Modni zamorac

U ovom ću postu istražiti modu austrijskog dvora 1760.ih godina, odnosno period u kojem su nastali ovi prekrasni portreti kćeri Marije Terezije.

Maria Anna od Austrije (1738.-1789.)



Francuska je bila sinonim dobrog ukusa i elegancije pa je tako francuska moda bila imperativ mode za sve ostale dvorove. Iako su se francuska moda, arhitektura i način života vjerno slijedili na dvorovima diljem Europe, svaki je dvor dodao nešto svoje a to se odrazilo u uporabi tkanina, boja, uzoraka te dodatnih ukrasa tkanine.

Bečki dvor u tome nije iznimka. Marija Terezija je, dominantnog karaktera i izrazite snage volje, slijedila francusku pomodnost, ali nitko je nije mogao spriječiti kada bi diktirala tok mode na Schonbrunnu. Tako je austrijska moda ipak bila nešto drugačija i francuzi su je gledali s visoka - samo zato što nije izašla sa Versaillesa.

Maria Christina, vojvotkinja od Tešena (1742.-1798.)



Ako smo francusku modu uzeli kao klasičan primjer mode doba svaka nam se ostala čini pomalo neobična. Na ovom portretu Marie Christine iz 1765. godine koji je naslikao Martin van Meytens vidljiva je prenakićenost u odabiru nakita i dekoraciji haljine. Čini se da za omiljenu kćerku Marije Terezije dvije upečatljive crvene mašnice na haljini nisu bile dovoljne te je odlučila opustošiti kutijicu za nakit. Povrh dvije biserne narukvice, raskošne dijamantne ogrlice i odgovarajućih ukrasa na glavi Christina je grudi ukrasila sa dijamantnim brošem iz kojeg izviruju crvene ružice.

Maria Elisabeth od Austrije (1743.-1808.)



Maria Elizabetha smatrana je najljepšom od svih kćeri sve dok nije preboljela crne kozice koje su joj na licu ostavile sitne ožiljke. Ovi ožiljci su jedan od razloga zašto se nikada nije udavala. No, ovaj portret je naslikan prije njene bolesti pa prikazuje ljepuškastu i rumenu nadvojvotkinju u dobi od dvadeset godina. Svježa zagasito žuta svila u potpunom je kontrastu sa haljinom na prošloj slici čiji tonovi i uzorak čipke arhaično odzvanjaju portretom.

Ovdje, jednostavnu svilu krase ružičaste ružice koje su se simetrično ispreplele na prsima i mašnicama na rukavima. Ništa ne skriva pupoljaste bijele grudi, a zelena mašna oko vrata samo ističe njegovu bjelinu. Ljupkost haljine i profinjena bjelina ruku daju slici svjež i mladenački zanos. Elizabethu su s pravom nazivali koketuša na dvoru.

Maria Amalia od Parme (1746.-1804.)



Maria Amalia, prkosna i arogantna, u žarko crvenoj svili zlatnih cvjetova i modrih detalja. Ispod samouvjerene glave počiva mašna od čipaka, kao što ste već mogli primijetiti jedna od najpopularnijih oblika ogrlica na bečkome dvoru. Također, naušnice su često naglašene, nerijetko velike od dijamanata. Iako se snježnobijela čipka na rukavima čini meka i lepršava stvarnost otkriva uštirkane, ukroćene rukave koji odaju tešku i rigidnu dvorsku toaletu.

Pogledamo li koji Pompadourkin portret iz istog razdoblja vidjet ćemo lepršave mašnice, sentimentalne ružice i haljine od lake svile nježnih boja i suptilnih floralnih motiva. Boja i uzorak ove haljine potpuna su opreka nehajnosti francuskih dizajna istog perioda.

Maria Johanna od Austrije (1750.-1762.)



Ovaj je portret, iako istog autora, dolazi u potpuno drugačijoj perspektivi. Nažalost, ova je fotografija loša, ali bolju nisam mogla naći. Po širokoj suknji, plavetnom moru svile rasuli su se srebrnasti cvjetići. Tkanina je jednostavna, ali široka glomazna suknja djeluje masivno i dominantno. Rukavi su gotovo bez dekoracije od bijelih čipaka. Standard rukava osamnaestog stoljeća su uski rukavi do lakta iz kojih izvire pregršt čipaka, no ova slika prikazuje drugačije. Svi rukavi koje smo vidjeli na ovim portretima prikaz su još jednog stila rukava koji je nešto rjeđi, a prvo se javio 1750.ih godina te je, nakon što je doživio provcat, brzo izbačen iz dvorske mode, ali ne na Schonbrunnu.

Maria Josepha od Austrije (1751.-1767.)



Ovaj portret Marie Josephe i onaj ispod Marie Caroline naslikao je Anton Raphael Mengs, a i po samom načinu slikanja brzo biste primijetili razliku; boje su kristalnije i svježije, lica blijeđa s puno manje rumenila na obrazima. Maria Josepha umrla je od crnih kozica kao i Maria Johanna, a ovaj je portret naslikan iste godine kada je umrla.

Vitkog stasa i izrazito bijele puti djeluje krhko u kontrastu sa jakom modrom haljinom upečatljivih zlatnih detalja. Modra svile njene haljine odgovara boji njenih očiju; imala je duboke plave oči kao i većina djece Marije Terezije uključujući Josipa II. koji ju je najviše volio od sve braće i sestara. Kada je narod kasnije dočekivao Josipa II. svi su odjenuli plavo sukno u boji njegovih očiju i prema tome je nazvano carska plava.

Maria Carolina, kraljica Napulja i Sicilije (1752.-1814.)



Maria Carolina je od svih kćeri najviše sličila na Mariju Tereziju, a neki su je smatrali i nejneuglednijom od svih kćeri. Ironično ? Haljina koju nosi djeluje tako meka i lepršava u ružičastoj svili koja se na dijelovima čini kao boja lososa. Srebrnasti uzorak haljine ne djeluje kao da je nezgrapno smješten na nju već se spušta naborima haljine kao da je dio nje. Cijela toaleta umjerena je i elegantna.

Rukavi su, naravno, od bijelih čipaka sa odgovarajućom mašnicom. Nakit uključuje usku ogrlicu uz vrat s koje se spušta biser, malene naušnice i čipku koja pada s kose. Neobično za ovaj period ali na ovom portretu mogu se vidjeti i rukavice koje inače nisu često nošene.

Maria Antonia, kraljica Francuske (1755.-1793.)



Maria Antonia, kako su je zvali prije odlaska u Francusku, naslikana je u možda najljepšoj haljini. Malenu su Mariu Antoniu odmalena odijevali u plavo da naglase ljepotu njenih očiju pa i nije čudo da ju i na ovom portretu vidimo u prekrasnoj modroj svili s ponekim zelenim i srebrnim detaljima.

Mislim da ste sada već shvatili kakav su oblik rukava preferirali habsburgovci pa vas neće začuditi da su i ovi rukavi od bijelih čipaka s mašnicama. Odgovarajuća čipka sa draguljima krasi i vrat. No, bez puno nakita za dvanaestogodišnju Antoniu, ipak već se polako priprema njena buduća udaja u frivolni francuski dvor pa dijamantne naušnice i biseri upleteni u kosu nisu na omet.

Da napišem ovaj post inspiriralo me je čitanje Gričke vještice, posebno dijela Suparnica Marija Terezije I. i II.
jer je radnja na Schonbrunnu i često se spominju nadvojvotkinje i moda koja je bila vrlo važna u osamnaestom stoljeću.

Oznake: Habsburgovci, Marie Antoinette, Marija Terezija

Na današnji dan rodila se pod punim imenom Maria Elizabeta Amalia Antonia Gabriela Johanna Agatha, kći Marije Terezije i Franje I., Svetog Rimskog cara. Bila je prvo dijete svojih roditelja i rodila se sedam dana prije njihove prve godišnjice braka.

Rođena 5. veljače 1737. godine na Schonbrunnu, isprva je bila razočaranje svojim roditeljima i cijelom dvoru; svi su očekivali sina i budućeg nasljednika. No, ubrzo su je zavoljeli i postala je miljenica cijelog dvora a posebno svog djeda s majčine strane; Charlesa Vi. Svetog Rimskog cara. Charles je s ljubavlju pričao o svojoj unuci ‘Liesl’ (kako ju je zvao); ljupkoj i živahnoj djevojčici.



Iznenada, 7. lipnja 1740. godine, Mariu Elizabetu je počeo boliti trbuh i počela je povraćati. Nakon što je liječnik caru priznao istinu o skoroj smrti njegove ljubimice, car se vratio u odaju Marije Terezije gdje ju je našao u suzama. Istoga je dana umrla na rukama svoga oca. Pokopana je u Imperijalnoj kripti. Charles je umro nepunih pet mjeseci kasnije.

Njena smrt bila je donijela je veliku tugu dvoru i unijela prazninu i razočaranje u srce njenih roditelja; ali bilo je to uobičajeno razočaranje za ljude toga doba; još će nekoliko djece Marije Terezije napustiti ovaj svijet u ranoj dobi. I nakon šesnaestero djece, velika se carica uvijek rado sjećala svoje male djevojčice; svog voljenog prvog djeteta.

Oznake: 18. stoljeće, Habsburgovci, Marija Terezija

Ova je prekrasna slika zanimljiv primjer buržoazijske opuštenosti bečkog dvora gdje Imperijalna obitelj, ponajviše djeca, uživa u proslavi Svetoga Nikole. No, ova je slika još posebnija upravo zbog činjenice da ju je naslikana sama Marija Christina, sestra Marie Antoinette i najdraža kći Marije Terezije. Marija Christina bila je vješta slikarica i svojim je umjetničkim talentima vrijedno zabilježila život carske obitelji s intimnijeg aspekta. Promotrite samo ovu slika; Marija Terezija je odjevena u jednostavnu modru haljinu a car sjedi u svom kućnom haljetku i kapici za spavanje - potpuna suprotnost raskošnim i pompoznim portretima koji veličaju moć carice i cara. Ova slika prikazuje opuštenu 'kućnu' atmosferu s kojom se ljudi lako mogu poistovjetiti.

Kraj carice i cara nalazi se sedmogodišnja Marie Antoinette koja u ruci držu lutku, dar Svetoga Nikole. Marie Antoinette je voljela lutke i nije ni čudo da je jednu upravo dobila za poklon. Ispod stola mali Maximilian jede kekse a kraj njega stoji crna čizmica za Svetog Nikolu i kraj nje drveni konjić, igračka koju je dobio na poklon. Maria Christina sebe je naslikala u skromnoj ružićastoj haljini kako u jednoj ruci drži šibe od Svetog Nikole a u drugoj kekse te osmogodišnjem Ferdinandu daje na izbor.

Oznake: Marie Antoinette, Maria Christina, Habsburgovci, Schönbrunn

Na današnji dan umrla je Isabella od Parme, jedna tragična duša koja me uvijek iznova fascinira.



Isabella se rodila 31. prosinca 1741. godine u palači Buen Retito u Madridu. Njeno puno ime glasi Isabella Maria Luisa Antonietta Ferdinanda Giuseppina Saveria Domenica Giovanna Njeni roditelji su bili Philip, Vojvoda od Parme i Louise Elisabeth de France. Budući da je Louisin otac bio sam Luj XV. ona je na Parmski dvor donijela sofisticiranost francuskog stila u uređenju odaja, modi, glazbi i običajima. Parmski dvor mogao bi se zvati i Mali Versailles. Zato je i Isabella na svim portretima prikazana odjevena po francuskoj modi.

Isabella je bila glazbeno nadarena i vješta u sviranju violine a također je voljela čitati djela talijanskih i francuskih filozofa. Posebno je cijenila Johna Lowa i Bossueta. Od malena je pokazivala naklonost melankoliji i depresiji i često je razmišljala o smrti. Kada joj je 1759. godine umrla majka, stanje joj se još pogoršalo i od tada je bila neprestano tužna.



Isabella (desno, u srebrnoj haljini) sa obitelji

U dobi od osamnaest godina udala se za Josepha II, prijestolonasljednika Habsburške loze. Vjenčanje je održano
6. listopada 1760. godine. Joseph je obožavao svoju novu ženu i posvećivao joj je mnogo pažnje te joj svakodnevno pokazivao znakove svoje ljubavi. Isabella je svojom ljepotom, šarmom, inteligencijom i muzikalnošću fascinirala ne samo njega nego i cijeli bečki dvor. Isabella je pokazivala interes za matematiku, umjetnosti i glazbu. Josephova ljubav prema njoj rasla je svakodnevno i ona ubrzo postaje centar njegova života.

S druge strane, Isabella nije pokazivala nimalo privrženosti prema Josephu već je prijateljicu na dvoru pronašla u njegovoj omraženoj sestri, Mariji Christini. Što je Josephova ljubav bila intenzivnija, to se više Isabella povlačila u svoj svijet. Ubrzo nakon vjenčanja utonula je u melankoliju i u dugim pismima koje je svakodnevno pisala Mariji Christina izražavala je svoju čežnju za smrću i stalna morbidna razmišljanja.



Osmogodišnja Isabella

Unatoč svemu, Isabella je dobro znala da je njena dužnost roditi nasljednika prijestolja. Dok je njen muž ozbiljno shvatio zadatak, Isabella je razvila nenaklonost prema njemu. Dana 20. ožujka 1762. godine, nakon devet mjeseci depresije Isabella je rodila kćer Mariju Theresiu. U kolovozu 1762. i u siječnju 1763. godine Isabella je imala dva pobačaja koji su utjecali na njeno mentalno zdravlje te ona zapada u depresiju i gubi volju za životom.

Godine 1763. Isabella je oboljela od velikih boginja i nakon šest mjeseci trudnoće, 22. studenog, rodila kćer Mariju Christinu, nazvanu prema Josephovoj sestri, koja umire samo nekoliko sati nakon rođenja. Tjedan dana kasnije i sama Isabella umire. Pokopana je u Imperijalnoj Kripti. Joseph se nikada nije oporavio od njene smrti.

Isabella je čak predvidjela i smrt svoje kćeri rekavši da će i ona ubrzo slijediti njen put. Malena Marija Theresia zaista je umrla u dobi od osam godina, 23. siječnja 1770. godine od pneumonije. Nakon smrti svog jedinog djeteta Joseph se povukao iz javnog života i više se nikada nije uspio povezati s nekom drugom osobom.

Oznake: La femme, 18. stoljeće, Habsburgovci, Isabella od Parme, Joseph II.

Marie Antoinette, jedna od mojih najdražih povijesnih ličnosti, rodila se upravo na današnji dan, 2. studenog 1755. godine u Palači Hofburg, zimskoj rezidenciji Habsburgovaca.



Već sljedećeg dana krštena je te dobiva ime Maria Antonia Josepha Johanna. Rođena je u velikoj obitelji kao petnaesto dijete i jedanaesta kći Marije Terezije i Francisa I., Svetog Rimskog cara. Njeni krsni kumovi bili su Mariana Viktoria od Španjolske, Kraljica Portugala i njen muž kralj Joseph I. od Portugala. Pri rođenju je opisana kao ''mala, ali potpuno zdrava nadvojvotkinja.''

U obitelji su je svi zvali jednostavno Antonia, a često i Madame Antoine budući da se Francuski jezik pod normalno pričao na dvoru. Bečko društvo toga doba bio je multilingualno općenito, a uz materinji Njemački jezik, obavezno su govorili i Francuski, Talijanski, Španjolski, Latinski a često i Engleski jezik.

U djetinjstvu je uživala u opuštenoj atmosferi koju su Habsburgovci razvili još prije njenog rođenja, a za razliku od Versaillesa, na Schonbrunnu je odstupanje od protokola bilo moguće. U slobodno vrijeme Marie Antoinetta je bila odjevena u jednostavne građanske haljine, a ona i njena braća i sestre često su se i igrala s običnom djecom u dvorskim vrtovima. Kasnije je i sama Antoinetta pokušala rekreirati ovu atmosferu u Petit Trianonu.



Marie Antoinetta imala je prilično bezbrižno i opušteno djetinjstvo u usporedbi sa Louisem XVI. Skoro nikada nije bila sama, zato što nije imala prilike biti sama sa toliko puno braće i sestara te ostalih dvorskim dama. Njena tri godine starija sestra Maria Carolina bila joj je najbolji prijatelj u djetinjstvu, a čak su i kasnije korespondirale, kada je svaka već bila udana u svom kraljevstvu; Antoinetta u Francuskoj a Carolina u Napulju.

Njeno obrazovanje nije baš bilo sjajno i nedostajalo mu je rigorozne discipline kakvu je imalo obrazovanje Louisa XVI.; njen rukopis je, na primjer, bio nezgrapan i nečitljiv. U Marie Antoinettinom obrazovanju naglasak je bio na manirima, plesu, glazbi i pojavi; upravo sve ono što joj je bilo potrebno za buduću ulogu francuske kraljice. Osim njemačkog i francuskog znala je i nešto malo talijanskog kojeg je učila kod Metastasia. Uz to je još učila i Austrijsku i Francusku povijest, ali s austrijske perspektive.

Iako nije briljirala u jezicima, glazba joj je ležala. Gluck ju je naučio svirati čembalo, klavikord, spinet i harfu. Habsburgovci su jako voljeli glazbu i svi članovi njene obitelji znali su svirati barem jedan instrument i pjevati. Beč je u osamnaestom stoljeću s razlogom bio ''grad glazbe''. Tijekom obiteljskih glazbenih večeri pjevala je francuske pjesme i talijanske arije. Osim glazbe, voljela i slikanje a u dobi od deset godina naslikala je realističan portret svoga oca.



Od malena je pokazivala zanimanje za lutke i lijepe haljine. Čak je i na obiteljskom portretu koji je naslikala njena sestra Maria Christina 1760. godine prikazana Antoinetta kako u ruci drži lutku koju je na dar dobila od Svetog Nikole. Marie Antoinetta bila je oduševljena kada su 1768. godine na Schonbrunn počele stizati lutkice s minijaturnim verzijama poslijepodnevnih, večernjih i balskih haljina po posljednjoj modi Versaillesa.

I na ovom portretu vidljiva je opuštena, gotovo buržoazijska atmosfera kraljevske obitelji. Naravno, stvari nisu bile tako crno-bijele. S jedne strane, etiketa je bila puno blaža i manje zahtjevna od etikete na Versaillesu a Habsburgovci su u dvorski život uveli puno inovacija koje su bile strane ostalim dvorovima. Marija Terezije je, primjerice, zabranila određene srednjovjekovne rituale i ceremonije poput javnog rađanja. Svaki puta kada bi ona rađala samo su najbliži dvorjani ostali kraj nje, a sve je ostale istjerala iz odaje. Na Versaillesu je gotovo svaki aspekt nečijeg života bio vidljiv i ništa se nije moglo prikriti.

Nije sve bajno kako se čini. Marie Antoinetta bila je petnaesto dijete i posljednja kći svojih roditelja i Maria Terezija ju je ponekad zanemarivala. Budući da je trebalo zacementirati mir s ostalim državama i osigurati si saveznike, Marija Terezije je svoju djecu, a pogotovo kćeri koristila kao pijune u šahovskoj igri. Marie Antoinettu udala je u Francusku zato što je bilo nužno osigurati mir nakon Sedmogodišnjeg rata.



Jednom drugom prilikom pisat ću o daljnjem životu i braku Marie Antoinette. Nadam se da ste uživali u postu !

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Habsburgovci, Schönbrunn