VELIKO SPREMANJE
Ne volim spremanja. Nikakva. Ni velika ni mala. No ona su neophodna, zato ih ni ne izbjegavam. Barem ne pod svaku cijenu. Uostalom, kad se stvari sređuju usput to i nije toliki problem. Budući da nemam strogu mamu niti svekrvu koja kontrolira je li prašina obrisana na teško dostupnim mjestima, uglavnom se ne uzbuđujem ako nisu svi prozori oprani do nekog roka ili ako stvari ne funkcioniraju kako bi trebale. Zapravo takve sitnice ponajviše nerviraju mog pubertetliju koji bi volio da je uvijek sve na njemu savršeno oprano i ispeglano, da kotlić u WC-u uredno vrši svoju dužnost i da ne mora čekati danima pa i mjesecima da se popravi struja ili postavi mikrovalna (dotičnu sam ionako dobila na poklon i preko volje počela razmišljati o njezinom korištenju). A tko se i može obazirati na hormonima predozirane trinaestogodišnjake? Pobrineš se da su nahranjeni i napojeni, odslušaš sve njihove jade i nevolje, a dokad ću čekati s korištenjem nove pegle koja neraspakirana stoji u ormaru to je ipak pitanje koje ću i desetak puta prečuti ako bude potrebno.
Zapravo i nisam željela govoriti o čišćenju stana. Veliko spremanje se ponekad radi i na višem nivou. Nedavno sam se sjetila prizora koji je u zimi 1986/87. pružao središnji gradski trg, besramno zjapeći duboko razrovanom utrobom ka nebu. Potpuno neuobičajeni mirisi raskopane zemlje, korodiranog metala starih instalacija i svih onih obično duboko sakrivenih ali za život neophodnih stvari ispunjavali su prohladne večeri kad bih se u neprirodnoj tišini šuljala drvenim mostićima i među žičanim ogradama koje su nas čuvale od spletova nepoznatih žica, sprečavale da upadnemo u duboke rupe u kojima bi nas na dnu da smo onamo dospjeli dočekali ostaci betonskih, metalnih, možda i plastičnih cijevi, onih živih koje su opskrbljivale vodom i plinom uvrijeđeno šutljive zgrade koje su tada još oronulih sivkastih fasada okruživale trg praveći se da spavaju, i onih mrtvih i zaboravljenih koje nisu bile izvađene iako su davno prestale raditi i koje su tek u tom velikom spremanju dočekale da budu izvađene i umirovljene. No sjećam se i zadovoljstva koje sam osjećala kad je trg neposredno prije Univerzijade zablistao sasvim novim sjajem. Možda glupo zvuči, ali trag tog zadovoljstva, čak i sreće, ostao je trajno u meni. Nikad nisam ravnodušna prema mlazu vode koji izbija iz dubine Manduševca i razlijeva se preko glatkih rubova fontane. Taj prizor se iz tajanstvene, maglom vremena zamućene priče pred mojim očima kao čarolijom pojavio u stvarnosti. Veseli me i konjanik o kojemu su mi toliko pričali dok sam bila dijete da je moja mašta godinama uzalud tražila nevidljivo mjesto pod repom na gdje su se nekad dogovarali sastanci. Raduje me i veliki sat, gotovo jednak onom prethodnom, i sačuvane reklame na krovovima zgrada kojih se sjećam iz najmlađih dana kao u nekom crno-bijelom filmu. Kad bih iznad sebe ugledala ogromnu Plivinu reklamu znala sam da ću se uskoro naći na neugodnom zubarskom stolcu. Ostalih reklama se sjećam nekako nejasno, no znam da mi se činilo da će oživjeti i zaplesati baš kao u onom starom crtiću. Tko zna koliko se generacija golubova izmijenilo od tih davnih vremena kad sam bila tako mala da sam jedva mogla dohvatiti djedovu ruku dok je polako hodao kako bih ga mogla pratiti, a sive ploče koje su mirisale na prašinu bile su mi bliže od njegovog lica koje gotovo i nisam mogla vidjeti dok sam se trudila hrabro koračati i ne misliti na okus prstiju koji će mi uskoro istraživati usta i zatim se zatvoriti oko one ružne sprave strahovito prodornog zvuka za koju sam znala da je nije moguće izbjeći. Volim kameni uzorak opločenja i njegovu boju, volim je još više jer znam kako su mirisale prethodne ploče, one sive koje su mi također bile drage i kojima sam upoznala miris u vrućim danima usijanja i u trenucima nakon što bi ih poškropile prve kapi kiše. Volim ga još više jer sam mogla zaviriti u njegovu unutrašnjost i mogu zamisliti po čemu gazim kad se od Splavnice zatrčim prema tramvaju koji gotovo nečujno, elegantno klizeći ulazi u stanicu. No dobri su bili i oni koji su se kotrljali i kloparali već rasklimanim tračnicama i uz žestoku zvonjavu borili se za prednost pred automobilima kojih je nekad ovdje. Ono što je bilo i ono što je sad preklapa se u mislima nas koji se sjećamo. I preklapat će se i prelijevati u tom šarenilu boja, oblika, mirisa i okusa sve dok ijedno biće otvorena srca bude spremno protrljati oči i prihvatiti igru plesa na vrtuljku sa svime što on u svojoj titravoj nestalnosti nudi.
I sad da se vratim na veliko spremanje. Promjene koje je donijelo veliko spremanje u kasnim osamdesetima trajno su uljepšale grad i nehotice doprinijele da barem poneki dijelovi ostanu lijepi i u gladnim ratnim godinama kad nije bilo novce za sitnice kao što je uređenje grada. Svega toga sjetila sam se iz jednostavnog razloga – prije nekoliko dana počelo je veliko spremanje središnjeg dijela grada. No kako sam višemjesečno prekapanje gradskog središta već nazvala velikim spremanjem, mislim da bi ova akcija, vezana uz posjet predsjednika od milja (ili možda iz nekog drugog razloga) prozvanog u našim krajevima Đuro Grm, zaslužila naziv kozmetičkog tretmana i šminkanja. U utorak sam pored hotela Westin ugledala cijelu četu radnika Zrinjevca s onim malim okruglim kosilicama na dugačkoj motki. Hrabro su se bacili na podivljalo zimzeleno grmlje pred ulazom u hotel i do kraja dana kad sam se onuda vraćala sveli ga na oku ugodan oblik. Obnovljena je horizontalna signalizacija (čitaj zebre i ostalo), a lijepi drvored lipa na početku Savske bio je dva dana pažljivo čišćen od suvišnih grana. Poželjela sam slikati radnike na žutoj dizalici koja im je omogućila da dohvate i one najviše grane, no palo mi je na pamet da bi mi netko iz osiguranja koji sigurno motri na sve što se događa mogao uzeti aparat ili obrisati karticu pa sam kukavički odustala. No zato sam slikala magnolije na obližnjem Rooseveltovom trgu. Taj lijepi trg kao i obližnji kazališni zaslužuju poseban post, zato dajem samo sliku koja nije osobito dobre kvalitete, no pokazuje upravo ono što sam željela da pokaže:
Magnolije izdaleka
I magnolije izbliza, s modrim nebom u pozadini
O tome koliko je grmoviti dolazak uistinu utjecao na život grada moći ću izvijestiti sutra, kada se uspijem probiti do svog pitomog kvarta. No imam i nekoliko svojih slika mjesta koja će G. Grm posjetiti u ova dva dana.
Avenija Dubrovnik kojom će projuriti u blindiranim kolima na putu iz zračne luke. Snimila sam je iz auta, prošle srijede kad se pokrov tanke naoblake nošen neugodnim južnim vjetrom navukao nad grad kojim smo dragi i ja lutali u potrazi za novim štednjakom:
Markov trg na kojem će održati govor i tobože se družiti s građanima zainteresiranim da vide i to čudo na svoje oči. Ovo je slikano u siječnju dok je pročelje crkve Sv. Marka bilo pokriveno skelama koje su sad skinute.
Ne vjerujem da će G. Grm moći slobodno i bezbrižno zaviriti u obližnju Basaričekovu ulicu, iako je šteta što neće, no on ionako najvjerojatnije nema pojma što sve u životu propušta…
I za kraj natpis na koji sam naišla na fasadi zgrade u Boškovićevoj ulici, nedaleko od križanja s Palmotićevom:
A o natpisu možda slijedeći put. No on se nije slučajno našao ovdje. Njegova je poruka široka, puno šira od one koju je vjerojatno želio odaslati u pravopisu ne baš osobito dobar grafiter. Šteta što je tako malen i neupadljiv. Ne bi bilo loše da ga pročita G. Grm. Imam neodoljiv osjećaj da jadnik nije ni približno shvatio bitne stvari. No dobro, zasad mu barem možemo zahvaliti na uljepšavanju grada. A ja idem spavati kako bih se na vrijeme digla i pokušala se probiti kroz organizirani kaos koji je njegov dolazak izazvao. Žuri polako. Strpljen, spašen. Sve je dobro što se dobro svrši. A to će biti uskoro, od subotnje večeri ili nedjeljnog jutra. Živi bili pa vidjeli. Svakog čuda za tri dana dosta…
I usput budi rečeno - s ljudima kojima tuđa krv kaplje i s opranih ruku ne želim imati posla. Baš nikakvog. Ne želim da uđe u moj grad.
Ući će i otići, a ja to više neću spominjati.
03.04.2008. u 23:40 | K | 39 | P | # | ^
