TULIPANI



Dok sam bila mala uvijek sam se divila tulipanima. Voljela sam ovo doba godine kad sam ih gledala u vrtovima i parkovima, a ponekad bi nam mama priuštila buket tulipana iz cvjećarne koji bi nekoliko dana uljepšavao dnevni boravak stojeći nasred stola u visokoj kristalnoj vazi. Tulipan je poseban cvijet, toliko je markantan da se teško može kombinirati s drugim cvijećem ili zelenilom pa su ti buketi uglavnom bili mješavina crvenih i žutih tulipana, ponekad samo crvenih ili samo žutih. Promatrala sam kako čvrsta čaška iz dana u dan slabi, sve dok se ne bi potpuno otvorila i pokazala crni rub uz jednako takve crne prašnike. Tada bi latice već sasvim oslabljene počele otpadati i osakaćeni cvjetovi pružali su žalostan i ružan prizor. Podsjetili bi me tada na makove koje nismo brali upravo zato što bi se nježne i tanke zgužvane latice gotovo istoga časa kad su bili ubrani počele osipati. Kad bi tulipani ušli u tu fazu, vaza s buketom bi obično nestala čim bi mama došla kući nakon posla. Posebno sam se divila prekrasnim laticama koje su bile čudesno glatke na opip, premda čvrste i tako sočne da sam imala dojam da sok u njihovim prozirnim žilicama lagano pulsira pod mojim znatiželjnim prstima.

Kasnije sam u kući s vrtom bolje upoznala životni vijek tulipana. Tata je svake jeseni vadio lukovice kako bi prezimile u drvenim kutijama prekrivenim novinskim papirom, a na proljeće ih je vraćao zemlji u još većem broju. Tako se od nekoliko starih tulipana cijeli cvjetnjak ispunio žutim i crvenim glavicama. Pojavile su se i neke vrste i boje koje dotad nisam poznavala – tulipan nježne bijele čaške i crveno-žuti tulipan zašiljenih latica. Bilo je i drugih koje sad ne mogu prizvati u sjećanje. No svi su mi bili dragi – to ponosno cvijeće koje ništa manje uspravno od narcisa koje im prethode ispunjava zrak oko šarenih gredica osjećajem sreće zbog proljeća koje je u punom jeku.

I ove godine hodam Zagrebom i vozim se tramvajem uživajući u pogledu na prekrasne cvjetne kreacije kojima su nas počastili naši gradski vrtlari, a u kojima neprikosnoveno dominiraju tulipani. Ne znam varam li se, no čini mi se da ih ove godine ima više nego ikad prije. Osim toga, šarenilo vrsta i raznolikost oblika tjeraju me da zastanem pred svakom lijehom ili da sa žaljenjem promatram kako promiču pred mojim očima dok me sporo ali neumoljivo tramvaj odvozi dalje. Najosobitiji su mi oni visoki bijeli sa zašiljenim vrhovima latica koji me podsjećaju na cvijet u kojem je živjela Palčica kad je na kraju priče postala vilinskom kraljicom cvijeća i od princa vilenjaka dobila na dar par prekrasnih prozirnih krila. Bila je to najljepša slikovnica koju sam ikad imala i stalno sam je čitala, sve dok se listovi od čvrstog i sjajnog papira nisu beznadno raspali.

U petak sam se nakon posla prošetala središtem grada i slikala nekoliko fotografija. Sa zapada su se tek počeli nazirati tamni oblaci koji su kasnije donijeli veliki pljusak. No u zraku se već osjećala uznemirenost zbog nadolazećeg nevremena, a koraci prolaznika bili su sve teži i teži.

Lijepa mi je kombinacija niskog cvijeća koje stvara jastučiće i sagove kao podlogu iz koje izranjaju gorde stabljike tulipana. Miris vrtnih tratinčica ispunio je zrak oko ove gredice ispred zagrebačkog HNK.
HNK, Zagreb

Miris je bio još intenzivniji uz ovu gredicu na kojoj su bile gusto zasađene crvene ukrasne tratinčice, a u njoj rastu upravo oni lijepi bijeli tulipani koji bi mogli ugostiti cvjetnu vilu iz mojih sjećanja.
Tulipani ispred HNK

Gusti sag plavog nezaboravka ispod bijelih tulipana s tamno crvenim crtama
Tulipani ispred HNK

Crni tulipani – strašno – bio je komentar koji sam čula od kolegice prije nekoliko dana. Moram priznati da ovi cvjetovi koji zapravo nisu crni nego jako tamne bordo boje nisu ni meni po ukusu, no u ovoj šarenoj kombinaciji ne djeluju tako loše.
Tulipani ispred HNK

Sjećam se – imala sam manje od dvije i pol godine kad sam s djedom šetala ovim prekrasnim zagrebačkim trgom. Sigurno nismo ovamo dolazili samo jednom nego mnogo puta dok smo stanovali u obližnjoj Gundulićevoj. Ne znam je li to pogrešno sjećanje, ali jednom kad smo došli onamo na travnjaku pored kazališta koje me uvijek u djetinjstvu oduševljavalo svojom bojom i razvedenošću oblika bilo je postavljeno kolo poput onoga u bečkom Prateru, samo puno manje. Djed mi je ponudio da se provozamo, ali ja nisam htjela, činilo mi se preopasnim. Sigurna sam da je kolo bilo upravo tamo, iako mi je neobično jer se u slijedećih četrdeset i nešto godina ništa slično nije moglo vidjeti na tom mjestu. Ako se netko slučajno toga sjeća, bila bih zahvalna da sa mnom podijeli tu uspomenu.

Koliko u gradu znači otvorena površina trgova, osobito ako je urešena zelenilom i cvijećem, osjetila sam u trenutku kad sam zakoračila na zagrijani asfalt pločnika Frankopanske ulice
Frankopanska ulica, Zagreb

Imaju ulice svoj poseban šarm i miris i okus i osobinu da nas uvijek nekamo vode za razliku od trgova na kojima zastajemo, odmaramo se ili besciljno lutamo. Budući da sam na Trgu bana Josipa Jelačića zajedno s fotoaparatom utrčala u tramvaj, završit ću šetnju kratkim pogledom koji sam usred poslijepodnevne vreve uspjela baciti u Tomićevu ulicu. Ulica s pogledom na uspinjaču, ulica niz koju krajem svibnja u Ilicu ponekad dopire miris lipa s Gornjeg grada, ulica u koju me jako davno, ranih sedamdesetih ili možda malo kasnije, teta dovela kako bih kušala novi specijalitet – picu u prvoj zagrebačkoj piceriji, negdje s lijeve strane, kojoj se davno izgubio svaki trag zameten bezbrojnim lokalima s velikom ponudom tog talijanskog jela, a meni je zapeo negdje u sjećanju praćen oštrim okusom origana i pregustog sosa od rajčice koji mi je jelo učinio i privlačnim i odbojnim u isti mah…
Tomiceva ulica, Zagreb


27.04.2008. u 21:10 | K | 78 | P | # | ^


MALO STATISTIKE


svjetlo

Datum i vrijeme prvog posta: 26.04.2006. (21:54)
Ukupno postova: 168
Prosjek postova po tjednu: 1.6
Prosjek postova po mjesecu: 7
Mjesec s najviše objavljenih postova: svibanj, 2006. (16 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova: studeni, 2007. (2 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova: 31
Broj dana bez postova: 562
U koje doba dana najčešće pišete postove: navečer (16 - 22 sata) i tijekom noći (22 - 7 sati)
Ukupno riječi u svim postovima: 29030
Prosjek riječi po postu: 173
U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu)



Vidi se iz gore navedenog – danas mi je druga godišnjica otkako sam počela pisati blog. Pisanje bloga za mene je značilo i početak komunikacije putem interneta. Sjećam se kako sam teškom mukom shvatila da se od mene uistinu očekuje da kod nekoga ostavim komentar kako bi taj netko možda navratio do mene i možda ostavio svoj komentar. Onda su se polako pojavili i oni koji su vidjeli moj komentar kod drugih i također navratili u moju virtualnu kuću koja je tada još mirisala na svježu boju i ljepilo za drvo, ali mi još nije bila domaća, trebalo je proći nekoliko tjedana da se uživim u taj svoj virtualni identitet i prihvatim ga kao jedno od lica koja pokazujem ljudima koje susrećem u životu. A susret na blogu je upravo to – susret u životu kao i svaki drugi, iako u specifičnom i relativno novom mediju. Danas kad bez problema zujim internetom i posjećujem mnoga mjesta na kojima uvijek rado sudjelujem u razgovorima koji me zanimaju, čini mi se nevjerojatno s koliko sam oklijevanja ostavila taj prvi komentar. No sve je to bilo i prošlo, nakon tih prvih klecavih koraka upoznala sam na blogu mnoge dobre ljude, upoznala trenutke radosti i ushićenja ali i trenutke umora i zasićenja kad danima nisam bila u stanju posjećivati prijateljske blogove jer naprosto nisam mogla primiti ogromnu količinu informacija koja mi se gomilala. To su krize i problemi, ali i zadovoljstva i radosti koje poznaje svaki bloger koji neko vrijeme istinski proboravi u ovim virtualnim sferama. Od traženja dizajna i zadovoljstva kad konačno nađemo ono što nam uglavnom odgovara, do tjeskobe kad ne možemo pristupiti blogu i na trenutak pomislimo da je zauvijek uništen. Ne, ne treba se za blog previše vezati, kao ni za stvari u tako zvanom stvarnom životu. No dok mi boravak ovdje pričinja zadovoljstvo, sigurno ga neću odbiti. Ma pusti nek traje… odjekuju riječi stare dobre pjesme Parnog valjka u mojim ušima. I tako puštam i prepuštam se, neka traje dok traje.


26.04.2008. u 22:53 | K | 6 | P | # | ^


POVRATAK U PROŠLOST




Photobucket
slika preuzeta ODAVDE

U petak 18. travnja pružila mi se prilika posjetiti Osijek koji mi je dosad nekako izmicao kad bih se uputila u te istočne dijelove naše domovine. Dok me autobus ujednačenom brzinom nosio prema cilju gotovo savršeno ravnom cestom koja je sjekla ravnicu pred očima su mi promicala zlatnožuta polja procvale uljane repice. Upravo je ta svježa intenzivna boja koja se izmjenjivala sa smeđom bojom zemlje iz koje tek probijaju tanke vlati zelenog žita probudila u meni nezaboravno sjećanje na putovanje ovim krajevima.

Bila je 1985. Baka i ja vozile smo se brzim vlakom od Zagreba do Vinkovaca gdje smo presjele na šinobus za Suboticu, bakin rodni gradić u kojem je tada još živjela bakina dobra prijateljica iz djetinjstva. Bio je listopad, jak vjetar raspuhao je oblake s nevjerojatno dubokog modrog neba a vlak je prolazio kroz nepregledna polja smeđe izorane zemlje koja su se izmjenjivala s požutjelim poljima kukuruza i beskonačnim njivama iz kojih su izbijale stabljike još neobranog suncokreta. Kad je šinobus zatutnjao prugom prema erdutskom mostu koji je povezivao vojvođansku obalu Dunava s hrvatskom i nastavio se uz zaglušujuću buku kotrljati prema Somboru i Subotici, kroz prozore prilično sporog vozila mogle su se vidjeti i gotovo dotaknuti iste takve nepregledne plodne njive prateći nas zagasitim nijansama žute i smeđe boje ponegdje osvježene jesenskim crvenilom lišća, a sve je to bilo osvijetljeno kosim zrakama sunca koje je blagoslivljalo zemlju kasnojesenskim sjajem bez darova životne snage, ali puno smirujuće ljepote nježnog pozdrava na rastanku. Takvo se vrijeme zadržalo i slijedeća dva ili tri dana i učinilo da taj izlet u mojim sjećanjima ostane nestvarno lijep, titrav i svjež kao ne prehladan zrak koji sam udisala i čijeg se mirisa i okusa još uvijek dobro sjećam. Nakon povratka sam nekoliko noći za redom sanjala isti san – kako se vozim vlakom, mirna i sretna dok pored prozora promiču osunčana zlatna i smeđa polja nadsvođena sinjim nebom.

No ovaj travanjski izlet donio mi je samo boju koja je probudila sjećanja i modro nebo, svjetlije od onog davnog jesenjeg po kojem su sad poput stada neobuzdanih ovaca jurili blještavobijeli oblaci. Kad se nađem u ravnici obično se u početku borim s blagim osjećajem nelagode. Nije to strah niti potištenost, više čuđenje kako ti oblaci žure i nemaju se za što uhvatiti u nedostatku planina ili barem blagih uzvisina. Tu je i osjećaj izgubljenosti, dojam da bih ovdje mogla danima hodati a da se ne maknem s mjesta. Kad sam u daljini ugledala masivnu siluetu đakovačke katedrale i ubrzo nakon toga ponosne tornjeve osječke prvostolnice, prisjetila sam se divljenja koje je jednom davno, one iste godine kad sam prolazila ovuda s bakom, izazvala golema i prekrasna kamena građevina katedrale u Bourgesu, manjem gradu tristotinjak kilometara južno od Pariza, gradu okruženom beskonačnim žitnim poljima koja su se tada zlatila i rumenila pod srpanjskim večernjim suncem. I pitam se jesu li te visoke građevine slučajno smještene usred ravnice ili su ondje namjerno postavljene, putokazi i svjetionici izgubljenim putnicima namjernicima koji poput mene traže oslonac usred lelujavih čari blago valovitog skrućenog mora.

Bio je to mali povratak u prošlost, u jednu od onih godina koje ne prepoznajemo dok traju, koje se čine slične prethodnima, ali za koje kasnije, ponekad i mnogo godina kasnije, iznenada uvidimo da su odigrale neobično važnu ulogu u našem životu. No zapravo sam sebe i vas željela povesti još dalje u prošlost, veselim priručnim vremeplovom u koji su slučajne i manje slučajne namjernike pozvali učenici Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku. Neobično mi je drago što sam imala prilike pridružiti im se na tom izletu.

Stara zgrada na rubu osječke Tvrđe širom je otvorila svoja vrata svima koji su poželjeli ući
ulaz Osijek klasicna gimnazija

Dok se u dvorištu odvijala prva točka programa – govori uzvanika i smotra starogrčkih bogova s Olimpa – sa svih prozora izvirivali su kostimirani glumci – učenici.
Osijek klasicna gimnazija

Školski hodnici bili su za ovu prigodu ukrašeni jednostavnim ali efektnim kulisama
Osijek klasicna gimnazija

Na agori – trgu – trgovalo se i družilo. Bilo je tu ručno izrađenog nakita
Osijek klasicna gimnazija

maštovito oslikanih glinenih posuda
Osijek klasicna gimnazija

slanih i slatkih delicija za gladne
Olimpska Grcka

i neizbježnih prosjaka, zapravo vrlo zgodnih prosjakinja koje su od prolaznika znale izmamiti osmijeh i poneku kunu
Olimpska Grcka

U prostoriji u kojoj su se prikazivale metamorfoze – promjene o kojima su drevni pjesnici spjevali predivne stihove – našlo se svega. Osobito je bio lijep kratak film u stilu kazališta sjena koji se stalno projicirao na platno, a prikazivao je tragičnu sudbinu Narcisa do smrti zaljubljenog u svoj vlastiti lik. Bila je tu i prelijepa nimfa Dafne koja se bježeći od Apolonove strasti radije pretvorila u stablo lovora nego da dopusti da je najljepši među bogovima sustigne,
Olimpska Grcka

dok je velika tarantula, kućni ljubimac jednog učenika, glumila Arahnu, tkalju koja se ponosila svojim umijećem i nije dopustila da je u tome nadvisi Atena, božica mudrosti, velika ratnica koja je također bila začetnica zaštitnica obrta i svih vrsta umijeća. Za kaznu je srdita božica Arahnu pretvorila u pauka kako bi cijeli život provela ružna, ali u poslu koji je najviše voljela
Olimpska Grcka

U Heleninom salonu ljepote prodavali su se pripravci intenzivnih mirisa načinjeni u kućnoj radinosti, a nudile su se i prave frizerske i masersko-kozmetičarske usluge
Olimpska Grcka

Hodnici su bili oblijepljeni mudrim izrekama, prevedenima za nas koji ne znamo grčki:
Olimpska Grcka

a bilo je i onih koje bi svaki obrazovaniji čovjek trebao znati prepoznati i u izvorniku:
Olimpska Grcka

U taverni otvorenoj u potkrovlju zgrade moglo se pojesti neko od prigodnih jela uz sirtaki i druge poznate grčke skladbe koje je uživo svirao školski bend uz dobro uvježbane pjevačke i plesne točke
Olimpska Grcka

Kratak pogled kroz otvoreni prozor pokazao mi je koliko je blizu Drava koje na ulazu sa suprotne strane škole nisam bila ni svjesna pa me uspjela iznenaditi svojim mirnim i moćnim tokom prave nizinske rijeke
Olimpska Grcka

Sasvim na kraju spustila sam se u podrum. Memljivi miris plijesni najavio je ulazak u kraljevstvo mrtvih, Had. Nažalost, zbog nedostatka svjetla mogla sam slikati samo ulaz. Pod niskim svodovima starog podruma dočekali su nas nevjerojatni prizori praćeni sugestivnom glazbom, udaranjem bubnja, kricima i jaukanjem prokletih duša koje su mi se u hodniku napravljenom po uzoru na kuće strave približavale i unosile u lice ukočenim pogledima dodirujući me lagano hladnim rukama, dok su iz magle u bljeskovima raznobojnih svjetala izranjali strašni prizori – troglavi pas Kerber, osuđenici na beskrajne muke svih vrsta, kažnjenici kojima je kao i u kratkoj predstavi presudio Had uz kojega je sjedila njegova lijepa žena Perzefona, dok su tek malobrojni našli mir i spokojnu radost na Elizejskim poljanama neupadljivo smještenim pored bučnog i strašnog Tartara. Moram priznati da sam osjetila olakšanje kad sam iz buke i mraka isprekidanog svjetlima i dimnim zavjesama izašla u predvorje gdje je sve započelo:
Olimpska Grcka

Na izlazu sam bila prepuna dojmova koje u ovih nekoliko kratkih crtica s fotografijama nisam mogla u potpunosti opisati – jer bila su tu još četiri igrokaza (Zgode junaka Perzeja, Proročište u Delfima, Posejdonovo carstvo mora i Zlatna palača Olimpa), jedan bolji od drugoga, no ne znam kako bih dovršila ovaj post kad bih se sad bacila na njihovo prepričavanje i pohvale mladim glumcima i njihovim mentorima.

Obližnji trg nakon nekoliko sati provedenih pod snažnim dojmom oživljenih prastarih vremena izgledao je gotovo nestvarno pitomo i uobičajeno pod nebom koje se stiglo i razvedriti od davno zaboravljenog časa kad sam puna pouzdanja ušla u taj neobični vremeplov.
Olimpska Grcka

Na trgu je bio i domaćin. Bolje rečeno, domaćica, mala, četveronožna, skrojena po mojoj mjeri ljubitelja malih neodoljivo umiljatih pasa
Olimpska Grcka

U prvom satu povratka bilo je još dovoljno svjetla da me ponese s hitrim oblacima preko zlatno rascvjetanih polja u jedan od prelijepih snova koji nam ponekad u sretnim trenucima dolaze na javi i nose nas, nose, sve dok nas nježno ne spuste na mjestu gdje moramo nastaviti svoj put, ali bogatiji za sve što smo znali iskusiti i ponijeti, primivši sa zahvalnošću…
Olimpska Grcka





20.04.2008. u 23:11 | K | 28 | P | # | ^


ZELENI ŠEŠIR



Zagreb Ljubljanica

Nedavno sam u tramvaju br.3 srela patuljka. Dobro, nije baš bio patuljak, no nakon susreta s njim prekopala sam vlastito pamćenje i net kako bih našla lik na koji me podsjetio. Mjesto radnje – početna stanica tramvaja na Ljubljanici, popularno zvanoj Remiza. Vrijeme radnje – jutarnja špica, malo prije 7.30h. Dok sam izlazila iz Puljske na Ozaljsku ulicu, na stanici sam vidjela dvanaesticu koja bi me bez presjedanja odvezla do cilja. No znala sam da toga jutra nije moja. I naravno, krenula je kad sam bila desetak metara udaljena od prednjih vrata. Iza nje su bila još dva mala tramvaja – devetka je odmah otišla za dvanaesticom, a trojka – znala sam da bi se trebala zaustaviti budući da su na tom mjestu samo dva stajališta, ona je dakle iza prethodnih tramvaja čekala da uđe u stajalište i zaustavit će se makar i na tren da otvori vrata i pokupi nas zaostale nakon što se većina odvezla prethodnim kolima. Veselo sam uskočila u poluprazni tramvaj i uputila se prema njegovom stražnjem dijelu, birajući jedno od slobodnih sjedala kojih je u tom trenutku bilo na bacanje.

U tom trenutku sam ga ugledala. Sjedio je, ako se to tako može nazvati, u vrlo neobičnom i zapetljanom položaju. Lijeva noga bila je na podu, tijelo lagano zabačeno unatrag, ali je glava bila nagnuta naprijed kako se očito potrudio da zauzme samo jedno sjedište i nekako je već taj položaj izgledao neprirodno. No najneobičniji je bio položaj desne noge koju je uz štangu podigao potpuno okomito u vis. Nije se micao. Sjela sam preko puta, malo iza njega kako bih ga ipak držala na oku - ljudi koji se ovako voze tramvajima ponekad su malo nezgodni, osobito ako se probude usred gužve između dvije stanice. Tramvaj je još neko vrijeme bio poluprazan. Provjerila sam diše li, iako se po zarumenjelim obrazima vidjelo da je živ i da spava kao beba, a tako je i izgledao. Autobusi su na nedalekom okretištu iskrcali svoj živi teret i tramvaj se počeo puniti. Bez imalo zlobe zabavljala sam se promatrajući iz prikrajka reakcije ljudi koji su ulazili u tramvaj. Trojica mladića naglo su skrenuli na moju stranu kad su ga ugledali i stali se došaptavati i smijuljiti. Ljudi koji poput mene žure na posao, poneki umirovljenik koji hita na tržnicu prije nego što počne gužva, bakice za koje nikad ne znam zašto ulaze u tramvaj kad je promet najgušći, u crnim kaputima, s ortopedskim cipelama na nogama, pažljivo prebačenih torbi preko ramena, možda idu liječniku ili negdje čuvaju unuke, tko bi znao, a možda se vole lijepo obući kad idu na plac, žalim ih kad ih nervozni zaposleni i školska omladina sabiju u neki kut ali sam ipak sretna kad nijedna ne stane pored mog sjedala, jer onda ne moram ustati - i žene srednjih godina koje nisu ni trudne ni jako stare mogu biti umorne ovako rano ujutro, osobito ako su kasno išle spavati i digle se prije šest kako bi skuhale jednostavan ručak, osobito u dane kad ih muči neodređena viroza ili imaju pms ili se sve to poklopi, a ja sam često ta i takva i volim sjediti dok tramvaj ne krene i imati svoje mjestašce barem dok ne prođe mukotrpni dio prije Trešnjevačkog trga gdje tramvaji u špici gmižu u ritmu semafora i pješačko-vozačke gužve oko placa, dakle svi ti uobičajeni putnici kretali su se prema naprijed nastojeći se odmaknuti od neželjenog suputnika koji je nesvjestan svega što se oko njega događalo snivao dubokim snom smirenog čovjeka. Jedna lijepo odjevena gospođa mojih godina ili malo starija, ali puno ozbiljnijeg izgleda i ponašanja, uz pokrete oklijevanja sjela je iza uspavanog mladića. Promatrala sam kako ga gleda, odlučno kima glavom, opet ga gleda, a zatim se iznenada diže i izlazi iz tramvaja. Na trenutak sam pomislila da joj je zasmetao možebitni miris našeg slijepog putnika i da se odlučila premjestiti u dvanaesticu koja se upravo bila zaustavila na stajalištu iza nas. No gospođa je očito bila od onih rijetkih koji uistinu putuju od Remize prema Žitnjaku i vidjela sam kroz prozor kako je odlučnim koracima ušla u kabinu šefa okretišta u kojoj se u tom trenutku nalazio i mlađahni vozač našega tramvaja kojega već poznajem iz viđenja. Očito se požalila na smetnju jer je vozač ušao na stražnja vrata, prišao pospancu i malo ga prodrmao. „Ustani dečec, idemo, idemo van!“ Ponovio je dva ili tri puta prilično glasno, ali bez imalo srdžbe u glasu. „Evo, evo, idem, pa idem…“ pospano je mrmljao probuđeni čovječuljak. Pokupio je s poda mali ružičasti ruksak, sasvim plosnat i naizgled prazan, a netko mu je još rekao neka uzme i šešir koji nisam bila primijetila. Bio je to pravi zeleni lovački šešir koji je upotpunio neobičan lik. Sad sam bila sigurna da sam ga već negdje vidjela. Vozač je zajedno s njim izašao iz tramvaja vjerojatno pazeći da se još pospani čovjek ne razbije na stepenicama. Ne, nije bio patuljak, ali prilično niska rasta, možda nešto viši od metar i pol, ali ne puno, odjeven u kariranu košulju živih boja koja je virila ispod sivkaste kratke jakne, kratke i potpuno crne brade s brkovima koja je uokvirivala blago zarumenjelo glatko lice poput dječjega, a povrh toga još i šešir, zelen kao trava, lijep i nov, tko zna tko mu ga je bio poklonio, stajao mu je kao saliven dok se snena pogleda razbuđivao na sivom asfaltu pred sivom upravnom zgradom zagrebačkog ZET-a, sad holdinga u nazivu - kako to dobro zvuči ne značeći ništa nama običnim smrtnicima – ružičasta boja dječjeg ruksaka koji je prebacio preko ramena i zelenilo šešira tako su lijepo ublažili okolno sivilo, a on je nešto zagunđao i počeo se protezati, ali ne samo izvana nego kao da se protezao iznutra, popeo se visoko, visoko, na same vrškove nožnih prstiju, a ruke je rastegnuo dalje nego što bi mogle doseći da je nešto trebalo dohvatiti, osjećalo se to rastezanje kao neka sila koja je iznenada dotaknula moja zgurena ramena, pokazala mi sve čvorove koje sam u sebi zavezala i nisam ih htjela ni mogla razvezati, od grčeva u ramenima do stopala na koje već tjednima nisam stala punom težinom, učinilo je to rastezanje da sam u jednom trenutku postala svjesna vlastitih zgužvanih pluća koja već davno nisam napunila do kraja, odrvenjelog ošita koji kao da odumire u svojoj nepomičnosti, neprestano ukočenog vrata maltretiranog zajedno s ramenima u svakodnevnom višesatnom sjedenju za pisaćim stolom. Taj toliko stvaran i živopisan lik u jednom kratkom trenutku u meni je probudio čežnju za stvarnim, opipljivim životom, ma što to značilo, za nečim neodređenim, lijepim, dobrim, što kao da mi nije u ovom trenutku namijenjeno, ali daje do znanja da je stalno prisutno ovdje negdje, na dohvat ruke, sasvim blizu, ali i nedokučivo daleko, s one strane ponora premostivog dubokim udahom koji se zauvijek širi kroz titravu zavjesu svjetla i sjene kojom smo se omrežili kako bismo odsanjali svoj san. Vrata su se zatvorila i tramvaj je krenuo, ostavljajući malog čovjeka da se razbudi i polako odšeta do slijedeće stanice na Selskoj gdje ga nitko neće stići otjerati kad bude ulazio. Osjetila sam na trenutak samosažaljenje i sažaljenje za gospođu koja je samo naizgled smireno sjedila na svom sjedištu, nakon što je izvršila ono što je smatrala svojom građanskom dužnošću, jer tko je vidio da se usnuli patuljci bez karte voze u tramvajima namijenjenima pristojnim ljudima koji plaćaju porez i u lisnici imaju pokaz ili barem kartu, dnevnu ili onu za jednu vožnju, svejedno, karta je karta i kad ne postoji osim kao sačuvana SMS poruka u memoriji mobitela, a gospođa će još dugo osjećati nelagodu i možda pretresati doživljaj s kolegicama na poslu ili s ukućanima kad se vrati nakon pošteno odrađenog radnog dana, jer okomito podignuta noga uistinu je bila kap koja je prelila čašu, to nema smisla, reda mora biti, da, reda, posvuda, u državi, u svijetu, u našim životima, u našim glavama, a u našim glavama reda nema, nema ga ni nakon što uredno iskrcamo slijepog putnika i tako se riješimo potencijalne neugode i stvarne nelagode koju osjećamo kad smo prisiljeni gledati nekoga tko spava, pa to je gotovo kao da hoda gol ili vodi ljubav na javnome mjestu, nije isto, naravno, ali nije ni daleko, reda mora biti unatoč ukočenim ramenima, glavobolji i prikrivenim razdirućim željama i potrebama, gospođa i ja i trojica mladića i vozač tramvaja i stariji gospodin koji je podigao s poda kao trava zeleni šešir i pružio ga još uspavanom malom čovjeku, putnici koji su sjedili i stajali u trojci tog jutra, svi smo bili sudionici događaja koji nas je uznemirio htjeli mi to priznati ili ne, jer teško je biti razapet između onoga što se treba učiniti i onoga što se osjeća da bi se trebalo, neobično teško ali i zahvalno, jer ništa se ne događa slučajno, a darovi ne padaju na tlo gdje ih nema tko primiti. Samo je jedan lik cijele ove priče izašao iz nje neokrnjen i isti kakav je bio. Srela sam ga nešto kasnije u sedamnaestici kojom sam se vraćala kući, ušao je negdje na Savskoj kod Učiteljskog fakulteta, polako prolazeći kroz poluprazni tramvaj, sa zelenim šeširom ispod pazuha, ceduljom u jednoj ruci dok je drugu ispružio dlanom nagore čekajući da se netko od nas smiluje i dade mu novčić. Dok se približavao prisjetila sam se da sam ga vidjela već mnogo puta na ovoj relaciji, no prije je bio bez brade i izgledao je kao malo starije dijete, gegao se prema meni sitnim koracima i po prvi put sam pročitala riječi napisane na cedulji – Zovem se Ivan, imam 20 godina, nemam mamu i tatu, živim u kući bez struje i vode, molim pomozite mi…- pročitala sam dok sam kopala po džepovima, prvi put sam pročitala ali nisam prvi puta spustila novčiće na omanji dlan, ovaj put sa sasvim drugačijim osjećajem jer dijelili smo sjećanje za koje on nije znao da ga imam, ali sam ja znala i bila sam zahvalna na njemu, na sjećanju. Kasnije kad je sišao kod Jadranskog mosta gledala sam kako se polako udaljava, njišući se na kratkim nogama, s rukama u džepovima, bez ružičastog ruksaka, tko zna gdje ga je ostavio ili ga je možda nosio ispod zakopčane blijedosive jakne, sigurno ga je sačuvao kao što je pazio na svijetlozeleni šešir, pokrivalo koje glavu čuva ali daje i svojevrsno dostojanstvo čovjeku ako ga ponosno nosi, ma kako neobičan i neprimjeren bio, uostalom, što je primjereno a što neprimjereno, a pitam se i gdje je ona kuća bez struje i vode, je li to jedna od potleušica koje su se što vidljive što skrivene nagurale oko Savske ceste, ili je možda kuća bez struje i vode onaj prostor ispod mosta u koji se može ući uz malo sreće i spretnosti i zaštititi se od najgore hladnoće, a možda ipak ima mamu i tatu ili neku drugu blisku dušu s kojom živi na nekom malo boljem mjestu, željela bih da je tako zbog njega i zbog sebe i zbog svega, zapravo, zbog priče koja nema kraja i kojoj je svaki i najmanji dio savršen sam po sebi i koju bih željela ispričati a ne mogu, ne znam, samo ovako pomalo, nepotpuno, da shvati tko shvati i ode dalje i odem ja dalje do neke nove priče u nekom novom postu…


Još jednom Remiza, poprište nezabilježenog događanja
stajalište Remiza Ljubljanica Zagreb

Tražila sam i tražila lik sa zelenim pokrivalom kojemu crna brada uokviruje mladoliko lice i nisam našla sve dok nisam odustala od naziva patuljak na jezicima na kojima sam tražila i upisala vilenjak i preko neke slike sjetila se da se radi o priči iz irske mitologije u kojoj takav čovječuljak živi na mjestu gdje završava duga i čuva kotlić pun zlatnika i kad sam upisala naziv irish elf konačno sam dobila sliku koja je podsjetila na ono što sam tražila. Nakon toga mi je jedna prijateljica rekla da se taj stvor naziva lepricorn i tako sam na kraju došla do naziva leprichaun na koji mi je izašlo mnoštvo slika i eto jedne koja nije crtana ali sam je odabrala zbog mladosti lika, jer čovječuljak u mojoj priči također je mlad, poznajem ga otkako je bio dječak.
Leprechaun

I za kraj, ako se nekome da čitati, pjesma o zelenom na koju me podsjetila boja šešira, zeleno, volim zeleno kao Lorca u pjesmi Romanca mjesečarka:


Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
sve je stvari promatraju,
ali ona njih ne može.

*

Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
nadolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povjetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, lupež mačak,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona vazda na balkonu
put zelena, zelen-kosa,
sanjari o gorku moru.

*

- Kume, želim mijenjati
svog konja za vašu kuću,
svoje sedlo za zrcalo,
svoj nož za vaš pokrivač.
Kume, vučem se sav krvav
od dalekog klanca Cabre.
- Kad bih mogao, moj momče,
mi bismo se pogodili.
Al već nisam više svoj,
moja kuća moja nije
- Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
na mekanim ponjavama.
Zar ne vidiš mojih rana
od njedara pa do grla?
- Tri stotine tamnih ruža
košuljom ti bijelom cvjeta,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Al već nisam više svoj,
moja kuća moja nije.
- Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.

*

Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od bijeloh lima.
Tisuć bubnjića kristalnih
ranjavahu praskozorje.

*

Zeleno, što volim zeleno,
zelen-vjetar zelen-grane.
Popeše se, kum uz kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
- Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
- O, koliko te čekala!
Koliko se načekala,
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

*

Na obrazu nakapnice
ljuljala se cigančica.
Put zelena, zelen-kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi.
I noć posta posve bliska
poput prisne poljanice.
Žandari u vrata, pjani,
udarahu nemilice.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen-vjetar. Zelen-grane.
Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini.


11.04.2008. u 21:32 | K | 48 | P | # | ^


VELIKO SPREMANJE




Ne volim spremanja. Nikakva. Ni velika ni mala. No ona su neophodna, zato ih ni ne izbjegavam. Barem ne pod svaku cijenu. Uostalom, kad se stvari sređuju usput to i nije toliki problem. Budući da nemam strogu mamu niti svekrvu koja kontrolira je li prašina obrisana na teško dostupnim mjestima, uglavnom se ne uzbuđujem ako nisu svi prozori oprani do nekog roka ili ako stvari ne funkcioniraju kako bi trebale. Zapravo takve sitnice ponajviše nerviraju mog pubertetliju koji bi volio da je uvijek sve na njemu savršeno oprano i ispeglano, da kotlić u WC-u uredno vrši svoju dužnost i da ne mora čekati danima pa i mjesecima da se popravi struja ili postavi mikrovalna (dotičnu sam ionako dobila na poklon i preko volje počela razmišljati o njezinom korištenju). A tko se i može obazirati na hormonima predozirane trinaestogodišnjake? Pobrineš se da su nahranjeni i napojeni, odslušaš sve njihove jade i nevolje, a dokad ću čekati s korištenjem nove pegle koja neraspakirana stoji u ormaru to je ipak pitanje koje ću i desetak puta prečuti ako bude potrebno.

Zapravo i nisam željela govoriti o čišćenju stana. Veliko spremanje se ponekad radi i na višem nivou. Nedavno sam se sjetila prizora koji je u zimi 1986/87. pružao središnji gradski trg, besramno zjapeći duboko razrovanom utrobom ka nebu. Potpuno neuobičajeni mirisi raskopane zemlje, korodiranog metala starih instalacija i svih onih obično duboko sakrivenih ali za život neophodnih stvari ispunjavali su prohladne večeri kad bih se u neprirodnoj tišini šuljala drvenim mostićima i među žičanim ogradama koje su nas čuvale od spletova nepoznatih žica, sprečavale da upadnemo u duboke rupe u kojima bi nas na dnu da smo onamo dospjeli dočekali ostaci betonskih, metalnih, možda i plastičnih cijevi, onih živih koje su opskrbljivale vodom i plinom uvrijeđeno šutljive zgrade koje su tada još oronulih sivkastih fasada okruživale trg praveći se da spavaju, i onih mrtvih i zaboravljenih koje nisu bile izvađene iako su davno prestale raditi i koje su tek u tom velikom spremanju dočekale da budu izvađene i umirovljene. No sjećam se i zadovoljstva koje sam osjećala kad je trg neposredno prije Univerzijade zablistao sasvim novim sjajem. Možda glupo zvuči, ali trag tog zadovoljstva, čak i sreće, ostao je trajno u meni. Nikad nisam ravnodušna prema mlazu vode koji izbija iz dubine Manduševca i razlijeva se preko glatkih rubova fontane. Taj prizor se iz tajanstvene, maglom vremena zamućene priče pred mojim očima kao čarolijom pojavio u stvarnosti. Veseli me i konjanik o kojemu su mi toliko pričali dok sam bila dijete da je moja mašta godinama uzalud tražila nevidljivo mjesto pod repom na gdje su se nekad dogovarali sastanci. Raduje me i veliki sat, gotovo jednak onom prethodnom, i sačuvane reklame na krovovima zgrada kojih se sjećam iz najmlađih dana kao u nekom crno-bijelom filmu. Kad bih iznad sebe ugledala ogromnu Plivinu reklamu znala sam da ću se uskoro naći na neugodnom zubarskom stolcu. Ostalih reklama se sjećam nekako nejasno, no znam da mi se činilo da će oživjeti i zaplesati baš kao u onom starom crtiću. Tko zna koliko se generacija golubova izmijenilo od tih davnih vremena kad sam bila tako mala da sam jedva mogla dohvatiti djedovu ruku dok je polako hodao kako bih ga mogla pratiti, a sive ploče koje su mirisale na prašinu bile su mi bliže od njegovog lica koje gotovo i nisam mogla vidjeti dok sam se trudila hrabro koračati i ne misliti na okus prstiju koji će mi uskoro istraživati usta i zatim se zatvoriti oko one ružne sprave strahovito prodornog zvuka za koju sam znala da je nije moguće izbjeći. Volim kameni uzorak opločenja i njegovu boju, volim je još više jer znam kako su mirisale prethodne ploče, one sive koje su mi također bile drage i kojima sam upoznala miris u vrućim danima usijanja i u trenucima nakon što bi ih poškropile prve kapi kiše. Volim ga još više jer sam mogla zaviriti u njegovu unutrašnjost i mogu zamisliti po čemu gazim kad se od Splavnice zatrčim prema tramvaju koji gotovo nečujno, elegantno klizeći ulazi u stanicu. No dobri su bili i oni koji su se kotrljali i kloparali već rasklimanim tračnicama i uz žestoku zvonjavu borili se za prednost pred automobilima kojih je nekad ovdje. Ono što je bilo i ono što je sad preklapa se u mislima nas koji se sjećamo. I preklapat će se i prelijevati u tom šarenilu boja, oblika, mirisa i okusa sve dok ijedno biće otvorena srca bude spremno protrljati oči i prihvatiti igru plesa na vrtuljku sa svime što on u svojoj titravoj nestalnosti nudi.

I sad da se vratim na veliko spremanje. Promjene koje je donijelo veliko spremanje u kasnim osamdesetima trajno su uljepšale grad i nehotice doprinijele da barem poneki dijelovi ostanu lijepi i u gladnim ratnim godinama kad nije bilo novce za sitnice kao što je uređenje grada. Svega toga sjetila sam se iz jednostavnog razloga – prije nekoliko dana počelo je veliko spremanje središnjeg dijela grada. No kako sam višemjesečno prekapanje gradskog središta već nazvala velikim spremanjem, mislim da bi ova akcija, vezana uz posjet predsjednika od milja (ili možda iz nekog drugog razloga) prozvanog u našim krajevima Đuro Grm, zaslužila naziv kozmetičkog tretmana i šminkanja. U utorak sam pored hotela Westin ugledala cijelu četu radnika Zrinjevca s onim malim okruglim kosilicama na dugačkoj motki. Hrabro su se bacili na podivljalo zimzeleno grmlje pred ulazom u hotel i do kraja dana kad sam se onuda vraćala sveli ga na oku ugodan oblik. Obnovljena je horizontalna signalizacija (čitaj zebre i ostalo), a lijepi drvored lipa na početku Savske bio je dva dana pažljivo čišćen od suvišnih grana. Poželjela sam slikati radnike na žutoj dizalici koja im je omogućila da dohvate i one najviše grane, no palo mi je na pamet da bi mi netko iz osiguranja koji sigurno motri na sve što se događa mogao uzeti aparat ili obrisati karticu pa sam kukavički odustala. No zato sam slikala magnolije na obližnjem Rooseveltovom trgu. Taj lijepi trg kao i obližnji kazališni zaslužuju poseban post, zato dajem samo sliku koja nije osobito dobre kvalitete, no pokazuje upravo ono što sam željela da pokaže:

Magnolije izdaleka
magnolia Zagreb Roosweltov trg

I magnolije izbliza, s modrim nebom u pozadini
magnolia Zagreb Roosweltov trg

O tome koliko je grmoviti dolazak uistinu utjecao na život grada moći ću izvijestiti sutra, kada se uspijem probiti do svog pitomog kvarta. No imam i nekoliko svojih slika mjesta koja će G. Grm posjetiti u ova dva dana.

Avenija Dubrovnik kojom će projuriti u blindiranim kolima na putu iz zračne luke. Snimila sam je iz auta, prošle srijede kad se pokrov tanke naoblake nošen neugodnim južnim vjetrom navukao nad grad kojim smo dragi i ja lutali u potrazi za novim štednjakom:

Zagreb, Avenija Dubrovnik

Markov trg na kojem će održati govor i tobože se družiti s građanima zainteresiranim da vide i to čudo na svoje oči. Ovo je slikano u siječnju dok je pročelje crkve Sv. Marka bilo pokriveno skelama koje su sad skinute.

Zagreb Markov trg

Ne vjerujem da će G. Grm moći slobodno i bezbrižno zaviriti u obližnju Basaričekovu ulicu, iako je šteta što neće, no on ionako najvjerojatnije nema pojma što sve u životu propušta…

Basaricekova ulica, Gornji grad, Zagreb

I za kraj natpis na koji sam naišla na fasadi zgrade u Boškovićevoj ulici, nedaleko od križanja s Palmotićevom:

natpis Boskoviceva Zagreb

A o natpisu možda slijedeći put. No on se nije slučajno našao ovdje. Njegova je poruka široka, puno šira od one koju je vjerojatno želio odaslati u pravopisu ne baš osobito dobar grafiter. Šteta što je tako malen i neupadljiv. Ne bi bilo loše da ga pročita G. Grm. Imam neodoljiv osjećaj da jadnik nije ni približno shvatio bitne stvari. No dobro, zasad mu barem možemo zahvaliti na uljepšavanju grada. A ja idem spavati kako bih se na vrijeme digla i pokušala se probiti kroz organizirani kaos koji je njegov dolazak izazvao. Žuri polako. Strpljen, spašen. Sve je dobro što se dobro svrši. A to će biti uskoro, od subotnje večeri ili nedjeljnog jutra. Živi bili pa vidjeli. Svakog čuda za tri dana dosta…


I usput budi rečeno - s ljudima kojima tuđa krv kaplje i s opranih ruku ne želim imati posla. Baš nikakvog. Ne želim da uđe u moj grad.
Ući će i otići, a ja to više neću spominjati.


03.04.2008. u 23:40 | K | 39 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se