TULIPANI
Dok sam bila mala uvijek sam se divila tulipanima. Voljela sam ovo doba godine kad sam ih gledala u vrtovima i parkovima, a ponekad bi nam mama priuštila buket tulipana iz cvjećarne koji bi nekoliko dana uljepšavao dnevni boravak stojeći nasred stola u visokoj kristalnoj vazi. Tulipan je poseban cvijet, toliko je markantan da se teško može kombinirati s drugim cvijećem ili zelenilom pa su ti buketi uglavnom bili mješavina crvenih i žutih tulipana, ponekad samo crvenih ili samo žutih. Promatrala sam kako čvrsta čaška iz dana u dan slabi, sve dok se ne bi potpuno otvorila i pokazala crni rub uz jednako takve crne prašnike. Tada bi latice već sasvim oslabljene počele otpadati i osakaćeni cvjetovi pružali su žalostan i ružan prizor. Podsjetili bi me tada na makove koje nismo brali upravo zato što bi se nježne i tanke zgužvane latice gotovo istoga časa kad su bili ubrani počele osipati. Kad bi tulipani ušli u tu fazu, vaza s buketom bi obično nestala čim bi mama došla kući nakon posla. Posebno sam se divila prekrasnim laticama koje su bile čudesno glatke na opip, premda čvrste i tako sočne da sam imala dojam da sok u njihovim prozirnim žilicama lagano pulsira pod mojim znatiželjnim prstima.
Kasnije sam u kući s vrtom bolje upoznala životni vijek tulipana. Tata je svake jeseni vadio lukovice kako bi prezimile u drvenim kutijama prekrivenim novinskim papirom, a na proljeće ih je vraćao zemlji u još većem broju. Tako se od nekoliko starih tulipana cijeli cvjetnjak ispunio žutim i crvenim glavicama. Pojavile su se i neke vrste i boje koje dotad nisam poznavala – tulipan nježne bijele čaške i crveno-žuti tulipan zašiljenih latica. Bilo je i drugih koje sad ne mogu prizvati u sjećanje. No svi su mi bili dragi – to ponosno cvijeće koje ništa manje uspravno od narcisa koje im prethode ispunjava zrak oko šarenih gredica osjećajem sreće zbog proljeća koje je u punom jeku.
I ove godine hodam Zagrebom i vozim se tramvajem uživajući u pogledu na prekrasne cvjetne kreacije kojima su nas počastili naši gradski vrtlari, a u kojima neprikosnoveno dominiraju tulipani. Ne znam varam li se, no čini mi se da ih ove godine ima više nego ikad prije. Osim toga, šarenilo vrsta i raznolikost oblika tjeraju me da zastanem pred svakom lijehom ili da sa žaljenjem promatram kako promiču pred mojim očima dok me sporo ali neumoljivo tramvaj odvozi dalje. Najosobitiji su mi oni visoki bijeli sa zašiljenim vrhovima latica koji me podsjećaju na cvijet u kojem je živjela Palčica kad je na kraju priče postala vilinskom kraljicom cvijeća i od princa vilenjaka dobila na dar par prekrasnih prozirnih krila. Bila je to najljepša slikovnica koju sam ikad imala i stalno sam je čitala, sve dok se listovi od čvrstog i sjajnog papira nisu beznadno raspali.
U petak sam se nakon posla prošetala središtem grada i slikala nekoliko fotografija. Sa zapada su se tek počeli nazirati tamni oblaci koji su kasnije donijeli veliki pljusak. No u zraku se već osjećala uznemirenost zbog nadolazećeg nevremena, a koraci prolaznika bili su sve teži i teži.
Lijepa mi je kombinacija niskog cvijeća koje stvara jastučiće i sagove kao podlogu iz koje izranjaju gorde stabljike tulipana. Miris vrtnih tratinčica ispunio je zrak oko ove gredice ispred zagrebačkog HNK.
Miris je bio još intenzivniji uz ovu gredicu na kojoj su bile gusto zasađene crvene ukrasne tratinčice, a u njoj rastu upravo oni lijepi bijeli tulipani koji bi mogli ugostiti cvjetnu vilu iz mojih sjećanja.
Gusti sag plavog nezaboravka ispod bijelih tulipana s tamno crvenim crtama
Crni tulipani – strašno – bio je komentar koji sam čula od kolegice prije nekoliko dana. Moram priznati da ovi cvjetovi koji zapravo nisu crni nego jako tamne bordo boje nisu ni meni po ukusu, no u ovoj šarenoj kombinaciji ne djeluju tako loše.
Sjećam se – imala sam manje od dvije i pol godine kad sam s djedom šetala ovim prekrasnim zagrebačkim trgom. Sigurno nismo ovamo dolazili samo jednom nego mnogo puta dok smo stanovali u obližnjoj Gundulićevoj. Ne znam je li to pogrešno sjećanje, ali jednom kad smo došli onamo na travnjaku pored kazališta koje me uvijek u djetinjstvu oduševljavalo svojom bojom i razvedenošću oblika bilo je postavljeno kolo poput onoga u bečkom Prateru, samo puno manje. Djed mi je ponudio da se provozamo, ali ja nisam htjela, činilo mi se preopasnim. Sigurna sam da je kolo bilo upravo tamo, iako mi je neobično jer se u slijedećih četrdeset i nešto godina ništa slično nije moglo vidjeti na tom mjestu. Ako se netko slučajno toga sjeća, bila bih zahvalna da sa mnom podijeli tu uspomenu.
Koliko u gradu znači otvorena površina trgova, osobito ako je urešena zelenilom i cvijećem, osjetila sam u trenutku kad sam zakoračila na zagrijani asfalt pločnika Frankopanske ulice
Imaju ulice svoj poseban šarm i miris i okus i osobinu da nas uvijek nekamo vode za razliku od trgova na kojima zastajemo, odmaramo se ili besciljno lutamo. Budući da sam na Trgu bana Josipa Jelačića zajedno s fotoaparatom utrčala u tramvaj, završit ću šetnju kratkim pogledom koji sam usred poslijepodnevne vreve uspjela baciti u Tomićevu ulicu. Ulica s pogledom na uspinjaču, ulica niz koju krajem svibnja u Ilicu ponekad dopire miris lipa s Gornjeg grada, ulica u koju me jako davno, ranih sedamdesetih ili možda malo kasnije, teta dovela kako bih kušala novi specijalitet – picu u prvoj zagrebačkoj piceriji, negdje s lijeve strane, kojoj se davno izgubio svaki trag zameten bezbrojnim lokalima s velikom ponudom tog talijanskog jela, a meni je zapeo negdje u sjećanju praćen oštrim okusom origana i pregustog sosa od rajčice koji mi je jelo učinio i privlačnim i odbojnim u isti mah…
27.04.2008. u 21:10 | K | 78 | P | # | ^
