Modni zamorac

U ovom ću postu istražiti modu austrijskog dvora 1760.ih godina, odnosno period u kojem su nastali ovi prekrasni portreti kćeri Marije Terezije.

Maria Anna od Austrije (1738.-1789.)



Francuska je bila sinonim dobrog ukusa i elegancije pa je tako francuska moda bila imperativ mode za sve ostale dvorove. Iako su se francuska moda, arhitektura i način života vjerno slijedili na dvorovima diljem Europe, svaki je dvor dodao nešto svoje a to se odrazilo u uporabi tkanina, boja, uzoraka te dodatnih ukrasa tkanine.

Bečki dvor u tome nije iznimka. Marija Terezija je, dominantnog karaktera i izrazite snage volje, slijedila francusku pomodnost, ali nitko je nije mogao spriječiti kada bi diktirala tok mode na Schonbrunnu. Tako je austrijska moda ipak bila nešto drugačija i francuzi su je gledali s visoka - samo zato što nije izašla sa Versaillesa.

Maria Christina, vojvotkinja od Tešena (1742.-1798.)



Ako smo francusku modu uzeli kao klasičan primjer mode doba svaka nam se ostala čini pomalo neobična. Na ovom portretu Marie Christine iz 1765. godine koji je naslikao Martin van Meytens vidljiva je prenakićenost u odabiru nakita i dekoraciji haljine. Čini se da za omiljenu kćerku Marije Terezije dvije upečatljive crvene mašnice na haljini nisu bile dovoljne te je odlučila opustošiti kutijicu za nakit. Povrh dvije biserne narukvice, raskošne dijamantne ogrlice i odgovarajućih ukrasa na glavi Christina je grudi ukrasila sa dijamantnim brošem iz kojeg izviruju crvene ružice.

Maria Elisabeth od Austrije (1743.-1808.)



Maria Elizabetha smatrana je najljepšom od svih kćeri sve dok nije preboljela crne kozice koje su joj na licu ostavile sitne ožiljke. Ovi ožiljci su jedan od razloga zašto se nikada nije udavala. No, ovaj portret je naslikan prije njene bolesti pa prikazuje ljepuškastu i rumenu nadvojvotkinju u dobi od dvadeset godina. Svježa zagasito žuta svila u potpunom je kontrastu sa haljinom na prošloj slici čiji tonovi i uzorak čipke arhaično odzvanjaju portretom.

Ovdje, jednostavnu svilu krase ružičaste ružice koje su se simetrično ispreplele na prsima i mašnicama na rukavima. Ništa ne skriva pupoljaste bijele grudi, a zelena mašna oko vrata samo ističe njegovu bjelinu. Ljupkost haljine i profinjena bjelina ruku daju slici svjež i mladenački zanos. Elizabethu su s pravom nazivali koketuša na dvoru.

Maria Amalia od Parme (1746.-1804.)



Maria Amalia, prkosna i arogantna, u žarko crvenoj svili zlatnih cvjetova i modrih detalja. Ispod samouvjerene glave počiva mašna od čipaka, kao što ste već mogli primijetiti jedna od najpopularnijih oblika ogrlica na bečkome dvoru. Također, naušnice su često naglašene, nerijetko velike od dijamanata. Iako se snježnobijela čipka na rukavima čini meka i lepršava stvarnost otkriva uštirkane, ukroćene rukave koji odaju tešku i rigidnu dvorsku toaletu.

Pogledamo li koji Pompadourkin portret iz istog razdoblja vidjet ćemo lepršave mašnice, sentimentalne ružice i haljine od lake svile nježnih boja i suptilnih floralnih motiva. Boja i uzorak ove haljine potpuna su opreka nehajnosti francuskih dizajna istog perioda.

Maria Johanna od Austrije (1750.-1762.)



Ovaj je portret, iako istog autora, dolazi u potpuno drugačijoj perspektivi. Nažalost, ova je fotografija loša, ali bolju nisam mogla naći. Po širokoj suknji, plavetnom moru svile rasuli su se srebrnasti cvjetići. Tkanina je jednostavna, ali široka glomazna suknja djeluje masivno i dominantno. Rukavi su gotovo bez dekoracije od bijelih čipaka. Standard rukava osamnaestog stoljeća su uski rukavi do lakta iz kojih izvire pregršt čipaka, no ova slika prikazuje drugačije. Svi rukavi koje smo vidjeli na ovim portretima prikaz su još jednog stila rukava koji je nešto rjeđi, a prvo se javio 1750.ih godina te je, nakon što je doživio provcat, brzo izbačen iz dvorske mode, ali ne na Schonbrunnu.

Maria Josepha od Austrije (1751.-1767.)



Ovaj portret Marie Josephe i onaj ispod Marie Caroline naslikao je Anton Raphael Mengs, a i po samom načinu slikanja brzo biste primijetili razliku; boje su kristalnije i svježije, lica blijeđa s puno manje rumenila na obrazima. Maria Josepha umrla je od crnih kozica kao i Maria Johanna, a ovaj je portret naslikan iste godine kada je umrla.

Vitkog stasa i izrazito bijele puti djeluje krhko u kontrastu sa jakom modrom haljinom upečatljivih zlatnih detalja. Modra svile njene haljine odgovara boji njenih očiju; imala je duboke plave oči kao i većina djece Marije Terezije uključujući Josipa II. koji ju je najviše volio od sve braće i sestara. Kada je narod kasnije dočekivao Josipa II. svi su odjenuli plavo sukno u boji njegovih očiju i prema tome je nazvano carska plava.

Maria Carolina, kraljica Napulja i Sicilije (1752.-1814.)



Maria Carolina je od svih kćeri najviše sličila na Mariju Tereziju, a neki su je smatrali i nejneuglednijom od svih kćeri. Ironično ? Haljina koju nosi djeluje tako meka i lepršava u ružičastoj svili koja se na dijelovima čini kao boja lososa. Srebrnasti uzorak haljine ne djeluje kao da je nezgrapno smješten na nju već se spušta naborima haljine kao da je dio nje. Cijela toaleta umjerena je i elegantna.

Rukavi su, naravno, od bijelih čipaka sa odgovarajućom mašnicom. Nakit uključuje usku ogrlicu uz vrat s koje se spušta biser, malene naušnice i čipku koja pada s kose. Neobično za ovaj period ali na ovom portretu mogu se vidjeti i rukavice koje inače nisu često nošene.

Maria Antonia, kraljica Francuske (1755.-1793.)



Maria Antonia, kako su je zvali prije odlaska u Francusku, naslikana je u možda najljepšoj haljini. Malenu su Mariu Antoniu odmalena odijevali u plavo da naglase ljepotu njenih očiju pa i nije čudo da ju i na ovom portretu vidimo u prekrasnoj modroj svili s ponekim zelenim i srebrnim detaljima.

Mislim da ste sada već shvatili kakav su oblik rukava preferirali habsburgovci pa vas neće začuditi da su i ovi rukavi od bijelih čipaka s mašnicama. Odgovarajuća čipka sa draguljima krasi i vrat. No, bez puno nakita za dvanaestogodišnju Antoniu, ipak već se polako priprema njena buduća udaja u frivolni francuski dvor pa dijamantne naušnice i biseri upleteni u kosu nisu na omet.

Da napišem ovaj post inspiriralo me je čitanje Gričke vještice, posebno dijela Suparnica Marija Terezije I. i II.
jer je radnja na Schonbrunnu i često se spominju nadvojvotkinje i moda koja je bila vrlo važna u osamnaestom stoljeću.

Oznake: Habsburgovci, Marie Antoinette, Marija Terezija

”…kreator koji je zaposlio jezik orijentalizma u namjeri da razvije romantične i teatralne mogućnosti odjeće.”

Jedan od mojih omiljenih modnih kreatora, Paul Poiret,rodio se 20. travnja 1879. godine u siromašnom predgrađu Pariza. Osim što je promijenio tok mode ranog 20. stoljeća, postavio je temelje za eksperimentiranje i uvodeći orijentalni utjecaj u svoje kreacije, Pariz pretvorio u mali Istambul.



U namjeri da ga liše urođenog ponosa, roditelji su ga rano zaposlili u tvornici kišobrana. Njegov se duh nije slomio, naprotiv, on je, odmalena pokazujući svoju kreativnosti i umjetničku crtu, skupljao ostatke svile preostale od izrađivanja kišobrana i od njih izrađivao odjeću za lutku koju mu je sestra posudila.

Njegova karijera je započela kada je pokazao crteže svojih kreacija Madame Cheruit, prominentnoj pariškoj modnoj kreatorici, koja ih je otkupila. Poiret je nastavio prodavati svoje dizajne sve dok ga 1896. godine nije zaposlio Jacques Doucet, kreator na čelu modne kuće Doucet. Njegov prvi važan dizajn, crvena pelerina, prodao se u 400 primjeraka. Kasnije je radio za modnu kuću Worth no njegovi provokativni i izazovni dizajni koji su bili daleko ispred svog vremena nisu našli na odobravanje kod klijenata viktorijanske kuće Worth.



Vlastitu modnu kuću otvorio je 1903. godine uz pomoć tada popularne glumice Rejane, pokroviteljice njegovih kreacija. Prvi dizajn za kuću Poiret bio je kaput u kimono stilu – uvertira njegove opsesije Orijentom. Poiret, modni Picasso, nije skrivao svoj ukus za raskošne i egzotične dizajne.

S Poiretom je došao kraj sentimentalne mode Edvardijanskog doba ispunjene pastelnim bojama, čipkom i delikatnim krojevima. Modni pejzaž je, pod vodstvom Poireta, ubrzo bio ispunjen kraljevskim plavim, vibrantnim zelenim i briljantnim crvenim bojama. Delikatne boje, toliko obožavane od strane viktorijanskih dama i Callot sestara (rivalne modne kuće), ulaskom u 1910.te pale su u zaborav. Za nekoliko godina Poiret je imao Pariz pod nogama.



Njegova glavna inspiracija bile su daleke i egzotične zemlje poput Turske i Japana. Svoje je klijente pretvorio u harem kreirajući turbane, dimije, hobble suknju i kapute nalik kimonu. Svoje je kreacije, nalik umjetničkim djelima, izrađivao od bogatih istočnjačkih tkanina, ukrašavao perlama, šuškavim baršunom, čipkom kad spomen prošlim vremenima – a sve s daškom orijentalnog duha.

Oslobodio je žene od tijesnog korzeta, ostavštine Viktorijanskog doba, ali im je zarobio noge u hobble suknjama koje su bile uske kod gležanja. No, korzet je bio popularniji nego što je hobble suknja ikad bila.





Poiret je imao izvanredan smisao za marketing i to je bila jedna od tajni njegovog uspjeha. U dekadenciji predratnog Pariza elita se okupljala oko njegovog izloga, uvijek ukrašenog s modelima njegovih posljednjih kreacija. Njegove slavne zabave, kostimirani balovi i domjenci bili su naširoko poznati. Za jedan od najpoznatijih kostimiranih balova ‘Tisuću i dvije noći’ (baziranoj na Tisuću i jednoj noći), održan 24. lipnja 1911. godine gosti su bili obvezni odjenuti kostime u arapskom stilu, a ako to nisu učinili bili bi prisiljeni ili napustiti zabavu ili odjenuti jedan od Poiretovih kostima u perzijskom stilu.

Poiret je također bio i prvi kreator koji je lansirao i parfem povezan s modnom kućom (običaj koji je danas postao praksa). Svoj prvi parfem nazvao je ‘Parfums de Rosine’ prema svojoj kćeri. Daleko ispred svog vremena, započeo je i korištenje fotografije u promoviranju mode 1911. godine kada Edward Steichen fotografirao model odjevene u njegove kreacije.



Uz orijent, njegova je velika inspiracija bila njegova žena Denise; mlada, vitka provincijalka – prototip la garconne (flapper cure). Upoznali su se 1905. godine i u 23 godine braka zajedno su imali petero djece, uključujući dvije kćeri koje će postati inspiracija za parfeme. Poiret je za Denise rekao ”Moja je žena inspiracija za sve moje kreacije, ona je odraz svih mojih ideala.



Nakon Prvog svjetskog rata mnoge su se modne kuće u Parizu ponovno otvorile no ukusi klijenata su se promijenili. Modni kreatori poput Coco Chanel kreirali su jednostavne i praktične odjevne predmete prihvatljivih cijena. Poiretove egzotične orijentalne ekstravagancije nisu našle utočište u poslije ratnom društvu. Njegove raskošne, nalik umjetničkim djelima haljine bile su zaboravljene.

Novo društvo, novi ljudi, nova modna scena nije imala mjesta za Poireta. Kada je 1944. godine umro, njegovi slavni dani, odvojeni dvama ratovima, bili su već dugo zaboravljeni. Umro je u dugovima, ostavljen od svih. Njegova prijateljica i kreatorica Elsa Schiaparelli spriječila je da njegovo ime padne u zaborav i platila je njegov pogreb.

Oznake: Moda 1910.ih, Paul Poiret, Orijentalizam

Moje najnovije otkriće je Modna knjiga Barbare Johnson.

Barbara Johnson (1738.-1825.) živjela je u Engleskoj skromno kao kći seoskog vikara. No, svoj je trag u povijesti ostavila zato što je od 1746. do 1823. godine vodila detaljan dnevnik tkanina koje je kupovala i haljine koje je od njih šivala. Također je vodila i zapise o trenutnoj modi i svoje komentare na to. Uz sve to lijepila je i modne prikaze šešira i frizura koji su tada bili u modi. To je za ljubitelje povijesne mode nešto predivno i ne mogu ni opisati važnost tog dnevnika, odnosno knjige.

Jasno da je modni stil npr. Kraljice Marie Antoinette ili Kraljice Charlotte dobro evidentiran i svima su dostupni podaci o tome, ali o modi običnih žena srednjeg sloja i to seoskoj modi ne zna se toliko puno. Upravo u tome leži važnost njenog dnevnika koji je vjerno vodila gotovo cijelog svog života. Gledajući te komadičke tkanine koji su na svu sreću preživjeli burnu povijest i ostali sačuvani do današnjih dana, ulazite u svijet Engleskog sela osamnaestog stoljeća. Hmm, ne znam zašto svi nisu vodili ovakve dnevnike pa da mi danas imamo iz čega proučavati povijesnu modu? Ah, barem je njen modni dnevnik ostao sačuvan...































Ovo naravno nisu sve strane, ima ih puno, ali ja sam odabrala najljepše. Nadam se da ste uživali u slikama koliko i ja!

Oznake: Modna knjiga, 18. stoljeće

Na današnji dan rodila se pod punim imenom Maria Elizabeta Amalia Antonia Gabriela Johanna Agatha, kći Marije Terezije i Franje I., Svetog Rimskog cara. Bila je prvo dijete svojih roditelja i rodila se sedam dana prije njihove prve godišnjice braka.

Rođena 5. veljače 1737. godine na Schonbrunnu, isprva je bila razočaranje svojim roditeljima i cijelom dvoru; svi su očekivali sina i budućeg nasljednika. No, ubrzo su je zavoljeli i postala je miljenica cijelog dvora a posebno svog djeda s majčine strane; Charlesa Vi. Svetog Rimskog cara. Charles je s ljubavlju pričao o svojoj unuci ‘Liesl’ (kako ju je zvao); ljupkoj i živahnoj djevojčici.



Iznenada, 7. lipnja 1740. godine, Mariu Elizabetu je počeo boliti trbuh i počela je povraćati. Nakon što je liječnik caru priznao istinu o skoroj smrti njegove ljubimice, car se vratio u odaju Marije Terezije gdje ju je našao u suzama. Istoga je dana umrla na rukama svoga oca. Pokopana je u Imperijalnoj kripti. Charles je umro nepunih pet mjeseci kasnije.

Njena smrt bila je donijela je veliku tugu dvoru i unijela prazninu i razočaranje u srce njenih roditelja; ali bilo je to uobičajeno razočaranje za ljude toga doba; još će nekoliko djece Marije Terezije napustiti ovaj svijet u ranoj dobi. I nakon šesnaestero djece, velika se carica uvijek rado sjećala svoje male djevojčice; svog voljenog prvog djeteta.

Oznake: 18. stoljeće, Habsburgovci, Marija Terezija