Modni zamorac

Ljubičaste, lila, boja lavande, boje ljubičica, jorgovana, perunika, šljiva, grožđa, ametista...



Worth, Poslijepodnevna haljina, 1872.

Osim zagasitih i tamnih boja poput smeđe, maslinasto zelene i tamno crvene, jesen uvijek povezujem i sa svim mogućim nijansama ljubičaste. Ljubičasta je boja u modnom smislu uvijek bila smjela i odvažna, a posebnu je popularnost stekla početkom 1860.ih. Pastelne nijanse ljubičaste bijahu prisutne u modi davno prije toga, ali jarke nijanse ljubičaste koje graniče s ružičastom ili modrom uvedene su u modu tek krajem pedesetih godina devetnaestog stoljeća.



Dnevna haljina, Engleska, 1870.

Prve kemijske boje otkrio je 1856. godine Sir William Henry Perkin, dok je kao osamnaestogodišnjak studirao kemiju u Londonu. On je zapravo pokušavao stvoriti sintetički lijek protiv malarije, ali je odustao nakon što je rezultat njegova pokusa bila vividna nijansa ljubičaste boje. Prvu nijansa boje koju je izumio nazvao je mauve.

Haljina koju vidite iznad je zapravo vjenčanica i datira iz 1870. godine, iz Londona. Prekrasne ljubičaste boje materijalni je dokaz o uporabi ovih boja, a također je i dobar primjer kako su žene srednje klase često umjesto vjenčanice odjenule svoju najbolju haljinu.



Dnevna haljina prekrasne lila boje, 1878.

Uglavnom, početkom 1860.ih izumljeno je još mnogo nijansi ljubičastih boja od kojih su dvije poznatije - magenta i solferino nazvane prema talijanskim bitkama za neovisnost. Vividnu ljubičasto-ružičastu boju magentu u Engleskoj je popularizirala Anne, Vojvotkinja od Sutherlanda.



Madame Vignon, Dnevna haljina, Pariz, 1870.

Osim modno osvještenih dama poput carice Eugenie i mnogih drugih aristokratkinja, modni val ljubičaste boje prihvatila je čak i kraljica Victoria te se na Velikoj kraljevskoj izložbi u Londonu 1862. godine pojavila u haljini blistave ljubičaste nijanse. Njena unuka Alexandra od Rusije (koja se u ovo vrijeme još nije ni rodila) također je bila poznata obožavateljica ljubičaste boje pa je često birala Worthove kreacije u svim mogućim ljubičastim i lila nijansama.



Haljina za šetnju carice Marie Feodorovne, 1900.

U stvari, ona nova strast za ljubičastom bojom uzela je tako velike razmjere da se sve novine dana, od modnih do satiričnih, pisale upravo o ovom novom fenomenu nazvanom - mauve measles u kolovozu 1859. godine od strane časopisa Punch. Uskoro su i druge nijanse vividnih boja postale popularne poput jarko ružičaste, zelene i crvene boje.



Haljina za večeru, 1909., Sjajna kombinacija nijansa izvorno komplementarnih boja ljubičaste i žute.

Kao što se moglo i očekivati ljubičasta je boja brzo postala popularna kod najmodno osviještenih dama. Unatoč tome smatrana je vulgarnom u aristokratskim krugovima a engleski je modni časopis The Englishwoman’s Domestic Magazine savjetovao žene kako da djeluju elegantno i u takvim smjelim nijansama. Tajna je ležala u kombiniranju čipke ili detalja bijele, crne ili sive boje koji bi ublažili vividnost ljubičastih nijansi.



Već ranih 1870.ih preispitivana je štetnost ovih jarkih boja, a njemački je kemičar ubrzo provjerio njen sastav i utvrdio da sadrži tragove arsena. Zabilježeni su i sve veći slučajevi prelaska boje sa haljina na kožu, ali to nije spriječilo popularnost ove boje koja je samo rasla, a s ulaskom u dvadeseto stoljeće nijanse su nešto stišane no ljubičasta se boja ponovno sjajno uklopila u modni pejzaž.



Kasne devetnaesto stoljeće donijelo je dostojanstvenu izvedbu ljubičaste boje u njenim najtamnijim i najzagasitijim tonovima, s ulaskom u edvardijansko doba paleta je stišana u nježnije nijanse poput lile, a orijentalizam 1910.ih ponovno je naglasio ljepotu i mističnost ljubičastih boja u svojim dizajnima koji su jednostavnih istočnjačkih krojeva upravo vapili za prikladnom bojom koja bi ih oživjela.



Haljina za večeru, 1912.

Samo pogledajte ovu evoluciju ljubičaste boje u modi i njenu prilagodljivost koja upravo cvjeta kad se njene čari otkrivaju u metrima svile, baršuna ili satena a s dekoracijom od čipaka ili perlica sve su haljine zavodljivo čarobne.

Haljina ispod večernja je haljina kraljice Maud od Norveške koja je bila velika modna ikona razdoblja pa je posve prirodno da nije mogla odoljeti ljubičastoj boji, posebno ako je u izvedbi sjajnog baršuna. Detalji od perlica, šljokica i crnih ruža karakteristika su Titanik mode (u ovom slučaju 1913. godina) i još turbulentnijeg i smjelijeg razdoblja koje dolazi, a to su lude dvadesete.



Večernja haljina kraljice Maud od Norveške, 1913.

Modni kreator Poirot imao je istančan ukus i oko za detalje i brzo je primijetio poveznicu između ljubičaste boje i istočnjačkih krojeva koje je preferirao. Slika ispod prikazuje njegovu kreaciju iz 1913. godine u kojoj je sjajno ukomponirao kroj kimono stila i dvobojnu temu ljubičaste i žučkasto bijele boje. Svila koja ležerno pada i cvjetovi koji izranjaju iz njene glatke površine, ljubičasta boja koja se doslovno presijava na naborima - ta, nije li ovo savršenstvo mode ?



Poirot, Večernja haljina, 1913. godina.