Marketing
Božić u Viktorijansko doba
Viktorijansko doba važno je za razvoj Božića kakvog ga poznajemo danas. Tada se pojavljuju prve Božićne čestitke, običaj ukrašavanja Božićnog drvca i Djed Mraz kao simbol velikodušnosti. Viktorijanci su također promovirali odlazak u crkvu, međusobno darivanje i pomaganje sirotinji.
Običaj ukrašavanja jele za Božić iz Njemačke je donio princ Albert. U Buckinghamskoj palači Božićno drvce je prvi put ukrašeno 1840. godine, a to je bio prvi Božić koji su kraljica Viktorija i princ Albert proslavili kao muž i žena.
Viktorijansko Božićno drvce bilo je vrlo složeno i bogato ukrašeno. Ukrasi su uključivali paprenjake, bombone od marcipana, tvrde bombone, kekse, voće, male limene vojnike, papirnate lepeze, zviždaljke, suho voće, orahe i bobice svih vrsta. Papirnate košarice napunjene orasima, bombonima i drugim slasticama bile su viktorijanski favorit. Ukrasi domaće izrade također su bili česti poput malenih, ručno šivanih lutaka, dječjih rukavica i svježe pečenih šećernih kolačića. Svijeće su pažljivo stavljane na vrh svake grane, a anđeo je najčešće ukrašavao vrh drvca. Djeca su često pomagala u izradi ukrasa. Izrađivali su vijence od brusnica ili papirnatog cvijeća.
Kasnije, krajem 19. stoljeća kupovni ukrasi uvezeni iz Njemačke zamijenili su domaće. Iz Njemačke su uvožene kuglice od ručno puhanog stakla, a ukrasi egzotičnih oblika poput Mjeseca, ribe, automobila, broda, leptira postaju sve popularniji.
Najpopularniji viktorijanski ukras bio je bez sumnje anđeo staklenih krila, zlatne kose i haljine i lica od nepocakljena porculana. Anđeli su predstavljali viktorijanski ideal djetinjastve ili ženstvene nevinosti.
Slika ispod, iz 1848., prikazuje kraljicu Viktoriju, princa Alberta i djecu kraj Božićnog drvca.
Obitelji su Božić započele odlaskom na misu (polnoćka nije bila popularna sve do polovice dvadesetog stoljeća). Nakon mise obitelj je odlazila kući gdje su pjevali Božićne pjesme od kojih je većina i napisana u devetnaestom stoljeću. Najsiromašniji članovi župe išli su od vrata do vrata pjevajući a u zauzvrat bi dobili piće, hranu ili novce.
Nakon mise slijedila je raskošna večera, za bogate, naravno. Zimzelen, cvijeće, najbolji porculan i stoljnjaci ukrašavali su blagovaonu. Božićna večera bila je vrhunac dana, a nakon nje bi slijedili vatromet, pjevanje, igre i druženje. Viktorijanske večere bile su raskošne. Neka vrsta ptice svakako je bila na meniju, guska možda. Juha od kornjače bila je popularna, kao i puding, no meni je ovisio o zemlji i regiji. Gozba je mogla uključivati i pečenu gusku ili govedinu, jorkširski puding, veprovu glavu, puricu, šunku, kamenice, umak, krumpir, pitu od brusnica i puding od šljiva. Kada je Viktorija naslijedila krunu centar Božićne večere, na sjeveru, bila je pečena govedina, a na jugu guska.
Posluživanje pudinga bio je zanimljiv ritual viktorijanske božićne večere, jednako važan kao i izrada pudinga. Puding od šljiva bio je izrađen od loja, krušnih mrvica, šljiva, grožđica i začina a njegova izrada bila je obiteljski napor. Svaki član obitelji miješao je puding u smjeru kazaljke sata zaželeći želju. Zatim bi se prsten, kovanica ili naprstak ubacio u puding. Puding bi se zatim kuhao u juhi od govedine.
Na Božićnoj večeri puding bi se preokrenuo iz kalupa na pladanj i ukrasio grančicama božikovine. Glava kuće zatim bi servirala puding tražeči blagoslov za sve koji su ga pripremili. Ukoliko je osoba dobila dio pudinga s prstenom to je značilo brak, s kovanicom - bogatstvo, a s naprstkom sretan, ali samački život.
Razmjena darova je drevnog podrijetla, a simbolizirala je sreću i blagostanje. Planiranje i izrada darova počela je mjesecima prije Božića, a kćeri su često pomagale majkama u šivanju i rukotvorinama. Obitelji su provodile mnogo vremena osmišljavajući darove za obitelj. Izrada poklona oživjela je duge i monotone zimske večeri.
Otvaranje poklona ovisilo je o običajima obitelji, a otvarali su se prije ili poslije doručka, ili na Badnje veče poslije večere. No najčešće je obitelj pojela brzi doručak, a zatim bi otac upalio svijeće na drvcu i pustio djecu da otvaraju darove.
Darovi su ovisili o osobi za koga su bili namijenjeni, no često su bili praktični. Često se poklanjala i hrana poput džemova i želea, suhog voća i domaćih slatkiša poput karameliziranih kikirikija i karamela.
Ulomak iz časopisa Harper's Bazar iz 1879. godine :
Bilo je nepisano pravilo da dama nikad ne poklanja muškarcu skupe darove zato što bi se on osjećao dužnim kupiti njoj još vrijedniji a time bi njen poklon izgubio svu ljupkost a ostao bi samo sebični komercijalni efekt.
Što bi dama onda trebala pokloniti ? Ženska prednost leži u njenim rukama. Ona može fino ukrasiti rupčiće a ako je njihov odnos dublji može na njih svojom kosom izvesti i monogram ili ime. Ako je kosa tamna dobit će se graciozan efekt, a može se napraviti i kombinacija sa kosom ostalih članova obitelji. Poznavali smo gospodina koji je svake godine obavezno gubio svoj rupčić no kad mu ga je žena označila sa svojom kosom više ga nikad nije izgubio. Takvi darovi su dragocjeni zbog uloženog truda, vremena i ljubavi.
No, Božić nije svima bio doba blagostanja. Dok su bogati kupovali božićne poklone i dočekivali Djeda Mraza, siromašna su djeca na cesti čekala milostinju od prolaznika.
Post je objavljen 24.12.2012. u 13:51 sati.