Modni zamorac

Danas je drugi rođendan ovog bloga i zato sam napisala poseban post koji objedinjuje moje najdraže portrete. Uživajte!

Većina je portreta iz osamnaestog stoljeća, ali to mi je ipak najdraže stoljeće. Usredotočila sam se više na ljepotu portreta a ne na osobu koju prikazuje zato da ne dođe do favoriziranja. Koji Vam je portret najljepši i zašto ? Koje biste Vi uvrstili na svoju listu ?



1. Marie Antoaneta

Moja ljubav prema njoj ipak ima granice jer sam odabrala samo jedan portret, doduše bilo je teško odabrati jer svi su posebni. No, najviše mi se sviđa ovaj romantični portret na kojem se igra svjetla i sjene sjajno odrazila na modroj svilenoj haljini. Portret je iz 1783. godine a naslikala ga je kraljičina omiljena slikarica - Elisabeth Vigee Lebrun. Gotovo identičan portret naslikan je iste godine ali je smatran neprikladan pa je bijela muslinska haljina na prvotnoj slici zamijenjena pristojnijom plavom haljinom a šeširić široka oboda zamijenjen je ovom modernom frizurom sa bijelim perjem. Meni je ovaj portret čak i draži; sviđa mi se jasno plavo nebo koje se nazire u daljini i boje koje se prelijevaju iz modrih u sive i zelene nijanse a slika ne bi bila ista bez ovih prekrasnih ružičastastih ružica.



2. Louise Marie de France.

Ovaj portret jednostavno odiše nečim nježnim i djevojačkim. Djevojčica koju vidimo na slici najmlađe je dijete Luja XV. i imala je samo jedanaest godina kada je ovaj portret naslikan 1748. godine. Autor Jean-Marc Nattier je, kao slikar rokokoa, instinktivno birao svijetle, pastelne nijanse i meke poteze kista. Slika djeluje tako umirujuće, gotovo sentimentalno sneno a svaki je detalj savršeno ukomponiran. Karanfil koji malena Louisa drži u ruci jednake je boje kao i haljina. Upravo ova umjerenost boja pridonosi razigranoj mekoći njene haljine i lica. Tonovi prljavo ružičaste, bijele, sive i sitni detalji plave na cvijeću odgovorni su za sentimentalnost koju slika nosi i koja nas odmah prikuje da promatramo sve detalje i poteze kista.



3. Isabella od Parme

Ovaj je portret naslikan 1758., dvije godine prije nego što se udala za Josepha II. Autor je, opet, Jean-Marc Nattier, nemojte se tome čuditi. Njena majka Louise Elisabeth bila je kći Luja XV. te je na Parmski dvor donijela sofisticiranu francusku raskoš uređenja. Posve je prirodno onda da je odabrala slikara koji je slikao nju i njene sestre dok su bili djeca.

Sa sedamnaest godina Isabella djeluje poput pupoljka, rumenih obraza u raskošnoj bijeloj haljini francuskog kroja no njene tamne južnjačke oči skrivaju nešto više. Te oči kao da odaju melankoliju i sjetu dok su usne samo u laganom, namještenom, polusmješku. Ova zanimljiva dama napustila je svijet sa nepune dvadesetidvije godine života, nakon godina morbidne melankolije i neprekidne tuge. Kada upoznate njene misli, portret se više ne čini tako naivan i romantičan.



4. Elizabeth Alexeievna (Louise od Badena)

Ljepotica, kako su je zvali, imala je pepeljasto plavu kosu, velike bademaste modre oči i prekrasnu bijelu put. Mlada, privlačna i inteligentna stigla je na ruski dvor u dobi od četrnaest godina a zbog svoje povučene i sramežljive naravi nikada nije zbilja bila dio njega. Ovaj portret djeluje tako romantično, njena ljepota se rascvala u mekim potezima kista Élisabeth Vigée Le Brun a pepeljaste kovrče slobodno lelujaju. Kontrast između baršunastog crvenog jastuka i prozirne plave tkanine haljine umanjen je neutralnom pozadinom.



5. Georgiana Cavendish, Vojvotkinja od Devonshirea

Ovaj je portret the portrait Georgiane Cavendish jer sadržava samu srž njene osobe i postao je gotovo simbolički. Pogledajte samu taj ogromni šešir, lepršavu bijelu haljinu, ružu u njenim njedrima, divlje kovrče i nasmiješene oči koje proviruju ispod tankih obrva. Autor je Gainsborough koji je na svojim portretima volio ispreplesti čovjeka s prirodom. Plava mašna Georgijanine haljine kao da ni sama ne zna pripada li haljini ili okolnom pejzažu. Ovaj upečatljiv portret odaje nam pravu Georgijanu; modnu ikonu, inteligentnu i duhovitu hostesu, ali i hrabru i samostalnu žena koja je definirala Londonsko društvo zadnje četvrti osamnaestog vijeka.



6. Rose Adélaide Ducreux

Autoportret Rose Adelaide iz 1790. godine dočarava mi to prijelazno razdoblje iz raskoši rokokoa u neoklasicizam. Nakon mnogih rokoko portreta ovaj je zapravo odmor za oči. Svirajući harfu, nakovrčane kose i jednostavnog kompleta Rose djeluje gotovo kao grčka božica, a vrč s lijeve strane i jonski stup u pozadini samo upotpunjuju neoklasicistički dojam. Osim toga sviđa mi se njena elegancija i svježina plavih pruga u odnosu na pozadinu zemljanih tonova.



7. Marie Anne de Bourbon

Marie Anne de Bourbon je unuka Athenais de Montespan, poznate ljubavnice Luja XIV. Na ovome portretu sviđa mi se haljina. Prljavo bijeli brokat izvezen je srebrnastim motivima koji se ljeskaju na naborima. Povrh raskošnih rukava i modrog baršunastog ogrtača struk ukrašava i vijenac raznog cvijeća koji se proteže tako dražesno i slatko preko grudi i struka na ovom kasnobaroknom portetu. Autor Pierre Gobert poznat je po ukomponiranju mitoloških elemenata u svoje radove.



8. Princeza Louise od Prusije

Ovaj portret iz 1857. godine isijava anđeoskom bjelinom i ljepotom. Crna kosa, okićena bijelim cvijećem, u kontrastu je sa bijelom puti poput snijega koja samo na obrazima prelazi u svijetle ružičaste nijanse. Svježe mladenačko lice ove devetnaestogodišnjakinje krase pune usne i velike sivoplave oči neobičnog, pomalo usnulog, pogleda u daljinu. Napadnu, sveprisutnu bjelinu prekida zeleno lišće u kosi i crni obrubi mašnica na haljini. Pozadina je odgovarajuća; u tonovima bijele, sive i plave naslikano je nebo, mutno i daleko.



9. Madame de Pompadour

Ovaj portret Madame de Pompadou apsolutno je VELIČANSTVEN i ako bih morala odabrati portret osamnaestog stoljeća, bio bi to ovaj. Sva raskoš, elegancija i slatka čarolija ovog doba sadržana je u ovoj slici. Haljina boje breske sa stotinu volana i mašnica, hrpa ružica zelenog bilja, grčki kip u pozadini - rokoko klasika koja ujedinjuje modu, slikarstvo, kiparstvo i nedužno dokoličarenje u vrtovima Versaillesa uz stare mramorne kipove i mirisne ružice. A pogledajte samo slatko lišce koje izvire iz bijelog vrata; rumeni obrazi i put boje meda i mlijeka i jednostavna napudrana perika koja stoji kao kruna na glavi kraljice Lujevog srca. Ovo je svakako the portrait osamnaestog stoljeća.

Oznake: Portreti, umjetnost, 18. stoljeće, Isabella od Parme, Marie Antoinette, Madame de Pompadour

Na današnji dan umrla je Isabella od Parme, jedna tragična duša koja me uvijek iznova fascinira.



Isabella se rodila 31. prosinca 1741. godine u palači Buen Retito u Madridu. Njeno puno ime glasi Isabella Maria Luisa Antonietta Ferdinanda Giuseppina Saveria Domenica Giovanna Njeni roditelji su bili Philip, Vojvoda od Parme i Louise Elisabeth de France. Budući da je Louisin otac bio sam Luj XV. ona je na Parmski dvor donijela sofisticiranost francuskog stila u uređenju odaja, modi, glazbi i običajima. Parmski dvor mogao bi se zvati i Mali Versailles. Zato je i Isabella na svim portretima prikazana odjevena po francuskoj modi.

Isabella je bila glazbeno nadarena i vješta u sviranju violine a također je voljela čitati djela talijanskih i francuskih filozofa. Posebno je cijenila Johna Lowa i Bossueta. Od malena je pokazivala naklonost melankoliji i depresiji i često je razmišljala o smrti. Kada joj je 1759. godine umrla majka, stanje joj se još pogoršalo i od tada je bila neprestano tužna.



Isabella (desno, u srebrnoj haljini) sa obitelji

U dobi od osamnaest godina udala se za Josepha II, prijestolonasljednika Habsburške loze. Vjenčanje je održano
6. listopada 1760. godine. Joseph je obožavao svoju novu ženu i posvećivao joj je mnogo pažnje te joj svakodnevno pokazivao znakove svoje ljubavi. Isabella je svojom ljepotom, šarmom, inteligencijom i muzikalnošću fascinirala ne samo njega nego i cijeli bečki dvor. Isabella je pokazivala interes za matematiku, umjetnosti i glazbu. Josephova ljubav prema njoj rasla je svakodnevno i ona ubrzo postaje centar njegova života.

S druge strane, Isabella nije pokazivala nimalo privrženosti prema Josephu već je prijateljicu na dvoru pronašla u njegovoj omraženoj sestri, Mariji Christini. Što je Josephova ljubav bila intenzivnija, to se više Isabella povlačila u svoj svijet. Ubrzo nakon vjenčanja utonula je u melankoliju i u dugim pismima koje je svakodnevno pisala Mariji Christina izražavala je svoju čežnju za smrću i stalna morbidna razmišljanja.



Osmogodišnja Isabella

Unatoč svemu, Isabella je dobro znala da je njena dužnost roditi nasljednika prijestolja. Dok je njen muž ozbiljno shvatio zadatak, Isabella je razvila nenaklonost prema njemu. Dana 20. ožujka 1762. godine, nakon devet mjeseci depresije Isabella je rodila kćer Mariju Theresiu. U kolovozu 1762. i u siječnju 1763. godine Isabella je imala dva pobačaja koji su utjecali na njeno mentalno zdravlje te ona zapada u depresiju i gubi volju za životom.

Godine 1763. Isabella je oboljela od velikih boginja i nakon šest mjeseci trudnoće, 22. studenog, rodila kćer Mariju Christinu, nazvanu prema Josephovoj sestri, koja umire samo nekoliko sati nakon rođenja. Tjedan dana kasnije i sama Isabella umire. Pokopana je u Imperijalnoj Kripti. Joseph se nikada nije oporavio od njene smrti.

Isabella je čak predvidjela i smrt svoje kćeri rekavši da će i ona ubrzo slijediti njen put. Malena Marija Theresia zaista je umrla u dobi od osam godina, 23. siječnja 1770. godine od pneumonije. Nakon smrti svog jedinog djeteta Joseph se povukao iz javnog života i više se nikada nije uspio povezati s nekom drugom osobom.

Oznake: La femme, 18. stoljeće, Habsburgovci, Isabella od Parme, Joseph II.

Dana 6. listopada 1760. godine održano je vjenčanje Isabelle od Parme i habsburškog prijestolonasljednika Josepha II.



Vjenčanje prijestolonasljednika bilo je vrlo važno i zato je carica Marija Terezija dala izraditi nekoliko velikih slika povodom ovog događaja. Autor slika bio je slikar i otprije poznat po portretima Habsburgovaca - Martin van Meytens. Slike su toliko raskošne, detaljizirane u pastelnoj rokoko paleti da je ih je milina samo za gledati.

Slika je stvarno predivna, dajte si truda i pogledajte kratki video u kojemu su prikazani svi mogući detalji - Dolazak mlade - Martin van Meytens.

Isabella nije slučajno izabrana za mladu, njeno francusko podrijetlo bilo je presudno. Bila je unuka Luja XV. i pripadala je talijanskoj grani Bourbona. Marija Terezija je silmo željela zacementirati veze između pojedinih dinastija kako bi stvorila savez država protiv Fridriha II. od Prusije.



Visokog ranka i velikog bogatstva, Princ Joseph Wenzel od Liechtensteina poslan je u Parmu kako bi služio kao proksi i kako bi otpratio Isabellu do Beča. Ovo je bila prestižna, ali i vrlo skupa počasna misija.

No, većina je festivala i slavlja održana u Beču. Isabella je ceremonijalno ušla u grad u pratnji 90 kočija a tu je veliku povorku vrlo detaljno naslikao Martin van Meytens na slici iznad. Vjenčanje je održano u dvorskoj crkvi svetog Augustina. Nakon toga je slijedio svečani banket u palači Hofburg. Samo su članovi carske obitelji sjedili za stolom, na čelu sa Marijom Terezijom i Francom Stephanom te Isabellom i Josephom sa svake strane.



Stol za kojim sjede izrađen je od zlata i dio je Isabellinog miraza. Hranu serviraju članovi aristokracije odjeveni u crnu svilenu španjolsku odoru. Koreografija serviranja hrane i kodeks odijevanja bili su strogi i komplicirani.

Na zadnjoj slici prikazan je završni dio festivala - koncert u čast mladencima. Zanimljivost vezana uz ovu sliku je što je na njoj naslikan i maleni Mozart u hordi svojih obožavatelja.



Brak Isabelle i Josepha nije se pokazao sretnim. Joseph je Isabellu obožavao i svaki je dan obasipao znacima svoje ljubavi. S druge strane, ona nije nimalo bila zainteresirana za njega. Brak je rezultirao sa dvije kćeri od kojih je jedna poživjela sedam godina, a druga samo nekoliko sati. Isabella je i sama umrla pri porodu nakon tri godine braka.

Oznake: 18. stoljeće, Isabella od Parme, Joseph II.