Modni zamorac

Vjerujem da ste upoznati s mojom zaljubljenošću u Gričku vješticu i Mariju Jurić Zagorku. Upravo iz te ljubavi prema Gričkoj vještici poželjela sam vam svima dočarati Božić u osamnaestom stoljeću. Dijelovi teksta su iz prvog dijela Gričke vještice (Tajna krvavo mosta). Božić u osamnaestom stoljeću nije bio značajno obilježen kao što je to bio u Viktorijansko doba. Božić je tada bio samo jedna u nizu povoda za slavlje i radost. Uživalo se, pilo, jelo, bez razmišljanja o vjerskim temeljima tog blagdana. (Nešto kao i danas.)

J.S.Bach - Božićni oratorij



''(...)Večera još nije bila dovršena. Sam grof Patačić smišljao je sa svojim Francuzom kakvim bi sve jelima iznenadili goste. Trudili su se da smisle večeru kakvu još nitko nije priredio prije Franje Patačića. Bilo je tu jela pripremljenih a s francuskim umacima i salatama, svakovrsne divljači, fazana i drugih pečenja; riba, pašteta i različitih tjestenina prelivenih slatkim kuhanim sokovima i vinom; pedesetak vrsti slatkiša i različitog voća, stotinu drugih sitnica, kakvih još nitko nije imao na stolu u cijeloj Hrvatskoj. Vina su bila dobavljana iz različitih krajeva, a boce pjenušaca ponosno su se kočile na stolu sa svojim francuskim natpisima.

''Palača grofa Patačića sjajno je rasvijetljena. Sve su dvorane otvorene. Na lusterima gore stotine svijeća, a pod lusteerima šaren sjaj, šum svile, bljesak dragulja, zveket zlatnih lanaca, šarenilo baršuna, muški i ženski glasovi, radostan metež mladog i starog, sve se to stopilo sa zvucima glazbe što svira u dnu dvorane Patačićeva dvora. Usred šarenog ljudstva uzdiže se visok bor okićen srebrom i zlatom. Sve je u svečanom očekivanju. ''

(...) Oko jedan sat završila je večera i Patačić je pozvao goste u dvoranu. U dvorani je bila tama, samo je u dnu u svilenom šatoru što je prikazivao pozornicu, svjetlio veliki luster. Počela je predstava božićne noći. Grof je takvu predstavu vidio jednom u Parizu pa ju je u dogovoru sa svojom zaručnicom htio izvesti kod kuće. Gosti su bili iznenađeni i oduševljeni, osobito kada se prikazivala posljednja slika. Kada je zapjevao zborpastira razmaknuo se zastor. U šatoru je prikazana staja u kojoj su bili Josip i Marija s djetetom.

Uslik divljenja pronio se dvoranom. Gospodi gotovo ispadoše oči, a srca su im jače zakucala. Gospođe su zanijemile od pritajenog jala. To divljenje nije izazvao Pavao koji je prikazivao Josipa s sijedom bradom, nego djevica Marija s djeteteom. Nju je igrala barunica Lehotska. Svi su priznali da tako lijepe djevice nikada nije naslikao ni jedan slikar. Prekrasno ovalno baruničino lice, prozirna bijela put i tople nježne crte lica bijahu prožete čistom svetošću. Oči su joj bile žarke i plamene; gledale su nevinim, pobožnim pogledom kao da ih nikada nije dotaknuo ni jedan ljudski osjećaj. Oko glave omotala je modar svilen plašt, koji je pao na bijelu košulju koja se spuštala niz tijelo u naborima.

Meško je stajao omamljen s nekim prekrasnim osjećajem što ga je budila ta Marija, svjetlija od same bogorodice što ju je gledao na crkvenim slikama.

Poslije predstave poveo je kućedomaćin svoje goste ponovno k stolu. Večera je nastavljena s hladnim i toplim jelima. Što je otmjeniji domaćin, to večera dulje traje, a nastavlja se i do zore. Patačić je uvijek u tome osvajao prvenstvo pa je tako bilo i sada. Gosti su za stolom živahno razgovarali o neviđenoj predstavi badnje noći. Mnogi su dolazili Mešku i čestitali mu na ljepoti njegove zaručnice. Barunica Lehotska i grofica ponovno su se odvezle kući da se preodjenu. Meško je pazio na suca, grofa Pavla i druge plemiće koji su se osobito zanimale za groficu... ''

Oznake: Grička vještica

Prije godinu dana napisala sam post Kako bi se Nera odjevala ? a budući da su u toku Zagorkini dani sada sam odlučila napisati nešto o modnom ukusu Katarine Lehotske koja je potpuno drugačija osoba od Nera, te je s time i njen modni izričaj drugačiji.



Kao što sam već bezbroj puta spomenula, moda je u osamnaestom stoljeću bila raskošna. Dame su nosile blistave svilene i baršunaste haljine intrigantnih uzoraka sa mnoštvom bijelih čipaka, mašnica, ružica i volana. Donji je dio haljine pokazivao bogatstvo, a gornji ženu; duboki je dekolte i naglasak na poprsju jedna od važnih karakteristika mode osamnaestog stoljeća. Ako ste čitali prvi dio Gričke vještice: Tajna krvavog mosta, znat ćete i sami da Katarini Lehotskoj to i nije baš teško palo.

Katarina Lehotska bila je prava glumica i majstorica prerušavanja i pretvaranja. Ona je zapravo Giulia, djevojka iz Venecije koju je Barun Makar obeščastio te ju smjestio u samostan. U samostanu postaje opatica Beata koja se naposlijetku prerušava u Katarinu Lehotsku. Bila ona i još deset ličnosti, njena zamamna talijanska ljepota ostaje:

''Zadivljeno je promatrao otmjenu pojavu u svilenoj haljini svijetloljubičaste boje. Barunica Lehotska bila je visoka i vitka, ovalnog lica, čiste puti, blistave, baršunaste. Dva velika plamena oka sjala su tajanstvenim sjajem, dok su se crvene uske usnice smiješile zamamnim smješkom kakvim se nije smiješila nijedna žena u cijelome gradu.''



Katarinina glavna zabava i briga bila je najbolje se odjenuti, zadiviti sve prisutne na zabavi, učinili kneginje, grofice i baronese ljubomorne i dakako, osvojiti srca velikaša kojima će se kasnije poigravati. Jadan Meško, i on je skoro nasjeo na njezina poigravanja. Da bi bila centar svake zabave i svečanosti morala se najljepše i najoriginalnije odjenuti. To barem nije bilo teško u osamnaestom stoljeća kada je samo nebo bilo limit ukrašavanju haljine i frizure; ništa nije smatrano pretjeranim, sve dok je djelovalo elegantno i po ukusu.

''U dvorani punoj cvijeća, u sjaju svjetiljaka, šarenile su se svijetle boje i grimiz, blistala je svila i zlato, titrali su dragulji na glavama gospođa i odorama velikaša. Opojni miris ispunio je topao ljetni dan.

Ispod lepeza velikašice su zavidno promatrale haljinu lijepe Katarine. Takvu nije imala nijedna žena u dvorani. Suknja je bila od svijetlozelene jednobojne svile, opšivena volančićima od bijeloga tila i vjenčićima od visibaba. Struk od jednake svile s vezenim visibabama, urešen bijelim tilom i čipkama. Na glavi krasna bijela vlasulja krasna bijela vlasulja koju je resio dijadem od smaragda i dijamanata. Haljina je zadivila dvoranu. Barunica osjeti da oči počivaju na njoj.''

Haljina prikazana ispod je, po meni, najsličniji primjer. Iako nije zelene boje, ukrašena je vjenčićima bijelog tila i urešena zelenim detaljima i motivima cvijeta jorgovana. Barem je jednako šarmantna i mogu zamisliti Lehotsku u toj haljini kako se šepiri među velikašima dok je prate ljubomorne Meškove oči.



Zima je polako došla i ladanje na Trakošćano dobilo je novu zabavu - maskirani bal. Meško se maskirao u srednjovjekovnog viteza, Baronesa Ružica u dvorsku ludu, Stanka u bijelu damu s katarinčicama, a za Lehotsku nije određeno. No sudeći po njenom karakteru, smjelosti i ekstravaganciju, zamišljam je u nekoj upečatljivoj maski s mnoštvo ukrasa; brokatna haljina urešena draguljima, krinka boje zlata sa dijamantima i ružama...

''Čim je pala večer, rasvijetlile su se sve dvorane, a na vratima su stajale sluge u livrejama. Iz soba u kojima su se ukonačili gosti izlazile su krabulje u svili, baršunu i starim viteškim odorama. Ulazile su u veliku dvoranu za primanja. (...) Svatko se veselio njezinoj zabavi na koju mora doći u kostimu i pod krinkom. Svake godine taj se ples odlikovao sjajem i duhovitim zabavnim prizorima, a sastajale su se kod grofice uvijek i najmlađe i najstarije vlastelinske obitelji.Ta zabava svake je zime bila naročita atrakcija. I danas je dvorac pun gostiju, a plesna je dvorana pravi muzej. Sastali su se različiti vjekovi i različite zemlje. Krabulje su otvoreno pokazivale zadovoljstvo s time da do zore ne skidaju krinke i da se zabavljaju ne po etiketi nego po raspoloženju.''



Došao je i kraj ladanja a velikaši napuštaju Trakošćan i odlaze u Varaždin. Zimska moda mi je posebno zanimljiva u svim dobima zato što je rjeđa od ljetne mode. Dame su za zimu odijevale svoje uobičajene haljine, ali su se omatale dugim, raskošno izvezenim toplim pelerinama obrubljenim krznom. Muffovi i rukavice, naravno, grijali su ruke, a glavu su štitile velike tople krzene šubare s kojih se ponekad spuštao i veo. Prilično zanimljiv ansambl čine mi se ovi zimski kompleti.

''Dan je bio lijep i vedar. Na jutarnjem suncu caklilo se inje kao da su se prosule zvjezdice. Konji su rzali. Na njima su sjali zlatom i srebrom okovani hamovi. U velikim kočijama udobno su sjedile gospođe, umotane u krzno. Lica su im rumena i jedva proviruju iz krznenih kapa koje su se spustile do očiju i preko ušiju do vrata. (...) Zamatao (Meško) ih je u crno toplo krzno što ga je ustupio svojoj zaručnici. Saonice su klizile nizbrdo ostavljajući za sobom ponositi dvor.''

Što bi bolje dočaralo mirne zimske dane ladanja u dvorcu Trakošćanu od Vivaldijeve Zime. Poslušajte je i zamišljajte ove divne prizore, govorim vam iz iskustva.

Vivaldi - Zima



Božić su proslavili u palači grofa Patačića. Katarina Lehotska tada je glumila djevicu Mariju u Božićnoj priredbi. Za tu je priliku odjenula jednostavnu bijelu haljinu i modri plašt, ali za večeru je nakon toga zasigurno dala oduška svom istančanom ukusu za raskoš i bogatstvo, kako u stilu života tako i u modi.

''Nju je igrala barunica Lehotska. Svi su priznali da tako lijepe Marije nije nikada naslikao ni jedan slikar. Prekrasno ovalno baruničino lice, prozirna bijela put i tople nježne crte lica bijahu prožete čistom svetošću. Oči su joj bile žarke i plamene; gledale su nevinimpobožnim osjećajem kao da ih nikada nije dotaknuo ljudski osjećaj. Oko glave omotala je modar svilen plašt, koji je pao na bijelu košulju što se spuštala niz tijelo u naborima.''

Vjerujem da bi barunica Lehotska odabrala što raskošniju haljinu pa sam tako i ja odabrala ovu bogato nakićenu modru brokatnu haljinu, savršenu za proslavu Božića ili neko zimsko slavlje općenito. Ova mi haljine odiše zimom svojim bijelim krznenim detaljima i zlatnim mašnama. Zanimljiv detalj su i ružičaste ruže na ramenu kojee bi se, iako je zime, zasigurne mogle naću u nečijem zimskom vrtu. Ružičasta podsuknja odgovara boji ruža, a ako bolje pogledate primijetit ćete male nožice kako proviruju u bijelim svilenim cipelicama.



Svakodnevna haljina za zimu u kojoj bi Lehotska mogla putovati od jedne palače do druge i možda prošetati po vrtovu svoje prijateljice Sofije ne bi li odmorila oči gledajući smireni zimski krajolik. Iako je crna, ova haljina uopće nije dosadna, baš naprotiv ta skrivenost i tajnovitost čine ju još zanimljivijim jer limitiranjem boje promatrač se usredotočuje na detalje koji su u ovom slučaju obrub i muff od hermelinovog krzna te prekrasna bijela podsuknja s crnim točkicama. Ipak, ni frizura nije jednostavna. Ovo je osamnaesto stoljeće i raskošno je ama baš sve; od glave do pete i to bilo kada; bilo jutro, dan ili veče, dekoracija nikad dosta.



S time završavam ovu modnu priču o Katarini Lehotskoj i Prvom dijelu Gričke vještice, ali moram priznati se Lehotskoj istovremeno divim zbog njene dobre glume i šarma, ali ju i ne volim baš zato što se pretvara i nikada nisi s njom na čisto. Iz Tajne krvavog mosta zanimljiv mi je lik i Baronesa Ružica koju se ne spominje baš često i koja je nažalost prilično zapostavljen lik.

Oznake: Grička vještica, 18. stoljeće, Kostimi kroz knjigu

Danas je prvi rođendan ovom blogu. Zbilja sam sretna i ponosna što se tako dugo održao. Nadam se da će ''doživjeti'' još mnogo rođendana i da će svakim postom biti sve zanimljiviji.

Budući da su u tijeku Zagorkini dani, a ja sam veliki obožavatelj Gričke vještice odlučila sam se pozabaviti temom ''što bi Nera oblačila ? ''



Nera je bila vrlo lijepa a točno ju ovako Zagorka opisuje: '' Pred njim stajaše djevojka, mlada i stasita, odjevena u ružičastu haljinu. Lijepo ovalno lice s finim, odrješitim nosićem srdačno mu se smiješilo, a velike oči, crne poput noći i duboke poput svemira, gledale su ga pronicavo. Po čelu i oko sljepoočnica lepršali su joj gusti pramenovi čudne pepeljaste boje i tako se napadno odražavali od baršunastog crnila očiju....''

Vrijeme radnje je okvirno od 1776. do 1791. godine. Moda toga perioda za velikašice je bila više nego komplicirana. Nosile su se perike i nezgrapne, široke haljine francuskog kroja, no Nera zasigurno nije nosila takve haljine dok je bila kod kuće, u Crvenom dvorcu. Kasnije, na dvoru takve su haljine bile protokol.

U početku je nosila haljine jednostavnog kroja i nježnih boja koje su pristajale njenom vitkom stasu i mladosti. Ona nije nosila perike ni brdo šminke, već je preferirala prirodan izgled.

Za šetnju je odjenula bijelu haljinu, ljubičasti plašt i poljski klobučić. Ovakav je šešir bio popularan baš u ovo doba.



Često je nosila bijele svilene haljine bez krinoline koje su ocrtavale njenu vitkost.



Za vjenčanje je obukla ''bijelu svilenu haljinu blistavu poput snijega, protkanu biserjem. Oko bujne pepeljaste kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena.''



Na Schonbrunu je glumila u predstavi po naredbi carice Marije Terezije. Tada su je svi dvorani prvi put ugledali i prozvali ''anđeo''. ''Visoka pojava u bijeloj svili posutoj zlatnim zvijezdama i dragim kamenjem. Uska anđeoska haljina plastično odaje linije mlađahne krasote. U golim rukama drži palmu. Ovalno lice klasičnih crta i prozirne puti osuto je lakim ružičastim sjajem. Velike, crne, umne oči upiru se sugestivnim sjajem u nebo. Nad visokim bijelim čelom sjaji zlatni dijadem sa zvijezdm od briljanata. Raspletene, neobično bujne pepeljaste kose padaju do koljena poput vilinskog plašta...''



Kasnije, za večer, preodjenula se u modrikastu raskošnu haljinu. ''Oko umjerene krinoline prše nabrane trake od tila s bijelim pupoljcima. Struk od modrikaste svile također je ukrašen bijelim pupoljcima i naboranim tilom i sapinje njezinu vitku mladenačku formu.



Klasično izmodelirani vrat resi niz bisera. Čuvene pepeljaste kose nisu oprašene, već savijene u frizuru s uvojcima koji se spuštaju po bijelim skladno građenim ramenima. Kosa je ukrašena nježnim nakitom od bisera.



Nera je nosila najljepšu masku na maskembalu. ''Visoka, u zlatnoj odori što se spušta prema zemlji u obliku sunčanih zraka. Glavu joj prikriva zlatna kapa, a oko nje uokrug strše traci sunca. Na njihovim šiljcima blistaju briljanti. U ruci joj lepeza opet načinjena poput sunčanih zraka.''



Kao dvorska dama morala je nositi raskošne haljine, no u sivoj boji. Carica je Nerinu ljepotu toliko željela istaknuti da je zajedno sa dvorskom šveljom odlučivala koja joj boja najbolje pristaje. Zaključili su da zelena svila najbolje ističe njene pepeljaste uvojke i crne oči.



U slobodno vrijeme najvjerojatnije je nosil haljine jednostavnoj dizajna s minimalnom krinolinom. Kako radnja protječe i moda se mijenja i postaje jednostavnija.



Na samom kraju ove priče Nera je odjevena u svijetloružičastu haljinu od tila. Lice joj ružičasta latica, tamne oči osvjetljene čarobnim smješkom. ''Njezina ljepota rascvala se u pravoj raskoši.''



Predivna Nera bila bi lijepa u bilo kojoj haljini ili modi, a svaka boja samo pojačava izražajnost njenih očiju i anđeosku ljepotu.

Oznake: Grička vještica, 18. stoljeće