Moda je na svim dvorovima uvijek bila raskošna i regulirana strogim dvorskim ceremonijama, no ruska dvorska moda bila je specifična, naime, zadržala je modu sedamnaestog stoljeća u svome dizajnu sve do dvadesetog stoljeća.
Sve do krunidbe Petra Velikog dvorska moda moskovskog dvora bila je poznata po raskošu dizajna uzrokovanoj dugotrajnoj izolaciji zemlje. Rusi su preuzeli religijsko i raskošno nasljeđe Bizanta, pa su haljine ruskog dvora najčešće bile od bogatih svila sa istoka izvezene površine i protkane draguljima i biserjem. Takav kroj haljine ne bi bio stran ni modi Pekinga, Carigrada ni bilo kojeg grada duž Puta svile. Ruska je dvorska moda ostala gotovo nepromijenjena od desetog do sedamnaestog stoljeća.
Kad je Petar zasjeo na tron, zagovarao je europeizaciju ruskog carstva. Svoju je prijestolnicu preselio u najzapadniji dio carstva i izgradio prekrasan grad Sankt Peterburg na rijeci Nevi, u blizini Finskog zaljeva. Petar je također ukinuo drevne stilove odijevanja i načine života koji su bili vezani uz ruski dvor. Žene je preselio iz tarema (izoliranih stambenih objekata) i svi članovi dvora bili su prisiljeni prihvatiti zapadni stil mode.
Do kraja osamnaestog stoljeća ruska je moda postala gotovo izumrla jer je Petar zabranio njeno nošenje, a neki su je plemići nosili još samo na ladanjskim imanjima. Već s početkom osamnaestog stoljeća ruski je dvor uvelike podsjećao na one europske, no Petar je još uvijek težio određenoj sofisticiranosti Versaillesa. U novoj, carskoj Rusiji, dvorske ceremonije zahtijevale su i raskošne haljine koje su reflektirale snagu plemstva i autokracije, ali također i nacionalni identitet.
Na svom novom dvoru Petar je zahtijevao da se žene odijevaju u najnoviju Njemačku i Austrijsku modu koja je stizala preko Poljske i Mađarske. Do kraja prve četvrti osamnaestog stoljeća, francuska moda našla je svoj put do ruskog dvora preko slika i modnih lutkica Pandora koje su slane da bi prikazale posljednju francusku modu, izbor tkanina i detalja. Rusiju je zahvatila groznica francuske mode koja je ubrzo postala nadmoćna i vodeća na dvoru.
S vladavinom carice Katarine Velike francuski stilovi postali su službeni; široke suknje i perike postale su de rigueur (obavezne). U slobodno vrijeme, Katarina je međutim svjesno nosila samo galicizirane verzije ruskih haljina i tiare zvane kokoshnik da bi pokazala svoju pripadnost ruskom dvoru - dvoru koji je vrlo dobro znao njeno strano porijeklo.
Do 1830.ih moda u Rusiji, a posebno moda na dvoru, nije bila usklađena s modom ostatka Europe. Smioni stilovi Francuskog dvora smatrani su vulgarnima, a dugačke povlake i perje u kosi kao predstavnici engleske mode nisu našli na odobravanje među rusima. Žene su na dvoru odijevale ono što su smatrale prikladnim i modernim, sve dok car Nikola I. nije tome stao na kraj. Nikola, nijemac u svojoj srži, želio je vidjeti žene na dvoru skladno odjevene poput muškaraca kojima je vojno odijelo bilo norma. To je omogućilo rangiranje po častima i olakšalo pitanje protokola i etikete koje je mučilo dvor zbog njegova nepravilna razvoja tijekom stoljeća. Nikola je čak objavio i edikt o dvorskoj modi i tako je regulirao.
Ovaj je edikt odredio da žene na dvoru nose Rusku haljinu koja je prvo bila opisana kao ''bijela vezena svilena haljina s dugačkim otvorenim izvezenim rukavima u moskovskom stilu.'' Suknja je nabrana i ukrašena zlatnim pojasom. Silueta haljine bila je kombinacija trenutne romantističke mode i starog ruskog stila iz sedamnaestog stoljeća. Kao rezultat, ova je haljina postala ogledalo ruske nacionalne tradicije koju je Nikola podupirao i tako je nošenje ovog stila postalo zakon. Ove su haljine bile izuzetno teške i nezgrapne i žene su počele dvorske haljine nazivati oklopima.
Dok su drugi dvorovi mijenjali modu i prilagođavali krojeve svojih haljina, Rusija je slijedila slavensku povijesnu modu i tako su od 1834. do 1917. godine neobične haljine ruskih dama bile instantno prepoznate i postale su izvor ponosa - i u Rusiji i u inozemstvu. Ruskinje su se isticale na stranim dvorovima a kod kuće su ostavile nezaboravan dojam na posjetitelje.
Prva promjena kroja ove haljine dogodila se 1840.ih kada su baršunasta haljina i svilena podsuknja prilagođene korzetu. Haljina se sada sastojala od tri dijela: baršunaste izvezene haljine sa povlakom, bijele podsuknje i korzeta ispod zlatom protkanog gornjeg dijela s kojeg vise široki moskovski rukavi.
Raskošno nakićena tiara zvana kokoshnik je obavezno nošena. Članice dvorske obitelji nosile su baršunaste haljine oburbljene dragim kamenjem, dok su ostale plemkinje nosile baršunaste haljine obrubljene običnim biserjem. Carica Alexandra često je nosila kokoshnike Katarine II. jer su bili vrlo raskošni i simbolizirali su rusku carsku tradiciju koja je održala i u devetneastom stoljeću.
Haljine od sukna protkane zlatom ili srebrom bile su rezervirane za carsku obitelj. Ako je carica nosila haljinu prokanu zlatom, njene bi kćeri morale nositi haljinu protkanu srebrom. No, carice su preferirale one haljine protkane srebrom jer su bile puno lakše za nositi i smatrane su ljepšima. Velike vojvotkinje, kako su se zvale njene kćeri, srebrne su haljine najčešće imale priliku nositi samo na svojem vjenčanju dok su u slobodno vrijeme nosile haljine standardnog kroja u bilo kojoj boji baršuna.
Dvorske dame koje su služile carici nosile su haljine u dvije boje; grimiznoj i smaragno zelenoj. Hijerarhija je bila sofisticirana i rigidna. Udane dame nosile su smaragdno zelene haljine, a duljina povlake određivala je njihovu važnost na dvoru. Dame na dvoru raspoređene su u pet klasa od kojih je prva najvažnija. Dvorske dame ponekad su imale privilegiju da nose minijaturni portret carice na desnoj strani grudi, a to je označavalo da ih carica simpatizira. Počasne sluškinje nosile su na prsima monogram carice ili njenih kćeri, ovisi kome je sluškinja služila.
Vez dvorskih haljina bio je intrigantan, često je prikazivao cvjetne motive ili motive inspirirane arhitekturom glavnog grada. Dvorske haljine često su prikazivane na izložbama tkanina diljem Europe i bile su predmet divljenja. Samo su određene kreatorice imale pravo izrađivanja dvorskih haljina a početkom dvadesetog stoljeća ta je lista bila ograničena na Olgu Nikolaevnu Bulbenkovu, Izembarda Chanceaua i A.T. Ivanovu.
Važno je napomenuti da su ove iako raskošne, ali inezgrapne i teške haljine, carica i njene kćeri morale nositi samo na dvoru, a u slobodno su vrijeme najčešće birale haljine od popularnog kreatora Charlesa Wortha, odnosno njegovih sinova.