srijeda, 05.07.2017.

(O)BRISANI PROSTOR

Sve niti koje nas povezuju
Negiramo i brišemo
Sva tišina iznad buke, krhkost iznad lažne snage
Nježni sjaj iznad jeftinog šarenila koji gasimo
Crno bijele fotografije iznad fotošopiranog kiča
Ustaljene navike pretvorene u močvaru
umjesto svježih pokušaja
Sva tuga, žudnje i čežnje
Skrivene nade i iskrice dječje radosti
u ljetnim sutonima
Iznad namještenih osmijeha i pozitivnih parola
Nekoliko iskrenih riječi iznad mnoštva citata
Obrisani prostor koji stvaramo.


- 00:38 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2017.

UMJESTO TABLETA ZA SMIRENJE, KNJIGU U RUKE



Svojevrsna “poplava” odličnih romana naših autorica, na sreću nam govori o tome kako naša književnost, unatoč mnogim mišljenjima, postaje bogata, zanimljiva, raznolika i vrlo inspirativna.
Iako se konstantno govori kako se u Hrvatskoj malo čita, brojni portali i stranice vezani uz knjige i čitanje, dokazuju nam upravo suprotno.
Kako knjiga i čitanje ponovo postaje nešto popularno, kako postaje sve češća tema za razgovor, terapija, odmor od napornog i užurbanog dana, zabava, ali i inspiracija mnogima.
Odličan blog sve poznatije Alis Marić, pod nazivom Čitaj knjigu, svakoga nas dana uvjerava u to.
U vremenima u kojima živimo i gdje nas mediji sa svih strana svakodnevno bombardiraju lošim, negativnim i često vrlo uznemirujućim vijestima i temama, dobra knjiga, dođe zaista kao melem za živce, um i dušu.

KNJIGA KAO TERAPIJA I LIJEK

Mnoge naše književnice zadnjih nas godina liječe i inspiriraju svojim romanima.
Od Marine Vujčić koja poput neke “tvornice genijalnih romana” samo niže svoje uspješnice, kao što su “Mogla sam to biti ja” ili “Susjed”, u kojima se svi možemo pronaći, Milane Vlaović, čiji je roman Glad, knjiga koja potiče, liječi i ohrabruje, dvojca pod umjetničkim imenom Lari Mari (Larissa Kunić i Marieta Kola), čiji su romani “Bez ljubavi i mržnje” i “Zlatni mjesec”, svojevrsni produžetak njihovog savjetodavnog djelovanja , te odlične Maje Orčić, koja nas u svom romanu “Inženjerka” nasmijava, rasplače, baca u depresiju, ali i vrlo brzo podiže na noge i i pruža ruku ohrabrenja.

Njihovi romani se čitaju u dahu zato što vjerujem da nema žene koja se nije prepoznala u ponekim elementima, ako ne i u mnogim. Njihovi romani liječe jer smo sve mi prošle egzistencijalne bitke ili gubitke poslova, neuspjele trudnoće ili brakove, iznenadnu smrt ili bolest nekog vrlo bliskog, borbe sa demonima prošlosti koje se zadržavaju u sadašnjosti, dok ne skupimo hrabrost i nasmijemo im se u lice. Bile smo iskorištene, ponižene ili čak zlostavljane, na neki način.

I sve smo mnogo puta padale i podizale se. Plakale i liječile se smijehom s prijateljicama, tabletama ili pokojom čašom nekog žestokog pića.
Samosažalijevale se i ne željele se ponekad ustatii iz kreveta danima.
Kako kaže Marina Vujčić “Mogla sam to biti ja”. ..
I mogle smo, a često puta smo i bile. Izgubile vjeru u sebe i tražile je na mnogim pogrešnim mjestima, stajale na rubu ponora.
Dok kao i likovi iz romana, nismo shvatile da je ona ovdje. U nama.
I da uz sve padove, teške borbe, razočaranja i brojne neuspjehe, ipak imamo mnogo lijepih razloga za život.
Tu je ljepota života. Kao i neizmjerna ljepota knjiga koje liječe.


- 17:04 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2017.

Biti sretna...

Moja mama se već gotovo godinu dana bori sa karcinomom dojke.
Od operacije, brojnih kemoterapija i svega što ide uz to, svih mogućih promjena na tijelu, ona je ostala ista. I još jača.
Čeka je još poveća brojka zračenja, mnoge pretrage...
Ona nema kose i mnoge dane se osjeća fizički loše. Ali njen duh ništa ne može pokolebati.
Ona je još veći pozitivac, optimista, duh koji se ne da , makar dan bio i najcrnji.
Meni najveći heroj, inspiracija i najbolja prijateljica na svijetu.

Mislim da me je najviše njena teška borba potakla i ohrabrila da dam otkaz na poslu gdje su me iskorištavali, brisali pod sa mnom i gdje sam prestala biti ja.
Gdje sam potpuno izgubila sebe, svoje misli, riječi.
Dugo nisam imala hrabrosti, ali sam došla do one granice koja je danima i noćima govorila - Dosta je.
Pa sam unatoč tome što sam samohrana mama s dvoje djece, dala otkaz. Jer nisam više mogla jesti nečije mrvice.
Jer sam željela spavati, jesti . Željela sam živjeti.
Ponovo.
Nakon dvije godine neživota.
Znam da mora doći nešto bolje za mene. Znam da ovo nije nikako moj put, govorio je onaj mali glasić u meni, svakim danom sve jače. Pa sam ga poslušala i otišla.
Bez trunke žaljenja, bez okretanja unatrag. Samo glava gore i rehabilitacija od mnogih stvari.
Znam da će sve nekako doći na svoje. Znam...



....

Kada je prije nekoliko dana moja mama došla sa kemoterapije, sada već jedne od posljednjih, opalila mi je simbolički šamar.
" Nikada mi više nemoj reći da ti je nešto teško" - rekla mi je kratko. I u kratkim crticama ispričala što je sve taj dan vidjela, čula i doživjela.
"Dok god možeš hodati, dok god se ujutro možeš ustati iz kreveta, neka ti ništa u životu ne bude teško" - govorila je.

Bilo je to mnogo više od žestokog šamara. Boljelo me cijelo lice, oba obraza, koljena kao da sam pala na najtvrđe kamenje na svijetu, ruke, noge, duša, kosa i nokti.
I bridilo je dugo, žarilo kao da gorim u najvećem košmaru vrućice. Koja se ne može skinuti nikakvim medikamentima.
Znam da se više nikada neću usuditi da mi bude teško.
Koliko god bilo.

I ta povišena temperatura, ta bjesomučna vrućica čitavog tijela, duše, uma i srca, počela se spuštati kada sam jednostavno odlučila.
Svaki dan biti sretna.

Zbog mame koja je tu i bit će dobro. Znam to.
Zbog same sebe jer sam živa i mogu stotinu stvari na svijetu.
Učiniti, vidjeti, osjetiti i doživjeti.

Zbog dva para očiju kod moje djece koje su me predugo gledale nesretnu i potištenu.
Zbog svih divnih knjiga na ovom svijetu i bezbroj predivnih melodija kojima se liječim.
Zbog divnih duša koje su tu nekako uvijek u mom životu.
Zbog mnogih neispisanih riječi i rečenica koje nisam napisala.
A želim.
I moram.

Zbog života samog....




- 15:38 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

Bez fige u džepu

Ovo mi je baš bila zeznuta godina, al nije ni prva ni zadnja, sve je to život.
I smijeh i suze i dobro i loše.
Važno je samo podići se i ići dalje.
Unatoč jako izgrebanim koljenima od mnogih padova.

Ako sam u nekoj godini shvatila doslovno da je zdravlje najvažnije, onda je to ova.
Shvatih i da često puta treba imati hrabrosti otići i krenuti dalje bez žaljenja.
I da nije ni tako loše biti uvijek životni početnik.
Shvatila sam i da zaista treba biti zahvalan ljudima koju su uvijek nekako tu...Mada ih je često puta jako malo.
I da se zaista treba radovati. Bez fige u džepu.
I isto tako živjeti.

Svima od srca želim zdravlje, mir u srcu, radosti i smijeha punu vreću, snage i hrabrosti, kao i odlučnosti u namjerama i ostvarenju svojih snova.
Jer dok god ih imamo, makar i negdje u najdubljem kutku sebe, tada smo zaista živi.
Pa neka vam je sretna, odvažna, hrabra, radosna i nasmijana.

- 19:17 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 06.12.2016.

Ne želim mrvice

Dosta se prašine skupilo na ovom blogu, a kraj jeseni donio mi je hrabrost koja mi je dugo nedostajala.
Strašno dugo sam nedostajala sama sebi, tražila se danima i noćima, kroz proljetna cvjetanja, ljetne žege, pa do mojih omiljenih jesenjih boja i ogoljenja.
Nisam se dugo mogla naći. I čeznula sam za onom sobom, hrabrom i odlučnom, s vjetrom i prkosom u kosi i pogledu, čeznula do iznemoglosti.

Posao nam svima treba, u ova današnja vremena kada si sretan kada ga imaš, kada primaš bilo kakvu plaću, ne razmišljaš tada puno i pristaješ na sve.
Na sve manipulacije, na sva poniženja, na sve ružne riječi i postupke pred tobom i iza tvojih leđa, pristaješ i ne razmišljaš mnogo, jer znaš da bi razmišljanjem mogao otvoriti kutiju, koju bolje da ne otvaraš.

Ali kada stvari dođu do točke umiranja, više nema nazad. I osjećala sam da sa umiranjem jeseni umire i moj strah, a da hrabrost polako ulazi kroz moja pluća.
Pa sam je napokon udahnula, umorna od nedostatka bunta i neimanja sebe.

Želim sebe, želim se ponovo osjećati živom, govorilo mi je moje tijelo kroz muke ponovnog rađanja. I žalila sam to svoje tijelo koje sam nakon dugo vremena počela osjećati.
Jer je bilo izgorilo, jer se osušilo i nestalo u požaru preoterećenosti.
Osjećala sam svoje kosti prstima dodirujući rebra, osjećala sam svoju utrobu vraćajući čitave dane njen sadržaj, osjećala sam svoje oči i svoj oslabljeni vid, kroz maglovite sjene koje sam počela gledati, osjećala sam svoj umorni hod kroz stravičnu bol u nogama.

Želim sebe, želim vidjeti svoj odraz u ogledalu, ne želim ga više izbjegavati od srama što postadoh netko drugi.
Ne želim nečije mrvice od kojih osjećam samo mučninu i strašnu bol.

Neke odluke dugo zriju u nama. Dok ne postanu toliko opipljive, poput slova na papiru.
Moja je dugo tinjajući, tražeći molitvom moju hrabrsot i trenutak odluke došla do časa svog utjelovljenja.
I postala je moj otkaz. Odlazak s radnog mjesta gdje sam izgubila sebe.
Svoje misli, hrabrost, svoje snove i osmijeh.

Od mnogih stvari potrebna je rehabilitacija.
Od propalih veza, bolesti tijela i duše, neuspjelih ljubavi, loših i ponižavajućih poslova i odnosa koji nam brišu osmijeh s lica.
Predugo sam se bojala. Strah je najgori oblik življenja.
Smrt duše i snova.

Vjerujem i dalje da mogu bolje. Želim bolje i zaslužujem bolje.
Ne želim mrvice.Previše puta sam se njima zadovoljavala.

I iako mi je jako teško pustiti neke stvari, znam da ih moram odaslati u hladnu zimsku noć i krenuti dalje.

Znam da moram vratiti svoje riječi. Teško ih pronalazim. Čak i svoja slova.
Ne želim vaše mrvice, želim svoja slova i zaboravljeni prkos u kosi.


- 17:51 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2016.

Kada se ogrebem na mekoću...

Ona, moja srodna duša, najdugovječnija prijateljica, moja obitelj, govori mi danima kako joj ne ide u životu.
Mi, ona i ja, žene pred četrdesetom , mlade u duši, ali duše koje su prošle sve i svašta.
Ali nam baš i ne ide. Karma, znam da bi rekla ona.
Mnogo krivih odluka, puno naivnih uvjerenja, previše dobrote i sasvim previše rasipanja sebe.
Rekla bih ja.

Ovdje nisam dugo napisala niti slova.
Mada sam ovdje nekada ispisala cijelu sebe. I više od toga.
Ispisala sam stranice i stranice svoje duše, uma i najsitniji djelići mog srca, ostali su ovdje negdje, u nekoj arhivi blogovskog i mojeg postojanja.
Ali za neke stvari u životu zaista nema pravih riječi. Slova , rečenica.
Otkako sam saznala jednu od najtežih vijesti u mojem životu, slova nikako nisu izlazila.
Ona, nekada moja majka, u ovim godinama moja prijateljica, podrška, vjeran suputnik kroz život.

Karcinom. Vrijeme je stalo.
Ispred očiju samo magličaste sjene.
Nevjerica, poricanje, ljutnja, tuga veća od ičega.
Teška borba koja počinje...

Zar tuga zaista želi biti moja vjerna prijateljica, postojani pratioc kroz život
'
Uvijek blizu, poput sjene. Popot kose čiji mi neposlušni pramenovi padaju na čelo, oči, nos i kližu mi dalje niz vrat i na ramena.
Kosa je bila moja snaga, hrabrost, mnoge sam riječi nekada posvetila njoj.
Rezala sam je nekada kao što sam rezala bolna sjećanja, puštala sam je do poda kao da čekam da se neka srodna duša popne po njoj i spasi me.

A mojoj mami je polako ostajala u rukama.
Odrezala sam i ja svoju poput nekoh simboličkog čina podrške, suosjećanja.
Ljubavi.

U ovom ludom svijetu grubosti, ludila, lažnog sjaja i lažnih riječi, nepostojanja ljubavi i dobrote, mene su često rezali oštricama hladnoće. Grubosti.
Noževima strašnih životnih odluka.
I navikla sam se.
Više me nije ni boljelo, pretrčala sam davno već kilometre i pobjegla daleko. Izvojevala sam svjetski rat protiv mnogih nemani, sama protiv svih, borila se sa sedmoglavim čudovištima, vjetrenjačama i izborila se sa stotinama sebe.

Ali kad me koji put netko okrhne svojom mekoćom, ja se ogrebem tom toplinom . A taj mekoružičasti ožiljak želim što duže zadržati.
Jer je rijedak. Poput najdragocjenijeg blaga.
A pronalazim ga u kosi i borbenosti koju nisam u životu vidjela. Moje majke.
I u svoj toj mekoći i hrabrosti unatoč svemu što prolazi.

Kao da se ruga životu. Kao da se podsmjehuje svoj zloći ovoga svijeta.
I dok joj se klanjam u sebi i svakoga dana divim, pokušavajući provesti što više vremena s njom, jer mislim si, možda će ta snaga, hrabrost i borbenost prijeći i na mene, jer se rasipam kad je gledam, ona je mekoća koja me spašava.
Unatoč svim oštricama koje me ranjavaju.

- 23:34 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2016.

Budi žena - ženi



...Sjedim na sudskom hodniku i čekam, već nebrojeni put. Svi koji me znaju, znaju o čemu se radi. Neplaćanje alimentacije, šesta godina borbe. Gospođa izlazi i ispričava se što će moje saslušanje kasniti. Ništa gospođo, iznenadila bih se da je drugačije.

Sjedim i gledam prizore, miris cvijeća pomiješan sa mirisom ćevapa izaziva u meni pomalo mučan osjećaj.

I dok si mnoge žene na sudskim hodnicima gromoglasno čestitaju svoj dan, grle se, ljube i grohotom se smiju, ja se pitam, kada se tamo neka od njih, a kroz slučaj su me godinama vodile žene, ponijela onako ženski, prema meni.
Sa suosjećanje, sa odlučnošću da mi pomogne onako, kao žena - ženi, sa nekom brigom ili nježnošću.

Prenem se iz misli i zapitam se kuda su moje misli zastranile. Više puta su mi u životu, pomogli baš muškarci, mada je svaka lijepa ženska gesta, svaka riječ ili makar i najsitnije djelo, izazvalo kod mene divljenje i neizreciv osjećaj ljepote o toj jedinstvenoj ženi.

Moja borba je, kada sada gledam nakon mnogih godina, potpuno bez smisla. Jesam li bila majka heroj što sam godinama prolazila i prolazit ću kroz apsurde našeg društva ili sam samo obična budala koja gubi svoje vrijeme, snagu, živce i skuplja bore na licu?

Jesam li mučenica ili samo učenica života? Jesam li samo broj u nizu, mada je moja, kao i priča svake žene, posebna, jedinstvena i neponovljiva?

Jesam li i dalje hrabra ili potpuno posustajem?

Koliko sam samo vremena potrošila na pisanje o samohranim roditeljima, koji se bore, grebu, grizu, o ženama, koje su divne sa tom svojom borbenošću, hrabrošću i čak naivnom iskrenošću u toj surovoj borbi?
Je li vrijedilo išta?

Život ima dobar smisao za šalu. Za Dan žena, saslušanje na sudu.
Nakon formalnog saslušanja, izlazim van. Imam samo jednu želju danas.

Da si mi žene ne budemo vučice, već da si puno češće pružimo ruku.
Da smo složnije u onim svakodnevnim situacijama, koje viđam svakodnevno, a ima premalo sloge, prijateljstva i zajedništva.

Da već jednom shvatimo, da smo divne svaka na svoj način i prestanemo se natjecati međusobno.

I zato drage moje, poznate i nepoznate žene, sretan vam svaki dan, ali i ovaj. I neka smo, bez obzira na sve, ponosne što smo žene. Divne.

- 14:04 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.10.2015.

Kako ti je lako reći zbogom?

Ja sam strastvena ljubiteljica jeseni.
Ali one čarobne, u kojoj se sve te boje presijavaju pod suncem u stotinu magičnih nijansi. Kada prolazim ulicama pa mi se one paučinaste niti zapliću u kosu, poput magličastih misli, sjena i iluzornih privida.
Ova jesen i ja se ne razumijemo previše. Pa je molim neka dozove svoje boje, jer mi tako očajno trebaju. U vremenima kada se ne mogu pomiriti sa sobom i mnogim svojim odlukama, molim jesen neka mi donese svoje tako poznato spasenje.
Jer sam ušla u područje gdje nisam dugo bila. I uranjam u nju poput utopljenika. Ali se borim . Protiv svoje tuge. Protiv sebe same.

Reći zbogom, mnogima je tako lako. Poput dobar dan ili doviđenja.
I nikada neću razumjeti ljude koji odluče jednom svojom tako moćnom rječju, prekinuti mnoge priče. No, možda tako treba biti...
Ali meni je zbogom zaista životni light motiv. Onaj koji me prati, koji se zavukao pored mene poput moje sjene i korača uporno sa mnom.
I onda mi se poput munje koja bljesne obrati svom silinom, ošine me poput groma i samo lagano...krene dalje. Dok ja ostajem sa tisuću pitanja, sa svojim možda i krivim odgovorima, sa tugom u kosi i sjećanjima koja su vjerojatno samo moja iskrivljena slika prošlosti.

Pa tuga potraje i zavuče se u svaku moju stanicu i žile na rukama postanu grčevite.
I sanjam da odlazim daleko, tamo gdje ne postoji zbogom i konačnost i mnogi odlasci.
Tamo gdje je kraj "...i živjeli su dugo i sretno zauvijek..."

Pa tuga ponekad prođe i dođe mi da zavrištim zbog svoje vječne naivnosti i vjere u njega ili nju i da išamaram riječima i rukama samu sebe .
Pa da se zakunem sebi i svijetu i bogu i svemiru da nikada više, ali nikada, časne mi riječi, neću pasti na ljudsku dobrotu koja je bila sasvim nešto drugo ili na nekoliko lijepih gesta, riječi rečenih u pravome trenutku..Ali ne učinim to jer svoja obećanja konstantno kršim.

Pa se pitam, bih li se možda mogla promijeniti...
Postati kao oni. Sigurno ne bi toliko boljelo. Sigurno je tako lak njihov život.
Taj život sa "zbogom" koja se tako lako izgovara.

Možda bih mogla i ja postati ona od zbogom. I odlaziti kada želim i kršiti sva pravila u koja sam vjerovala i vjerujem i ne obazirati se...
Mahnuti rukom i samo otići...bez ijedne riječi objašnjenja. Možda sa pokojom teatralnom gestom. Poput kazališne predstave u kojoj se divimo glavnoj glumici na njenoj zaista divnoj izvedbi.
Možda bih mogla..kada bih samo mogla..

Možda bih baš mogla ne zaljubiti se nikada više, samo glumiti zaljubljenost i strast i nježnost i iskreni dodir i smijati se kada legnem kako sam samo uspješna bila. I kako sve bolje glumim život...Ali to nikada neću moći...

Možda bih se mogla praviti da svi oni nikada nisu niti postojali, kako su bili samo fikcija, izmišljeni likovi nekog mojeg budućeg romana.
Ili stvarnog, kada ga napokon napišem.

Pa zavarati samu sebe. Prevariti se sa sobom.Pogledati svoj odraz i učiniti ga likom iz priče.
Možda...
Pa reći zbogom sebi samoj kakva jesam i pobjeći na jesenju kišu, okrenuti se stotinu i više puta oko sebe, upravo onoliko koliko mi treba, da sve nestane, u hladnoj magličastoj jesenjoj noći sa vlažnim lišćem koje miriši na vlagu.

I samo odkoračati dalje...
Igrajući se životom.

- 19:59 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2015.

Mogla bih...

Kada razmislim, ponekad mislim da bih baš mogla, pronaći te negdje, pa ti pljunuti iz petnih žila u lice i istresti stotinu ljutih riječi, možda te i umrtviti nekim tupim predmetom, hladnokrvno i bez imalo grižnje savjesti.
Prije toga bih te mučila riječima, mišlju i djelima, pa bih se okrenula i otišla, hladno i tupo. I ne bih osjetila išta.
Mogla bih, bez mnogo riječi, platiti nekome da te nađe, da ne zaprljam ruke, pa da se grčiš negdje u nekom jarku u sivoj maglenoj noći, u teškim bolovima.
Jer sam zbog tebe proživjela pakao, jer se posljedice osjećaju još i sada.
Jer si se odrekao svoje djece. Jer nisi čovjek.
Mogla bih...Kada bih mogla...

Mogla bih možda jednostavno otupjeti, sasvim nenadano, leći u krevet i ne ustati se. Ne ustati se danima. Noćima.
Pa da mi daju neku tešku dijagnozu i mnogo papira i proglase me neuračunljivom .
Možda bi bilo lakše. Odmoriti se malo. Tijelo, um i dušu.
Pa bih ležala tako neko vrijeme dok ne skupim dosta snage, hrabrosti i strasti da nastavim dalje..
Mogla bih...
Ali je previše inata u meni. I volim se hrvati sa životom. Prsa u prsa.



Pa si pomislim nekada kako bih baš mogla, kao mnoge, pričati i hvaliti se, kako sam divna majka. Savršena.
Ali nisam i znam to.
I puna sam mana i ljutim se često i vičem ponekad. I tužna sam i umorna.
Ali se smijem s njima i plačem kada mi se plače.
I znam da sam griješila i griješim. Ali znam da se borim i trudim i dajem sve od sebe.
Ali mogla bih...reći da sam divna
Ali nisam...jer sam samo žena. Samo sam čovjek.

I mogla bih eksplodirati bilo kojeg sasvim običnog dana i istresti na poslu svima istinu u oči. Onu tešku, sivu i sumornu.
Obrisati svu prašinu koja se taloži predugo. I reći im kako su sa sto lica i koliko su mali ljudi i kako ne vide, ne čuju, ne osjećaju..
Mogla bih...ali vjerojatno neću.
Jer sam ucjenjena.
Jer sam poput miša u klopci.
I jer sam kukavica.

I mogla bih recimo voditi ljubav sa stotinu stranaca, ispreplesti prste sa mnogim prstima, slušati ih i osjećati noćima i danima.
Postati ona koja ostavlja. Ostati ona koja je otišla.
Bez traga. Sa mnogo pitanja iza sebe.
Mogla bih...
Kada bih postala netko drugi...
Kada bih prevarila samu sebe. Sa sobom.


I mogla bih odmahnuti rukom i samo pobjeći jednoga dana.
Daleko. Bez osjećaja krivnje i srama.
Pa neka me traže, očajno i mahnito. Satima, danima i tjednima.
Pa neka se pitaju gdje, kako i zašto i što joj se samo pobogu odjednom dogodilo.
I zašto je netragom nestala.
Čak niti pismo nije ostavila. Niti poruku. Ni slovo.
Pa bih slobodno hodala svijetom...
Mogla bih...kada bi takva sloboda postojala.

I mogla bih pisati satima o slobodi .
Kako sam slobodna jer je moja duša slobodna poput ptice. I moje misli su slobodne od svih okova ovoga svijeta.
Mogla bih ...ali ne mogu. Jer više ne znam je li sloboda tamo.

I mogla bih pisati o ljubavi o kojoj sam nekada pisala mnogo.
I kako je ona predivna manifestacija života samog. I pokretač. I snaga.
I jedini smisao svakoga smisla.
Mogla bih...
kada bih samo mogla...

- 23:48 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.07.2015.

POŠTOVANI GOSPODINE MINISTRE, KAKO DA KAŽEM SVOJOJ DJECI?



MOJ EPILOG VIŠEGODIŠNJE SUDSKE BORBE ZA ALIMENTACIJU SVOJE DJECE

Kada je prije pet godina otac moje djece, prestao plaćati alimentaciju, nisam mogla niti sanjati kako će izgledati moja višegodišnja borba. To je borba s vjetrenjačama, igra živaca, slamanje psihe i previše izgubljenog vremena. To je borba za egzistenciju moje djece, gdje su nažalost, moja i ostala djeca koja su u takvoj situaciji, samo brojevi na već prašnjavim fasciklima u nečijoj ladici.
Jer nikoga nije briga. Jer se gospodi u ministarskim foteljama, kao i onima u klimatiziranim sudnicama, sa velikim plaćama, živo fućka za svu tu djecu.
Gospodo, moja i mnoga druga djeca nisu brojevi. Imate li srca? Imate li vi djecu?

Kada sam stekla pravnu mogućnost da neplaćanje alimenatacije prijavim nadležnim institucijama, a to je bilo prije četiri godine, još sam vjerovala u njih. I vjerovala sam u pravdu. Sada, nakon više godina, mogu jedino konstatirati, kako institucije ništa ne rade za one, za koje bi najviše trebali. Za djecu.

Kada sam prijavila neplaćanje alimentacije, koje je u našoj državi kazneno djelo, prošlo je kratko vrijeme, do prvog pozivanja. Pojavila sam se i dala izjavu, predala sve dokaze i vjerovala kako će institucije biti na strani djece i kako će se slučaj rješavati po pravilu ažurnosti i prioriteta, jer bi takvi slučajevi povrede uzdržavanja djece, to i morali biti.
No, već u startu nastali su problemi. Trebalo je nekako uzeti njegovu izjavu. A tu dolazi do izražaja sav nemar i nebriga sustava. Kako je moguće da gotovo godinu dana ne mogu naći nekoga i uzeti izjavu? Policija? Pravosuđe? Itko?

Svi njihovi izgovori, kako oni ne mogu ništa, jer takvi mijenjaju adrese svaki čas, kako bi izbjegli posljedice, potpuno su mi smiješni. Jedino ako me želite uvjeriti, kako su takvi neodgovorni roditelji, pametniji i lukaviji od naše policije i pravosuđa? Ako je tako, vama na sramotu.

Kada su ga ipak, slučajnim spletom okolnosti, nakon godinu dana, uspjeli naći i uzeti mu izjavu, moralo je proći još mnogo vremena, da se podigne optužnica, mada je slučaj bio jasan kao bijeli dan.

Ali to je sve bio samo početak. Na prvo ročište sam išla, gotovo dvije godine, od samog početka. Mnoga ročišta na kojima se nije pojavljivao, mnogo živaca i neprospavanih noći, mnogo stresa i čekanja. Previše čekanja...

Kada sam napokon dobila pravomoćnu presudu u kojoj se proglašava krivim i osuđuje ga se na deset mjeseci zatvora, uz uvjet od godine dana da plati sve zaostatke i svaki mjesec redovno plaća, mislila sam da se napokon, barem nazire kraj. Kraj agonije bez ikakvog smisla.
Jer zatvorska kazna, neće ništa značiti mojoj djeci.
Ali, ja sam se samo željela prestati “vucarati “po sudnicama i ročištima.

I prošla je i godina dana. Pomislih tada kako je to gotova stvar i da ipak pravosuđe, bar nešto pokušava napraviti.
No, trebalo je još nekoliko mjeseci da uopće dobijem poziv za ročište. Opoziv uvjetne kazne, pisalo je.

On nije vratio svojoj djeci niti jedne kune, niti je plaćao mjesečne rate alimentacije.
Djecu nije vidio godinama, niti pitao za njih. (Kako ne bi bilo nikakve zabune i ciničnih komentara, ogorčenih samohranih očeva, kojima svaka čast, nije prestao kontaktirati s djecom, zato što mu ja to nisam dala, branila mu na bilo koji način ili manipulirala bilo čime.)
Bio je to isključivo njegov prestrašni izbor i odluka. Ne sjeti se niti njihovih rođendana, niti bi više prepoznao svoju djecu, kada bi ih slučajno sreo na cesti.
O tome kako je bilo i još uvijek je zbog toga mojim kćerima, ne želim javno pisati. Vjerojatno si svaki normalan i odgovoran roditelj, može to sam zamisliti.

No, preživjele smo i moje kćeri su sasvim normalna djeca, pozitivna, bez trauma, dobro odgojena i uspješna u školi. Tu mogu jako puno zahvaliti i svojim divnim roditeljima, koji su svo ovo vrijeme, bili uz moju djecu i mene.
Mama i tata, zahvalna sam vam do neba. I preko.

Sada radim, ali dugo vremena sam bila nezaposlena samohrana mama, sa dvoje djece, bez alimentacije. Istina, država daje u takvim slučajevima, pomoć za uzdržavanje u visini pola presuđene alimentacije. Ali to traje tri godine. Nakon toga, tko živ, tko mrtav.
Koga je briga...

Da je do naše države, sva ta djeca, mogu i umrijeti od gladi. Nikoga ne bi bilo briga.A da ne govorim o potpuno slaboj brizi za djecu samohranih roditelja, u psihološkom smislu. Imam sreće što sam uz sebe imala divnu obitelj i prijatelje, ali znam da mnogi, nisu te sreće.

Održana su čak tri ročišta opoziva uvjetne osude, na kojima sam se pojavljivala samo ja.
Pisala sam ministarstvima, borila se na razne načine, kako bi se postupak ubrzao, no bez uspjeha.
Zadnje ročište, tj. izvanraspravno vijeće, održalo se sredinom lipnja ove godine.
I tada, kada je sve trebalo završiti, još jedan šok.
Promijenio se kazneni zakon dva tjedna prije ročišta.

Sjedila sam tamo i kao u magli slušala njihova objašnjenja, slušala sam sutkinju koja se ispričavala, gledala sam u njih, ne vjerujući svojim ušima i očima.
“Morate početi ispočetka” - čula sam jeku sutkinjinih riječi.

“Morate početi ispočetka”...

Što sam radila četiri godine? Gubila svoj život, svoje vrijeme, živce, snagu.

Gospodo, što ste vi radili četiri godine ? Ništa. Baš ništa.
Gospodine ministre, kako da to kažem svojim kćerima, od kojih je jedna uskoro srednjoškolka i gledala me pet godina kako se pokušavam izboriti za njena i sestrina temeljna ljudska prava.
Za njihovu egzistenciju.

Kako da im kažem, da ste promijenili zakon i da apsolutno sve što sam radila sve te godine, ne znači baš ništa? Da sve te godine, kao da su bačene u vjetar? Da nisu ništa značile.
Hoćete li im se vi ispričati? Trebali biste.

Mojoj i svoj drugoj djeci, koja su se našla u istoj ili sličnoj situaciji. A znam pouzdano da ih je mnogo.

Ne znam jeste li i vi otac,ali ako jeste roditelj, razmislite malo o tome. Ako možete razmišljati na taj način, što sumnjam. Jer vaša djeca i djeca vaših kolega i kolegica, imaju sve. Ništa im ne nedostaje.
I vi, kao i oni, ne možete niti zamisliti, kakav je osjećaj, kada vam nakon višegodišnje borbe za dječju egzistenciju, kažu kako se to ne računa. Kako morate iz početka…

Kakve ste to zakone donijeli, ja vas pitam?

Danas, kada sam nakon mjesec dana, smogla snage otići ponovo prijaviti neplaćanje alimentacije, danas znam, kako ću se boriti još nebrojeno mnogo godina. Gotovo da ste me slomili. I gospodinu, kojem sam dala izjavu, rekla sam otvoreno, kako je sve ovo, samo gubljenje vremena i kako sam potpuno razočarana našim pravosuđem.
Gospodin se čak složio sa mnom. Dakle, imate ljude koji rade za Vas, ali svoj posao, smatraju besmislenim.

Kada čitam ili gledam na televiziji, kako se bahato razbacujete parolama o uspješnosti našeg pravosudnog sustava, dođe mi mučnina.

A mene samo zanima, kako noću možete mirno spavati?
I kada ćete napokon u našoj državi, donijeti zaista zakone, kojima pokazujete da vam je stalo ?
Kada će u našoj državi zavladati pravda? Kada će naše pravosuđe prestati biti sporo, inertno i potpuno nezainteresirano?

Nekada, u bivšoj državi, nismo smjeli govoriti javno. Danas, smijemo reći ili pisati praktički sve što nam padne na pamet. Mada nitko tko bi trebao, ne čuje.

Tako ovo pišem i ja. Ali ne više u nadi, da će ikoga ovo dirnuti ili potaknuti na razmišljanje. Nikako ne više u nadi, kako će ova moja ispovijest, išta promijeniti.
Ali govoriti i pisati moram. Jer smatram kako je šutnja najveće zlo. I kako nikada, ali baš nikada ne smijemo šutjeti i trpjeti nepravdu. Jer smo onda isti. Isti kao oni drugi.


I na kraju, pišem ovo u svoje ime, ali i u ime svih onih ostalih koji imaju istu ili sličnu priču.
A mnogi se boje reći. I odlučuju šutjeti. Boje se za radno mjesto, boje se kako će ih slomiti i ušutkati, boje se za svoju i egzistenciju svoje djece.

Previše sam suza isplakala na hodnicima i pred vratima suda u svojem gradu. Ne plačem više.
Ali ću govoriti i pisati o nepravdama, dok se nešto ne promijeni.
A promijeniti se mora hitno, bez odgode, bez izgovora.
Više ih ne želimo čuti.


Moj tekst sa portala Zvono.eu

- 14:30 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se