23

četvrtak

studeni

2017

Idi u škole da ne moraš radit'!

Ako ne učiš, morat ćeš radit',oduvijek su prijetili djeci brižljivi roditelji . Ako neš učit', nemoj mi uzalud trošit novce na knjige, idi radit', ljutio se otac kad bi Lagana donijela kući poneku tričicu.
Svrši velike škole da ne moraš teško delat', savjetovale su dobrohotne bakice.
Tko završi škole, taj bude šef, a tko ne završi bude običan radnik, objašnjavali su djedice..
Hajde uči uči, nećeš se morat ' mučit u životu. U mladosti tko ne uči kasnije se mnogo muči., govorile su učiteljice.

Dječica iz toga lako zaključe da oni koji završe velike škole ne moraju raditi. Sve što pametni ljudi moraju učini u životu je završit velike škole, fakultete i poslije toga više ništa ne moraju raditi, nego samo laganini.

Ispada da je raditi sramota, da je rad za neuke budale, da je raditi mučno, čak nekulturno, nazadno. Dobro je biti šef a radnici su obični, priprost narod.
Napredno je raditi lagane poslove, biti učen, fino obučen i uredan, ali ne raditi. Raditi je znak neuspjeha.



Čudno je to. Djeca se u vrtiću igraju zanimanja, igraju se da rade. Igraju se majstora, vrtlara, frizerke, kuhara, čistačice, mehaničara, zidara, trgovine, ponekad i doktora. Ne misle da je raditi teško, njima je to sve zanimljivo,zabavno, sve je igra. Jedva čekaju da odrastu da bi mogli naučiti raditi za pravo a ne za igru. Kao veliki.
A čim krenu školu, odrasli ih uče kako trebaju učiti da ne bi radili.

Kad netko izjavi da voli raditi, da voli svoj posao, kao da je izrekao kakvu glupost, svi se šokiraju, prijeko ga gledaju kao da je skrenuo s uma.
Slušajući što odrasli govore djeca lako zaključe da je normalno ne voljeti raditi, žalit se na svoj posao. hvaliti se da mrziš raditi. Cure se hvale da ne znaju kuhati, da ne vole čistiti. Nitko više ne zna pripiti gumb, zapaliti vatru, umijesiti tijesto, prepiliti dasku ili zabit čavao u zid. To je fora, to je okej.
Nekad davno, ljudi su bili ponosni ako su znali raditi, ako su nešto svojim rukama učinili, sami popraviti neki kvar. Raditi je bilo časno, lijenost je bila grijeh i sramota. Danas je obratno.


Tko je pobrkao lončiće?



21

utorak

studeni

2017

Bobu bob, popu popu, a glupom glup

Kad je pučka škola postala teška.


Izraz pučka škola ili osnovna škola simbolizira temeljna znanja koja svatko može usvojiti, nešto što svatko treba moći. Znanja niže pučke škole su nešto što "svaka budala"može...tako je nekad bilo. Ali, više nije..
Svijet ide naprijed, civilizacija napreduje, samo djeca nazaduju. Današnjoj je djeci teško ono što je njihovim roditeljima bilo normalno i lako. Je li to napredak?

Dolazi mama u školu na informacije:
-Njemu je ta tablica množenja tako teška! Ne razumije ju. Možete li mu je malo pojasniti?
-Kako to mislite, pojasniti, gospođo?
-Pa On je ne razumije! Nije još spreman za ispit. Trebali biste odgoditi i ponovo obraditi gradivo.
-Tablicu objašnjavamo je već dva mjeseca svakodnevno. Množenje smo objasnili na mnogo primjera kao uzastpono zbrajanje. 3+3+3+3+ je isto što i 4x3. To je 12. Nema se tu više što objašnjavati. Sad vaš sin treba naučiti napamet tablicu množenja zato da ne mora svaki put nanovo računati koliko je 3+3+3+3. Nauči napamet da je 4x3 = 12. Nema se tu što razumjeti. Samo treba zapamtiti.
-Da, da, ali on to ne razumije.
-Gospođo, nema se tu što razumjeti, to treba zapamtiti. Naučiti napamet, Razumijete? Namet se uči tako da se puno puta ponovi dok se ne nauči tako da se o tome ne mora više razmišljati jer se to zna napamet.
-Kakva ste vi to učiteljica kad tražite od učenika da nauči napamet bez razumijevanja! Strašno! Ovo je 21. stoljeće, znate!
-Znam gospođo. Molim, sjetite se, kako je bilo kad ste vi išla u školu. Kakvih je sve đaka bilo u vašem razredu? Je li bilo onih kojima nije išlo gradivo, koji ništa nisu razumjeli, koji nisu nikad naučili napamet pjesmicu? Je li bilo takvih?
-Ne sjećam se.
-Uvijek je bilo onih kojima nije išlo, kojima je bilo teško. Ako je vašem sinu teško naučiti tablicu, možda bi trebalo razmoriti sposobnosti. Možda on nije za redovni program, možda mu treba prilagođeni program?
-Dobro, dajte mu taj program.
-Ali, taj program je za onu djecu koja imaju smanjene sposobnosti. Vaš sin nema smanjene sposobnosti, on ima sasvim normalne prosječne sposobnosti.

Ali, mama bi radije da dijete ima prilagođeni program nego da se potrudi i nauči tablicu napamet. Za to bi trebala i ona pomoći, ispitivati dijete sve dok ne zapamti. Pobijediti njegovo negodovanje. Izdržati djetetovo cmizdrenje na koje je očito naviklo. Cmizdravac je nekad bila pogrdna riječ i dobra djeca nisu cmizdrila. Cmizdrila su samo razmažena derišta. Mamine maze. Danas je to sasvim u redu. Danas je poželjno cmizdriti a mamina maza više nije nešto ružno. Mame vole imati mamine maze. Lakše je ne boriti se s razmaženim derištem.
Djeca koja imaju smanjene sposbnosti nekad davno bila su sigmatizirana, izrugivali su im se vršnjaci i učitelji. Nazivali su ih pogrdnim imenima: specijalci, nenormalni, retardirani. Ne tako davo rugali smo se djeci s teškoćama u učenju, djeci koja su imala specijalne programe (tako su se nekad zvali prilagođeni programi). Roditelji su se sramili, skrivali bi takvu djecu na tavanu, rodbina bi iim se rugala. Hvala Bogu, napredovali smo, nitko se više ne ruga ćoravcima, šepavcima i tupavcima. Sada smo humaniji. Tako i treba. Jedino, sada imamo novi problem. Toliko smo se poistovjetili u plemenitom suosjećanju da je gotovo nenormalno biti normalnih sposobnosti. Nenormalno je uživati u učenju, nenormalno je lako pamititi, nenormalno je razumjeti zadatak, nenormalno je voljeti pisati zadaću i učiti.
Nekad smo težinu gradiva mjerili prema prosječnom učeniku, a danas prema djetetu smanjenih sposobnosti.. Dijete smanjenih sposobnosti zaista treba pomoć i zaštitu, nije ovdje o tome riječ Riječ je tome da smo pobrkali lončiće. Jedno je dijete s posebnim potrebama a drugo je dijete prosječnih sposobnosti koje je lijeno i nepotrebno zaštićenod roditelja koji mu želi maksimalno olakšati život, toliko da zbog te lijenosti nazaduju djetetove sposobnosti. Nisu to izolirani slučajevi kakvih je tu i tamo bilo oduvijek. To je toliko učestalo da je postalo zaista zabrinjavajuće.
Vratimo se majci koja ne može natjerati svoje dijete da nauči napamet tablicu množenja nego traži da se ispit odgodi za ijeli razred jer joj je jasno da neće biti petice. Dijete neće naučiti tablicu množenja. Velika stvar?!
Kasnije, u višim razredima, bez tablice množenja nema matematike. Sve postaje teško. Ako je u rezredu više takve djece, to blokira cijeli razred. Ne može se dalje s gradivom. Sada je nemoguće nadoknaditi propušteno. Može se izbaciti još nešto od teškog gradiva. Još malo olakšati. Sljedeće gradivo bit će također teško. Teško je. Naravno da je teško.Nekima. A nekima nije. Nekima je lako. Onima kojima je lako postaje dosadno dok čekaju da ovi kojima je teško ne shvate tablicu množenja. Da možemo nastaviti s gradivom. Da možemo ići naprijed. Ali ne idemo. Stojimo. I onim učenicima kojima nije bilo teško sada od dosade postaje teško. Jer ne može biti lako ako nije zabavno i ako nije zanimljivo. Tako smo ubili mogućnost razvoja za obje skupine jednim potezom.

Nekad je netko započeo priču o pravima djece s posebnim potrebama i smanjenim sposobnostima i tako ju je dobro ispričao u svojoj namjeri da bude plemenit, da pomogne, toliko ju je proširio i razmahao se u svojoj rječitosti u namjeri da zašiti manje sposobne od izrugivanja sposobnih da se sposobni nastoje prilagoditi nesposobnima kako svojom sposobnošću ne bi vrijeđali nesposobnost nesposobnih.
Toliko smo napredovali u zaštiti onih s teškoćama da smo uspjeli uvjeriti sposobne da stvarno nema smisla truditi se i biti sposoban jer je baš fora biti nesposoban. Mali broj onih roditelja koji znaju o čemu je riječ, natjerat će svoju djecu da nauče napamet tablicu i sve formule, da vježbaju dodatne zadatke a ne samo one za zadaću, da pročitaju još koju knjigu a ne samo lektiru, da nauče napamet gramatiku i pravopis i sve formule iz fizike i kemije.I Hasanaginicu napamet. Oni znaju zašto. A oni koji ne znaju zašto, neće. Njihova djeca neće znati tablicu ni formule. I to će im se kad tad obiti o glavu punu nerealiziranih snova i ambicija bez temelja.

Ne tako davno bilo je sramota biti glup. Ne znati, Ne razumjeti gradivo. Biti neznalica. Rugali smo se Gluposti.Često bismo pretjerali. Bili smo malo zločesti, nije to bilo lijepo. Glupost je bila time jako povrijeđena. Posramili smo se i odlučili da ćemo e popraviti. Počeli smo štititi ljudska prava Gluposti. I sad smo je zaštitili.

Glupost je postala riječ koju se ne smije izgovoriti. Ne smiješ nikome reći da je to što radi glupo, Da je neznanje glupo. Da je lijenost glupa.

Glupost se uspjela izboriti da se ne zove glupošću.

Nikad u povijesti glupost nije bila tako glasna i tako samouvjerena.
Nekad su ljudi su znali svoju mjeru. U tom uzimanju mjere samome sebi bili su često previše samokritični, svojom samokritičnošću gušili su svoju hrabrost, nisu zbog toga ostvarili svoje potencijale. Netko je istraživao zašto ljudi ne ostvare svoje potencija i velikim znanstvenim istraživanjem došao do zaključka da je ključ za postignuća u samopuzdanju a krivac za neuspjeh i svo zlo u životu je nedostatak vjere u sebe i loša slika o sebi.
Poticanje samopouzdanja postalo je imperativ u odgoju kojega smo svi revno prakticirali.
Sada imamo djecu koja su samopouzdana i otvorena do bahatosti. Uvjereni da su najbolji, da su savršeni. Olako sebi opraštaju pogreške, ne grizu se i ne srame kad nešto zeznu. Uvjereni da su genijalni. Da su na vrhu.
Ako netko misli za sebe da je najbolji, zašto bi se trudio napredovati?
Djeca opet neće ostvariti svoje potencijale, svoje ambicije, samo , sada zbog drugog razloga.

Nije li to glupo? Kako nam se dogodilo da smo toliko oglupavili?

Je li to bilo nekog određenog dana kojeg bi trebalo obilježavati u kalendaru, nekog određenog trenutka ili nam se to događao malo po malo.? Mic po mic?

19

četvrtak

lipanj

2008

Lagana

Lagana je obrisala sve tragove sebe. Stare sebe. One uporne i dosadne sredovječne žene s bogatim životnim iskustvom koja se pokušava otrgnuti sivilu svakodnevice i stravi koju donosi spoznaja o brzini proticanja vremena. Koja se rudi ostati budna do kasno u noć i probuditi sve one koji se prave da spavaju, umjesto da se prepusti običnom snu običnih žena koje paze na svoj ten, liniju, bore i celulit.
Potrgala je stranice i lopticama zgužvanog papira gađala u koš za smeće. Još je uvijek dobro gađala. Možda se vrati sportu. A možda bi bila dovoljna i lagana rekreacija?
Možda je to priprema za okretanje neke nove stranice, a možda i nije. Nije više bila sigurna što je točno htjela postići tim činom trganja stranica.
Jedino u što je bila sigurna je da joj je svega bilo dosta.
Dosta proze.
Vraća se poeziji.
Ajmo, pjesma!!!

<< Arhiva >>