Modni zamorac

Sin uspješnog trgovca tkaninom i kreatorice šešira, Jacques Joseph Tissot rodio se 15. listopada 1836. godine u Nantesu. Nakon ranog zanimanja za arhitekturu, odlučio je postati slikar. Oko 1856. godine preselio se u Pariz i ubrzo dobio službeno priznanje za svoj rad. Iako se upisao na akademiju, većinu je obrazovanja stekao neformalno; u krugu avangardnih umjetnika i pisaca u Parizu.



Među njegovim prijateljima nalazili su se pjesnik Charles Baudelaire te slikari Edgar Degas, Edouard Manet i možda najvažnije James McNeill Whistler (kada ga je upoznao odlučio je anglicizirati svoje ime u ''James'') Potaknuti radom pjesnika i kritičara Charlesa Baudelairea, ovi mladi umjetnici s prezirom su odbacili povijest, religiju i mitologiju u zamjenu za dinamične profane teme iz svakodnevnog života, ističući prolazne elemente poput mode i suvremenih društvenih normi. Kao i njegovi suvremenici Claude Monet i Alfred Stevens, istraživao je japanizam uključujući japanske predmete i kostime u svojim slikama.



Kao mlad i uspješan čovjek, Tissot je bio u mogućnosti promatrati život suvremenog Pariza, uključujući modernu ''elitnu'' zabavu i nedopuštena zadovoljstva koja su bili glavni subjekti za moderne slikare. Unatoč svom interesu u avangardne tematike, slikao je sa akademskom preciznošću i velikom pozornošću na detalje. Na taj je način stopio tradicionalne i moderne načine i postao zanimljiv francuskim kolekcionarima te se do 1868. značajno obogatio.

U nemirima nakon francusko-pruskog rata 1871. godine, bio je prisiljen napustiti luksuzni život u Parizu za neosiguran život u Londonu; bio je osumljičen za surađivanje sa socijalističkim revolucionarima. No, stigavši u London ubrzo je otkriven kao umjetnik ukusa.



Ostao je u Londonu sve do 1882. godine gdje su se njegova djela prilagodila njegovu interesu za teme modernog života u Engleskoj poput Temze, ulica Londona, luke, brodova i mirnih obalnih ljetovališta. Često su ovakve slike prikazivale neku vrstu koketiranja; bilo između parova ili između žene na platnu i promatrača. Ipak, ove su interakcije često shvaćene kao nejasne i uznemirujuće, priklanjajući se nemoralu. Tissot nije slikao sentimentalne scene prikladne Viktorijanskoj eri, upravo suprotno, usredotočio se na agoniju ''moderne ljubavi''.

Pjesnik Charles Baudaliere pozitivno je opisivao njegove radove ''Gužva je njegov element, kao što je element riba voda, a ptica zrak. Njegova strast i zanimanje stopili su se sa publikom.'' No, iako je Tissot slikao i muškarce te ih uključivao u slike, njegova fasciniranost ženstvenošću značajka je njegova rada.



Zanimljivo, često je nekoliko puta slikao iste ženske kostime na jednoj slici. Ovo zanimanje za modu dovelo je do kritika koja su ga obilježile kao ''slikara buržoazije'' što znači da je raskošna, razmetljiva odjeća na slikama bila znak novog društvenog uspona; nove buržoazije koja je imitirala plemiće u svakom pogledu. Mnogi ga optužuju za vulgarnost.

Isto tako, njegov društveni položaj ga stavlja u opasnost da bude viđen kao vulgaran. Kao neakademski slikar pokušavao se uklopiti u londonsko društvo, ali i engleske umjetničke institucije. Prikazivao je ljude na balovima, kako uživaju u modernim primorskim gradićima indicirajući da je on ''stigao'' u Englesku; metaforički i doslovno. Njegova fasciniranost etiketom, interijerima i elegantnom modom u slikama bila je odraz njegovih osobnih interesa. Pozornost za detalje bila je jednako važna za slikare kao i za socialite.



Slika Prerano (1873. iznad) je jedan od Tissotovih najpoznatijih radova. Slika je bila velika senzacija kada je predstavljena u Kraljevskoj akademiji. Louise Jopling, umjetnica i njegova prijateljica napisala je da slika predstavlja ''novo odstupanje u umjetnosti, duhovit prikaz modernog života''. Prerano pokazuje trenutak u vremenu; trenutak nelagode u kojem su gosti stigli prerano na zabavu. Kao što je suvremeni bonton objasnio ''Na bal bi trebalo doći u vrijeme koje odgovara domaćinu. Vrlo je neprikladno doći prerano jer bi time domaćini bili uvrijeđeni.''

Na slici, hostesa daje zadnje upute glazbenicima dok se gosti vrpolje i izbjegavaju očni kontakt. Iz kuta vire sluge koje se smiju nastaloj, nelagodnoj, situaciji. Ova društvena pogreška ukazuje na porijeklo gostiju; očito je da pripadaju novoobogaćenom društvenom sloju koji posjeduje imetak, ali ne i kulturu i manire aristokracije. Kritičari su hvalili sliku jer predstavlja ''istinitu i delikatnu percepciju humora u situaciji''.



Između 1877. i 1882. godine Tissot je naslikao i ugravirao mnoga djela a za modela je koristio Kathleen Irene Kelly Newton, razvedenu irkinju koja se uselila u njegov stan 1876. godine. Njena smrt od tuberkuloze 1882. u dobi od 28. godina izazvala je Tissotovo tugovanje i nagli povratak u Pariz. Tamo je pokušao povratiti svoju poziciju u francuskom umjetničkom svijetu, koncentrirajući se na portrete žene u seriji od 15 slika zvanoj La Femme a Paris. U tim slikama, Tissot je krenuo istražiti i proslaviti navodno jedinstven karakter Parižanka.

Nakon Kathleenine smrti 1882. godine, Tissot se počinje zanimati za spiritualizam a zatim za tradicionalnije religije. Potkraj svog života većinu je kreativne energije potrošio slikajući Biblijske ilustracije bazirane na Starom i Novom zavjetu. Nakon njegove smrti 1902. godine, Biblijske ilustracije ostale su njegova najznačajnija ostavština.



U sljedećem postu nastavit ću temu sa Charlesom Baudelaireom i njegovom mišljenju o modi.

Oznake: Impresionisti