Modni zamorac

Ovaj poznati bal održan je da proslavi vjenčanje Dauphina i Marie Therese a označava početak ljubavne afere Louisa XV. i buduće Madame De Pompadour.



Raskošni maskirani bal održan je u dvorani ogledala da bi proslavio vjenčanje Dauphina (Louis XV. sina) i Marie Therese, španjolske infante. No, pravi interes ovog bala nije bio u novovjenčanom paru, naprotiv, širile su se glasine da se kralj zanima za neku mladu ženu, ljepoticu Jeanne-Antoinette Poison, ženu M. Le Normant d’Etiollesa. Louis ju je upoznao na lovačkom izletu u šumama kod Sénarta. Datum njihova prvog susreta ostaje tajna.

Nakon smrti Madame de Châteauroux, zadnje službene ljubavnice Louisa XV., u prosincu 1744. godine, mnoge dvorske dame željele su je naslijediti. Kralj je odlučio organizirati maskembal ne bi li se inkognito pomiješao sa gomilom. Bal je pružio priliku da se nova ljubavnica izabere.

Festival je započeo u ponoć a završio u pola devet ujutro. Stotine kočija dovozile su goste u svijećama osvijetljen dvorac. Maskirani gosti okupili su se u Salon d’Hercule (Herkolovom salonu). Petnaest tisuća ljudi nestrpljivo je čekalo da se otvore vrata kraljeva salona što je označavalo početak bala. U međuvremenu, gosti su se mogli okrijepiti s prekrasnim ribljim delicijama, tortama, piramidama voća i slastica, vinima i likerima.

Kada su se vrata odaje otvorila pojavila se kraljica odjevena u raskošnu dvorsku haljinu, te Dauphin i Marie Theresa odjeveni u pastira i pastiricu. Zatim se pojavilo osam stabala tise. Dame su pojurile u susret ovim misterioznim maskama. Ali koja je od njih bila kralj ? (Tisina stabla su na slici dolje)



Jedno stablo je ubrzo pohitalo u susret lijepoj pastirici. To je mogao biti samo kralj sa Madame d’Etiolles. Pretpostavka je potvrđena u sljedeća tri bala na koja je također pozvao mladu ženu. Njihovi su se sastanci množili. U rujnu 1745. godine ova tajanstvena dama prvi je put službeno prezentirana na dvoru pod imenom Madame de Pompadour. Ona je zatim bila službena kraljeva ljubavnica sve do svoje smrti 1764. godine. Kasnije je druga žena odabrana; Madame Du Barry.

Oznake: Maskirani bal, Versailles, 18. stoljeće

Delikatne cipelice koje su desetljećima skupljale prašinu u škotskom sveučilištu najvjerojatnije su pripadale Paulini Borghese, Napoleonovoj sestri.



Uska cipelica izrađena je od kože i svile a širine je samo četiri centimetra, a dužine oko 10 cm. Tako male cipelice danas bi odgovarale malom djetetu, no najvjerojatnije su bile na mjeru slavnoj 'petit' princezi koja je živjela u doba Regencije.

Malene cipelice cijelo su vrijeme sjedile na dnu kovčežića u zbirci sveučilišta u Aberdeenu gdje su privukle pozornost Louise Wilkie koja ondje radi. Cipelice je muzeju darovao Robert Wilson (1787 – 1871) koji je bio blizak sa Paulinom te je putovao svijetom kao brodski liječnik.

Pauline Bonaparte rodila se 20. listopada 1780. godine kao šesto dijete Letizie i Carla Bonapartea. Malo je poznato o njenom djetinjstvu, osim da nije primila nikakvo formalno obrazovanje.



Sa nepunih sedamnaest godina udala se za Charlesa Leclerca kojeg nije voljela. U travnju 1798. rodila je prvo dijete; sina, kojeg je nazvala Dermide Louis Napoleon.

Saint-Domingue je bio francuska kolonija od 1697. godine, do nedavno, kada se pobunio protiv Francuske. Napoleon je bio voljan vratiti francusku vlast te je poslao ekspediciju s Charlesom Leclercom na čelu. Leclerc, Dermide i Pauline krenuli su prema koloniji 14. prosinca1801. godine. Nakon četrdestodnevnog putovanja stigli su u luku Le Cap. Charles je, nakon svih neuspjelih pokušaja mirenja, napao grad zajedno sa vojnicima. Pauline je u međuvremenu ostala na brodu sa sinom, a ovi su je događaji vrlo iscrpili. Otokom je ubrzo zavladala žuta groznica. Klima je štetila Paulininom zdravlju; više nije mogla hodati i morala je provoditi dane u ''zavaljenom'' položaju. Iako je bolovala, uvijek je nalazila vremena za svoje ljubavnike; najčešće vojnike.

1802. godine njen muž umire od žute groznice, a ona i njen sin se vraćaju u Francusku. Već sljedeće godine , bez Napoleonovog znanja, udaje se za rimskog plemića Camillo Borghese, no to ju ne sprječava da nastavi svoje afere. Pauline je izazvala privremeno negodovanje kod Napoleona zbog svog neprijateljskog ponašanja prema njegovoj drugoj ženi, Mariji Lujzi. No kada mu je sreća okrenula leđa, Paulina se pokazala kao najvjernija sestra. Ona je bila jedina sestra koja ga je posjetila u exilu na Elbi.

Kasnije se preselila u Rim gdje je posjedovala vilu zvanu ''Villa Paolina'' koja je bila uređena u Egipćanskom stilu koji je voljela, a koji je tada bio popularan. Njen muž je deset godina živio u Firenci sa svojom ljubavnicom, a vratio se netom prije njene smrti od tuberkuloze 9. lipnja 1825. godine.

P.S. Ako itko zna točnije mjere njenih cipelica neka mi javi u komentarima jer nisam baš sigurna u tih 10 cm.

Velika kneginja Olga Nikolajevna (15. studeni 1895. - 17. srpanj 1918.) bila je najstarija kći Nikolaja II. i njegove žene Aleksandre.



Olga je imala tri sestre: Tatjanu, Mariju, Anastaziju i brata Alekseja. Njena prabaka po majci bila je kraljica Viktorija. Olgu su većinom zvali po nadimcima ''Olishka'' i ''Olya''. Olga je bila najbliža sa sestrom Tatjanom; one su dijelile sobu, odijevale se isto i na dvoru su bile poznate kao ''veliki par''. Kao i njena braća i sestre odgajana je skromno i jednostavno; spavali su na tvrdim krevetima, osim ako su bili bolesni, i svako su se jutro kupali u hladnoj vodi.



Od ranog djetinjstva bila je poznata po suosjećajnosti i želji da pomogne drugima, ali također i po temperamentnosti, iskrenosti i ćudljivosti. Njeni tutori opisuju je kao pametnu, snalažljivu i samoinicijativnu djevojčicu brzog shvaćanja. Tijekom jednog sata povijesti zaključila je da joj je drago što živi u današnje doba, a ne u prošlosti kada su ljudi bili okrutni. (Ova je primjedba ironična s obzirom na zatočeništvo Romanovih i način na koji su smaknuti.) Olga je voljela čitati i za razliku od svojih sestara uživala je u učenju i zadaćama.

Prema njenoj guvernanti, Olga nije razumijela vanjski svijet zato što je živjela zaštićeno i zatvoreno. Ona i njene sestre nisu shvaćale vrijednost novca. Mlada Olga jednom je pomislila da joj je trgovac šeširima koji je posjetio njihovu palaču došao pokloniti šešir.



Zbog svoje tvrdoglavosti nije se naročito slagala sa majkom koja je od nje očekivala da bude mirna i poslušna. S druge strane, oca je idealizirala te je nosila ogrlicu sa likom svetog Nikole. Kao i njene sestre uživala je u plivanju i tenisu a posebno u dugim ljetnim šetnjama s ocem.

Njenu temperamentnost zapazili su i na dvoru ''sa sedamnaest godina bila je prava šiparica (flapper)'' pozivajući se na njene grube manire i naklonost razigranim igrama.

No, kako je postala zrelija, inspirirana svojim religioznim odgojem, počela je pomagati siromašnima i pridružila se Crvenom križu. Na dvoru je zatim zapamćena kao ''dobra, s gotovo anđeoskom ljubaznošću.''



Olga je imala kestenjastu kosu, jarko plave oči, okruglo lice i uzdignuti nosić. Smatrana je manje lijepom od Tatjane i Marije iako se njen izgled poboljšao kako je odrastala ''Kao dijete bila je obična, sa petnaest bila je lijepa.'' ''Bila je nešto viša od prosječnog, svježeg tena, dubokih plavih očiju, s mnoštvo svjetlih kestenjastih lokni i lijepih ruku.''



U isto doba kada je mlada Olga uživala u nevinom koketiranju, društvo je šuškalo o njenom budućem braku. U studenom 1911. održan je bal u čast njenog šesnaestog rođendana i ulaska u društvo. Njena kosa je podignuta po prvi puta a njena prva balska haljina bila je ružičaste boje. Roditelji su joj poklonili dijamantni prsten i ogrlicu sa dijamantima i biserima za rođendan kao simbol da je postala mlada žena.

Kao njene potencijalne muževe nabrajalo se Edwarda VIII. kao i Aleksandra od Srbije, no Olga se željela udati za rusa i ostati u domovini. Jedna od njenih prvih ljubavi bio je Pavel Voronov, mladi oficir no, on se kasnije oženio i zaboravio na Olgu. On je na slici dolje:



Vrijeme prvog svjetskog rata bilo je najtužnije doba Olgine mladosti kada se prvi put susrela sa nasiljem i stradavanjem. Zajedno sa sestrama požrtvovano se brinula za vojnike, no njene senzibilne, ćudljive živce ubrzo su uništili loši uvjeti, rat i umirući ljudi. Odustala je od njegovanja vojnika i posvetila se nadgledanju bolnice jer je sama postala ''premorena, anemična i nervozna.''

Olga je dobro poznavala političko i financijsko stanje države za vrijeme rata i revolucije. Također je znala koliko je ruski narod mrzio njenu majku i oca. Čini se da je bolje razumjela situaciju u cjelosti od svih drugih, pa čak i svojih roditelja. Slutila je gorku sudbinu koja im predstoji, a posljedice su bile tuga i zabrinutost.

Uhićeni su tijekom Ruske revolucije i zatočeni u svom domu u Carskom selu. Sestre su dobile ospice, a Olga i upalu pluća. Atmosfera je bila grozna, a neizvjesnost nepodnošljiva. Olga je zapala duboko u depresiju i znatno je oslabila. ''Bila je mršava, blijeda i djelovala je bolesno.'' prisjećao se jedan od čuvara.

S preseljenjem u Ekaterinburg, sudbina im je postala neizbježna. S noći 16./17. srpnja svih sedam članova obitelji je pogubljeno.



Njeni čuvari prisjećaju se da je ponekad šetala vrtom ''gledajući sjetno u daljinu, svjesna događaja koji će slijediti...''

Oznake: La femme, Olga Nikolajevna Romanov

Tissotove slike Londona daju detaljan i nijansiran pogled na suvremeno društvo te obuhvaćaju riječ ''modernizam'' koju je skovao Charles Baudelaire u svom djelu Slikar modernog života (1863). Za Baudelairea, važan element modernosti bilo je ispravno prezentiranje suvremene mode. On piše:





Baudelaire stavlja naglasak na modernost i ljepotu, navodeći ih kao jedne od ključnih vizualnih pokazatelja modernosti. On tvrdi da je za neko umjetničko djelo koje želi završiti u ljetopisima povijesti najvažnije prisutstvo ljudskosti i smisla života. Umjetnik može najbolje prikazati ovaj nematerijalni koncept hvatanjem svoga okruženja: mode, gesta, a posebno ljepote povezane s tim određenim trenutkom. To je ono što umjetnik nabolje poznaje i doista razumije zato što je to kontekst u kojem živi.



Baudelaire stavlja takav naglasak na modu jer ga povezuje sa esencijom čovječanstva. Umjetnost mora predstavljati suvremenu modu jer je ona bitan dio čovječanstva, i moda je ta kroz koju se sve može razaznati. On se posebno usredotočuje na žene:

Oznake: Impresionisti

Sin uspješnog trgovca tkaninom i kreatorice šešira, Jacques Joseph Tissot rodio se 15. listopada 1836. godine u Nantesu. Nakon ranog zanimanja za arhitekturu, odlučio je postati slikar. Oko 1856. godine preselio se u Pariz i ubrzo dobio službeno priznanje za svoj rad. Iako se upisao na akademiju, većinu je obrazovanja stekao neformalno; u krugu avangardnih umjetnika i pisaca u Parizu.



Među njegovim prijateljima nalazili su se pjesnik Charles Baudelaire te slikari Edgar Degas, Edouard Manet i možda najvažnije James McNeill Whistler (kada ga je upoznao odlučio je anglicizirati svoje ime u ''James'') Potaknuti radom pjesnika i kritičara Charlesa Baudelairea, ovi mladi umjetnici s prezirom su odbacili povijest, religiju i mitologiju u zamjenu za dinamične profane teme iz svakodnevnog života, ističući prolazne elemente poput mode i suvremenih društvenih normi. Kao i njegovi suvremenici Claude Monet i Alfred Stevens, istraživao je japanizam uključujući japanske predmete i kostime u svojim slikama.



Kao mlad i uspješan čovjek, Tissot je bio u mogućnosti promatrati život suvremenog Pariza, uključujući modernu ''elitnu'' zabavu i nedopuštena zadovoljstva koja su bili glavni subjekti za moderne slikare. Unatoč svom interesu u avangardne tematike, slikao je sa akademskom preciznošću i velikom pozornošću na detalje. Na taj je način stopio tradicionalne i moderne načine i postao zanimljiv francuskim kolekcionarima te se do 1868. značajno obogatio.

U nemirima nakon francusko-pruskog rata 1871. godine, bio je prisiljen napustiti luksuzni život u Parizu za neosiguran život u Londonu; bio je osumljičen za surađivanje sa socijalističkim revolucionarima. No, stigavši u London ubrzo je otkriven kao umjetnik ukusa.



Ostao je u Londonu sve do 1882. godine gdje su se njegova djela prilagodila njegovu interesu za teme modernog života u Engleskoj poput Temze, ulica Londona, luke, brodova i mirnih obalnih ljetovališta. Često su ovakve slike prikazivale neku vrstu koketiranja; bilo između parova ili između žene na platnu i promatrača. Ipak, ove su interakcije često shvaćene kao nejasne i uznemirujuće, priklanjajući se nemoralu. Tissot nije slikao sentimentalne scene prikladne Viktorijanskoj eri, upravo suprotno, usredotočio se na agoniju ''moderne ljubavi''.

Pjesnik Charles Baudaliere pozitivno je opisivao njegove radove ''Gužva je njegov element, kao što je element riba voda, a ptica zrak. Njegova strast i zanimanje stopili su se sa publikom.'' No, iako je Tissot slikao i muškarce te ih uključivao u slike, njegova fasciniranost ženstvenošću značajka je njegova rada.



Zanimljivo, često je nekoliko puta slikao iste ženske kostime na jednoj slici. Ovo zanimanje za modu dovelo je do kritika koja su ga obilježile kao ''slikara buržoazije'' što znači da je raskošna, razmetljiva odjeća na slikama bila znak novog društvenog uspona; nove buržoazije koja je imitirala plemiće u svakom pogledu. Mnogi ga optužuju za vulgarnost.

Isto tako, njegov društveni položaj ga stavlja u opasnost da bude viđen kao vulgaran. Kao neakademski slikar pokušavao se uklopiti u londonsko društvo, ali i engleske umjetničke institucije. Prikazivao je ljude na balovima, kako uživaju u modernim primorskim gradićima indicirajući da je on ''stigao'' u Englesku; metaforički i doslovno. Njegova fasciniranost etiketom, interijerima i elegantnom modom u slikama bila je odraz njegovih osobnih interesa. Pozornost za detalje bila je jednako važna za slikare kao i za socialite.



Slika Prerano (1873. iznad) je jedan od Tissotovih najpoznatijih radova. Slika je bila velika senzacija kada je predstavljena u Kraljevskoj akademiji. Louise Jopling, umjetnica i njegova prijateljica napisala je da slika predstavlja ''novo odstupanje u umjetnosti, duhovit prikaz modernog života''. Prerano pokazuje trenutak u vremenu; trenutak nelagode u kojem su gosti stigli prerano na zabavu. Kao što je suvremeni bonton objasnio ''Na bal bi trebalo doći u vrijeme koje odgovara domaćinu. Vrlo je neprikladno doći prerano jer bi time domaćini bili uvrijeđeni.''

Na slici, hostesa daje zadnje upute glazbenicima dok se gosti vrpolje i izbjegavaju očni kontakt. Iz kuta vire sluge koje se smiju nastaloj, nelagodnoj, situaciji. Ova društvena pogreška ukazuje na porijeklo gostiju; očito je da pripadaju novoobogaćenom društvenom sloju koji posjeduje imetak, ali ne i kulturu i manire aristokracije. Kritičari su hvalili sliku jer predstavlja ''istinitu i delikatnu percepciju humora u situaciji''.



Između 1877. i 1882. godine Tissot je naslikao i ugravirao mnoga djela a za modela je koristio Kathleen Irene Kelly Newton, razvedenu irkinju koja se uselila u njegov stan 1876. godine. Njena smrt od tuberkuloze 1882. u dobi od 28. godina izazvala je Tissotovo tugovanje i nagli povratak u Pariz. Tamo je pokušao povratiti svoju poziciju u francuskom umjetničkom svijetu, koncentrirajući se na portrete žene u seriji od 15 slika zvanoj La Femme a Paris. U tim slikama, Tissot je krenuo istražiti i proslaviti navodno jedinstven karakter Parižanka.

Nakon Kathleenine smrti 1882. godine, Tissot se počinje zanimati za spiritualizam a zatim za tradicionalnije religije. Potkraj svog života većinu je kreativne energije potrošio slikajući Biblijske ilustracije bazirane na Starom i Novom zavjetu. Nakon njegove smrti 1902. godine, Biblijske ilustracije ostale su njegova najznačajnija ostavština.



U sljedećem postu nastavit ću temu sa Charlesom Baudelaireom i njegovom mišljenju o modi.

Oznake: Impresionisti

Dash (1830.-1840.) koker španijel, bio je ljubimac kraljice Viktorije. Elizabeth Longford je u svojoj biografiji kraljice Viktorije opisala Dasha kao ''kraljičinog najbližeg pratitelja u djetinjstvu''. Dash je također bio ''prvi u liniji voljenih malih pasa.''



Psić je darovan Viktorijinoj majci; Viktoriji od Sir Johna Conroya 14. siječnja 1833. godine. Do kraja travnja postao je Viktorijin suputnik, a za Božić iste godine darovala mu je set gumenih loptica i dva medenjaka. U zauzvrat, pas je bio vrlo vjeran; slijedio je Viktoriju u stopu.

Viktorija, koja je imala trinaest godina kada je dobila Dasha, imala je (ako) nekoliko prijatelja u djetinjstvu zato što je bila odgojena izolirano po ''Kenzington sistemu''; skupu strogih i kompliciranih pravila stvorenih od strane njene majke i Sir Conroya. Jedina djevojka približnih godina s kojom je imala kontakt bila je Conroyeva kći Victoire, no one su se družile samo formalno. U svom dnevniku Viktorija naziva Victoire ''Gospođica Conroy'' dok psića naziva imenima poput ''dragi, slatki mali Dash'' i ''dragi Dashy''.



U studenom 1834. Viktorija i njena majka otišle su na odmor na more. One, zajedno sa Dashom, Lady Florom Hastings i barunicom Louise Lehzen, putovale su u kočiji. Najednom su konji zapeli u blatu i postojala je opasnost od prevrtanja kočije. Viktorija je vrišteći iskočila iz kočije sa Dashom na rukama, te pozvala ostale da joj se pridruže. Dok su dva gospodina kooja su se našla u prolazu odvezala konje, dame su se sklonile iza zida.

Dash je pravio društvo Viktoriji i onda kada je postala kraljica. Nakon njene krunidbe 28. lipnja 1838. godine Viktorija se vratila u Bucckinghamsku palaču, otišla na kat i kao i uobičajeno, okupala Dasha.



Dash je preminuo krajem 1840. godine i pokopan je parku Windsor. Mramorni spomenik podignut je nad njegovim grobom sa natpisom:

Ovdje leži Dash,
najdraži ljubimac kraljice Viktorije
U svojoj desetoj godini,
Njegova privrženost bila je bez sebičnosti,
Njegova zaigranost bila je bez zlobe

Oznake: Kraljica Viktorija

11. veljače 1903. godine održan je poznati luksuzni bal u Zimskom dvorcu (Sankt Peterburg).



Zadnje okupljanje imperijalne obitelji u Zimskom dvorcu bilo je na Maskiranom balu u čast vladavine Alekseja I. koji je bio drugi vladar dinastije Romanov i vladao je u sedamnaestom stoljeću.

Grof Alexander Mikhailovich prisjetio se događaja kao ''zadnjeg spektakularnog bala u povijesti carstva... ali, nova i neprijateljska Rusija zurila je kroz prozre dvorca.. dok smo mi plesali, radnici su bili zapanjeni a oblaci dalekog istoka visili su opasno nisko.''

Cijela carska obitelj maskirala se u raskošnu odjeću sedamnaestog stoljeća te pozirala za, kako to još nisu ni slutili, zadnju obiteljsku fotografiju. Većina odjeće bila je sašivena specijalno za priliku, ali mnogi su nosili odjevne predmete koji datiraju iz sedamnaestog stoljeća a koje su nabavili u muzejima.

Car se maskirao u Alekseja, a carica Aleksandra u njegovu ženu Mariu Miloslavskayu.



Maria Pavlovna:



Ostali gosti:













No, izrada povijesno utemeljenih kostima nije predstavljala problem zato što je ruska dvorska moda stoljećima zadržala elemente mode sedamnaestog stoljeća, a tako nešto je neviđeno, no o tome kasnije.

Jeste li se ikad zapitali kako su se ljudi odijevali stoljećima prije vas. Kakve su trendove i modu slijedili ?

1713. godina



Tristo godina prije, točnije 1710.ih, nošene su haljine zvane ''mantue''. Silueta se postupno proširivala, a novi stil koji se rađao bio je kontrast dramatičnoj modi 17. stoljeća. Ipak, tamne i sumorne boje bile su popularne na francuskom dvoru pod utjecajem Madame de Maintenon koja je bila vrlo pobožna druga žena sada već ostarjelog Luja XIV. No, Luj je 1715. godine preminuo, a moda je istom brzinom prihvatila svijetle i vedre boje; obilježje rokokoa. Od tkanina preferirane su teške svile s minimalnim ornamentima. Rađa se haljina a'la francaise koja je ležernog kroja kao i mantua, ali nagovještava nadolazeću rigidnu, ali ljupku siluetu.

Kosa počinje biti napudrana; ali često su nošene i napudrane perike. Postaje popularna teška šminka: bijelilo, rumenilo i crveni ruž.



1813. godina



Moda se u potpunosti promijenila u proteklih sto godina; silueta je jednostavna slijedeći grčke uzore. Haljine su većinom visokog struka u bijeloj boji kopirajući klasični svijet sa nježnim, delikatnim detaljima poput malih cvjetića ili decentnih vertikalnih pruga. Nakon Francuske revolucije moda se u potpunosti promijenila; moda aristokracije doživjela je pad a svježa i jednostavna moda Regencije uspon.

Budući da je sama silueta prilično jednostavna na ovu modu javlja se puno utjecaja: egipatski, orijentalni, elizabetanski, tudorski i gotički, koji se odražavaju na detaljima haljine.



Ovakav stil haljine neviđen je u povijesti zbog svoje jednostavnosti. Prije je bio običaj svoje bogatstvo staviti na sebe i zato je odjeća bogatih bila znatno drugačija od one siromašnih. No, vremena se mijenjaju i uz novu modu stiže i novi društveni poredak; feudalno društvo je na zalasku, a u društvenoj piramidi sve se više probija i građanski sloj.

1913. godina



Na modu 1913. znatni su utjecaj imali orijentalizam i sve popularniji umjetnički stil Art Nouvea. Ovo je također doba prvih modnih kreatora i mnogih drastičnih promjena za modu. Suknje su nedefinirane, a popularne boje su jarke poput nijansa zelenih, purpurnih, indigo i boje jantara. Elegancija Edvardijanskog doba polako pada u zaborav, a novi maštoviti, ali praktični dizajni postaju sve popularniji.

Orijentalizam je ponovno ušao u modu izvedbom Šeherezade u Parizu. Kreatori su smjesta stvorili nove dizajne koji su uključivali turbane, jarke boje, sjajne perlice, istočnjačke tkanine, puno tila i intrigantne ornamente. Art Nouvea utjecao je na fluidne, protračne linije modernih haljina i nedefiniran, nešto višlji struk.



Sada vidite kako se moda mijenjala, ali i koji su se utjecaji ponavljali i ponovno stvarali zanimljive i jedinstvene dizajne koje je povijest ostavila iza sebe.

Bal obitelji Devonshire bio je jedna od najatraktivnijih balova u čast proslave Dijamantnog jubileja kraljice Viktorije 1897. godine.


Godine 1892. 8. vojvoda od Devonshirea oženio je udovicu, Vojvotkinju od Manchestera, Louisu von Alten, koju je poznavao mnogo godina. Louise je bila poznata hostesa i kuća Devonshire postaje centar zabave. Organizirala je maskirani bal u čast kraljičinog jubileja. Poslano je više od sedamsto pozivnica, a žene su pohitale u obližnje muzeje ne bi li dobile inspiraciju za kostime koji su koštali čitavo bogatstvo a nošeni su samo jedan put.

Louise je uputila svoje goste da biraju kostime u stile dvorske mode ili mitova. Mnogi su gosti upute prihvatili doslovno dok su si drugi uzeli slobode u slikarstvu, Veneciji ili 17. stoljeću.

Ona sama inspiraciju je pronašla u antičkom sijetu te se maskirala kao Zenobija, sirijska kraljica Palmirskog carstva. Vojvoda se, neočekivano, maskirao u cara Karla V., a njegov mladi nećak također se maskirao u junaka iz šesnaestog stoljeća.



Princeza od Walesa došla je obučena kao Margaret of Valois, a ostali su slijedili njen primjer prerušavajući se u aktere Europske povijesti. Ovdje vidimo vojvotkinju od Portlanda maskiranu u vojvotkinju od Savoya:



Vojvotkinja od Connaughta kao Anna Austrijska - majka Luja XIV.:



Sir Edgar Vincent i njegova žena došli su kao likovi sa slike Franza Halsa:





Lady Mabel Ashburton kao Tennysonova Enida. Čistoća Enidine vjernosti lijepo je ilustrirana haljinom od bijelog baršuna obrubljenom ornamentima od srebra i pojasom bisera koji se spušta niz suknju. Njena pletenica je isprepletena biserjem a glavu joj krasi tiara sa ogromnim smaragdima i dijamantima.



Kraljica Maud od Norveške (u sredini) maskirala se u damu na dvoru Marguerite de Valois. Maudina haljina bila je od ružičastog satena sa aplikacijama od čiste svile protkane srebrnom, perlama i šljokicama. Bijeli ovratnik od čipke bio je ukrašen dijamantim rozetama.





Frances Evelyn (Daisy) grofica od Warwicka kao Maria Antoaneta. Frances je bila jedna od najglamuroznijih aristokrata kasnog Viktorijanskog i Edvardijanskog doba. Društvu je bila poznata kao ''najtemperamentnija i najživahnija'' od svih dama Edwarda VII.

Njen kostim s potpisom kuće Worth prvi je put viđen na njenom poznatom balu 1895. godine. Haljina je bila od ružičastog brokata sa uzorkom zlatnim cvjetića i zlatne čipke ukrašene dijamantima. Okrugli izrez bio je obrubljen starinskom čipkom. Rukavi bili su podijeljeni u male pufove te su blistali od zlatne čipke. Gornji dio haljine bio je ukrašen dojamantima. Povlaka od tirkiznog baršuna bila je dekorirana zlatom i svjetlucavom čipkom. Na napudranoj kosi Daisy nosi kokoshnik tiaru sa nojevim perjem. Kostim je, čini se, bio modeliran prema portretu Marie Antoanete "La reine Marie Antoinette dans le parc de Versailles" iz 1780. godine koji je naslikala Elisabeth Vigee Le Brun.





Alexandra, princeza od Walesa (žena Edvarda VII.) kao Marguerite de Valois. Njen kostim baš i nije raskošan zato što je ona neodobravala trošenje velikih svota na odjeću, pa je njen kostim najvjerovatnije izradio neki londonski kostimograf prije nego poznati kreator.



Georgiana, Viscountess Curzon kao kraljica Maria Leszczynska (žena Luja XV.) Ne zna se tko se kreirao ovu raskošnu haljinu sa kompliciranim cvjetnim vezom i bisernim ornamentima. Grofica također nosi zapanjujuću tiaru sa crnim perom i dijamantnu ogrlicu.



Lady Lurgan (1871-1909) i Lady Sophie Scott (1874-1937) kao Erinije - boginje osvete i prokletstva u grčkoj mitologiji - Alecto (neprekidni bijes) i Megaera (ljubomora).

Uzimajući komponente za svoje kostime iz Danteovog ''Pakla'' sestre su odjenule klasične haljine sa visećim rukavima od grimiza izvezenim zlatom. Pojas su ukrasile rubinima i smaragdima a u kosi su nosile tiaru sa zmijama. Kao završni detalj nosile su ogrlice i narukvice u obliku zmija i baklje.



Markiza Julia d'Hautpoul de Seyre kao Elsa u Wagnerovoj operi Lohengrin iz 1848. godine.
Haljina koju je Julia nosila je identična kopija haljine koju je nosila Rose Caron kada je glumila Elsu u operi. Haljina je od starinske bijele svile izvezena zlatom. Plašt je do bijele svile izvezen zlatom, biserima i rubinima. Julia također nosi krunu s velikim biserima.



Lady Janey Archibald Campbell kao Artemida, grčka boginja Mjeseca i lova, kod rimljana poznata kao Dijana. Janey je odjenula tipičan kostim kakav su nosile Viktorijanske glumice u grčkim tragedijama. Haljina je bila od svijetlozelenog krepa obrubljena srebrnim grčkim ornamentom. Draperija je imala puno nabora koji su predstavljali mjesečeve sjene, djelom plave, djelom zelene. Kao dodatak je imala luk i strijele, simboli lova. Na glavi je nosila Artemidin simbol - sedefasti polumjesec.



Lady Evelyn Cavendish, kasnije vojvotkinja od Devonshirea u kostimu dame na dvoru carice Marije Terezije:



Dame Churchill došle su odjevene u pastirice a to je bila popularna varijanta prerušavanja za aristokraciju još od doba Marie Antoanete.



Lady Margaret Villiers maskirala se u princezu Henriettu d’Orleans (sestru Karla II., kralja Engleske ).



Lady Jeanette "Jennie" Churchill (majka Sir Winston Churchilla) maskirala se u bizantsku caricu Teodoru, ženu cara Justinijana I. velikog.

Držeći kuglu i Teodorin omiljeni cvijet - bijeli ljiljan, Jennie je odjevena u haljinu zemljane boje sa zlatnim detaljima izrađenu od istočnjačkih tkanina sa draperijom u zelenoj i ljubičastoj boji. Rub haljine ručno je oslikan motivom anđela koji stoje u baršunastom krugu. Cijeli efekt bio je ljeskajuća zlatna Bizantska tkanina.



Lady Alexandra Colebrooke kao Roxana, žena Aleksandra Velikog.



Lady Algernon Bourke kao Salammbo, princeza Kartage u Flaubertovu romanu. Iako je Salammbo bila samo lik u romanu znatno je utjecala na umjetnost i modu kasnog devetnaestog stoljeća. Njen impozantan kostim izrađen je od bijele i srebrne tkanine i izvezen motivom lotosovog cvijeta. Gornji dio haljine od starinskog zelenog satena a izvezen zlatom te plavom i tirkiznom bojom i optočen rubinima.



Princeza Daisy od Plessa bila je inspirirana bliskim istokom a njen kostim predstavlja Kraljicu od Sabe ili Kleopatru. Svijet antičkog Rima i bliskog istoka bio je viđen kao zemlja fantazije i senzualnih užitaka za maštu kasnog Viktorijanskog doba.



I kao šećer na kraju Lady Wolverton predstavlja Britaniu:



Kraljicu Viktoriju na balu su zastupali princ Edward i princeza Alexandra jer ona sama, zbog bolesti, nije mogla doći, iako su se širile glasine da joj se jednostavno ne sviđa ovo ''moderno'' društvo te joj nedostajao društveni poredak njene mladosti.

Oznake: Kraljica Viktorija