Modni zamorac

Na svaki početak godine na Versaillesu je bio običaj da kralj, kraljica, princeze i ostali članovi kraljevske obitelji daruju jedni druge kako bi pokazali svoju zahvalnost ili prijateljstvo.


Na Novu godinu kralj Luj XV. je obično bio jako darežljiv i drage osobe iz svoje okoline često je darivao raznim sitnicama. Za gospodu su uobičajeni darovi bili zlatne burmutice dok su za dame najprikladniji bili nakit; dijamantne tijare, ogrlice s dragim kamenjem, srebrne i zlatne narukvice...

Godine 1740., točnije 4. siječnja, kralj Luj XV. darovao je Mme de Vintimille (radi se o Pauline Felicite de Mailly; jedna od poznatih sestara Mailly od kojih su sve bile kraljeve ljubavnice) pozlaćenu kutijicu za nakit. Kralj ju je prvo pomno ispitivao je li ikada dobila novogodišnji dar i bi li joj se to svidjelo. Nakon toga sjeli su za stol i kralj joj je tijekom večere uručio ovaj mali znak pažnje. Već sljedeće godine Pauline je umrla rađajući kraljevo dijete.

Luj XVI. detaljno je vodio dnevnik pa je tako poznato koga je darovao za Novu godinu. Njegova mlađa sestra Madame Elisabeth i njegova žena Marie Antoinette svake su godine dobivale najljepše i najvrijednije darove. Kralj je svake godine potrošio ogromne svote novca na nakit; ogrlice, satove, dijamante, prstenje u izradi spretnog zlatara Ange-Josepha Auberta.

Oznake: Versailles, 18. stoljeće, Marie Antoinette, Luj XV., Luj XVI.

Dana 19. prosinca 1778. godine rodila se Marie Therese Charlotte, kći Marie Antoinette i Luja XVI.



Marie Therese bila je željno očekivano dijete i rodila se nakon više od sedam godina braka svojih roditelja. Kada je Marie Antoinetta u svibnju 1778. godine službeno objavila da je trudna svi su s nestrpljenjem očekivali rođenje, kako su se nadali, prijestolonasljednika. Porod je za Marie Antoinettu bio iznimno težak, a cijela svita dvorana se okupila oko njene postelje i time stvorila zagušljivost zbog koje je kraljica naposlijetku i pala u nesvijest. Liječnik je uz to i slučajno izazvao krverenje. Nakon ovog iskustva kraljica je odlučila zabranili dvoranima da ubuduće prisustvuju porodu.

No umjesto sina kraljevski je par, nakon teškog poroda Marie Antoinette, dobio kći. Marie Antoinette je tom prilikom izjavila ''Jadna mala djevojčica, nisi ono što su željeli, ali meni si jednako draga. Dječak bi bio sin Francuske - ti ćeš biti moja.''

Djevojčica je nazvana Marie Therese po svojoj baki Mariji Tereziji. Luj XVI. uživao je u svojoj kćeri, iako nije bila željenog spola, i prilično ju razmazio. S druge strane, Marie Antoinette je bila strožija zato što nije htjela da njena kći Mousseline, kako joj je nadjenula nadimak, bude razmažena i ohola kao njene tete usidjelice; Lujeve sestre.

Za razliku od prijašnjih kraljica ona je imala velik utjecaj nad odgojem i obrazovanjem svoje djece te je tako za guvernantu Marie Theresi postavila svoju najbolju prijateljicu Madame de Polignac. Mnogi su smatrali da je ona preniskog ranka i neprimjerena za odgoj kraljevske djece, ali i Marie Antoinetta i Luj posve su poklonili svoje povjerenje Madame de Polignac.

Marie Antoinette je također ohrabrivala svoju djecu da se druže s drugom djecom nižeg ranka i da daju svoje igračke i hranu onima koji je nisu imali. Tako je 1784. godine Marie Therese ostala bez novogodišnjih poklona zato što je Marie Antoinette sve novse potrošila na djecu i obitelji koje nisu imale ništa.

Marie Therese je uživala u sretnom djetinjstvu sve do Francuske revolucije. Imala je samo trinaest godina kada je izgubila oca, a s nepunih petnaest izgubila je majku.

Oznake: Marie Therese Charlotte, Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće

Jeanne Becu, grofica du Barry (19. kolovoz 1743. - 8. prosinac 1793.) bila je zadnja ljubavnica francuskog kralja Luja XV. i jedna od žrtava terora tijekom Francuske revolucije.



Jeanne Bécu se rodila u Vaucouleursu, u francuskoj regiji Loreni kao nezakonito dijete Anne Bécu, žene iznimne ljepote koja je radila kao krojačica. Moguće je da je Jeannin otac bio Jean Baptiste Gormand de Vaubernier, redovnik poznat kao ''frere Ange''. Tijekom svog djetinjstva, jedan od majčinih poznanika a možda i ljubavnik Monsieur Billard-Dumonceau uzeo je Anne i trogodišnju Jeanne pod svoju skrb kada su putovali iz Vaucouleursa u Pariz i zaposlio Anne kao kuharicu u svome bordelu.

Monsieur Billard-Dumonceau je također i otac Jeanninog brata Claudea koji je umro sa deset mjeseci. Mala Jeannette se vrlo svidjela Domunceavoj ljubavnici Francesci (poznatoj i kao Madame La Frédérique) koja je razmazila Jeanne tetošeći ju luksuzom. U to je vrijeme Domunceau donio odluku da će financirati Jeannino školovanje u samostanu.



Kada je Jeanne navršila petnaest godina napustila je samostan i počela prodavati sitnice na prljavim Pariškim ulicama. Kasnije se zaposlila kao pomoćnik mladom frizeru Lametzu s kojim je također bila u kratkoj vezi. Zatim se zaposlila kao družbenica staroj gospođi de la Garde, ali je ubrzo izgubila poziciju zato što su se njena mladost i ljepota počeli miješati u brakove njenih dvaju, sredovječnih sinova. Nakon toga se zaposlila kao pomoćnik klobučara u dućanu zvanom ''A la Toilette'' u vlasništvu Madame Labille. Madam Labillina kći je bila buduća slikarica Adélaide Labille-Guiard, a Jeanne je postala vrlo dobra prijateljica s njom.

Jeanne je navodno bila iznimno atraktivna žena, debelih pepeljastih kovrča i bademastih plavih očiju. Njenu je ljepotu brzo zamijetio Jean-Baptiste du Barry, svodnik visoke klase a Jeanne je kao i većina lijepih djevojaka niskog staleža završila kao kurtizana. Du Barry joj je namjestio klijente u najvišem Pariškom društvu, pa se tako Jeanne pod imenom Mademoiselle Lange vrlo brzo upoznala sa dvorskim aristokratima.



Kao Mademoiselle Lange brzo je postala senzacija Pariza i stekla je puno aristokratskih klijenata. Maréchal de Richelieu je postao njen stalni klijent, a ona je u njemu vidjela put do kralja. Louis XV. ju je već bio upoznao, ali Jeanne nije bila kvalificirana da bude kraljeva ljubavnica jer nije imala titulu. To se brzo riješilo njenoj udajom za Du Barrievog brata, 1. rujna 1768. godine. Brak je uključivao i lažni rodni list koji je napravio Du Barry a pokazivao je Jeannu tri godine mlađu i plemenitog podrijetla.

Jeanne se tako smjestila ispod kraljevih odaja. Njen službeni sponzor, Madame de Béarn ju je predstavila na dvoru 22. travnja 1769. godine. Jeanne je bila odjevena poput kraljice, u srebrnobijelu brokatnu haljinu sa zlatnim vezom, širokim panniersima i utkanim draguljima (koje joj je kralj poslao noć prije). Frizura joj je bila primjetno spektakularna, a upravo je zbog nje malo zakasnila na vlastito predstavljanje.



Brzo se uklopila na luksuzni život na dvoru i počela je nositi još raskošnije haljine velikih proporcija u izradi i trošku. Dragulji su joj prekrivali vrat, a kralj joj je poklonio i mladog Bengalskog dječaka koji joj je služio, no unatoč svim luksuznim poklonima ostala je dobra u srcu. To je i potvrdila kada je nagovorila kralja da poštedi život grofu i grofici de Lousene koji su bili izbačeni s dvora, a pri opiranju su nehotice ubili stražare.

Jeanne je uživala na dvoru, a mnogi su je uspoređivali sa njenom prethodnicom Madame de Pompadour, no za razliku od nje Du Barry se nije nimalo zanimala za politiku. Preferirala je svoje vrijeme provoditi u naručivanju novih raskošnih haljina i odgovarajućeg nakita. Međutim, kralj ju je toliko volio da joj je dopustio da sudjeluje na državnim vijećima. Madam Campan je zabilježila jednu anegdotu kada je grof od Noillesa upitao kralja zašto mu se Du Barry toliko sviđa, kralj je odgovorio ''Zato što sam s njom otkrio nove užitke.'' ; ''Gospodine, rekao je grof, to je zato što vaše veličanstvo nikad nije posjetili bordel.''



Iako je Jeanne bila poznata po svojoj dobroj naravi i podršci umjetnosti, njena nepopularnost je rasla zbog prevelike rastrošnosti. Vječno je bila u dugovima unatoč tome što je od kralja dobivala mjesečno čak tristo tisuća lira. Njen odnos sa Marie Antoinettom je također bio problematičan - Antoaneta nije htjela razgovarati s Jeanne, navodno zbog njenog nemoralnog statusa a dijelom i zbog glasina da se smijala šali Princa Rohana usmjerenoj na račun Antoanettine majke, Marije Terezije. Du Barry se neprestano žalila kralju, a Marie Antoinette se, napokon, na dočeku Nove Godine 1772. obratila Jeanni rekavši joj ''Versailles je danas prepun ljudi.''

S vremenom je Luj počeo sve više pokazivati svoju dob, konstantno razmišljajući o smrti i pokajanju, a često se nije pojavljivao na sastanke s Jeanne u njenom budoiru. Tijekom boravka u Petit Trianonu kralj je osjetio prve simptome velikih boginja. Doveden je natrag u Versailles i polegnut u postelju a oko njega su se okupile njegove tri kćeri i Jeanne. Kralj je umro 10. svibnja 1774. a Madame Du Barry je bila prisiljena napustiti Versailles zato što kralj nije mogao primiti posljednju pomast ako je imao ljubavnicu.



Kasnijih je godina bila ljubavnica Henria Seymoura i duc de Brissaca. Brissac se pokazao vjernijim, no Francuska je revolucija bila pogubna za oboje. Jedne je večeri Jeanne čula pobješnjelu rulju kako prilazi njenoj palači. Odjednom je kroz njen prozor uletjela krvava košulja a s njom i glava njenog voljenog Brissaca kojeg je Pariška rulja nemilosrdno zaklala. Ona se samo u strahu onesvijestila.

Godine 1792. osumljičena je za financijsko pomaganje emigrantima koji su pobjegli pred francuskom revolucijom. Sljedeće je godine uhićena pod optužbom za veleizdaju i osuđena na smrt 8. prosinca 1793. godine. Na putu do giljotine onesvijestila se vičući ''Ozlijedit ćete me. Zašto ? ''

Užasnuta, plačući je molila svjetinu za pomoć. Njene su zadnje riječi bile ''Encore un petit moment !'' (Još jedan mali trenutak.) Giljotirana je na Trgu Revolucije, a njeno je tijelo odbačeno na groblju Madeleine, gdje su završili leševi mnogih žrtava revolucije.

Oznake: 18. stoljeće, Madame Du Barry, Luj XV., Versailles

Louise Elisabeth bila je unuka Madame de Montespan i Luja XIV. te osoba koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. na Versaillesu 1744. godine.



Louise Elisabeth de Bourbon rodila se 22. studenog 1693. godine na Versaillesu. Bila je kći Louisa, Princa od Contea i Louise Francoise de Bourbon, ozakonjene kćeri Luja XIV. i njegove ljubavnice Madame de Montespan. Bila je treće dijete i druga kći svojih roditelja te jedno od devetero djece. Na dvoru je znana kao Mademoiselle de Charolais.

Kada je navršila sedamnaest godina njena ju je ambiciozna majka željela udati za Charlesa, Vojvodu od Berryia, ali ovaj se brak nikada nije ostvario zato što je Louise Elisabethina teta Françoise Marie de Bourbon Charlesa htjela izričito za svoju kćer. Louise Elisabeth se naposlijetku udala za svog rođaka Louis Armanda de Bourbona, Princa od Contia 9. srpnja 1713. godine. Njeno vjenčanje bilo je dio dvostruki sporazum između dvije grane plemićke kuće Bourbon: Conti i Conde. Louis Elisabethin stariji brat Louise Henri oženio je Marie Anne de Bourbon-Conti, mlađu sestru Louise Elisabethinog muža.



Elizabeth Charlotte, Princess Palatine, druga žena Philippa I, Vojvode od Orleansa, brata Luja XIV., zapisala je u svojim memoarima i nešto o Louise Elisabeth.

''Ona (Louise Elisabeth) je vrlo šarmantna osoba i živi dokaz da su šarm i gracioznost važniji od ljepote. Kada se otrudi da bude ugodna i pristupačna nemoguće joj se oduprijeti. Njeni maniri su fascinantni; puni su nježnosti, nikada ne pokazuje svoje loše raspoloženje i uvijek se trudi biti susretljiva i ljubazna. Uvelike treba žaliti što nije u boljem, plemenitijem društvu jer ona je iznimno dobra, ali pokvarena utjecajem lošeg društva. Muž joj je ružna budala, loše odgojen i prepun loših manira koje su joj nažalost stalno pred očima te su je učinili korumpiranom i neopreznom za svoj ugled. Njeno je ponašanje posebno ugodno za strance, naročito Bavarce od kojih su se mnogi, posebno Grof Ragotzky, zaljubili u nju, ali njeno ih je neprestano koketiranje zgadilo i ostavilo bez riječi.

Svog muža ne voli, a to i ne može, ne toliko zbog njegovog ružnog lica koliko zbog lošeg karaktera. Ne samo da je odvratan, nego mu je i lice gotovo zastrašujuće ružno. Čak mu je i priprijetila stavivši muškete i mačeve pokraj kreveta obećavši mu da će ga, ako se opet pojavi sa svojim pištoljem, upucati puškom ili ga ubosti mačem.''



Njena kćer Louise Henriette de Bourbon koja je nažalost umrla mlada 1759. godine.

Louise Elisabeth nije bila vjerna svom muža, a njena ga je nevjera učinila još gorim te nije prezao fizičkom nasilju da je ona jadna u nekoliko navrata morala posjetiti liječnika zbog ozljeda koje joj je nanio. U jednom je trenutku Louise pobjegla od muža i vratila se živjeti s majkom. Na svu sreću, Louise Armand je umro 1727. u dobi od trideset i jednu godinu. Louise Elisabeth i Armand imali su petero djece od kojih je samo dvoje preživjelo do odrasle dobi, bili su to sin Louis François, Princ od Contia i kćer Louise Henriette de Bourbon.

Upravo je Louise bila ta koja je predstavila Madame de Pompadour Luju XV. Na balu u veljači 1744. godine povodom vjenčanja Louisa, Dauphina i Španjolske Infante, ponosna kakva je bila, razbijesnila se jer ju nitko nije prepoznao. Ovu je uslugu napravila kralju u nadi da će joj pomoći oko velikih dugova što je on velikodušno i napravio.

Umrla je 27. svibnja 1775. u dobi od nepune osamdeset i dvije godine u svojoj palači Hotel de Conti.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće

Mesdames de France je izraz koji se koristi za kćeri Luja XV. od kojih se većina nije udala i koje su nastavile živjeti na Versaillesu kao stare usidjelice.



Madame Victoire kao ''voda''

Za razliku od većine neudanih kćeri nekog plemića koje su nosile titulu demoiselles, Lujeve kćeri dobile su posebnu titulu Mesdames nakon koje je slijedilo ime, npr. Madame Elisabeth. Najstarija kći bila je iznimka, uz njenu titulu nije bilo potrebno dodati ime, kada je netko rekao Madame bilo je jasno da se odnosi na najstariju kraljevu kćer.

Pojam Mesdames u povijesti je ostao posebno zapamćen zato što se većina kćeri Luja XV. nikada nije udava zbog raznih geneoloških, političkih i strateških okolnosti. Luj XV. i Maria Leszczynska imalu su desetero djece, odnosno osam kćeri od kojih se samo jedna, najstarija udala. Njihove kćeri bile su:

Marie Louise Elisabeth de France (1727.-1759.) - Madame

Anne Henriette de France (1727.- 1752.) Madame Seconde, zatim samo Madame nakon sestrine udaje

Marie Louise de France (1728.-1733.) Madame Troisieme

Marie Adelaide de France (1732.-1800.) Madame Quatrieme, zatim Madame Troisieme, zatim Madame Adelaide i naposlijetku Madame, nakon smrti Madame Henriette

Marie Louise Therese Victoire de France (1733.-1799.) Madame Quatrieme zatim Madame Victoire

Sophie Philippine Elisabeth Justine de France> (1734.-1782.) Madame Cinquieme zatim Madame Sophie

Marie Therese Felicite de France (1736.-1744.) Madame Sixičme, zatim Madame Thérčse

Louise Marie de France (1737.-1787.) Madame Septieme ili Derniere, zatim Madame Louise

Henriette kao ''vatra''

Kako bi uštedjeli na njihovom održavanju na dvoru i spriječili kraljicu (kojoj bi veliko savezničko leglo davalo utjehu) da ima prevelik utjecaj, četiri najmlađe kćeri Luja XV, Victoire, Sophie, Therese i Louise Marie, odgajane su daleko od dvora u Opatiji Fontevraud. Tamo su boravile od 1738. do 1750. a nakon toga se vraćaju na Versailles. Marie Therese nije se nikada vratila; otišla je kao dvogodišnjakinja te je tamo i umrla u dobi od osam godina nikada više ne vidjevši svoje roditelje. Louise Marie se vratila, ali se očarana samostanskim životom, odlučila zarediti u Bazilici Svetog Denisa u Parizu.

Kralj je svoju miljenicu Henriette ostavio blizu sebe i njena ga je smrt vrlo rastužila. Madame Adelaide naslijedila je njene odaje na Versaillesu prema njenoj želji i prema svom uspješnom zahtijevanju da ostanu uz Kralja na koga je znala kako utjecati.

Madame Adelaide kao ''zrak''

Mesdames su zajednom sa svojim bratom Dauphinom vodile bitku protiv kraljeve ljubavnice Madame de Pompadour koju su među sobom zvali Mama Putain (Mama Kurva). Ova je borba upravo i bila razlog za njihov dugotrajan teror na dvoru i loš odnos sa kraljem koji im je vrlo kasno pristao dati da okupiraju odaje u prizemlju koje se i danas nazivaju po njima.

Madame Adelaide je od svih njih ostvarila najveći politički utjecaj na dvoru a njeni moralni svjetonazori često su se sukobljavali s ostalima na dvoru. Nakon što je njen nećak, Luj XVI. naslijedio krunu pokušala je utjecati i na njega, ali on joj je odlučio uskratiti utjecaj koji je prije imala na dvor. Tako je malo po malo izguran stari dvor s njom na čelu. Ona se zatim povukla svojim sestrama Victoriji i Sophie u dvorac Château de Bellevue koji je prvotno bio sagrađen za Madame de Pompadour. Nakon Francuske revolucije sestre su se, nakon mnogo putovanja i lutanja, skrasile u Italiji gdje su ostale do smrti.

Oznake: 18. stoljeće, Versailles, Mesdames de France

Infanta Maria Teresa bila je prva i nikad prežaljena žena Louisa, dauphina, sina kralja Louisa XV.



Rođena je 11. lipnja 1726. godine pod punim imenom Maria Teresa Antoina Rafaela i automatski je dobila titulu Infanta. Bila je četvrto dijete i druga kći Philippa V. od Španjolske i njegove žene Elisabeth Farnese.

Netom prije njene udaje Španjolski i Francuski dvor nisu bili u baš najboljim odnosima; španjolci su se duboko uvrijedili kada su francuzi 1725. godine prekinuli zaruke Luja XV. sa Marie Theresinom starijom sestrom Mariannom Viktorijom. Luj je umjesto nje oženio Mariju Leszczynsku s kojom je naposlijetku imao sina Louisa, budućeg muža naše Marie Terese. Brak između Louisa i Marie Terese objavljen je 1739. godine nakon što se Lujeva kći Louise Elisabeth udala za Infanta Felipea, Teresinom starijeg brata. No, pod utjecajem njene dominantne majke Teresa je odlučila pričekati zreliju dob za brak.

Maria Teresa se vjenčala putem proksija 18. prosinca 1744. godine, a u siječnju sljedeće godine krenula je u Francusku. Na Versailles je stigla 21. veljače 1745., a tu je i održano službeno vjenčanje 23. veljače iste godine. Ovaj je brak trebao popraviti odnose između susjednih dvorova koji su od 1725. godine bili uzdrmani. Infanta Maria Teresa nije jedina španjolka koja se udala u Versailles; 1660. godine učinila je to i Maria Theresa udajom za Luja XIV.



Velika slavlja, balovi i gozbe održani su povodom vjenčanja. Luksuzni bal zvan Bal tisinih drvca održan je 25. veljače, a također označava i početak ljubavne afere Luja XV. i Pompadourke. Maskiranom balu prisustvovali su, između ostaloga, kralj, kraljica, njihove kćeri Madame Henriette i Madame Adelaide, Louise Henriette de Bourbon, Louise Élisabeth de Bourbon te Charlotte Aglae d'Orleans, Vojvotkinja od Modene.

Brak nije dobro počeo budući da nije konzumiran prve noći. To je mladoj dauphini donijelo veliku sramotu na dvoru i njen je položaj bio nedefiniran. Usprkos tome uspostavila je dobar odnos sa kraljem i kraljicom, a i Louis ju je uskoro zavolio. Iako je Infanta opisana kao lijepa, dostojanstvena, pobožna i dobro obrazovana, negativne primjedbe dolazile su na račun njene crvene kose. Stidljiva narav izolirala ju je od dvora kao i otvorene neprijateljstvo prema Madame de Pompadour. Maria Teresa i Louis nisu je voljeli jer je pozornost odvlačila od kraljice, njegove majke.



Louis, dauphin.

Brak je napokon konzumiran u rujnu 1745. godine i to je stalo na kraj dvorskim tračevima. Par je postao vrlo blizak i većinu su vremena provodili zajedno. Mariu Teresu Rafaelu brzo je osvojio ovaj miran, pobožan, marljiv mladić i ljubitelj glazbe koji je preferirao intimno druženje s članovima obitelji od raskošnih zabava i balova. Vrlo odan sa istančanim osjećajem za moral bio je pažljiv prema svojoj mladoj ženi.

Dana 19. srpnja 1746. Maria Teresa Rafaela rodila je kćer Marie Theresu i samo tri dana poslije 22. srpnja, umrla od posljedica. Njena smrt je duboko pogodila šesnaestogodišnjeg Louisa. Ona je u grob ponijela njihovu ljubav, a on u život tugu koja ga nikad nije napustila. Luj XV. je doslovno morao odvući svoga sina od postelje na kojoj je mrtva ležala.



Malena Marie Theresa poživjela je nešto manje od godine dana, a Louis je bio prisiljen ponovo se oženiti da osigura nasljednika dinastiji. Samo devetnaest godina kasnije i Louis je umro, pridruživši se napokon svojoj voljenoj ženi.

Oznake: La femme, Versailles, 18. stoljeće

Danas vam donosim nekoliko zanimljivih predmeta koje je posjedovala Maria Antoineta.



Lepeza koja je pripadala Marie Antoaneti.

Marie Antoinetta je najviše vremena provodila u Petit Trianonu sve od kada ga je dobila na poklon 1774. godine, netom nakon što je postala kraljica. Petit Trianon je uređen u prijelaznom stilu između rokokoa i neoklasicizma, a Marie Antoinette je uživala u jednostavnom interijeru odaja i često je popunjavala prostor sitnicama koje je voljela. Namještaj njenih odaja bio je od svjetlog drveta, neoklasicističkog stila sa sitnim detaljima cvijeća i zlatnim ručkicama.

Prvi stolić po redu darovala joj je sestra Maria Christina pri posjetu Versaillesu. Marie Antoinette je tada već bila kraljica i većinu je vremena provodila u Petit Trianonu. Maria Christina je izrazila želju da posjeti taj razvikani Trianon no želja joj je ignorirana. Iako su je tretirali kao državnog gosta i ništa bliže, Maria Christina joj je ipak na poklon ostavila ovaj tamni stolić.



Sljedeći stolić po redu također ima svoju priču. Bio je to dar Marie Antoinetti od njenog muža za 29. rođendan koji je proslavila 2. studenog 1784. godine.



Zadnji stolić nema posebnu priču vezanu uz njega, ali je još najraskošniji; osim zlatnih i zelenih detalja krase ga i buketi cvjetića na bijeloj pozadini.



Ovo je harfa koja je pripadala Marie Antoinetti. Habsburgovci, prema tome i ona, bili su poznati po svojoj ljubavi prema glazbi, posebno pod vladavinom Marije Terezije. Beč je i zvan ''grad glazbe'', a Marie Antoinette je odmalena učila svirati ne samo harfu već i klavikord, čembalo i spinet a učitelj joj je bio Gluck.



Ovaj rupčić Marie Antoinette je izvezla motivma cvjetića za vrijeme dok je bila u zatočeništvu. Kraj njega je stavljeno i njeno zadnje pismo.



Zadnji predmet je medaljon. Poseban je zato što ga krasi lokna Antoanetine kose. Ona je bila poznata po svojim lijepim plavim loknama, iako joj je kosa bila slaba.



To je sve za danas. Nadam se da vam je zanimljivo promatrati predmete koje je posjedovala a koji i danas izazivaju fascinaciju zbog svoje elegancije i raskoši.

Oznake: Marie Antoinette, 18. stoljeće, Versailles

Jutro je bilo doba dana kada u kojem su osmišljavani planovi za taj dan. Toaleta u Parizu bila je jedna vrsta ''znanosti'' jer je igrala veliku ulogu u životima aristokrata i trajala je ponekad i nekoliko sati. Jutarnja rutina ili toaleta obuhvaćala je ne samo uređivanje već i složenu ceremoniju doručka, izbor odjeće, planove za taj dan a ponekad i političke i društvene tračeve.



Ritual toalete potjekao je još iz doba Luja XIV., a postojala je privatna i javna ceremonija toalete. Luj XIV. bio je čovjek koji je volio rutinu, a jutarnja ceremonija Levee koja je iritirala i dosađivala njegovim nasljednicima, njemu je išla u korist. U petnaest do osam ujutro zastori njegova kreveta bi se podigli, a aristokrati koji su imali dopuštenje, ušli su i pozdravili kralja. Kralj je ležao u krevetu u svojoj noćnoj haljini i kratkoj perici. Sluge su posložili njegovu jutarnju odjeću. Prvi sluga, visoke aristokracije, skinuo je kralju noćnu haljinu, a drugi bi mu sluga zatim obukao dnevnu košulju. Dok su ga oblačili aristokrati su imali priliku progovoriti nekoliko riječi s kraljem u četiri oka. Taj se govor pomno planirao da bi se u što manje vremena progovorilo što više riječi. Zatim je slijedila kraljeva privatna molitva.



Nakon molitve slijedilo bi daljnje oblačenje. Ostali, ne tako važni aristokrati sada su imali priliku pomoći kralju u odijevanju. Netko bi donio ogledalo i kralj bi se, svaka dva dana, obrijao. Kraljevim službenicima i ministrima bilo je dopušteno ući kada je kralj već oblačio cipele, a zatim bi red došao i na dame, a kasnije i na njegovu zakonitu i nezakonitu djecu. Kralj je zatim pošao u svoj ured i njegov bi dan započeo.

Ritual toalete za aristokrate osamnaestog stoljeća započeo je umivanjem ili rjeđe kupanjem kao što je to činila Marie Antoinette. Zatim bi došla služavka koja bi uredila kosu i našminkala damu. Nakon kozmetike, odjeća bi se odabrala a s njom i odgovarajući nakit. U osamnaestom stoljeću fizički je izgled bio sve.



Pariški aristokrat trebao bi svakako pomoć u odjevanju, a zato su služile sluškinje. U ovom su trenutki posjetioci već imali slobodan pristup. Ne svi, naravno, prijatelji i rodbina aristokrati smjeli u prisustvovati, a ne obični građani, osim sluškinja dakako. Jedna aristokratkinja bi zasigurno razmjenila sočne tračeve sa prijateljicama dok bi joj sluškinja uređivala kosu. Osmišljavanje planova za dan također je obavljeno pri toaleti.

No, ovo je dakako bio samo početak jednog zanimljivog dana u životu Pariškog aristokrata. Trebalo je još prošetati gradom i pokazati svoj dobar ukus i bogatstvo u odijevanju, čuti najnovije tračeve, posjetiti prijatelje te otići i do Versaillesa koji je bio centar svih zbivanja od doba Louisa XIV. do Francuske revolucije.

Oznake: 18. stoljeće, Pariz, Versailles

Jeanne Antoinette Poisson, poznatija i kao Madame De Pompadour (29.12.1721. - 15.4.1764.) bila je glavna ljubavnica kralja Louisa XV. od 1745. godine do svoje smrti.



Jeanne Antoinette Poisson, poznatija kao Reinette svojim prijateljima rodila se 29. prosinca 1721. godine kao kći Françoisa Poissona (1684-1754) i njegove žene Madeleine de La Motte (1699-1745). No, sumnja se da je njen biološki otac zapravo bio utjerivač poreza Le Normant de Tournehem, koji je postao njen skrbnik nakon što je Francois 1725. godine bio prisiljen napustiti zemlju zbog skandala s neplaćenim dugovima.

Jeanne je bila inteligentna, lijepa i profinjena. Svoje rano djetinjstvo provela je u samostanu gdje je stekla dobru izobrazbu. Kasnije se njena majka osobno pobrinula za njeno obrazovanje angažirajući nekoliko tutora koji su je učili recitirati cijele predstave napamet, svirati klavikord, plesati, pjevati i slikati. Postala je izvrsna pjevačica i plesačica, a često je nastupala u pariškom klubu de l'Entresol. Njene je tutore plaćao de Tournehem, a to je i potaknulo glasine o njegovu očinstvu.

Kada je imala devet godina majka ju je odvela gatari koja joj je predvidjela da će jednog dana vladati srcem kralja. Njena je majka povjerovala proročanstvu i zato je Jeanne dobila nadimak ''Reinette'' što znači mala kraljica.



Sa devetnaest godina udala se za Charlesa Guillaumea Le Normanta d'Etiollesa, nećaka njenog skrbnika koji je prihvatio brak i financijske poticaje koji su s njim dolazili. Kao vjenčani dar Jeanne je dobila imanje d'Etiolles koje je bilo smješteno na rubu kraljevog terena za lov u šumi Senart. Sa Charlesom je imala dvoje djece; sina koji je umro kao dijete i kćer Alexandrine-Jeanne.

Umjetnost vremena zabilježila je Jeanne kao iznimno lijepu i duhovitu ženu s malim ustima i ovalnim licem. Njen muž bio je zaluđen njome, a ona je uskoro postala proslavljena ljepotica u Parizu. Osnovala je salon u Parizu koji su posjećivali mnogi filozofi uključujući Voltairea.

Kako je postala poznata u Parizu, zapela je za oko i kralju Luju XV. Godine 1745. skupina dvorjana promovirala je njeno upoznavanje s kraljem koji je još oplakivao smrt svoje treće službene ljubavnice, vojvotkinje od Chateauroux. Jeanne je pozvana na maskirani bal koji se održao u palači Versailles 25. veljače 1745. godine. U ožujku je već postala kraljeva službena ljubavnica i dobila je odaju točno ispod njegove. Sedmog svibnja proglašeno je službeno razdvajanje između nje i njenog muža.



Da bi bila prezentirana na dvoru bila joj je potrebna titula. Kralj je kupio titulu Markize De Pompadour i dodijelio joj imanje i grb, a time ona postaje Madam De Pompadour. Četrnaestog rujna iste godine službeno je predstavljena dvoru. Ubrzo je svladala složenu dvorsku etiketu. Njena majka je umrla na Božić te godine i nije doživjela daljnje uspjehe svoje kćeri kao jedine i službene kraljeve ljubavnice.

Jeanne nije imala direktan utjecaj na politiku doba, ali je bila važna za sve ''iza kulisa''. Na dvoru je imala mnogo neprijatelja koji nisu mogli povjerovati da bi se kralj družio sa ženom nearistokratskog podrijetla. Njena važnost na dvoru bila je tako velika da se 1755. godine austrijski diplomat Wenzel Anton Kaunitz njoj obratio da intervenira u pregovorima koji su doveli do Versajskog ugovora. To je bio početak diplomatske revolucije koja je ponovno ujedinila Austriju i Francusku kao saveznike.

Zbog ovih promijenjenih saveznika, Europske sile ušle su u Sedmogodišnji rat u kojem su se Austrija, Francuska i Rusija borile protiv Prusije i Engleske. Francuska je iz rata izašla teritorijalno smanjena i gotovo bankrotirana. Pobjede Britanije u ratu potisnule su Francusku kao vodeću kolonijalnu silu, a ta je uloga sada zapala Engleskoj - za ovaj se događaj okrivaljavala sama Pompadourka.



Postoje više razloga Jeanninog dugotrajnog utjecaja nad Lujem. Kao prvo, Jeanne je uspostavila srdačan odnos sa Mariom Leszczynskom, Lujevom ženom. Prijašnje su ljubavnice ignorirale kraljicu, ali Pompadourka je shvatila da će pokazujući poštovanje prema kraljici smanjiti Lujev osjećaj krivnje i zbližiti ga s vlastitom djecom.

Kao drugo, trudila se unijeti radost u melankoličan život kralja; pratila ga je u lovu i igrala karte s njime. Također je organizirala zabave i predstave koje su ga oduševljavale.

Naposlijetku, Jeanne je konstantno podsjećala kralja na svoju ljepotu naručivanjem portreta kod svog omiljenog slikara Bouchera koja je naglašavao njenu ljepotu a umanjivao starenje.



Pompadourka je bila uspješna žena s okom za rokoko interijere. Bila je odgovorna za osnivanje tvornice porculana Sevres, jedne od najpoznatijih u Europi. Osobito se zanimala za književnost a Voltairea je upoznala još prije nego li je postao poznat. Ona i kralj voljeli su životinje, a dvor je bio pun psića, mačaka i ptica. Jeanne je imala malog psića, a Luj angora mačkicu.

Nakon rata za austrijsko naslijeđe ekonomija je bila u slomu, a ona je vukla sve više resursa na dvor. Njen utjecaj nad Lujem samo je rastao 1750.ih, te joj je čak dopuštao odlučivanje o vrlo važnim pitanjima od vojske do vanjskih poslova.

Madame de Pompadour bila je živahna i dosjetljiva osoba. Planirala je zdanja poput Petit Trianona. Zaposlila je vrsne trgovce koji su oblikovali kineske vaze i vrčeve od srebra sa rokoko ornamentima. Brojni drugi obrtnici, kipari i slikari bili su zaposleni poput Jean-Marc Nattiera i François Bouchera. Štoviše, branila je prvu enciklopediju koju je napisao Denis Diderot.



Madame je pretrpila dva pobačaja, 1746. i 1749. godine i tražila je kralju mlađe ljubavnice koje bi ju zamijenile. Iako su bili ljubavnici samo do 1750. godine, ostali su prijatelji sve do njene smrti od tuberkuloze 1764. u četrdesetdrugoj godini.

Čak su se i njeni neprijatelji divili njenoj snazi tijekom zadnjih bolnih tjedana. Voltaire je napisao ''Vrlo sam tužan zbog smrti Madame de Pompadour. Ja sam joj bio zahvalan i tugujem iz zahvalnosti. Čini se apsurdno da starica iz doba 'antike', koja jedva hoda, i dalje živi dok prekrasna žena usred uspješne karijere mora umrijeti u dobi od četrdeset dvije godine.''

Ipak, u trenutku smrti, mnogi su neprijatelji odahnuli jer je ona javno smatrana krivcem za Sedmogodišnji rat. Gledajući kišu pri odlasku lijesa svoje ljubavnice iz Versaillesa kralj je rekao ''La marquise n'aura pas de beau temps pour son voyage.'' (Markiza neće imati dobro vrijeme za putovanje.)



Madame de Pompadour ostavila je traga te inspirirala kasniju umjetnost. Klasičan ružičasti Serves porculan nazvan je ''rose de Pompadour'', a popularna frizura i vrste potpetica nazvane su prema njoj. Madame je jako voljela šampanjac i čaša za šampanjac je navodno oblikovana prema njenoj dojci. Ona je znala reći da je šampanjac jedino vino poslije kojeg žena ostaje lijepa.

Nakon smrti spjevan joj je epitaf: «Ovdje leži ona koja je 15 godina bila djevica, 20 godina bludnica i 7 godina svodnica.»

Oznake: La femme, Madame de Pompadour, Versailles, 18. stoljeće

Kada su španjolski konkvistadori prvi put donijeli čokoladu u Francusku, ona je bila namijenjena samo za aristokrate i buržoaziju. Kraljevi i kraljice Francuske, od Luja XIII. do Marie Antoinette uživali su u vrućoj čokoladi koja je bila luksuz na Versaillesu. Čokolada je bila priznati afrodizijak a njena se konzumacija povećavala sve dok nije postala široko dostupna ljudima nakon Industrijske revolucije.



Čokolada je uvedena u Francusku 1615. godine na vjenčanju Louisa XIII. i Anne Austrijske. Kasnije, na Versaillesu, ovu je poslasticu u svim oblicima ispopularizirao Luj XIV. U sljedećem stoljeću, Luj XV. smatran je najvećim ljubiteljem napitaka od kakaovca. Povremeno bi si i sam pripremio ovaj napitak u privatnom apartmanu. Njegov se recept prenosio generacijama dalje.

Lujeve miljenice, poput Madame De Pompadour i Madame Du Barry, nisu mogle odoljeti ovim egzotičnim napitcima te su ih vrednovale kao afrodizijak. U isto vrijeme prvi strojevi kreirani za proizvodnju čokolade su nastali a prve nekoliko specijaliziranih prodavaonica otvoreno je u Parizu.

Kada se Marie Antoinetta 1770. godine udala za Luja XVI. sa sobom je iz rodne Austrije dovela osobnog proizvođača čokolade. On je osmišljavao nove recepte i pomiješao čokoladu sa cvijetovima naranče i slatkim bademima.

No, kakaovac je postao dostupan široj javnosti tek u devetnaestom stoljeću s pojavom prvih tvornica čokolade poput engleske tvornice Cadbury i francuske Meunier.

Oznake: Versailles, Marie Antoinette, 18. stoljeće

Ovaj poznati bal održan je da proslavi vjenčanje Dauphina i Marie Therese a označava početak ljubavne afere Louisa XV. i buduće Madame De Pompadour.



Raskošni maskirani bal održan je u dvorani ogledala da bi proslavio vjenčanje Dauphina (Louis XV. sina) i Marie Therese, španjolske infante. No, pravi interes ovog bala nije bio u novovjenčanom paru, naprotiv, širile su se glasine da se kralj zanima za neku mladu ženu, ljepoticu Jeanne-Antoinette Poison, ženu M. Le Normant d’Etiollesa. Louis ju je upoznao na lovačkom izletu u šumama kod Sénarta. Datum njihova prvog susreta ostaje tajna.

Nakon smrti Madame de Châteauroux, zadnje službene ljubavnice Louisa XV., u prosincu 1744. godine, mnoge dvorske dame željele su je naslijediti. Kralj je odlučio organizirati maskembal ne bi li se inkognito pomiješao sa gomilom. Bal je pružio priliku da se nova ljubavnica izabere.

Festival je započeo u ponoć a završio u pola devet ujutro. Stotine kočija dovozile su goste u svijećama osvijetljen dvorac. Maskirani gosti okupili su se u Salon d’Hercule (Herkolovom salonu). Petnaest tisuća ljudi nestrpljivo je čekalo da se otvore vrata kraljeva salona što je označavalo početak bala. U međuvremenu, gosti su se mogli okrijepiti s prekrasnim ribljim delicijama, tortama, piramidama voća i slastica, vinima i likerima.

Kada su se vrata odaje otvorila pojavila se kraljica odjevena u raskošnu dvorsku haljinu, te Dauphin i Marie Theresa odjeveni u pastira i pastiricu. Zatim se pojavilo osam stabala tise. Dame su pojurile u susret ovim misterioznim maskama. Ali koja je od njih bila kralj ? (Tisina stabla su na slici dolje)



Jedno stablo je ubrzo pohitalo u susret lijepoj pastirici. To je mogao biti samo kralj sa Madame d’Etiolles. Pretpostavka je potvrđena u sljedeća tri bala na koja je također pozvao mladu ženu. Njihovi su se sastanci množili. U rujnu 1745. godine ova tajanstvena dama prvi je put službeno prezentirana na dvoru pod imenom Madame de Pompadour. Ona je zatim bila službena kraljeva ljubavnica sve do svoje smrti 1764. godine. Kasnije je druga žena odabrana; Madame Du Barry.

Oznake: Maskirani bal, Versailles, 18. stoljeće

Stroga pravila za primanje žene na Versailles zahtijevala su da ona dokaže svoje plemićko podrijetlo koje je moralo dosezati do 1400. godine. Iznimke su ponekad napravljene, za kraljeve ''favorite'' poput ljubavnica. Regulacije dvorske haljine bila je ostavština Louisovog XIV. plana da dovede aristokraciju u red prema vodećem pravilu '' Osoba kvalitete mora postati osoba ukusa.'' Etiketa odijevanja omogućavala je plemićima i plemkinjama da vidljivo pokažu svoj položaj u društvu. Odijevanje sa stilom i moda postali su smisao njihovih života.



Za pojavu na dvoru žene su morale nositi le grand habit de cour (dvorsku haljinu). Takva se haljina sastojala od gornjeg dijela s rukavima do lakta, pune suknje preko širokih panniersa i povlake. Cijeli ansembl obično je napravljen od iste tkanine, najčešće svile, satena ili brokata. Za izradu same suknje bilo je potrebon oko 25 metara tkanine. Ukrasi su uključivali čipku, vrpce, mašne, vez, perle, šljokice a ponekad i dragulje. Rose Bertin bila je vrlo maštovita i originalna u osmišljavanju haljina i bila je omiljeni kreator ne samo Marie Antoinette već i drugih dama.



U ovakvim raskošnim i glomaznim haljinama bilo je teško graciozno se kretati. Markiza de La Tour du Pin zabilježila je kako nije bilo moguće podignuti nogu u modernim cipelama s potpeticom od sedam i pol centimetara pa su ispravan hod činili mali, klizeći koraci. No, ovako široke haljine nošene su samo za formalne događaje na dvoru kao što su balovi, prezetacije, vjenčanja, zabave dok su u slobodno vrijeme nošene puno ''jednostavnije'' haljine.



Budući da je Marie Antoinetta odrasla u puno prirodnijem, neformalnom okruženju nije ni čudo da se počela buniti protiv rigorozne dvorske mode i preferirati jednostavne muslinske haljine ''chemise a la reine.''

Oznake: Versailles, 18. stoljeće

Božić u osamnaestom stoljeću nije bio praznik kakvog ga poznajemo danas. Naravno, vjersko slavlje rođenja Isusa Krista bilo je isto, ali darovi se nisu razmjenjivali sve do prvog siječnja.



Ipak, ljudi su voljeli iskoristiti ljepotu zime i uživati u sezoni. Marie Antoinetta, kao mlada kraljica, iskoristila je priliku da uživa u vožnji sanjkama jer je u tome uživala i kao dijete u Beču. Njena prva dama, Madam Jeanne Louise Henriette Campan ili jednostavnije Madam Campan napisala je ponešto o tome u svojim memoarima :

Zima nakon poroda kontese d’Artois (1775.-1776.) bila je izrazito teška, a Marie Antoinetta se s radošću prisjećala sanjkanja u djetinstvu te je željela uvesti tu zabavu na Versailles.

Ova vrsta zabave već je bila poznata na dvoru, a u staji su ponađene i sanjke koje je koristio Dauphin, otac Louisa XVI. Neke su sanjke napravljene za Marie Antoinettu u modernijem stilu. I princeze su također naručile nekoliko sanjki tako da je Versailles ubrzo bio prepun ovih vozila. Sanjkama su upravljali prinčevi i plemići. Zvuci zvona i pompona koji su bili obješeni na remenje na konjima, bjelina njihovih perjanica, različiti oblici sanjki i zlato kojim su bile ukrašeni učinili su ova vozila melem za oči. Zima je bila vrlo povoljna u Versaillesu, snijeg se zadržavao gotovo šest tjedana a vožnje u parku priuštile su zadovoljstvo gledateljima.

Nitko nije mogao zamisliti da bi i kap krivnje mogla pomutiti ovako nevinu zabavu. No, zabava je bila u iskušenju da proširi svoje vožnje sve do Champs-Elyséesa, neke su sanjke čak viđene i da prelaze Boulevard, dame su bile maskirane a kraljičini neprijatelji iskoristili su priliku da kažu da se kraljica vozila sanjkama čak po Parizu.

Ovo je postalo značajan problem. Javnost je u tome vidjela sklonost prema bečkim navikama, no sve što je Marie Antoinetta napravila bilo je kritizirano tako da ovo nije bila iznimka. Vožnja sanjkama, iako posve normalna na sjevernim dvorovima nije našla na odobravanje javnosti. Marie Antoinettu su informirali o ovome, iako su sanjke zadržane i nekoliko slijedećih zima uzete za vožnju, ona u sanjkanju više nikad nije uživala.

Bilo je to vrijeme kada je kraljica postala vrlo bliska sa Princezom de Lamballe. Njih dvije su često mogle biti viđene, obje mlade, svježe kao proljeće, kako izviruju iz sanjki ispod hermelina i samurovog krzna jureći po parku Versaillesa.

Unatoč zabavi koju su saonice pružale, Madam Campan nas s tugom upućuje da je sanjkanje bilo popularno samo te sezone, nakon koje se, zbog nezadovoljstva naroda, nije ponovilo.

Oznake: Marie Antoinette, Versailles, 18. stoljeće