ULICE, ULICE...


Kad dođem u grad ili mjesto koje ne poznajem, najprije prošećem njegovim ulicama. Uske ulice privlače me više od širokih avenija. Ulice obrubljene raznolikim zgradama i kućama zanimljivije su od onih urednijih, gdje zgrade sliče jedna drugoj kao jaje jajetu. Ulice s velikim brojem malih dućana i radnji privlačnije su od onih obrubljenih zgradurinama - sjedištima banaka, uprava poduzeća, ureda gradske uprave i sličnih neophodnih ali dosadnih ustanova bez izloga i znatiželjnika koji u njih zaviruju.

Ulice imaju svaka svoj poseban miris i okus, zapravo specifičan utisak koji ostavljaju na prolaznika ili šetača. Ako živite u Zagrebu znat ćete da nije isto prošetati Ilicom od Trga do Britanca, Savskom od Cibone do Vukovarske, Horvaćanskom od Jaruna do Prečkog ili Tkalčom od Trga do Kaptol centra. I tako bih mogla nabrajati unedogled.

Napulj mi je po tom pitanju ostao malo nedorečen. Zapravo, jako nedorečen. Vidjela sam samo fragmente svakodnevice, uvijek u skupini, nikad utopljena u gradsku vrevu kao strankinja koja nastoji što više sličiti domaćima. Osam intenzivno isplaniranih dana nije mi to dopustilo. A ja nikako nisam željela propustiti ono zbog čega sam onamo došla. I tako, ostavila sam sebi razlog da taj neobičan grad još jednom posjetim, privučena energijom neispunjenih želja.

Čula sam od mnogih prije putovanja da je to prljav i opasan lučki grad.

Što se opasnosti tiče, indignirano sam odbila skinuti tanki lančić s medaljonom, dva prstena i sat koje uvijek nosim. Nakit je napravljen da se nosi, a ne da se sakriva u nekakvim improviziranim skrovištima. Ako netko želi, neka uzme i neka mu je sa srećom. Naravno, nitko mi ništa nije uzeo, iako sam čula za dva slučaja krađe, no oni su bili posljedica nepažnje. Jer ako se na aerodromu ode na WC i ostavi se fotoaparat na hrpi ostale prtljage kao što je to učinila kolegica iz jedne strane zemlje, onda se ipak pomalo izaziva sudbina. Ipak sam s određenom nelagodom prolazila ulicama prvoga, donekle i drugoga dana. Ljudi govore glasno i bez uvijanja znatiželjno gledaju nepoznate ljude koji vršljaju njihovim gradom. No ako ih nešto pitate, ljubazni su i susretljivi. Sjetila sam se svega toga kad sam posljednje večeri bez ikakvih loših primisli punim plućima udisala mlakim povjetarcem osvježen zrak na Piazza Dante koja je predstavljala svojevrstan centar našeg zajedničkog kretanja. I opet se jednom uvjerila da je opasnost više u nama nego izvan nas...

O prljavštini bih mogla nešto više napisati. Naime, nakon prvog šoka, koji je morao biti neusporedivo veći onima koji su prvi put došli onamo iz neke uredne zapadnoevropske zemlje, počela sam stvari pažljivije promatrati. I zaključila da je grad strahovito neuredan. I nekako musav. Ne toliko prljav. Smeće se ipak ubacuje u kontejnere, a noću se to odveze i pomete koliko je moguće. No ono što nedostaje je - pranje. Pitam se imaju li premalo vode da operu ulice, ili to naprosto nije uobičajeno. Napuljska voda je pitka i nije lošeg okusa, no nisam se sjetila pitati ima li je dovoljno i za takvu komunalnu uporabu. Ta se musavost ne zadržava samo na ulicama i trgovima, musavi su često i stolovi u restoranima i stolice u nekima od ustanova u kojima sam slušala predavanja. Musavi su žuti autobusi javnog gradskog prijevoza izvana (pretpostavljam da su iznutra još gori), musav je mramor kojim su obloženi ulazi u neke javne ustanove. Nije, naravno, baš sve musavo, ali toga ima dovoljno da čovjek poželi uzeti veliku čarobnu krpu, malo je navlažiti i osvjetlati te prekrasne građevine, ali i neke sasvim obične stvari. No pri kraju boravka zaključila sam da je i ta musavost dio svojevrsnog šarma tog velikog grada.

Neurednost je bila još upadljivija. Od bezbrojnih kablova koji na najrazličitije načine vise s raznih mjesta zgrada i kuća i prepliću se u najnevjerojatnijim kombinacijama, do naizgled lijepih i novih fasada kojima nedostaju jedan do dva velika komada, na što se nikako nisam mogla naviknuti. U starom dijelu grada gdje smo se uglavnom zadržavali ulice su uske, kuće tijesno naslagane jedna uz drugu i vrlo šarolike što se boja tiče, no svima su im zajedničke te rupe na mjestima gdje je otpala žbuka i velike razlike u stanju stolarije koja najvjerojatnije ovisi o imovinskom stanju stanara. Zbog neposredne blizine vulkana potresi ovdje nisu neuobičajeni (posljednji veliki zbio se 1983. kad je poginulo tristotinjak ljudi) pa sam pomislila da u njima leži ključ rješenja zagonetke s fasadama. No kasnije sam i na novijim zgradama vidjela slične pojave i pomislila kako je za to odgovorna blizina mora, jer vlaga u zraku je uistinu bila vrlo visoka uz prosječnih blizu 40°C u poslijepodnevnim satima sve dane našeg boravka - a rekli su nam da je to uobičajeno stanje. Ne znam. Sa zgrada naprosto otpadaju komadi i to je činjenica kojoj ne znam uzrok. Pa da vas sad sve ne rastjeram prevelikom duljinom posta, povest ću vas još malo napuljskim ulicama, ali u slikama...


U starom dijelu ulice su uske i pritom vrlo prometne. Ovo je jedna od širih na putu prema kraljevskoj palači:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Pješaci su mi u početku izgledali kao ugrožena vrsta. Možda napišem poseban post o tome kako se u Napulju prelazi preko ulice pune motora, autobusa, trolejbusa, automobila i opet motora, motora, motora... No kad se Talijan u automobilu nađe pred ovakvom gomilom pješaka u uskoj ulici, neće trubiti, nego centimetar po centimetar prolaziti kroz gomilu:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Fasada koja govori sama za sebe - usred starog dijela grada:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Ulice u starom dijelu grada strmo se uspinju od mora na okolne padine. Ovo je relativno ravna ulica na strmom brežuljku na Capo di monte:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A detalj snimljen s te ulice donekle dočarava strminu padine:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


26.08.2007. u 19:35 | K | 58 | P | # | ^


JEDAN NAIZGLED ZBRKANI POST



DJED (u razgovoru s unukom): Kakvi su oni tvoji drugovi u razredu? Jesu li dobri?
UNUKA: Drugovi? (razmišlja napeto)
DJED: I drugarice?
UNUKA: Ali deda, mi imamo samo jednu drugaricu, i ta je dobra.
DJED: Kako samo jednu?
UNUKA: Ima ih više, ali mi imamo samo jednu...
DJED: Zar vas nema dvadeset ili trideset u razredu?
UNUKA: Pa ima...
DJED: Pa jesu dobri, ti tvoji drugovi u razredu?
UNUKA (sad se počne smijati): Ali deda, pa to nisu drugovi i drugarice, drugarica nas poučava, a ovi u razredu nisu drugovi.
DJED: Pa tko su onda ti tvoji u razredu ako nisu drugovi?
UNUKA (razmišlja nekoliko trenutaka, zatim neodlučno kaže): Pa... prijatelji.
DJED: Ali ne mogu ti svi biti prijatelji! (smije se)
UNUKA (zbunjeno): Ne mogu, ali jesu...
DJED: Onda su ipak drugovi i drugarice.
UNUKA (gotovo očajno): Nisu!
DJED (pomirljivo): Dobro, ako ti tako kažeš...

Ovaj razgovor uistinu se odigrao, uz plavo obojenu ogradu mosta pod kojim je tekla rječica, jedva malo veća od potoka, osim kad bi nabujala nakon dugotrajnijih kiša. Sjećam ga se, tog razgovora, jako dobro, iako sam bila mala - išla sam, mislim, u drugi ili treći razred osnovne škole. Bilo je to u ranim sedamdesetima. Stanovali smo u lijepom malom gradu oko 120 km udaljenom od Zagreba. Baka i djed dolazili su povremeno k nama i ostajali po nekoliko dana. Bili su to dobri dani, osobito meni. Djed je običavao svakodnevno šetati, a šetnje tim malim gradom prepunim zelenila bile su pravi doživljaj. Najmanje dvaput morali smo priječi preko mostova i obavezno smo zastali da ja pogledam vodu kako teče. Možda i da djed pogleda vodu kako teče. Nije se nikad protivio kad sam htjela gledati vodu i strpljivo je stajao uz mene. Zastajkivala sam ja na mostu i kad sam bila sama, prolazila sam onuda gotovo svakodnevno na putu do škole. Ponekad sam imala osjećaj da se zajedno s mostom krećem u pravcu suprotnom od smjera kretanja vode, a ponekad bih se prisjetila da se rječica dvadesetak kilometara dalje ulijeva u veću rijeku, da se ta veća rijeka ulijeva u Savu i da Sava niže dolje teče kroz Zagreb. I, ništa, bio je to naprosto dobar osjećaj. Rijeke su oduvijek dobro djelovale na mene.

Neću obrisati ovu digresiju, ionako sam obećala zbrkani post. No objasnit ću kako sam se tako živo sjetila davnog dijaloga na nekom dalekom mostu. Pritom iz principa neću spominjati nikakva imena. No svaka sličnost sa stvarnim ljudima namjerna je.

Sinoć sam mrtva umorna došla kući i na tren sjela pred televizor da odmorim noge, iako inače rijetko gledam TV program. Jedan naš ugledni novinar s bradicom vodio je kontakt emisiju o dnevnopolitičkim zbivanjima na našoj lokalnoj TV postaji (živim u Zagrebu, dakle...). Tu emisiju poznajem jer je ponekad slušam jednim uhom dok sjedim prikovana za PC iza otvorenih vrata susjedne sobe. Javlja se uzrujana slušateljica, zapravo jako uzrujana slušateljica, i odmah izjavljuje da bi striček koji već desetljećima uređuje emisiju TV kalendar mogao već jednom otići u penziju i osloboditi ljude svojih ideoloških predrasuda. Ispričavam se ako je netko slušao, ovo je prepričavanje. A radi se o jedinoj, uistinu jedinoj emisiji koju gledam od djetinjstva, dakle gotovo četrdeset godina, i jedva se mogu sjetiti poneke zamjerke koju sam u tom dugom razdoblju imala, osim da se u emisiju uvrštavaju presuvremene teme - kao npr. neki dan kad je na repertoaru bila Clintonova afera s Monikom Levinsky koju bi trebalo što prije zaboraviti kao bolesno napuhani produkt suvremenog društva, a ne uvrstiti u ozbiljnu emisiju koja se najčešće bavi daljom prošlošću. No svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i slušateljica koja je nazvala kontakt emisiju, ljuta na sivu eminenciju, dakle stričeka urednika kojeg ni ja ne volim, osim u segmentu u kojem uređuje TV kalendar i gdje se iskreno nadam da je s kolegama uspio odgojiti nasljednike prije nego što ode u mirovinu, jer bi bilo uistinu šteta da jedna takva emisija propadne ili se pokvari.

Dakle, bijesna slušateljica (njen bijes nimalo ne osuđujem i ne kritiziram, da se odmah ogradim, iako je bijes nezdrava emocija za onoga tko je bijesan, pa njime treba pažljivo baratati) okomila se na jučerašnju emisiju, i to na prilog o nacistu Rudolfu Hessu koji sam slučajno čula iz svog kompjutorskog kutka, dok je moj mali slušao tu svoju omiljenu emisiju zbog koje pali televizor prije sedam ujutro, čak i ako muža i mene iz kreveta nije prije toga izbacila Nera sa svojim jutarnjim potrebama. Dakle, govorilo se o tom vrlo obrazovanom zločincu (pet ili šest fakulteta) i Hitlerovom prijatelju o kojem neću pisati, može se nešto naći ovdje, nije mi se dalo dalje tražiti. Čovjek je, čini se, bio duševno poremećen i možda mu je zbog toga pošteđen život u Nürnberškom procesu nakon rata (dobio doživotnu robiju, pomilovan 1966.) i umro je u dubokoj starosti na jučerašnji dan, 17. kolovoza 1986. U tom kontekstu u prilogu su se spominjali Hitlerovi i Hessovi drugovi (nekoliko puta), kao i nacionalsocijalistička partija, dakle stranka koja je u Njemačkoj bila na vlasti od ranih tridesetih prošlog stoljeća, do sloma na kraju Drugog svjetskog rata. Upravo te dvije riječi naljutile su slušateljicu koja je smatrala da se njima diskreditira razdoblje prije 1990., dakle razdoblje socijalizma s komunističkom partijom na čelu. Za te napade na spomenuto četrdesetpetogodišnje razdoblje optužila je onog stričeka urednika kojeg nećemo više spominjati jer nije tema ovog članka.

U tom trenutku prisjetila sam se razgovora kojim sam započela ovaj post. Većini starijih od trideset godina (možda trideset i pet?) vjerojatno je jasno o čemu se radi. Četiri desetljeća formalne jednakosti, u kojima su svi pred zakonom i državom bili drugovi i drugarice, učinila su da se pravo značenje te riječi, kao i mistificirane riječi partija, koja je nekad imala gotovo religiozan prizvuk za mnoge građane, naprosto izgubi ili zaboravi. Te riječi su dobile vrlo negativan prizvuk i bile prognane iz javnog vokabulara, zamijenjene riječima gospodin, gospođa, gospoda, građanin, građanka, a partija je postala stranka, osim ponegdje u nazivlju nekih stranaka koje su se tvrdokorno opirale promjenama.

No što te riječi zapravo znače i odakle su došle? Partija je latinskog porijekla (pars, u gen. partis - dio, strana), no pretpostavljam da je k nama došla iz francuskog (la partie). Ona znači dio, strana, u političkom životu stranka i normalno se koristi u mnogim suvremenim jezicima. I riječ partizan istog je porijekla - partizan prvobitno znači pristaša neke partije, a tek se kasnije počela koristiti za ljude koji provode gerilski način borbe, no mislim da je i tu riječ gerila poznatija i češća u tom značenju.

Riječ drug slavenskog je porijekla, osnovno značenje je zapravo drugi, onaj koji je ovdje osim mene (ja sam sebi najbliži, znači prvi, onaj koji je uz mene je drugi, dakle, ako ih ima više, onda su drugovi). U ženskom rodu drugarica je novija izvedenica kao liječnica, profesorica, spisateljica i slično. No u starijem jeziku sačuvao se izraz druga za suprugu. Ako je suprug bračni drug, ona će biti njegova vjerna druga (teško se i prepoznaje bez nekog prikladnog bez pridjeva). Zajedno, oni su i danas bračni par ili bračni drugovi. Od istog korijena imamo brojne izvedenice koje su normalne i uobičajene kao društvo, družba, društven, drugarski i mnoge druge.

Dakle, poanta je u tome da su te riječi legitimno i normalno bile korištene u prilogu TV kalendara o nacističkom zločincu, vjerujem, jer prilog sam i ja u cijelosti slušala, bez ikakve želje da se nacizam izjednači sa socijalizmom u kojem smo na ovim prostorima živjeli, a što je slušateljica koja se javila u emisiju pomislila. Šteta tolikog truda i ljutnje zbog nečega što je u biti jezični nesporazum, mogli bismo reći i generacijski. Zasigurno bi se u TV kalendaru, kad bi se pažljivije pratio, mogao naći uvjerljiviji razlog za kritiku (a kažu da dobra kritika pomaže više nego što šteti).

Na kraju moram priznati da mi ponekad, ne često, ali ipak ponekad, nedostaje zamjena za nepovratno u ovim krajevima kompromitiranu riječ drug. Kako ćemo nazvati nekoga tko nam nije baš prijatelj, tko nije s nama išao u školu ili na faks pa nam nije kolega, tko ne igrama s nama nogomet pa nije suigrač, tko se ne bori s nama protiv nekoga pa nije suborac? Uzmimo kao primjer vojnike koji se zajedno obučavaju i borave u istoj kasarni ili, grupu planinara koja nije dovoljno povezana da bismo ih nazvali prijateljima ili kolegama. Kako biste ih vi nazvali? Suvojnicima? Suplaninarima? Možda će se većina opredijeliti za frendove, riječ koja meni nikako ne odgovara?

I kad sam već toliko oduljila - malo objašnjenje najmlađima. Zašto sam u razgovoru s djedom bila gotovo šokirana pitanjem kako su moji drugovi i drugarice (u smislu kako su moji suučenici)? Izrazi drug i drugarica u vrijeme mog djetinjstva i kasnije supostojali su s izrazima gospodin i gospođa. Od malih nogu bili smo diskretno poučavani kome se kako obraća. Zapravo, drug se moglo reći svakome. No pristojno dijete nije gosponu Joži koji je prodavao meso u mesnici u prizemlju naše zgrade smjelo reći druže Joža. Gospođa Slavica koja je suvereno vladala na odjelu voća i povrća, a po potrebi je na zahtjev prešla i na odjel s čokoladom (mljac!) i ostalim špecerajem, nikako nije trebala biti nazvana drugaricom. Jednako tako gospođa u trafici, koja je kovanice iz oznojenih dječjih ruku dobrohotno razmjenjivala za stripove s pulta, nije nije ulazila u tu drugarsku kategoriju, premda se možda ne bi ljutila da je bila onamo svrstana. No zato je bilo najstrože zabranjeno obratiti se s gospodine ili gospođo tetama u vrtiću, učiteljicama i profesorima u školi. Tek se u gimnaziji ponekad nekome omaknulo gospodine ili gospođo profesor, nakon čega se u očima dotičnih pojavio neki sjaj koji se mogao protumačiti kao tiho zadovoljstvo a ne kao nelagoda. Malobrojni su protestirali, ako se nije radilo o očitoj provokaciji kakvima su srednjoškolci ponekad skloni.

Eto, završila sam, tko je izdržao do kraja, izdržao je. Za to neće dobiti neku posebnu nagradu, samo virtualnu pohvalu. I moje obećanje da će slijedeći post ponovo biti posvećen Napulju, budući da sam ovih dana malo sredila fotke.



18.08.2007. u 21:02 | K | 46 | P | # | ^


POMPEJI



Godinama, zapravo desetljećima, mogla bih reći, željela sam posjetiti Pompeje. Ta je želja bila uvijek praćena nekim pritajenim strahom. Mučila me zebnja izazvana prijetećom planinom koja se nadvila nad dvadesetak metara debelim slojem pepela prekrivenim nekoć sretnim gradom punim života koji je bez traga nestao u jednom danu i jednoj noći. Da, i u još jednom danu, kažu znanstvenici, no tada je pepeo zasipao samo još grobove nesretnika koji su se ondje zatekli tog kobnog kolovoškog dana davne 79. godine. O tome je Plinije Mlađi, rimski pisac i nasljednik velikog učenjaka Plinija Starijeg, koji je preminuo u uzaludnom pokušaju da Pompejima donese pomoć s mora, napisao dva pisma poznatom rimskom povjesničaru Tacitu, u kojima je opisao događaje svog ujaka o kojima je saznao od preživjelih i svoje vlastite događaje kad je s majkom bježao pred pogubnom erupcijom.

Krajem srpnja imala sam priliku provesti tjedan dana u Napulju, o čemu bih mogla napisati roman, no nastojat ću ne duljiti i ovdje u nekoliko navrata opisati stvari koje su na mene ostavile najdublji dojam. Zato ne očekujte putopis, nego crtice potkrijepljene nekima od brojnih fotografija koje sam donijela s puta.

Moram reći da je moj davni strah od vulkana o kojem sam već pisala nestao bez traga nakon prva dva dana boravka u neposrednoj blizini njegova podnožja. A Napulj kojeg biju glasine da je prljav i opasan lučki grad jednakom mi se brzinom svojim posebnim divljim šarmom zavukao pod kožu i u srce i spremna sam ga braniti protiv svih takvih objeda, pa bile one na neki način i točne.

Da se vratim u Pompeje; posjetila sam ih s velikom grupom ljudi koji su se povremeno u hodu miješali s brojnim turistima koji su unatoč jakoj podnevnoj žezi (ušli smo nešto prije 11h i zadržali se oko tri sata) sami ili u vođenim grupama vršljali u vremenu zaustavljenim ulicama, stvarajući tako dojam da je davno umrli grad i dalje živ. I gle čuda, ni traga nelagodi zbog pogleda na krater koji je povremeno izvirivao iznad ruševnih zidina, ni traga dojmu da hodam po jednoj od većih masovnih grobnica u povijesti čovječanstva. Možda bi osjećaji bili drugačiji da sam se ondje našla sama u sumrak ili noću, no žarko sunce svojim je oštrim zrakama poput neke ogromne dezinfekcijske lampe osvjetljavalo i čistilo svaki kutak tog neobičnog mjesta. A mene je preplavio val oduševljenja. Ispunjenje davne želje probudilo je sva osjetila i dobila sam upravo ono što sam oduvijek željela. Stopala su mi upijala vibracije kamena obrađenog marljivim rukama prije dvije tisuće godina. Miris brojnih oleandara miješao se s posebnim mirisom zagrijanog tamnog kamenja i cigala tog u vremenu zastalog mjesta. Visoki pločnici i kamenje koje je služilo kao zebra za prijelaz ulice, posloženo tako da kotači kola mogu proći između njih. Kratkotrajna hladovina među zidovima prema nebu otvorenih kuća, u prostorijama u kojima je nekoć kolao nepoznat svakodnevni život.

Jednu ulicu koju sam slikala ispunjenu brojnim znatiželjnicima poput mene davno sam poželjela vidjeti. Upoznala sam je na izblijedjeloj slici gdje žena odjevena u lijepu i ženstvenu haljinu šezdesetih godina stoji i gleda nešto ispod nadstrešnice koja se i kod mene vidi s lijeve strane. (fotografije su ispod posta) Uvijek sam mislila da je ispod tog krovića sakriven ulaz u neki dućan ili neku drugu zanimljivu prostoriju i začudila sam se kad sam shvatila da nadstrešnica štiti od kiše slikarije na zidu, a vrata nisu otvorena nego čvrsto zatvorena daskama. Gotovo sam se nasmijala sebi i svom dugogodišnjem uvjerenju, potpuno nevažnom, ali dovoljno jakom da me navede da poželim znatiželjno zaviriti u nešto što u zbilji ne postoji.

Još se jedno moje bezrazložno uvjerenje pokazalo netočnim, da su tijela Pompejanaca zatrpana gustim pepelom ostavila svoj otisak u tako nastalim šupljinama bez kostiju. Arheolozi koji već gotovo tri stotine godina iskopavaju to golemo nalazište nalili su u te šupljine smjesu gipsa i dobili vjerne odljeve tijela ljudi i životinja. No kosti se ipak nalaze u tim bijelim likovima. Ugledala sam odmah, čim sam se približila staklenom lijesu (zapravo izložbenoj vitrini, ali to mi je neprikladan izraz za mjesto gdje se čuvaju ostaci onoga što je nekoć bilo čovjek) da iz gipsanih nogu proviruju sitne kosti stopala, a isto je bilo i sa šakama, dok se na donjem dijelu glave dobro vidjela lubanja sa šavovima, nimalo prekrivena gipsanom masom. Zapravo je moja ideja da kosti mogu nestati ovako dobro spremljene pod dvadeset metara pepela i druge vulkanske šljake bila glupa i nelogična, a ja se nisam potrudila da je provjerim, sve do ovoga ljeta. Za učenje nikad nije prekasno.

Prostor jednog posta premalen je da bih opisala sve što sam vidjela i osjećala. Možda nekom drugom prilikom. No iz Pompeja imam još jednu priču koju svakako želim podijeliti s vama. Odmah u slijedećem članku.


Jutarnji pogled na Napuljski zaljev i Vezuv s prozora moje sobe:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


"Moja" ulica, nadstrešnica se vidi s lijeve strane:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Ista ulica iz druge perspektive, skinuto s interneta, moja nadstrešnica je druga s desne strane, a dobro se vidi i kamena "zebra":

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Rimski "fast food" u blizini, meni je fotka ispala jako loše pa sam posudila ovu:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Vrata koja ne vode nikamo:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Još jedna "moja" ulica:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Forum s Vezuvom u pozadini. Nije tako daleko kao što se čini ovako umotan u ljetnu izmaglicu:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Forum

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Ove prijeteće zidine mogu se vidjeti kad se ulazi u Pompeje:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


A na izlasku nas je dočekao nešto pitomiji prizor:

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


15.08.2007. u 00:02 | K | 54 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2013 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (13)
Prosinac 2006 (13)
Studeni 2006 (12)
Listopad 2006 (9)
Rujan 2006 (10)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (11)
Lipanj 2006 (11)
Svibanj 2006 (15)
Travanj 2006 (4)


Opis bloga


Moja razmišljanja o svemu što je u životu bitno. Misli koje su me uzdizale i koje želim podijeliti s drugima.









Prostor Duha

Blog.hr


Mudre izreke


Kahlil Gibran:


Vjera je oaza u srcu do koje nikad
nisu doprle karavane misli.



Oćutiš li želju da pišeš
– a jedino je Duhu znana
tajna tog zova –
valja ti ovladati znanjem,
umijećem i
čarolijom:
znanjem riječi
i njihove melodije,
umijećem da budeš
bez pretvaranja
i čarolijom da voliš one
koji te budu čitali.


Rado navraćam

moja sestra
alkion
@pple

atlantida
betanija
big blue
Borut i Vesna
brlje
brunhilda
bugenvilija
carla_bruni
catcher
chablis
Champs-Elysees
chichckava
čiovka
da Vinci
detalj
dida
dinaja
Dream_Maker
ely
E.P.
Festina lente
finding myself
fra gavun
gajo
gogoo
goldy
gustirna
harisma
indigo
irida
izvornade
ježić bodljica
jimbo
juliere
kaodajevažno
kaplja
katrida
kenguur
Kinky Kolumnistica
kora-kri
ledena
LittleMissG
Luki i Goldie
ljelja
majstorica s mora
majta
MaSanYa
Melody
memoari srca
mentina
metanoja
Mima
mirisdunje
mirjam
mirta
misko
mislimatepozdravljam
MonoperajAnka
more nade
morfin@
morska zvijezda
nihonkichigai
Nova Vizija
oceana
odgoj s osmijehom
okeco
orator,-oris,m.
otkucaj
pametni zub
pantera
pegy
plejadablue
povjesničar2cool
prilagodba...
prorok
rose and butterfly
rozza
Rusalka
Sadako's apprentice
salvetna tehnika
santea
Sanja
sepia
serafina
Siscijanka
sklblz
slatko grko
slave
smotani
spooky
šumarka
teuta
tixi
trill
um
umjetnik
Uranova pikula
vampir Tibor
vierziger
vorja
ZG dnevnik
Zitta
zrno gorušicino
Zvrk

Ima vas još...

Hit counter
posjetitelja od 29. 5. 2006.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se