Marketing
Zagorkini dani - Što bi Katarina Lehotska odjevala ?
Prije godinu dana napisala sam post Kako bi se Nera odjevala ? a budući da su u toku Zagorkini dani sada sam odlučila napisati nešto o modnom ukusu Katarine Lehotske koja je potpuno drugačija osoba od Nera, te je s time i njen modni izričaj drugačiji.
Kao što sam već bezbroj puta spomenula, moda je u osamnaestom stoljeću bila raskošna. Dame su nosile blistave svilene i baršunaste haljine intrigantnih uzoraka sa mnoštvom bijelih čipaka, mašnica, ružica i volana. Donji je dio haljine pokazivao bogatstvo, a gornji ženu; duboki je dekolte i naglasak na poprsju jedna od važnih karakteristika mode osamnaestog stoljeća. Ako ste čitali prvi dio Gričke vještice: Tajna krvavog mosta, znat ćete i sami da Katarini Lehotskoj to i nije baš teško palo.
Katarina Lehotska bila je prava glumica i majstorica prerušavanja i pretvaranja. Ona je zapravo Giulia, djevojka iz Venecije koju je Barun Makar obeščastio te ju smjestio u samostan. U samostanu postaje opatica Beata koja se naposlijetku prerušava u Katarinu Lehotsku. Bila ona i još deset ličnosti, njena zamamna talijanska ljepota ostaje:
''Zadivljeno je promatrao otmjenu pojavu u svilenoj haljini svijetloljubičaste boje. Barunica Lehotska bila je visoka i vitka, ovalnog lica, čiste puti, blistave, baršunaste. Dva velika plamena oka sjala su tajanstvenim sjajem, dok su se crvene uske usnice smiješile zamamnim smješkom kakvim se nije smiješila nijedna žena u cijelome gradu.''
Katarinina glavna zabava i briga bila je najbolje se odjenuti, zadiviti sve prisutne na zabavi, učinili kneginje, grofice i baronese ljubomorne i dakako, osvojiti srca velikaša kojima će se kasnije poigravati. Jadan Meško, i on je skoro nasjeo na njezina poigravanja. Da bi bila centar svake zabave i svečanosti morala se najljepše i najoriginalnije odjenuti. To barem nije bilo teško u osamnaestom stoljeća kada je samo nebo bilo limit ukrašavanju haljine i frizure; ništa nije smatrano pretjeranim, sve dok je djelovalo elegantno i po ukusu.
''U dvorani punoj cvijeća, u sjaju svjetiljaka, šarenile su se svijetle boje i grimiz, blistala je svila i zlato, titrali su dragulji na glavama gospođa i odorama velikaša. Opojni miris ispunio je topao ljetni dan.
Ispod lepeza velikašice su zavidno promatrale haljinu lijepe Katarine. Takvu nije imala nijedna žena u dvorani. Suknja je bila od svijetlozelene jednobojne svile, opšivena volančićima od bijeloga tila i vjenčićima od visibaba. Struk od jednake svile s vezenim visibabama, urešen bijelim tilom i čipkama. Na glavi krasna bijela vlasulja krasna bijela vlasulja koju je resio dijadem od smaragda i dijamanata. Haljina je zadivila dvoranu. Barunica osjeti da oči počivaju na njoj.''
Haljina prikazana ispod je, po meni, najsličniji primjer. Iako nije zelene boje, ukrašena je vjenčićima bijelog tila i urešena zelenim detaljima i motivima cvijeta jorgovana. Barem je jednako šarmantna i mogu zamisliti Lehotsku u toj haljini kako se šepiri među velikašima dok je prate ljubomorne Meškove oči.
Zima je polako došla i ladanje na Trakošćano dobilo je novu zabavu - maskirani bal. Meško se maskirao u srednjovjekovnog viteza, Baronesa Ružica u dvorsku ludu, Stanka u bijelu damu s katarinčicama, a za Lehotsku nije određeno. No sudeći po njenom karakteru, smjelosti i ekstravaganciju, zamišljam je u nekoj upečatljivoj maski s mnoštvo ukrasa; brokatna haljina urešena draguljima, krinka boje zlata sa dijamantima i ružama...
''Čim je pala večer, rasvijetlile su se sve dvorane, a na vratima su stajale sluge u livrejama. Iz soba u kojima su se ukonačili gosti izlazile su krabulje u svili, baršunu i starim viteškim odorama. Ulazile su u veliku dvoranu za primanja. (...) Svatko se veselio njezinoj zabavi na koju mora doći u kostimu i pod krinkom. Svake godine taj se ples odlikovao sjajem i duhovitim zabavnim prizorima, a sastajale su se kod grofice uvijek i najmlađe i najstarije vlastelinske obitelji.Ta zabava svake je zime bila naročita atrakcija. I danas je dvorac pun gostiju, a plesna je dvorana pravi muzej. Sastali su se različiti vjekovi i različite zemlje. Krabulje su otvoreno pokazivale zadovoljstvo s time da do zore ne skidaju krinke i da se zabavljaju ne po etiketi nego po raspoloženju.''
Došao je i kraj ladanja a velikaši napuštaju Trakošćan i odlaze u Varaždin. Zimska moda mi je posebno zanimljiva u svim dobima zato što je rjeđa od ljetne mode. Dame su za zimu odijevale svoje uobičajene haljine, ali su se omatale dugim, raskošno izvezenim toplim pelerinama obrubljenim krznom. Muffovi i rukavice, naravno, grijali su ruke, a glavu su štitile velike tople krzene šubare s kojih se ponekad spuštao i veo. Prilično zanimljiv ansambl čine mi se ovi zimski kompleti.
''Dan je bio lijep i vedar. Na jutarnjem suncu caklilo se inje kao da su se prosule zvjezdice. Konji su rzali. Na njima su sjali zlatom i srebrom okovani hamovi. U velikim kočijama udobno su sjedile gospođe, umotane u krzno. Lica su im rumena i jedva proviruju iz krznenih kapa koje su se spustile do očiju i preko ušiju do vrata. (...) Zamatao (Meško) ih je u crno toplo krzno što ga je ustupio svojoj zaručnici. Saonice su klizile nizbrdo ostavljajući za sobom ponositi dvor.''
Što bi bolje dočaralo mirne zimske dane ladanja u dvorcu Trakošćanu od Vivaldijeve Zime. Poslušajte je i zamišljajte ove divne prizore, govorim vam iz iskustva.
Vivaldi - Zima
Božić su proslavili u palači grofa Patačića. Katarina Lehotska tada je glumila djevicu Mariju u Božićnoj priredbi. Za tu je priliku odjenula jednostavnu bijelu haljinu i modri plašt, ali za večeru je nakon toga zasigurno dala oduška svom istančanom ukusu za raskoš i bogatstvo, kako u stilu života tako i u modi.
''Nju je igrala barunica Lehotska. Svi su priznali da tako lijepe Marije nije nikada naslikao ni jedan slikar. Prekrasno ovalno baruničino lice, prozirna bijela put i tople nježne crte lica bijahu prožete čistom svetošću. Oči su joj bile žarke i plamene; gledale su nevinimpobožnim osjećajem kao da ih nikada nije dotaknuo ljudski osjećaj. Oko glave omotala je modar svilen plašt, koji je pao na bijelu košulju što se spuštala niz tijelo u naborima.''
Vjerujem da bi barunica Lehotska odabrala što raskošniju haljinu pa sam tako i ja odabrala ovu bogato nakićenu modru brokatnu haljinu, savršenu za proslavu Božića ili neko zimsko slavlje općenito. Ova mi haljine odiše zimom svojim bijelim krznenim detaljima i zlatnim mašnama. Zanimljiv detalj su i ružičaste ruže na ramenu kojee bi se, iako je zime, zasigurne mogle naću u nečijem zimskom vrtu. Ružičasta podsuknja odgovara boji ruža, a ako bolje pogledate primijetit ćete male nožice kako proviruju u bijelim svilenim cipelicama.
Svakodnevna haljina za zimu u kojoj bi Lehotska mogla putovati od jedne palače do druge i možda prošetati po vrtovu svoje prijateljice Sofije ne bi li odmorila oči gledajući smireni zimski krajolik. Iako je crna, ova haljina uopće nije dosadna, baš naprotiv ta skrivenost i tajnovitost čine ju još zanimljivijim jer limitiranjem boje promatrač se usredotočuje na detalje koji su u ovom slučaju obrub i muff od hermelinovog krzna te prekrasna bijela podsuknja s crnim točkicama. Ipak, ni frizura nije jednostavna. Ovo je osamnaesto stoljeće i raskošno je ama baš sve; od glave do pete i to bilo kada; bilo jutro, dan ili veče, dekoracija nikad dosta.
S time završavam ovu modnu priču o Katarini Lehotskoj i Prvom dijelu Gričke vještice, ali moram priznati se Lehotskoj istovremeno divim zbog njene dobre glume i šarma, ali ju i ne volim baš zato što se pretvara i nikada nisi s njom na čisto. Iz Tajne krvavog mosta zanimljiv mi je lik i Baronesa Ružica koju se ne spominje baš često i koja je nažalost prilično zapostavljen lik.
Post je objavljen 24.11.2013. u 17:58 sati.