MALO STATISTIKE
Datum i vrijeme prvog posta: 26.04.2006. (21:54)
Ukupno postova: 168
Prosjek postova po tjednu: 1.6
Prosjek postova po mjesecu: 7
Mjesec s najviše objavljenih postova: svibanj, 2006. (16 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova: studeni, 2007. (2 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova: 31
Broj dana bez postova: 562
U koje doba dana najčešće pišete postove: navečer (16 - 22 sata) i tijekom noći (22 - 7 sati)
Ukupno riječi u svim postovima: 29030
Prosjek riječi po postu: 173
U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu)
…
Vidi se iz gore navedenog – danas mi je druga godišnjica otkako sam počela pisati blog. Pisanje bloga za mene je značilo i početak komunikacije putem interneta. Sjećam se kako sam teškom mukom shvatila da se od mene uistinu očekuje da kod nekoga ostavim komentar kako bi taj netko možda navratio do mene i možda ostavio svoj komentar. Onda su se polako pojavili i oni koji su vidjeli moj komentar kod drugih i također navratili u moju virtualnu kuću koja je tada još mirisala na svježu boju i ljepilo za drvo, ali mi još nije bila domaća, trebalo je proći nekoliko tjedana da se uživim u taj svoj virtualni identitet i prihvatim ga kao jedno od lica koja pokazujem ljudima koje susrećem u životu. A susret na blogu je upravo to – susret u životu kao i svaki drugi, iako u specifičnom i relativno novom mediju. Danas kad bez problema zujim internetom i posjećujem mnoga mjesta na kojima uvijek rado sudjelujem u razgovorima koji me zanimaju, čini mi se nevjerojatno s koliko sam oklijevanja ostavila taj prvi komentar. No sve je to bilo i prošlo, nakon tih prvih klecavih koraka upoznala sam na blogu mnoge dobre ljude, upoznala trenutke radosti i ushićenja ali i trenutke umora i zasićenja kad danima nisam bila u stanju posjećivati prijateljske blogove jer naprosto nisam mogla primiti ogromnu količinu informacija koja mi se gomilala. To su krize i problemi, ali i zadovoljstva i radosti koje poznaje svaki bloger koji neko vrijeme istinski proboravi u ovim virtualnim sferama. Od traženja dizajna i zadovoljstva kad konačno nađemo ono što nam uglavnom odgovara, do tjeskobe kad ne možemo pristupiti blogu i na trenutak pomislimo da je zauvijek uništen. Ne, ne treba se za blog previše vezati, kao ni za stvari u tako zvanom stvarnom životu. No dok mi boravak ovdje pričinja zadovoljstvo, sigurno ga neću odbiti. Ma pusti nek traje… odjekuju riječi stare dobre pjesme Parnog valjka u mojim ušima. I tako puštam i prepuštam se, neka traje dok traje.
26.04.2008. u 22:53 | K | 6 | P | # | ^
