanjem glave. Širile su se glasine da će Mary ipak poštedjeti Janein život.

Protestantska pobuna u siječnju 1554. godine zapečatila je Janeinu sudbinu, iako ona sama nije imala nikakve veze s time. Ova pobuna izbila je zbog Maryine želje da se uda za Phillipa od Španjolske, katolika kojemu se nije svidjelo da u Engleskoj postoji i najmanji znak pobune protiv katoličanstva. Mary je morala birati između ljubavi prema Phillipu i Janeinog života.



Egzekucija je prvo predviđena za 9. veljače, no, odgođena je za tri dana ne bi li Jane dobila priliku da se preobrati na katoličanstvo. Kapelan John Feckenham posjetio je Jane i pokušao joj ''spasiti dušu'', ali ona je do samog kraja ostala vjerna protestantkinja. Unatoč tome, s kapelanom je bila u dobrim odnosima i dopustila mu je da je otprati do stratišta.

U ranim jutarnjim satima 12. veljače pogubljen je Guilford. Njegovi ostaci preveženi su ispred Janeine ćelije na što je ona briznula u plač vičući njegovo ime. Zatim su je odveli na stratište gdje je održala govor.

''Dobri ljudi, dolazim ovdje da umrem, a po zakonu sam osuđena na isto. Činjenica je doista, da sam za kraljicu bila nezakonita, no moja volja kao i volja mojega muža nije bila ponijeti teret krune, zato perem svoje ruke u nevinosti, pred Bogom i pred vama dobrim kršćanima, na ovaj dan.''

Zatim je skinula svoje rukavice i predala ih služavki zajedno sa rupčićem. Krvnika je zamolila za oprost i platila mu uz poruku ''Molim da me otpremite brzo na onaj svijet.'' Zatim si je zavezala povez oko očiju. Nije uspjela pronaći drveni blok na koji je trebala nasloniti glavu te je mašući rukama po zraku uz suze u očima govorila ''Što da učinim ? Gdje je ? Gdje je ?'' Kapelan joj je zatim položio ruke na drvo i ona je spustila glavu, zauvijek, izgovarajući pritom zadnje riječi ''Gospodine, u tvoje ruke predajem svoju dušu.''



Bila sje amo jedna u nizu tragičnih ikona koje su stradale zbog tuđih ambicija i planova. Kratki život i nasilna smrt Lady Jane inspirirali su mnoga književna, glazbena, slikarska i filmska umjetnička djela.

Oznake: La femme, Lady Jane

Jeanne Antoinette Poisson, poznatija i kao Madame De Pompadour (29.12.1721. - 15.4.1764.) bila je glavna ljubavnica kralja Louisa XV. od 1745. godine do svoje smrti.



Jeanne Antoinette Poisson, poznatija kao Reinette svojim prijateljima rodila se 29. prosinca 1721. godine kao kći Françoisa Poissona (1684-1754) i njegove žene Madeleine de La Motte (1699-1745). No, sumnja se da je njen biološki otac zapravo bio utjerivač poreza Le Normant de Tournehem, koji je postao njen skrbnik nakon što je Francois 1725. godine bio prisiljen napustiti zemlju zbog skandala s neplaćenim dugovima.

Jeanne je bila inteligentna, lijepa i profinjena. Svoje rano djetinjstvo provela je u samostanu gdje je stekla dobru izobrazbu. Kasnije se njena majka osobno pobrinula za njeno obrazovanje angažirajući nekoliko tutora koji su je učili recitirati cijele predstave napamet, svirati klavikord, plesati, pjevati i slikati. Postala je izvrsna pjevačica i plesačica, a često je nastupala u pariškom klubu de l'Entresol. Njene je tutore plaćao de Tournehem, a to je i potaknulo glasine o njegovu očinstvu.

Kada je imala devet godina majka ju je odvela gatari koja joj je predvidjela da će jednog dana vladati srcem kralja. Njena je majka povjerovala proročanstvu i zato je Jeanne dobila nadimak ''Reinette'' što znači mala kraljica.



Sa devetnaest godina udala se za Charlesa Guillaumea Le Normanta d'Etiollesa, nećaka njenog skrbnika koji je prihvatio brak i financijske poticaje koji su s njim dolazili. Kao vjenčani dar Jeanne je dobila imanje d'Etiolles koje je bilo smješteno na rubu kraljevog terena za lov u šumi Senart. Sa Charlesom je imala dvoje djece; sina koji je umro kao dijete i kćer Alexandrine-Jeanne.

Umjetnost vremena zabilježila je Jeanne kao iznimno lijepu i duhovitu ženu s malim ustima i ovalnim licem. Njen muž bio je zaluđen njome, a ona je uskoro postala proslavljena ljepotica u Parizu. Osnovala je salon u Parizu koji su posjećivali mnogi filozofi uključujući Voltairea.

Kako je postala poznata u Parizu, zapela je za oko i kralju Luju XV. Godine 1745. skupina dvorjana promovirala je njeno upoznavanje s kraljem koji je još oplakivao smrt svoje treće službene ljubavnice, vojvotkinje od Chateauroux. Jeanne je pozvana na maskirani bal koji se održao u palači Versailles 25. veljače 1745. godine. U ožujku je već postala kraljeva službena ljubavnica i dobila je odaju točno ispod njegove. Sedmog svibnja proglašeno je službeno razdvajanje između nje i njenog muža.



Da bi bila prezentirana na dvoru bila joj je potrebna titula. Kralj je kupio titulu Markize De Pompadour i dodijelio joj imanje i grb, a time ona postaje Madam De Pompadour. Četrnaestog rujna iste godine službeno je predstavljena dvoru. Ubrzo je svladala složenu dvorsku etiketu. Njena majka je umrla na Božić te godine i nije doživjela daljnje uspjehe svoje kćeri kao jedine i službene kraljeve ljubavnice.

Jeanne nije imala direktan utjecaj na politiku doba, ali je bila važna za sve ''iza kulisa''. Na dvoru je imala mnogo neprijatelja koji nisu mogli povjerovati da bi se kralj družio sa ženom nearistokratskog podrijetla. Njena važnost na dvoru bila je tako velika da se 1755. godine austrijski diplomat Wenzel Anton Kaunitz njoj obratio da intervenira u pregovorima koji su doveli do Versajskog ugovora. To je bio početak diplomatske revolucije koja je ponovno ujedinila Austriju i Francusku kao saveznike.

Zbog ovih promijenjenih saveznika, Europske sile ušle su u Sedmogodišnji rat u kojem su se Austrija, Francuska i Rusija borile protiv Prusije i Engleske. Francuska je iz rata izašla teritorijalno smanjena i gotovo bankrotirana. Pobjede Britanije u ratu potisnule su Francusku kao vodeću kolonijalnu silu, a ta je uloga sada zapala Engleskoj - za ovaj se događaj okrivaljavala sama Pompadourka.



Postoje više razloga Jeanninog dugotrajnog utjecaja nad Lujem. Kao prvo, Jeanne je uspostavila srdačan odnos sa Mariom Leszczynskom, Lujevom ženom. Prijašnje su ljubavnice ignorirale kraljicu, ali Pompadourka je shvatila da će pokazujući poštovanje prema kraljici smanjiti Lujev osjećaj krivnje i zbližiti ga s vlastitom djecom.

Kao drugo, trudila se unijeti radost u melankoličan život kralja; pratila ga je u lovu i igrala karte s njime. Također je organizirala zabave i predstave koje su ga oduševljavale.

Naposlijetku, Jeanne je konstantno podsjećala kralja na svoju ljepotu naručivanjem portreta kod svog omiljenog slikara Bouchera koja je naglašavao njenu ljepotu a umanjivao starenje.



Pompadourka je bila uspješna žena s okom za rokoko interijere. Bila je odgovorna za osnivanje tvornice porculana Sevres, jedne od najpoznatijih u Europi. Osobito se zanimala za književnost a Voltairea je upoznala još prije nego li je postao poznat. Ona i kralj voljeli su životinje, a dvor je bio pun psića, mačaka i ptica. Jeanne je imala malog psića, a Luj angora mačkicu.

Nakon rata za austrijsko naslijeđe ekonomija je bila u slomu, a ona je vukla sve više resursa na dvor. Njen utjecaj nad Lujem samo je rastao 1750.ih, te joj je čak dopuštao odlučivanje o vrlo važnim pitanjima od vojske do vanjskih poslova.

Madame de Pompadour bila je živahna i dosjetljiva osoba. Planirala je zdanja poput Petit Trianona. Zaposlila je vrsne trgovce koji su oblikovali kineske vaze i vrčeve od srebra sa rokoko ornamentima. Brojni drugi obrtnici, kipari i slikari bili su zaposleni poput Jean-Marc Nattiera i François Bouchera. Štoviše, branila je prvu enciklopediju koju je napisao Denis Diderot.



Madame je pretrpila dva pobačaja, 1746. i 1749. godine i tražila je kralju mlađe ljubavnice koje bi ju zamijenile. Iako su bili ljubavnici samo do 1750. godine, ostali su prijatelji sve do njene smrti od tuberkuloze 1764. u četrdesetdrugoj godini.

Čak su se i njeni neprijatelji divili njenoj snazi tijekom zadnjih bolnih tjedana. Voltaire je napisao ''Vrlo sam tužan zbog smrti Madame de Pompadour. Ja sam joj bio zahvalan i tugujem iz zahvalnosti. Čini se apsurdno da starica iz doba 'antike', koja jedva hoda, i dalje živi dok prekrasna žena usred uspješne karijere mora umrijeti u dobi od četrdeset dvije godine.''

Ipak, u trenutku smrti, mnogi su neprijatelji odahnuli jer je ona javno smatrana krivcem za Sedmogodišnji rat. Gledajući kišu pri odlasku lijesa svoje ljubavnice iz Versaillesa kralj je rekao ''La marquise n'aura pas de beau temps pour son voyage.'' (Markiza neće imati dobro vrijeme za putovanje.)



Madame de Pompadour ostavila je traga te inspirirala kasniju umjetnost. Klasičan ružičasti Serves porculan nazvan je ''rose de Pompadour'', a popularna frizura i vrste potpetica nazvane su prema njoj. Madame je jako voljela šampanjac i čaša za šampanjac je navodno oblikovana prema njenoj dojci. Ona je znala reći da je šampanjac jedino vino poslije kojeg žena ostaje lijepa.

Nakon smrti spjevan joj je epitaf: «Ovdje leži ona koja je 15 godina bila djevica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica.»

Oznake: La femme, Madame de Pompadour, Versailles, 18. stoljeće

Velika kneginja Olga Nikolajevna (15. studeni 1895. - 17. srpanj 1918.) bila je najstarija kći Nikolaja II. i njegove žene Aleksandre.



Olga je imala tri sestre: Tatjanu, Mariju, Anastaziju i brata Alekseja. Njena prabaka po majci bila je kraljica Viktorija. Olgu su većinom zvali po nadimcima ''Olishka'' i ''Olya''. Olga je bila najbliža sa sestrom Tatjanom; one su dijelile sobu, odijevale se isto i na dvoru su bile poznate kao ''veliki par''. Kao i njena braća i sestre odgajana je skromno i jednostavno; spavali su na tvrdim krevetima, osim ako su bili bolesni, i svako su se jutro kupali u hladnoj vodi.



Od ranog djetinjstva bila je poznata po suosjećajnosti i želji da pomogne drugima, ali također i po temperamentnosti, iskrenosti i ćudljivosti. Njeni tutori opisuju je kao pametnu, snalažljivu i samoinicijativnu djevojčicu brzog shvaćanja. Tijekom jednog sata povijesti zaključila je da joj je drago što živi u današnje doba, a ne u prošlosti kada su ljudi bili okrutni. (Ova je primjedba ironična s obzirom na zatočeništvo Romanovih i način na koji su smaknuti.) Olga je voljela čitati i za razliku od svojih sestara uživala je u učenju i zadaćama.

Prema njenoj guvernanti, Olga nije razumijela vanjski svijet zato što je živjela zaštićeno i zatvoreno. Ona i njene sestre nisu shvaćale vrijednost novca. Mlada Olga jednom je pomislila da joj je trgovac šeširima koji je posjetio njihovu palaču došao pokloniti šešir.



Zbog svoje tvrdoglavosti nije se naročito slagala sa majkom koja je od nje očekivala da bude mirna i poslušna. S druge strane, oca je idealizirala te je nosila ogrlicu sa likom svetog Nikole. Kao i njene sestre uživala je u plivanju i tenisu a posebno u dugim ljetnim šetnjama s ocem.

Njenu temperamentnost zapazili su i na dvoru ''sa sedamnaest godina bila je prava šiparica (flapper)'' pozivajući se na njene grube manire i naklonost razigranim igrama.

No, kako je postala zrelija, inspirirana svojim religioznim odgojem, počela je pomagati siromašnima i pridružila se Crvenom križu. Na dvoru je zatim zapamćena kao ''dobra, s gotovo anđeoskom ljubaznošću.''



Olga je imala kestenjastu kosu, jarko plave oči, okruglo lice i uzdignuti nosić. Smatrana je manje lijepom od Tatjane i Marije iako se njen izgled poboljšao kako je odrastala ''Kao dijete bila je obična, sa petnaest bila je lijepa.'' ''Bila je nešto viša od prosječnog, svježeg tena, dubokih plavih očiju, s mnoštvo svjetlih kestenjastih lokni i lijepih ruku.''



U isto doba kada je mlada Olga uživala u nevinom koketiranju, društvo je šuškalo o njenom budućem braku. U studenom 1911. održan je bal u čast njenog šesnaestog rođendana i ulaska u društvo. Njena kosa je podignuta po prvi puta a njena prva balska haljina bila je ružičaste boje. Roditelji su joj poklonili dijamantni prsten i ogrlicu sa dijamantima i biserima za rođendan kao simbol da je postala mlada žena.

Kao njene potencijalne muževe nabrajalo se Edwarda VIII. kao i Aleksandra od Srbije, no Olga se željela udati za rusa i ostati u domovini. Jedna od njenih prvih ljubavi bio je Pavel Voronov, mladi oficir no, on se kasnije oženio i zaboravio na Olgu. On je na slici dolje:



Vrijeme prvog svjetskog rata bilo je najtužnije doba Olgine mladosti kada se prvi put susrela sa nasiljem i stradavanjem. Zajedno sa sestrama požrtvovano se brinula za vojnike, no njene senzibilne, ćudljive živce ubrzo su uništili loši uvjeti, rat i umirući ljudi. Odustala je od njegovanja vojnika i posvetila se nadgledanju bolnice jer je sama postala ''premorena, anemična i nervozna.''

Olga je dobro poznavala političko i financijsko stanje države za vrijeme rata i revolucije. Također je znala koliko je ruski narod mrzio njenu majku i oca. Čini se da je bolje razumjela situaciju u cjelosti od svih drugih, pa čak i svojih roditelja. Slutila je gorku sudbinu koja im predstoji, a posljedice su bile tuga i zabrinutost.

Uhićeni su tijekom Ruske revolucije i zatočeni u svom domu u Carskom selu. Sestre su dobile ospice, a Olga i upalu pluća. Atmosfera je bila grozna, a neizvjesnost nepodnošljiva. Olga je zapala duboko u depresiju i znatno je oslabila. ''Bila je mršava, blijeda i djelovala je bolesno.'' prisjećao se jedan od čuvara.

S preseljenjem u Ekaterinburg, sudbina im je postala neizbježna. S noći 16./17. srpnja svih sedam članova obitelji je pogubljeno.



Njeni čuvari prisjećaju se da je ponekad šetala vrtom ''gledajući sjetno u daljinu, svjesna događaja koji će slijediti...''

Oznake: La femme, Olga Nikolajevna Romanov

Penelope Rich, Lady Rich bila je prominentna ljepotica Elizabetanskog dvora. Opisana je kao iznimno lijepa žena zlatnih kovrča i tamnih očiju, a bila je i darovita pjevačica i plesačica na dvoru te multilingualna; uz engleski je tečno pričala francuski, španjolski i talijanski.



Penelope Rich (siječanj 1563. - 7. srpanj 1607.) rođena je pod imenom Penelope Devereux u dvorcu Chartley u Staffordshireu. Bila je najstarija kći Waltera Devereuxa, prvog grofa od Essexa i Lettice Knollys čiji su roditelji bili Francis Knollys i Catherine Carey. Catherine Carey bila je kći Mary Boleyn i Williama Careya, iako se nagađa da je njen otac možda bio i sam Henry VIII.

Penelope je stigla na engleski dvor u siječnju 1581. godine i odmah oduševila prisutne svojim šarmom. Protiv svoje volje 10. siječnja iste godine udala se za Roberta Richa s kojim je naposlijetku imala sedmero djece.



Vrlo lijepa i šarmantna kakva je bila postala je muza pjesnicima elizabetanskog dvora. Inspirirala je Philipa Sidneya da napiše sonet Astrophel and Stella. Philip je sebe utkao u ulogu Astrophela a Penelopu u ulogu Stelle. No, Philip i Penelopa nisu bili samo prijatelji, vladale su glasine da se tu krije nešto više. Sidney je umro 1586. godine u bitci kod Zutphena, a Penelopin je brat zatim oženio Sidneyevu udovicu Frances. Penelope je otpjevana u mnogim sonetima dvorskih pjesnika zato što je u to vrijeme njen brat doživio veliki uspon na dvoru.

Novopečeni dvorski pjesnik Richard Barnfield anonimno je izdao svoj prvi rad Odana pastirica u studenom 1594. godine i posvetio ga Penelopi.

Bartholomew Yong posvetio je svoj prijevod Jorge de Montemayorove ''Diane'' Penelopi, a pjesnici John Constable i John Davies of Hereford pisali su sonete u njeno ime. Charles Tessier je svoju zbirku pjesama ''Le premier livre de chansons'' posvetio ''Madame Riche'', pohvaljujući time njen glazbeni ukus a John Downland je skladbu "My Lady Rich's Galliard" napisao u njenu čast.

Unatoč njenom zadivljujućem šarmu i obožavanjima na dvoru, brak je bio prilično nesretan pa je Penelope započela tajnu aferu sa Charlesom Blountom, Barunom od Mountjoya. Njen muž nije poduzimao ništa za života njezina brata budući da je on bio kraljičin miljenik.

1601. godine njen je brat osuđen na smrt zbog izdaje, a muž izbacuje nju i njenu nezakonitu djecu iz kuće. Penelope se zatim uselila kod ljubavnika i oni su započeli javnu vezu. Kada je James I. 1603. godine naslijedio prijestolje, Charles Blount je dobio titulu grofa od Devonshirea. Penelope dobiva vrlo važnu ulogu na dvoru; služila je kao prva dama u ložnici kraljice Anne od Danske. Plesala je u ulozi nimfe u Ben Jonsonovoj predstavi ''Maska crnila''.

1605. godine Penelopin muž tražio je razvod a ona je u tome vidjela priliku da se uda za Charlesa i legitizira djecu koju je imala s njim. Razvod je odobren, ali njene želje nisu. Ona se svejedno udala za Charlesa u privatnoj ceremoniji no to je značilo sramotu te su oboje protjerani s dvora. Penelope i Charles su nastavili živjeti kao muž i žena zajedno s njihovom djecom sve do njegove smrti nekoliko mjeseci kasnije. Blount je umro 3. travnja 1606. a Penelope 7. srpnja 1607. godine.

Oznake: La femme

Zbog interesa jedne čitateljice odlučila sam napisati još zanimljivosti o Georgiani, a to ću ubuduće napisati i za sve ostale modne ikone.

Georgiana Cavendish, vojvotkinja od Devonshirea ( djevojački Spencer, 7. lipnja 1757. - 30. ožujka 1806. ), bila je prva žena petog vojvode od Devonshirea, i majka šestog vojvode od Devonshirea. Princeza Diana je bila Georgianina pra-pra-pra nećakinja.



Georgiana je bila je poznata ljepotica i član visokog društva u Londonu, a oko sebe je okupljala književne i političke figure svoga vremena. Ona je također bila veliki politički aktivist u doba kada je za prava žena bilo još stoljeće prerano.

Za Georgianu je bilo poznato da nikada nije odbila pozivnicu za zabavu, a novine su uvijek imale nove priče o njoj. Dok je napredovala u društvu i modi, gomilala je goleme kockarske dugove. Toliko je voljela kockanje da je cijelu odaju u u kući preuredila u profesionalnu dvoranu za kockanje i zaposlila trgovce da tamo rade. Njena omiljena igra bila je faro. Kada je usred igre ostala bez novaca počela je bacati svoje prstenje na stol samo da nastavi igru. Georgiana je od svoga supruga skrivala razmjere svojih dugova tako da je on tek nakon njene smrti saznao kolike je dugove zapravo imala te primjetio '' Is that all ? '' ( '' Jeli to sve ? '' ). Njezini dugovi iznosili su oko Ł 50.000 , a njen sin ih je još godinama otplaćivao.

Ona i njena obitelj bili su ''Whigs'' po političkom izboru a posebno se zauzimala za Charlesa Jamesa Foxa koji je bio njen daljnji rođak. Godine 1784. kada su bili opći izbori, kružile su glasine da je vojvotkinja mjenjala poljupce za glasove u korist Foxa. Tu je temu obradio Thomas Rowlandson u svome djelu '' Devonshire ili najodobreniji način za osiguravanje glasova. ''



Kao dijete voljela je pisati pjesme i priče i sastavljati kratke predstave da bi zabavila svoje ukučane za večerom. Georgiana je bila vrlo bliska sa svojom majkom, a taj je odnos zadržala kroz cijeli život.

Lady Georgiana Spencer udala se za Vojvodu od Devonshirea na svoj sedamnaesti rođendan.

Imala je nekoliko pobačaja prije nego li je rodila četvero dijece, troje sa mužem i kćer čiji je otac bio Charles Grey. Također je odgojila i vojvodinu nezakonitu kćer Charlotte koju je dobio sa sluškinjom.

- Lady Georgiana Dorothy Cavendish, zvana '' Mala G. '' ( 12. srpanj 1783. - 8. kolovoz 1858. )

- Lady Harriet Elizabeth Cavendish, zvana ''Harryo'' ( 29. kolovoz 1785. - 25. studeni 1862. )

- William George Spencer Cavendish, zvani '' Hart '', kasnije šesti vojvoda od Devonshirea ( 21. svibanj 1790. - 18. siječanj 1858 )

- Eliza Courtney ( 20. veljača 1792. - 2. svibanj 1859. ) nezakonita kćer Charlesa Greya, Georgiana je bila prisiljena dati ju na odgajanje Charlesovim roditeljima. Nije se željela odreći Elize, ali joj je muž priprijetio da će joj oduzeti svu djecu ako odluči odgajati Elizu. Naposlijetku se odlučila za svoju djecu,iako ih je sve jednako voljela. Kada je Eliza saznala tko je bila njena majka odlučila je svoju prvu kćer nazvati Georgiana u spomen na nju.

Svojim je odgojnim metodama šokirala ondašnje društvo. Odlučila je sama dojiti svoju djecu, što je bilo neprihvatljivo za njenu klasu u to doba. Neki su je podržavali u ulozi majke, no većina ju nije razumijela. Čemu dojiti svoju djecu, ako možeš imati ženu za to.

Do 1805. godine njeno je zdravlje opadalo. Izgubila je vid na desnom oku nakon bolne operacije kojom se pokušalo spriječiti njene migrene. Također se mučila sa bubrežnim kamencem, ali se snalazila. U ožujku 1806. Georgiana se razboljela s nečim što su liječnici mislili da je žutica no brzo se oporavila. U pismu je svojoj majci napisala da se oporavlja, no 22. ožujka zdravlje joj je naglo pogoršalo. Njezina djeca, prijatelji i obitelj požurili su k njoj a ona je zapravo već bila na samrti. Svakim danom sve se više ljudi skupljalo ispred njen kuće nadajući se da će ozdraviti. No, 30. ožujka Georgiana Cavendish je umrla od otkazivanja jetre.

Georgiana kao božica Diana



Georgiana je bila inovator ženske mode u kasnom 18. stoljeću, kockar a često je znala je dosta i popiti. Bila je aktivno uključena u politiku ali također i brižna majka.

Oznake: Georgiana Vojvotkinja od Devonshirea, La femme, 18. stoljeće, Engleska