Modni zamorac

Moda 1850.ih karakterizirana je postupnim širenjem suknje, izumom krinoline, ali i početkom reforme odjeće koja se protivila restriktivnoj modi za žene. Ova dekada slijedi siluetu prijašnje, ali i postavlja nove trendove s kojima će uploviti i u 1860.te.



Haljina 1850.ih bila je nastavak siluete prethodne dekade. Suknja je imala kupolast oblik te se kroz dekadu postupno širila sve do izuma krinoline 1856. godine kada dobiva svoj klasični oblik s kojim će uploviti i u slijedeću dekadu. Suknje su imale dva, tri ili više volana koji su joj davali punoću. Volani su bili posebno popularni u ovom desetljeću, a suknje su često bile od tkanina s uzorkom cvjetića dok bi na rubu imale odgovarajući obrub.

Suknja, koja se sve više širila, postajala je preteška za običnu podsuknju od konjske dlake koja je podržavala suknju i u prijašnjoj dekadi. Najzad je 1856. godine izumljena čelična krinolina u Parizu koja je bila vrlo praktična. Žene su tada morale nositi samo jednu ili dvije podsuknje na krinolinu, a ne bezbroj platnenih podsuknji koje nisu mogle održati željeni volumen. Međutim, krinolina je bila predmet ismijavanja i satire u popularnim časopisima, a bila je i nepraktična kada je zapuhao vjetar ili kada bi žena izgubila ravnotežu. Zato su žene počele nositi duge gaće i njima štitile svoje dostojanstvo u slučaju navedenih nezgoda. Krinolina je također bila prva potpora suknji koju su nosile žene svih slojeva; bila je dostupna svima.



Gornji se dio haljine završavao u obliku slova-V i imao je kopčanje odozada ili je bio u obliku jaknice koja se kopčala naprijed sa gumbićima. Rukavi su najčešće bili široki i otvoreni u pagoda stilu a nosili su se s lažnim izvezenim bijelim podrukavima. Tijekom dekade još je jedna vrsta rukava postala popularna - biskupski rukavi koji su bili vrlo široki cijelom dužinom te suženi pri zglobu u usku manšetu.

Linija struka bila je prirodna ili nešto niža na početku dekade dok je s godinama rasla sve dok 1860. godine nije bila opet na prirodnoj razini i nešto viša. Ramena su i dalje bila pomalo spuštena nastavljajući time siluetu 1840.ih.



Korzet 1850.ih i 60.ih bio je manje restriktivan od onih koji su slijedili. Prednost ogromnih suknji bila je da stvaraju iluziju malenog struka bez potrebe za uskim korzetima. No, većina je žena ipak stezala svoje korzete, a to je postalo posebno popularno u kasnim 1860.ima. O tome se navelike raspravljalo u svim modnim časopisima.

U ovoj su dekadi boje nešto tamnije nego u prošloj, a popularne su boje tamno zelene, ljubičaste i smeđe sa svjetlijim obrubima. Brokat i svila sa uzorkom cvjetića bili su popularni u prvim godinama dekade. Cvjetovi su se pojavljivali i na prugastim svilenim ili pamučnim tkaninama i volanima. Volani su često imali uzorak cvjetića i odgovarajući obrub. Čista jednobojna svila postala je popularna krajem 1850.ih i početkom nove dekade budući da se suknja prostirala preko široke krinoline a volani su izgubili popularnost. Kaputi i pelerine bili su u toplijim tonovima poput tamno crvene, smeđe ili jelenje smeđe, s bijelom za večernju odjeću.



Široki ogrtači i pelerine nošeni su preko haljina, no novi stil jaknica koje su nalikovane boleru, je nastajao Pelerine s kapuljačom su također nošene. Indijski šalovi često su nošeni uz večernje haljine kao i oni pamučni, bijeli izvezeni decentnim cvjetnim motivima. Jaknice na volane najčešće su bile u paisley uzorku koji se dobiva točkanjem motiva povrća, a potječe iz Indije i Perzije. Ovaj je uzorak postao popularan na zapadu krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a popularizirali su ga Britanci koji su u Indiji imali kolonije.



1851. godina označava početak Viktorijanske reforme haljina. Aktivistica iz Nove Engleske, Libby Miller prihvatila je dimije i tuniku kao racionalan i jednostavan kostim. Ovaj je stil promovirala urednica Amelia Bloomer koja ga je i sama prihvatila te je po njoj nazvan ''Bloomer kostim''. Unatoč praktičnost, dimije su bile predmet ismijavanja i nisu utjecale na modu dana, no, 1890.ih postale su osnovni dio biciklističkog kostima.

Svakodnevne haljine





Haljine za šetnju i promenadu





Kostim za jahanje

Jahaća odijela sastojala su se od prijanjajuće jaknice uskih rukava i košulje. Nošena su sa dugim suknjama bez krinoline i muškim šeširićima.



Večernje haljine

Gornji dio večernjih haljina 1850.ih gotovo je isti kao u prošlom desetljeću. Imao je duboki, ovalni izrez, spuštena ramena, kratke rukave i završavao se u obliku slova-V. Rukavi su često bili u puff. Suknje su bile pune dužine, a one za ples i nešto kraće. Haljine su većinom imale volane; u početku dekade dva ili tri velika a kasnije mnoštvo malih za dodatni volumen. Često su se volani našli i na gornjem dijelu, a na sredini su bili ukrašeni ružom ili drugim cvijećem.



Najčešće korištene tkanine bile su svila, tafeta i brokat. Popularni uzorci bili su pruge, sitni cvjetići, ali i karirane uzorci bili su česti. Za ljeto su također bili česti pamuk i lagana svila. Mlade dame nosile su najčešće svjetlije boje dok su one tamnije bile rezervirane za starije dame. Bijeli muslin bio je posebno omiljen kod djevojaka. Haljine su nerijetko bile ukrašene kontrastnim obrubom i bijelom ili crnom čipkom. Dekorativni elementi poput volana, mašni, vrpca i draperije bili su najčešće odgovarajući na suknji i na gornjem dijelu.



Frizure i šeširi

Izgled 1850.ih, iako raskošno dekoriran bio je i dalje prilično skroman. Kosa je uređivana prilično jednostavno, razdjeljena po sredini sa skromnom punđicom odozada, dok je prednji dio bio uređen u meke kovrče koje su pokrivale uši. Često je prednji dio bio oblikovan u 'grozdove' kovrča kao po stilu druge polovice sedamnaestog stoljeća. Kako je dekada napredovala, punđa se spustila do vrata, kovrče su postale mekše, ali bujnije a iz punđe se po leđima spuštalo nekoliko blago nakovrčanih pramenova, posebno uz večernje haljine.





Na početku dekade šeširi su bili jednostavni i maleni, a za večer se nosila skromna kaskada od cvijeća ili vrpca na punđi. Šeširići krajem dekade bili su široki i slamnati, a nosili su se na potiljku i vezali dugačkim svilenim vrpcama. Ovi su šeširići nošeni i ranih 1860.ih. Kasnije se pojavljuju i mali šeširići koji zasjenjuju lice a naglasak im je na bočnim stranama, to odgovara uz tada popularne kovrče. Ulaskom u sljedeću dekadu ovakvi šeširići nastavljaju biti popularni, ali postupno postaju sve manji.



Frizure za večer

Frizure za bal gotovo su uvijek okrugle, samo punije sa strane i odozada nego naprijed. Najčešći ornamenti su baršunaste , zlatne ili srebrene vrpce, biseri pa čak i dijamanti. Tiara sa motivom zlatnih ili srebrnih zvjezdica i polumjeseca, satenske vrpce u vatreno crvenoj ili zagasito zelenoj boji, razne krune i ukrasi od zlatnih perlica i resica su u modi. Za romantičan dojam kosu se ukrašavalo kaskadama i buketima cvijeća; vijenac od lišća sa ružama, bijeli ljiljani, malo poljsko cvijeće, grožđe i svilene vrpce ukomponirani su u kosu.

Naprijed je kosa uređena u tri kovrče koje blago završavaju u uvojcima. Među tim kovrčama našlo se i nekoliko kraćih pramenova koji stvaraju dodatni volumen. Stražnji dio kose podijeljen je u pet dijelova i uređen u punđicu koju podržava mrežica sa biserima. Uvojci su isprepleteni malim zvjezdicama koje svjetlucaju u kojem kod smjeru nosioc okrene glavu. Bijelo perje također ukrašava frizuru i daje joj elegantan i profinjen izgled. Na sredini glave, s prednje strane, također je ukras od perja i dijamanata koji odgovara ostatku frizure.



Donje rublje

Donje rublje 1850.ih podrazumijevalo je korzet, košuljac, duge gaće, jednu ili dvije podsuknje i kasnije krinolinu.







Cipele

Početak 1850.ih nosile su se cipele bez potpetica, poput balerinki te su slijedile modu prošle dekade. No, pred kraj ovog desetljeća odjedamput, nakon više od pedeset godina mode ravnih cipela, u modu se vraćaju potpetice koje će se ovoga puta dugo zadržati.









Nakit

U 1850.ima nakit postaje odvažan i drzak. Nakit ovoga desetljeća je u tranziciji stilova kao i sama moda, no najviše se ističu utjecaji gotike i etruščana. Druga polovina devetnaestog stoljeća doba je ponovnog oživljanja mnogih stilova. U ovom desetljeću gotički se utjecaj savršeno pomiješao s novim rokoko preporodom koji se pojavio.











Lepeze







Torbice





Rukavice



Poznate ličnosti:

Elisabetha ''Sissi'' od Austrije



Amelia Bloomer, autorica modnog časopisa koja je podržavala ženska prava i racionalizaciju odjeće



Carica Eugenia, žena cara Napoleona III. i zadnja carice Francuske



Maria Alexandrovna



Slikarstvo

Mlada žena čita, Alfred Stevens



Prosidba, William Powell Frith



Prošlost i sadašnjost, Augustus Egg



Buđenje savjesti, William Holman Hunt

Oznake: Povijest mode

Tijekom prve polovice viktorijanskog doba postojala je više ili manje negativna slika na modne stilove regencije, odnosno godina od 1795-1820. Neki ljudi osjećali bi se neugodno pri pomisli da su njihove majke ili bake slijedile takvu modu koja je u viktorijansko doba smatrana neprikladnom. Mnogi su također vrlo teško suosjećali ili shvaćali ozbiljno borbe junakinja u umjetnosti i književnosti prisjetivši se na odjeću kakvu su nosile.



Iz takvih razloga kasniji likovni prikazi Napoleonovih ratova namjerno su izbjegavali prikazati odgovarajuću modu. U romanu Charlotte Bronte Shirley radnja je predviđena za 1810. godinu, no u ilustracijama je prikazana prijašnja moda, osamnaestog stoljeća. Romani Jane Austen -Ponos i predrasude te Razum i osjećaji doživjeli su istu sudbinu, njihove ilustracije redovito su predstavljale modu 1830.ih, odnosno vrijeme kada su nastale.

Na modu regencije gledalo se s prijezirom zbog njene slobodne siluete, jednostavnih ornamenata pod utjecajem neoklasicističkog pravca u umjetnosti. Za kasnije, viktorijansko doba, kada je moda bila kruta, restriktivna, živih boja i često široke i nakićene suknje moda regencije činila se gola, dosadna i krajnje neprikladna.

Tijekom kasnog viktorijanskog i edvardijanskog doba na sentimentalnim ljubavnim crtežima često se pojvljivala labava verzija mode regencije tada smatrana neobičnom relikvijom zaboravljenih vremena.

Sada možete vidjeti kako su se u samo četrdeset godina i manje ukusi toliko promijeniti da je moda prošlosti izazivala smijeh i ridikulu. No, nije ni čudno da je moda regencije izazvala toliko različitih osvrta i komentara, bilo pozitivnih i negativnih, budući da je bila jedini period slobodne mode kroz cijelu povijest.

Razdoblje mode prije i poslije Francuske revolucije je doba velikih i naglih promjena u silueti ženske haljine. Raskoš koja je karakterizirala dvorsku modu osamnaestog stoljeća odjedanput je splasnula i ustupila mjesto jednostavnim bijelim haljinama neoklasicističkih detalja i lepršavim siluetama.



Naravno, ova je nagla promjena izazvala puno šala i kritika na račun nove moda koja je bila prejednostavna i previše slobodna za doba u kojem je nastala. Nakon stoljeća nošenja krute, bogate dvorske mode koja svoje korijene vuče u Španjolskoj cijela je Europa najednom odahnula jer novi su stilovi bili manje restriktivni i otkrivali su antičku božicu u svakoj ženi. Važno je napomenuti da iako je moda regencije brzo i nepovratno potisnula francuske stilove haljina koji su obilježili cijelo stoljeće, neke zemlje poput Španjolske vrlo su teško prihvatile novu mode i često su se žene odijevale u odjeću maja iz južne Amerike protestirajući time protiv francuske mode.



Nije ni čudo da je ova moda bila ismijavana jer teško je bilo prihvatiti potpuno novi stil koji je u roku od nekoliko godina potisnuo sve što je do tada bilo vrhunac mode i postavilo antički svijet kao temelj mode, arhitekture i umjetnosti. Ovo je bila jedna vrlo nagla promjena koja je modu a i svjetovni život pojedinca odvela u potpuno drugom pravcu. Nerado biram strane u svijetu povijesne mode pa ću vama ostaviti da riješite ovu tešku dilemu, ali zapamtite odabirom mode birate i društvene prilike svijeta u to doba a ne samo siluetu ženske haljine.

Lady Jane Grey (1537. - 12. 2. 1554.) bila je engleska aristokratkinja i devetodnevna kraljica Engleske; od 10. do 19. srpnja 1553. godine. Bila je najstarija kći Henrya Greya i Francis Brandon. Po majci bila je unuka Mary Tudor, mlađe sestre Henrya VIII., a prema tome i praunuka Henria VII. i Elizabethe od Yorka. Imala je dvije mlađe sestre, Lady Catherine i Lady Mary.



Ne zna se točno kada je rođena Lady Jane Grey. Tradicija nalaže da je rođena krajem rujna/ početkom listopada 1536. godine, no novija istraživanja pokazuju da je rođena u kasno proljeće 1537. godine.

U mladosti je stekla vrhunsko humanističko obrazovanje, bila je vješta u latinskom, grčkom, talijanskom i hebrejskom jeziku. Kroz svoj odgoj i obrazovanje postala je predana protestantkinja i jedna od najobrazovanijih žena svoga doba. Jane je preferirala knjige od lovačkih zabava i prezirala je svoj strogi odgoj, tipičan za to doba, kao surov.

Jednom učenjaku, Roger Aschamu, koji ju je zatekao kako čita Platona na grčkom povjerila se:

''Kad sam u prisutstvu oca i majke, bilo da pričam ili šutim, sjedim, stojim ili odlazim, jedem, pijem, bilo da sam tužna ili sretna, bilo da šivam, pjevam, sviram, plešem ili radim išta drugo, moram to raditi tako savršeno i spretno kao što je Bog stvorio svijet, u suprotnom me tako oštro vrijeđaju, tako okrutno prijete, štipaju i rade štošta drugo što ne želim ni spomenuti....da se osjećam kao u paklu.''



Njena majka, Frances, bila je dominantna žena koja je Jane smatrala previše nježnom te ju je željela učvrstiti redovitim batinama. Zbog nedostatka majčinske ljubavi, Jane se okrenula knjigama i usavršila svoje znanje u jezicima i umjetnosti. Rane 1547. godine Jane je poslana da živi sa Thomasom Seymourom koji je ubrzo oženio Catherine Parr, udovicu Henria VIII. koji je preminuo prije mjesec dana. Catherine je pružila Jane majčinsku ljubav koja joj je nedostajala, no već u rujnu 1548. ona umire pri porodu i Jane opet ostaje sama.

Frances je ubrzo počela tražiti muža za Jane. John Dudley, prvi vojvoda od Northumberlanda, namijenio je Jane tadašnjem kralju Edwardu VI., no on se uskoro vrlo razbolio i bilo je samo pitanje vremena kada će umrijeti. John se zatim predomislio i odlučio spojiti Jane i njegovog najmlađeg sina Guilforda. Janeini su se roditelji složili, i 21. svibnja iste godine održano je dvostruko vjenčanje; prvo između Jane i Guilforda i drugo između Guilfordove mlađe sestre, Katherine i Henria Hastingsa.

John Dudley je sve to dobro isplanirao. Treći zakon o nasljeđivanju krune, kojega je napisao Henry VIII. 1544. godine pokazuje liniju nasljeđivanja. Prvi je bio Edward VI., koji je ubrzo umro, sljedeća je bila Mary, Henrieva kći iz prvog braka i katolkinja, što ju isključuje iz nasljeđa. Treća je bila princeza Elizabetha, kći Anne Boleyn koja je pogubljena zbog preljuba i izdaje, također nepoželjna na prijestolju. Zakon je glasio da ako nijedno Henrievo dijete ne dobije nasljednika, kruna ide liniji njegove mlađe sestre, Mary Tudor, odnosno njenim nasljednicima, kćeri Frances i unukom Jane. Budući da se Jane udala za Guilforda, John Dudley nadao se da će pomoću njega kontrolirati Jane kada postane kraljica i time vladati Engleskom.



Janein i Guilfordov brak nije najbolje počeo. Jane se nije željela udavati no majka ju je prisilila, te su se ona i Guilford dogovorili da će živjeti više kao ''brat i sestra'' nego kao muž i žena. Guilford je na prvi pogled bio raskalašena pijandura koji je vrijeme provodio kartajući u krčmi, no kada su se bolje upoznati bilo je jasno da je inteligentan i iskusan mladić koji ne želi biti marioneta svome ocu. Jane i Guilford bili su savršeni par za vođenje države; ona je imala potrebno znanje a on iskustvo. Unatoč lošem početku, ubrzo su se vrlo zavoljeli.

Početkom srpnja 1553. godine umire Edward VI. koji je netom prije smrti svojom izravnom nasljednicom imenovao Jane. Ona protiv svoje volje podnosi teret krune te postaje kraljica od 10. do 19. srpnja 1553. godine.

U devet dana svoje vladavile Jane je uz pomoć Guilforda izvela pravu revoluciju. Napokon su sve svoje zamisli sproveli u djelo. Sazvali su parlament kako bi opozvali zakone označavanja prosjaka užarenim željezom, a umjesto toga vratili su zemlju i posjede, koje je Henry VIII. uteo manastirima i dodijelio plemićima, na neograničeno korištenje naroda. Kao treće željeli su osnovati škole za djecu siromašnih, koje bi poučavale ne silom i batinama, već brigom i pažnjom. Oslobodila je sve trenutne zatvorenike i počela kovati pravi srebrni šiling sa njenim likom. Poklonila je većinu svojih haljina da ''ugrije jadne i obuče neutješne.''



Northumberland je imao puno posla ne bi li zadržao svoju moć nakon Edwardove smrti. Najvažnije, morao je izolirati i uhvatiti Mary ne bi li ona okupila podršku. Čim je bila sigurna u Edwardovu smrt, Mary je napustila Hunsdon i krenula u Istočnu Angliu gdje je počela okupljati svoje pristaše. Northumberland je 14. srpnja krenuo s vojnicima iz Londona, no, u njegovoj odsutnosti Tajno vijeće darovalo je svoju vjernost Mary te ju proglasilo kraljicom. Jane je zatvorena u Londonskom Toweru zajedno sa Guilfordom. Nova kraljica, Mary, ušla je u London u svečanoj povorci 3. kolovoza a John Dudley je smaknut 22. kolovoza 1553. godine. U rujnu je parlament proglasio Mary službenom kraljicom, a Janeinu vlast ukinuo i osudio je kao otimača prijestolja.

Jane i Guilford optuženi su za veleizdaju, zajedno s njegovom braćom i nbivšim adbiskupom Thomasom Cranmerom. Suđenje se održalo 13. studenog 1553. pred specijalnom komisijom koja ih je sve osudila na smrt odsijecanjem glave. Širile su se glasine da će Mary ipak poštedjeti Janein život.

Protestantska pobuna u siječnju 1554. godine zapečatila je Janeinu sudbinu, iako ona sama nije imala nikakve veze s time. Ova pobuna izbila je zbog Maryine želje da se uda za Phillipa od Španjolske, katolika kojemu se nije svidjelo da u Engleskoj postoji i najmanji znak pobune protiv katoličanstva. Mary je morala birati između ljubavi prema Phillipu i Janeinog života.



Egzekucija je prvo predviđena za 9. veljače, no, odgođena je za tri dana ne bi li Jane dobila priliku da se preobrati na katoličanstvo. Kapelan John Feckenham posjetio je Jane i pokušao joj ''spasiti dušu'', ali ona je do samog kraja ostala vjerna protestantkinja. Unatoč tome, s kapelanom je bila u dobrim odnosima i dopustila mu je da je otprati do stratišta.

U ranim jutarnjim satima 12. veljače pogubljen je Guilford. Njegovi ostaci preveženi su ispred Janeine ćelije na što je ona briznula u plač vičući njegovo ime. Zatim su je odveli na stratište gdje je održala govor.

''Dobri ljudi, dolazim ovdje da umrem, a po zakonu sam osuđena na isto. Činjenica je doista, da sam za kraljicu bila nezakonita, no moja volja kao i volja mojega muža nije bila ponijeti teret krune, zato perem svoje ruke u nevinosti, pred Bogom i pred vama dobrim kršćanima, na ovaj dan.''

Zatim je skinula svoje rukavice i predala ih služavki zajedno sa rupčićem. Krvnika je zamolila za oprost i platila mu uz poruku ''Molim da me otpremite brzo na onaj svijet.'' Zatim si je zavezala povez oko očiju. Nije uspjela pronaći drveni blok na koji je trebala nasloniti glavu te je mašući rukama po zraku uz suze u očima govorila ''Što da učinim ? Gdje je ? Gdje je ?'' Kapelan joj je zatim položio ruke na drvo i ona je spustila glavu, zauvijek, izgovarajući pritom zadnje riječi ''Gospodine, u tvoje ruke predajem svoju dušu.''



Bila sje amo jedna u nizu tragičnih ikona koje su stradale zbog tuđih ambicija i planova. Kratki život i nasilna smrt Lady Jane inspirirali su mnoga književna, glazbena, slikarska i filmska umjetnička djela.

Oznake: La femme, Lady Jane

Upravo pišem jednu gotičku priču pa bih vam željela pobliže opisati okolnosti radnje.

Radnja se događa 1801. godine u Derbyshireu u starom elizabetanskom dvorcu. U glavi imam viziju nešto drugačijeg dvorca, ali naprikladniji primjer koji sam uspjela naći je Hardwick Hall, najbolji primjer elizabetanske arhitekture, dvorac izrađen između 1590. i 1597. godine. Izgradnju je naručila Bess of Hardwick, u to doba druga najbogatija žena u Engleskoj, odmah nakon Elizabete I. Dvorac je simbolizirao moć i bogatstvo cijele obitelji. Kao prvo, dvorac je skoro u cjelosti prekriven prozorima, to bogazuje raskoš u dobu kada je staklo bilo skupo. Tako je nastala uzrečica ''Hardwick Hall, more glass than wall''.

Hardwick Hall pokazuje moderniziranost elizabetanske arhitekture, a i života u dvorcu koja se u glavnini odvija u glavnoj, središnjoj odaji. Svaki kat ima stop viši od prvotnoga, time se pokazuje važnost osobe i pripadne odaje, tako su sluge imali sobe u prizemlju. Široke kamene stube vode do glavnog salona na prvom katu. Odaje dvorca krcate su nekoliko stotina godina starim namještajem, tapiserijama, vazama, obiteljskim portretima i drugim ukrasima.

Budući da je Hardwick Hall služio većinom kao ladanjska kuća, autentična atmosfera je održana. Većina zastora i tekstila datira iz 1601. godine kao i brojni rupčići označeni inicijalima E.S. - Elizabeth Shrewsbury.



Naravno, budući da se radi o gotičkoj priči, atmosfera nije ovako vedra kao na fotografiji. U mojoj se mašti do dvorca dolazi uskim putem ograđenim kamenom ogradom a ispred su posađena dva hrasta koji po jakom vjetru dodiruju prozore na izbočenom dijelu. Namještaj u kući je autentičan elizabetanski, od tamne hrastovine i raskošno izrezbrenih motiva na naslonima i stolicama. Sve je vrlo tamno i pusto, gotovo kao da je vrijeme stalo; kameni podovi, tajni hodnici, polica s knjigama koja je zapravo vrata u tajne koridore i konstantno tamno nebo i oblaci zasigurno doprinose gotičkoj atmosferi.

Zanimljiv detalj na krovu: opet, Elizabethini inicijali i kruna koja ih objedinjuje.



Renesansna arhitektura stigla je u Englesku za vrijeme vladavine Elizabete I. Renesansa je općenito, stil preporođenja antičke kulture i po svemu želi biti suprotno od tamnog srednjeg vijeka. Na prvo mjesto stavlja se čovjekov razum i crkva ima sve manju moć. Tako je i arhitektura željela pokazati novi pravac svijeta i evoluirati od starih fortifikacijskih srednjovjekovnih dvoraca. Posebnosti elizabetanske arhitekture uključuju pojavi nizozemskog stila krova, geometrijskih simetričnih ornmenata, bogato izrezbareno drvo...



Engleske su kuće tada prihvatile dugačke galerije kao centralni dio kuće, a visoke, masivne palače s mnoštvo prozora i često sa asimetričnim kulama vladale su arhitekturom.

Ovaj ću post posvetiti mađarskoj modi koja je zbilja jedinstvena. Volim reći da svaki period mode ima zemlju za koju je svojstven. Tako je na primjer španjolska postavljala modne trendove za rigidnu modu kasnog šesnaestog i prve polovice sedamnaestog stoljeća, dok je vladavina Luja XIV. doživjela uzdignuće francuske kao modne i umjetničke sile. S dolaskom mode regencije (1795.-1820.) engleska moda doživjela je vrhunac u svojim jednostavnim neoklasicističkim dizajnima. Naime, nakon Francuske revolucije francuski aristokratski stilovi doživjeli su slom jer su prikazivali lažnu sliku o ljudima; teška šminka i detalji. Drugo i treće desetljeće devetnaestog stoljeća bilo je procvat bečke mode a to potvrđuju i mnogi modni prikazi iz tog vremena. Tako su i 1870.te i 1880.te bile vrhunac mađarskog stila koji se tada uzdigao i diktirao modu za sve istočnoeuropske zemlje.



Više o modi 1880.ih napisala sam u jednom od prijašnjih postova. Sve u svemu 1880.te doživjele su vrhunac rigidne viktorijanske mode. Tkanine su bile teške, najpopularnije saten i brokat, a ukrasi raskošni, bogati i čak prenapadni. Brojne varijacije draperije i čipke uz razne ostale detalje učinile su svaku haljinu vrijednom divljenja. Javlja se i utjecaj osamnaestog stoljeća, a otud i potreba brojnim ornamentima. Ako ste se ikada pitali kako bi izgledala raskošna aristokratska moda osamnaestog stoljeća u viktorijanskoj izvedbi, evo vam odgovora. Mnoge su se stvari naravno, promijenile, Francuska revolucija, pad feudalnog društva, industrijska revolucije i viktorijanski moral donijeli su svoju verzije nekoć nadmoćnog modnog stila.



Osim tkanina i boje su bile jake i upečatljive. Najčešće su bile nijanse tamno zelene, grimizne, smeđe, purpurne i nijasne plave. Svaka sfera života u ovoj dekadi imala je rigidan, ali i raskošan prizvuk.



No, za razliku od pariškog toka mode mađarski stil bio je nešto drugačiji. Brojni pretjerani ornamenti, prugice i naglašena dramatičnost kao i posezanje za povijesnim utjecajima karakteristika su mađarske mode. Ne mogu ni najbolje sročiti sve njene posebnosti, ali vi samo pogledajte ove zanimljive haljine i njohove posebnosti i odmah će vam biti jasno.



Također, na prvi pogled nespojivi detalji beskompromisno su spojeni i stvaraju savršenu harmoniju u mađaskoj modi. Ova je moda ujedno i vrlo važna jer su je osim Mađarske slijedile i ostale istočnoeuropske države poput Poljske, Češke, Srbije, pomalo Rusije i naravno Hrvatske koja je bila u sastavu Habsburške monarhije, odnosno Austro-Ugarske.



Kada sam već spomenuta povijesne detalje spomenut ću i antiknu čipku kao jedan od neizostavnih detalja. Ruska moda je najduže uspjela održati povijesne utjecaje, a Mađarska je bila vrlo blizu tome. Već od odabira teških tkanina raskošnog ornamenta kao da su se prisjećali šesnaestog stoljeća, dok mašne i drugi ukrasi na gornjem dijelu haljine kao da nas vraćaju u drugu polovicu šesnaestog stoljeća i njegovu slobodnu modu pod utjecajem Luja XIV.



Prva hrvatska operna pjevačica Sidonija Erdody, spisateljica i ilirka Dragojla Jarnević a kasnije i Marija Jurić Zagorka vjerojatno su slijedile sličnu modu jer je Hrvatska tada bila s Mađarskom u istoj monarhiji. Mnoge ostale zagrebačke dame zacijelo su se gizdavo pokazivale na ulicama u najnovijoj mađarskoj modi, jer je Pariz bio predaleko da bi mogao poslužiti kao konstantnan modni uzor.

''Bijaše jednom zemlja gospode i pamuka zvana Stari jug. Otmjen svijet kavalira i njihova zadnja naklona. Ovdje su posljednji put viđeni vitezovi i lijepe dame, gospodari i robovi... Ova zemlja postoji još samo u knjigama kao san koji se dugo pamti. Civilizacija koju zameo je vjetar...''



Ovaj film ne bi bio isti da kostime nije kreirao sam Walter Plunkett koji je isprva bio odvjetnik, ali se ubrzo posvetio karijeri kostimografa. Do sredine 1930.ih već je bio cijenjen u Hollywoodu zahvaljujući kostimiranju filmova u kojima je glumila Catherine Hepburn. Catherine ga je u stvari i poticala da pročita Prohujalo s vihorom. Plunkett je pročitao knjigu i bio toliko opčaran cijelom pričom i ugođajem da je zatražio posao kostimografa za taj film.

Plunkett je bio vrlo pedantan pri kreiranju kostima i pazio je na svaki mogući detalj. Knjigu je pročitao nekoliko puta i složio knjigu od 200 strana sa crtežima kostima i citatima uz svaku haljinu. Za glavne, sporedne i glumce kreirao je više od 2000 kostima.

Zatim je otišao u Atlantu i upoznao se sa Margaret Mitchell, autoricom, koja mu je obezbjedila nekoliko knjiga na temu povijesne mode i upoznala ga sa nekoliko dama iz Atlante koje su još uvijek posjedovale haljine iz 1860.ih i 1870.ih. Margaret mu je također dala dopuštenje da promijeni spektar boja za haljine, naime, ona je obožavala zelenu boju pa je i u knjizi Scarlett većinom nosila zelene haljine. Od Atlante, Plunkett je krenuo na turneju po muzejima starog juga da nađe inspiraciju za tkanine i uzorke. Naposlijetku je krenuo u dizajniranje kostima.

Uvodna haljina u kojoj nas zavodljiva Scarlett dočekuje na trijemu je na prvi pogled jednostavna bijela ljetna haljina ali njeni snježno bijeli volani skrivaju nešto više. Haljina je kratkih rukava ali zakopčana do grla i ukrašena medaljonom i čipkama, a zanimljiv vez na gornjem dijelu odaje eleganciju ove haljine kao i baršunasti crveni pojas.



Iako je ovo bio poslijepodnevni roštilj, a kratki rukavi su bili prikladni tek za večer, Scarlett je inzistirala da obuče svoju, kako je rekla, staromodnu haljinu samo da privuče pozornost svih prisutnih, a posebno Ashleyevu. Mitchell je sve Scarlettine haljine zamislila u zelenoj boji, a ova odgovara vjernom opisu iz knjige. Zelene vrpce na šeširu odgovaraju zelenom pojasu i delikatnom cvjetnom uzorku na haljini, a prije svega slažu se sa njenim živahnim očima punim prkosa i mladenačkog zanosa.



Scarlett je cijelo jutro isprobavala haljine. Ružičasta svilena haljina sa dugačkom vrpcom na pojasu bila bi prikladna da ju nije odjenula prošle godine u posjet Ashleyu povodom Melanienog dolaska, a bila je sigurna da bi svi to primijetili. Crna haljina napuhnutih rukavića i čipkastog ovratnika je sjajno isticala njenu bijelu put, ali je u njoj djelovala starije. Nije nikako željela djelovati staro kraj Melanieinie dražesne mladosti. Muslin boje lavande sa obilnim detaljima od čipke na obrubu bio je vrlo lijep, ali nije pristajao njenom tipu, bio bi prikladniji za Careen, jer Scarlett se bojala da će u njemu izgledati poput male školarke.

Zelena svilena haljina u mnoštvo volana a svaki je završavao baršunastom zelenom vrpcom isticala je njene oči čineći ih zelenim poput žada, ali ta je haljina imala malu mrlju na poprsju. Naravno da bi mogla staviti broš, ali možda Melanie ima dobro zapažanje. Zatim je ostala hrpa pamučnih haljina vrlo prikladnim za poslijepodnevne zabave, ali sve su one bile preobične. Ostala je još jedna, malenih puff rukava i dubokog dekoltea poput večernje haljine, od delikatnog muslina cvjetnog uzorka i dubokih zelenih detalja.



Kao što sam već spomenuta Plunkett je koristio povijesne izvore za kreiranje haljina u filmu pa je inspiraciju vjerojatno pronalazio i u modnim prikazima. Melanie je za roštilj odjenula vrlo nježnu i romantičnu haljinu pastelne boje koja u potpunosti odgovara njenog karakteru. Haljina je od srebrnastog organdiea sa pojasom boje višnje. Njene bujne tamnosmeđe kovrče obujmio je šeširić sa vrpcama boje višnje koji je samo naglašavao ljupkost njenog srcolikog lica. Njena je pojava djelovala kao bistri potok okružen padajućim lišćem u jesen, tako se bijelilo njeno lice u odnosu na tamnu kosu.



Scarlett i Melanie su potpuno različite osobe koje se razlikuju i u osobnosti i u izgledu. Dok je Scarlett bila zamama ljepotica blistavih zelenih očiju i porculanske puti, Melanie je bila delikatna i građena poput djeteta. Melanie djeluje krhko i dražesno, a njena glavna ljepota su njene velike smeđe oči. Na ovoj se slici vidi pravi kontrast ovih dviju ličnosti, posebno u odabiru haljina i dodataka. Dok Scarlettina haljina otkriva i poprsje i ramena, Melanie je čedno odjevena te čak nosi i čipkaste rukavice.



Donje rublje 1860.ih, koje možemo vidjeti u sceni gdje se Scarlett priprema za počinak na roštilju, sastojalo se od košuljca, korzeta i lepršavih podsuknja s mnoštvo volana te krinoline. Tek je 1850.ih donje rublje smjelo biti raskošno dekorirano mašnama i čipkom, prije je to smatrano nemoralno.



Scarlett je vrlo brzo ušla u brak sa Charlesom i prije nego što je i razmislila već je bila odjevena u majčinu vjenčanicu i veo. Nije bilo vremena za razmišljanje o vjenčanici i ovaj je postupak posve normalan, ali u izgledu njene vjenčanice krije se zagonetka.



Scarlett ima šesnaest godina kada se udaje, njena majka Ellen tada ima trideset dvije godine, a Scarlett je rodila sa šesnaest godina, to bi značilo 1845. godine. Ellen se morala udati oko 1844. a moda je tada bila puno drugačija od ove haljine koju je Scarlett odjenula. Dolje su primjeri vjenčanica kakve bi se nosile cirka 1844. godine. Haljina u kojoj se Scarlett vjenčala je tipičan primjer mode 1830.ih, a budući da je Plunkett pomno istraživao povijesnu mode nije moglo doći do zabune. Jedino je rješenje ove misterije činjenica da je i Ellen brzo uletjela u brak i da je najvjerojatnije posudila vjenčanicu svoje starije sestre koja se po svemu sudeći vjenčala dekadu prije Ellen. A opet, u Ameriku je moda stizala puno kasnije nego što je bila trend u Europi, ali razlika u godinama je ipak prevelika.



Izbio je američki građanski rat i Charles je u vojsci umro od tuberkuloze. Scarlett je ostala udovica, a Melanie kao njegova sestra također je nosila crninu. Žena prve klase poput Scarlett mogla je slijediti modu dana, ali je morala nositi crninu i dugački crni veo. Nakit nije nošen, a nije bilo ni potrebe jer su osobe koje su bile u tugovanju mogle ići samo u crkvu ili u posjet rodbini.



Melanien štrikani šeširić i pelerina bili su vrhunac mode građanskog rata. Iako je ovaj šeširić u kombinaciji crvene i tamno sive boje, naizgled jednostavan, on zapravo daje šarm cjeloukupnoj kombinaciji. Kao što vidimo u priloženom modnom prikazu i ovaj je šeširić baziran na pravoj modi doba.



Scarlett je za Ashleyev otpust iz vojske na Božić 1863. godine odjenula dvije haljine; jednu na Badnjak a jednu na Božić. Na Badnjak je odjenula vrlo jednostavnu baršunastu haljinu sa raskošnim čipkastim ornamentom na vratu. Haljina je posve glatke i jednostavne površine, bez draperije i ornamenata. Zakopčana je sve do grla a rukavi su u pagoda stilu a čipkom koja decentno izviruje. Slika na desno pokazuje haljinu koja je vjerojatno bila inspiracija.



Sljedeće je jutro Scarlett odjenula neobičnu haljinu koja ima suknju od zagasito crvenog baršuna dok je gornji dio od bijele tkanine s odgovarajućim prugama. Struk je ukrašen bijelom vrpcom a oko vrata je medaljon.



Scarlett i Melanie morale su pobjeći iz Atlante zbog dolaska sjevernjaka. Vraćaju se na Taru koja je uništena, nemaju hrane, Scarlettina majka je umrla a otac izgubio razum. Haljina koju Scarlett nosi sve do kraja je očigledno jedna starinska haljina iz 1840.ih koja je vjerojatno pripadala njenoj majci. To zaključujem iz kroja gornjeg dijela haljine, tkanine i detalja poput stila rukava.



Ova zelena haljina koja je izrađena od zastora je najneobičnija. Na prvi se pogled čini nemoguće da bi ikada iskrojili haljinu u tom stilu; s detaljima koji podsjećaju na zastore, no i to je bio Plunkettov odabirom povijesno baziran na modnim prikazima poput ovog ispod skroz desno. Iako se na prvi pogled čini neobična, ova je baršunasta haljina posve prikladna povijsenom razdoblju i vrlo originalan izbor, posebno za posjet Rhettu u zatvoru.



Ova Melanieina haljina predstavlja tipičnu modu građanskog rata i godina netom poslije građanskog rata. Time se referiram na ovu crnu pregaču koja nije u jednom komadu nego se trakama spaja na naramenice koje su izvezene crvenim cvjetovima. Crni ovratnik koji završava prekriženo i spojeno brošem te jednostavna plava haljina ispod zajedno s frizurom čine bazu mode građanskog rata.



Scarlett se treći put udala, i to napokon za Rhetta Butlera. Na medenom mjesecu si je kupila mnogo haljina, šeširića i dodataka kao supruga bogataša. Haljina koju je odjenula je savršen primjer prijelazne mode iz 1869. godine. Vrlo je jenostavna, sive tkanine a fokus je na rukavima koju imaju ornamente koji podsjećaju na paukovu mrežu. Rhett je obećao Scarlett da će joj kupiti cijeli vjenčani set - bridal trousseau koji zapravo uključuje čak osamnaest haljina, a ne smijemo zaboraviti i šeširiće, nakit, spavaćice, cipele i sve moguće trice i kučine.



Mislim da je vrijeme da se pozabavim frizurama i šeširićima. Melanieine i Scarlettine frizure uvelike se razlikuju; Scarlettine su frizure puno modernije, odnosno podsjećaju na frizure 1930.ih zato što je Scarlett morala djelovati zadivljujuće a prave frizure toga doba nisu oduzimale dah. Uobičajene frizure za vrijeme građanskog rata i netom poslije bile su centralno podijeljene i skupljene u masu kovrča. Mreže za kosu bile su popularne i držale su kosu na mjestu. Šeširići su bili ovalni ili okrugli, često slamnati, a vezali su se vrpcom ispod vrata.



S kasnim 1860.ima dolazi i nova moda pod utjecajem osamnaestog stoljeća. Haljine postaju u polonaise stilu a šeširići su manji, na vrhu glave i puno raskošniji. Često su dugačkim vrpcama vezane ispod vrata ili pričvršćivane brošem. Frizure 1870.ih se mnogo razlikuju od prošle dekade; kosa je u mnogo kovrča koje se spuštaju po leđima i po prvi puta nakon mnogo vremena javljaju je šiške i to nakovrčane.



Scarlett se nije svidio medeni mjesec u New Orleansu već se što prije željela vratiti na Taru. Haljina koju je odjenula za povratka na Taru je povijesno utemeljena. Široke je suknje i rukava i intrigantnog uzorka. Haljina na desno prikazuje modni prikaz koji je bio inspiracija Plunkettu da kreira ovu bijelu haljinu zelenih pruga i detalja. Mitchell je izvorno Scarlett uvijek odijevala u zeleno jer je to isticalo njene zelene oči, pa se ova haljina u velikoj mjeri slaže s opisom u romanu.



Ovaj tamno zeleni ogrtač renesansnog utjecaja Scarlett je odjenula prije spavanja. Iako se na prvi pogled čini da takav ogrtač nema što tražiti u devetnaestom stoljeću, on je zapravo tada i bio u modi za kućni ogrtač a ovaj modni prikaz nam to i potvrđuje. Osim visećih renesansnih rukava ukrašen je i zlatnim nitima.



Scarlett je rodila djevojčicu, nazvali su je Bonnie Blue Butler jer je imala oči plave poput Bonnie Blue zastave. Da bi svojoj kćeri osigurao ugled Rhett je, zajedno sa Scarlett, šetao Bonnie u kolicima po Atlanti. Za tu je prigodu Scarlett odjenula prugastu crno-bijelu haljinu sa vrlo širokim rukavima. Prugasti uzorak je odviše smjeo, ali haljina je u cjelini jednostavna, još je jedini ukras crna mašnica ispod vrata i odgovarajući šeširić uz to.



Vrlo šarmantna plavo-bijela satenska haljina u potpunosti odražava razigrani i raskošni stil 1870.ih koji je bogato udana Scarlett mogla slijediti. Haljina je uska i drapirana, a bolero u boji plavog opala naglašava njenu živahnost. Na glavi je naravni i odgovarajući bijeli šeširić, a i suncobran. Ovaj je komplet odjenula pri posjetu pilani i izjavila ''Nemoj danas govoriti ništa o računima. Kad nosim ovaj novi šeširić brojke mi samo ispare iz glave.''



Gotovo najpoznatija i najintrigantnija haljina u cijelom filmu je zasigurno bordo crvena haljina koju se Scarlett odjenula za Ashleyev rođendan. Iako se čini neprikladna za vrijeme radnje, prilično je dobro kronološki uklopljena jer indicira stil ranih 1880.ih koji preferira uske večernje haljine bez rukava uz nešto draperije. No, prije svega je ovo jedna smjela kombinacija.

U kontrast tome Melanie nosi čednu, ali lijepu svilenu haljina sa modrim detaljima i čipkom. Haljina je savršen primjer empirijskog utjecaja s kraja osamnaestog stoljeća na modu kasnih 1860.ih i ranih 1870.ih, a to se očituje iz oblika rukava i ovratnika te detalja od čipke te ukrasnog broša na poprsju.



Još pokoja riječ o nakitu koji je također povijesno usklađen. Naime, 1860.ih se javlja etrušćanski utjecaj zbog nedavnih arheoloških istraživanja u Italji. Nakit ranih 1870.ih je pod bezbroj utjecaja, a osim etrušćanskog, on bilježi i srednjovjekovni, antički i empirijski preporod, ali u mnogo blažim i romantičnijim verzijama. Broševi se vraćaju u modu i to u stilu, a najpopularniji su oni od slonovače, školjaka, koralja pa čak i dragulja, a s vremenom su postajali sve veći i veći.



Sa postupnim širenjem suknji, odnosno izumom krinoline, i nakit postaje sve veći i upečatljiviji da bude u skladu sa siluetom. Osim veličine i boja nakita bila je važna, a u ovom periodu nakit postaje sve življih i dramatičnijih boja, a drago kamenje popul opala, ametista, safira, rubina, dijamanata, safira, emeralda, akvamarina bilo je najprikladnije. Ova je era u modi bila kao stvorena za Scarlett, kao što je napisala Margaret Mitchell u romanu ''Bila je to epoha koja joj je najbolje odgovarala, grube, blistave, gizdave raskošno odjevene žene, prenatrpane bogato opremljene kuće, suviše dragulja...''



Scarlett i Ashley se nakon svih padova, uspona i nevolja rata prisjećaju doba svog mladenaštva... ''Mnogo smo prošli od onih starih dana, zar ne ? Onih dugih ljetnih dana, ljenčarenja na toplom suncu uz jasan prigušen smijeh crnaca. Zlatna toplina sigurnosti onih dana.''

After all, tommorow is another day !

Oznake: Kostimi kroz film, prohujalo s vihorom, Vivian Leigh

Ne bi vas trebalo začuditi da osim pisanja bloga volim pisati i kratke priče smještene u Viktorijansko doba. Pokušavam uklopiti modu i u svoje priče, pa tako nerijetko opisujem balske haljine, frizure i šeširiće mojih protagonistica. Smatram da je moda vrlo važna jer ne samo da nam pomaže u vizualiziranju likova već i u određivanju vremena radnje.

Priča koju trenutno pišem događa se u ranu jesen 1842. godine u Londonu. Iako dobro poznajem povijesnu modu krenula sam u istraživanje popularnih tkanina ili detalja na haljinama. Prezentirat ću vam neke haljine 1840.ih da dobijete generalnu ideju mode toga doba.

Započet ću s ovom prelijepom haljinom koja je zapravo bila vjenčanica kraljice Viktorije. Izrađena je od bijele svile s raskošnim detaljima Honitonske čipke. Viktorija se vjenčala u veljači 1840. godine, a ova je haljina bila vrhunac mode dana i nakon vjenčanja mnoge su je žene kopirale i tako postavile trend bijelih vjenčanica.



Sljedeća haljina je sivo-maslinasto zelene boje, u šuštavoj svili a prigodna bi bila za večere i domjenke, ali i poslijepodnevna druženja. Haljina je jednostavna, a njena raskoš dolazi u decentnim detaljima u boji tkanine. Spoj romantičkog i gotičkog utjecaja donijeli su tamne i zagasite boje, jednostavne ornamente i pruge i kare kao popularne uzorke.



Moda ove dekade je pod gotičkim utjecajem što je vidljivo u sjetnim i zagasitim nijansama haljina. Ova večernja haljina je iako jednostavna, pune zatomljene sentimentalnosti. Običnog, ali impresivnog kroja i zagasite smeđe boje gotova je preslika romantizma u umjetnosti doba. Popularne frizure imale su romantičarske kovrče, a šalovi, nerijetko istočnjačkih motiva bili su česti.



Haljina s lijeve strane je tipična haljina prijelaza dekade; stil prijašnjeg desetljeća vidljiv je u višem struku, širokim rukavima i užoj suknji. Haljina na desno prikazuje modu 1841. godine; ramena su spuštena, suknja zvonolika a tkanine jednostavne i bez dekoracije na površini.



Ova dnevna haljina je apsolutno prekrasne tkanine; plava svila sa sivkastim odsjajem te motivom cvijeća. Čini se da ima dubok dekolte, ali ispod je najvjerojatnije nošena košulja. Ispod pravih rukava izviruju lažni ukrašeni čipkom koji su vrlo česti u sljedećoj dekadi. U ovoj kreaciji spektakularnost se postiže odabirom tkanine, a ne samim krojem. Cjeloukupna haljine i više nego indicira stil 1850.ih koji slijedi.



Dnevna haljina jednostavnog uzorka, decentnih detalja i bijele čipke koja joj daje svečaniji dojam. Vrlo je jednostavna, nešto uže suknje, a detalji koji joj daju završni dojam vrlo su suptilni. Obični medaljon oko vrata bio bi jedini detalj koji nedostaje ovoj haljini. Ovakvu su haljinu zasigurno nosile sestre Bronte, ali i njihovi likovi poput Jane Eyre ili Agnes Grey.



Posve jednostavna svilena haljine jedva vidljivog sjajnog uzorka. Vrlo je umjerena i nježna, prikladna za bal povodom ulaska u društvo. Volan čipke raskošnog uzorka okružuje poprsje a mali detalji čipke ukrašavaju rukave. Oko vrata je ogrlica, također neprimjetna, a sve indicira da bi ovakvu kombinaciju nosila neka mlada dama kojoj ne treba mnoštvo ukrasa već se ističe svojoj prirodnom, mladenačkom ljepotom.



I kao šećer za kraj, krajnje neobično, raskošna crna dvorska haljina zlatnih detalja s povlakom. Njena širina indicira stil sljedeće dekade, kao i volan crne čipke na poprsju. Ovakvu haljinu bi nosila neka starija dama na dvoru. Raskoš je bio imperativ dvorske mode, a dramatična crna boja bila je prikladna za starije žene, nikako mlade dame. Opet, raskoš dolazi u tkanini koja je protkana zlatnim vezom a ne kompliciranom kroju.



Moda 1840.ih me podsjeća na sestre Bronte i njihove zanimljive likove, kraj romantizma i početak realizma u umjetnosti, početak vladavine kraljice Viktorije i Viktorijanskog doba... Nadam se da sam vam približila modu 1840.ih koja je meni vrlo draga, ali često podcijenjena.

''The awakening conscience'' - Buđenje savjesti je slika koju je 1853. godine naslikao jedan od Predrafaelita, engleski slikar William Holman Hunt. Slika prikazuje mladu ženu koja se uzdiže iz svoga položaja u krilu čovjeka te opčinjeno gleda kroz prozor u sobi.



U početku se slika čini kao trenutak nesporazuma između muža i žene ili brata i sestre, ali naslov i niz detalja sugeriraju da je riječ o ljubavnicima. Ženine sklopljene ruke predstavljaju žarišnu točku slike, a naglasak na lijevoj ruci sugerira nepostojanje vjenčanog prstena. Oko sobe su poslagani podsjetnici njenog ''statusa'' i izgubljenog života; mačka ispod stola poigrava se s pticom, zlatni sat, tapiserija koja visi nedovršena na klaviru, niti vune na podu, odbačeni papir na podu s tekstom pjesme ''Tears, idle tears'' Lorda Tennysona te glazba na klaviru; pjesma Thomasa Moorea "Oft in the Stilly Night" koja govori o propuštenim prilikama i tužnim sjećanjima na sretniju prošlost.

Odbačene rukavice i šešir na stoliću simboliziraju užurbanost trenutka. Odaja je previše pretrpana i šarena da bi pripadala Viktorijanskom domu; svjetle boje, izvezeni tepih, polirani i netaknuti namještaj indiciraju da je odaja nedavno opremljena za ljubavnicu. Iako interijer danas djeluje viktorijanski, i dalje odiše ''nouveau-riche'' vulgarnosti koja bi bila neukusna suvremenicima.

Okvir slike ukrašen je simboličkim detaljima poput zvona (znak upozorenja) , nevena (žalost) i zvijezda iznad djevojčine glave (znak duhovne objave). Ogledalo u pozadini slike daje primamljiv pogled u scenu. Prozor, čiji se odraz vidi u ogledalu, daje pogled na osunčan proljetni vrt - kontrast prenatrpanom i skučenom interijeru. Ženino lice ne odražava šok dolaskom ljubavnika, ali njen pogled luta kroz otvoreni prozor a njen interes je zasigurno izvan prostorije i izvan ove ljubavne afere.

Časopis Athenaeum je 1854. godine komentirao sliku:

Pojedinosti o slici, odraz proljetnih stabala ogledalu, svjetlo i sjene se realistične, ali dosadne indigo i crvene nijanse daju melankoličan i primjeren ton, ali ne i ugodan. Sentiment je u stilu Ernesta Maltraversa, za one koji imaju afinitet za to, bolan, za one koji nemaju, odbojan.

Model za ženu na slici bila je Annie Miller koja je pozirala za mnoge predrafaelitske umjetnike i bila zaručena za Hunta. Muškarac na slici je vjerojatno baziran na Augustusu Eggu koji je bio slikarov prijatelj. Izra ženinog lica ne djeluje kao izgled boli i užasa modernim gledateljima, ali u vrijeme kada je nastala, slika je šokirala i zgadila kritičare.

Viktorijanski teoretičar John Ruskin hvalio je sliku kao primjer novog pravca u engleskoj umjetnosti u kojoj je narativna metoda postignuta umjetnikovom maštom a ne kronikama događaja. Ruskina je zadivio i realistični interijer sobe - Hunt je sobu naslikao u "maison de covenance" stilu koji je bio predviđen za odaje ljubavnika, a svaki predmet u sobi nosi simbolično značenje. ''Uobičajeni, moderni i vulgarni'' interijer je preplavljen sjanim, neistrošenim predmetima koji nikad neće biti dio kuće. Za Ruskina, fini detalji na slici samo skreću pozornost na neizbježnu propast ovog para: ''Sam rub njene haljine, koji je slikar tako detaljno naslikao nit po nit ima svoju priču, samo pomislite kako će se brzo bjelina te haljine zaprljati blatom i prašinom ulice a njezina odmetnička stopala uprljati na ulici.''

Ideja o vizualnom moralu priče inspirirala je Augustusa Egga da 1858. godine naslika seriju od tri slike pod nazivom ''Prošlost i sadašnjost''.