15

nedjelja

siječanj

2017

Gledam na fejsu, slike nasmijanih obitelji... Slike majki s djecom s osmjesima od uha do uha. Skupljaju lajkove. A kako i ne bi, tako široki osmjesi zaslužuju lajkove. Puno lajkova. Svi volimo vidjeti da su drugi sretni. Pomislimo, gle kako su oni sretni, i mi to možemo. Volim gledati slike tuđe sreće i rado ih lajkam.

"Nominirala" me neka FB prijateljica kao super-mamu, kao sretnu mamu i sad bih, pošto sam nominirana, trebala objaviti sliku sebe i svoje djece kad su oni bili mali a ja mlada, i skupljati lajkove. Zašto ne, pomislih. Lagana, pa ti i jesi super mama i super sretna mama super zdrave, super lijepe, super pametne, super pristoje i super uspješne djece.

U kutiji od cipela koje sam davno iznosila držim hrpe fotografija.
Prošlo je već poprilično vremena od kad sam zadnji put zavirila u tu kutiju i odlučila da je više neću ni pipnuti, sve dok ne budem sigurna da su zacijelile rane i da me više neće potresati susreti sa slikama prošlosti. Zaključim da je prošlo dovoljno vremena i da je sad sasvim pristojna prilika za zavirivanje u kutiju pa je hrabro uzemem u ruke u želji da nađem neku fotku pogodnu za objavljivanje na fejsu
Prevrćem slike brzim pokretima. Plašim se tih slika. Zadnji put su me bacile u neraspoloženje koje je danima trajalo, ali, ovaj put neće, odlučila sam. Namjestim vid na "selektivno" i hvatam samo grune fotke na kojima su djeca kad su bila mala i na kojima je više ljudi. Ima tu slika njega s jednim djetetom, s drugim djetetom, s oboje djece. Slike na kojma poziraju i slike uhvaćenih sretnih trenutaka igre na kojima se smiju, skaču, vrište, prskaju vodom, škakljaju se. Ja sam ih slikala. Volim slikati, volim hvatati tenutke. Naročito sretne.
Ali, mene nema ni na jednoj fotografiji, ni uhvaćenoj ni poziranoj. Stoput sam gledala te slike, u dvadestet godina pregledala sam ih barem stotinu puta, ali, tek sam sada sam uvidjela da mene nema na slikama. Zašto me nema? Nema mene na slikama s djecom, nema mene na obiteljskim slikama! Ako me i ima, onda sam neuređena, nepočešljanja, jako zaposlena, uhvaćena između skupljanja tanjura od predjela i posluživanja glavnog jela. Nema ni jedne jedine slike na kojoj on drži dijete u naručju a ja stojim kraj njega i držim ga pod ruku, slike na kojoj se smiješimo i gledamo u objektiv. Takva je slika obavezna, zar ne? Kao što je za pojedinca obavezno da ima sliku za dokument tako je i za obitelj obavezno da ima sliku koju se uokviri i pokloni bakama da ih save na zid.

Nakon dužeg prevtanja po kutiji pronašla sam jednu sliku na kojoj smo ja i sin. Imao je oko pet godina, a ja trideset i dvije. Bila sam trudna,vidi se po očima, poveći trbuh i podbradak , nosila sam kćer. Gledamo u bjektiv, ozbiljni, ne smiješimo se. Ni ne trudimo se smiješiti se. Nije lijepa slika, nije slika koja bi skupila lajkove.
Sjetila sam se da smo toga dana nas troje krenuli fotografu slkati malog za putovnicu jer uskor idemo na skijanje u Italiju, pa je to hitno trebalo obaviti. Laganom se nekud žurilo a mali je htio da svi zajedno diemo prvo kod fotografa a ona u park. Lagani nije volio visiti po dječjim parkovima ali je pristao da ide fotografu. Mali je zamolio da mu usput u gradu kupimo dva kinder-jaja. Na riječ "kupite" Lagani je poskočio kao da ga je nešto ubolo. Pocrvenio je u licu, silno se derao, lupao šakom po stolu, ispljuvao iz sebe i zario u malog strašne i oštre riječi, znate, one riječi koje samo najbolji psihoanalitičari mogu izvući kad im dođu odrasli ljudi s ranama iz djetinjstva. Zalupio je vratima i šmugnuo za nekim od onih najvažnih poslova kakve mogu imati samo najvažniji ljudi.
Ne sjećam se što se događalo kasnije, jesmo li toga dana otišli fotografu ili tek par dana kasnije. Mali se na toj slici za putovnicu smiješi ponosno pokazujući da mu fale već četiri zuba Kad je završilo slikanje za putovnicu, mali je htio da se slikamo zajedno, ja i on. Fotografkinja nas ne namještala kako to već fotografi rade, gledaj tamo, brada ovako, rame onako. Držim maloga na koljenima. Obgrlila sam ga oko pasa, a on se naslonio leđima na mene. Gledamo ravno u objektiv. Ne smiješimo se. Samo on i ja, još malo sami, ovdje u fotografskoj radnji, prije nego krenemo kući, prije nego se tata vrati sretan zbog uspješnog posla, veseo kao da se nikad ništa ružno nije dogodilo.
Kao i obično, nakon svake ni čim izazvane eksplozije divljačkog bijesa. Kao i obično, očekivat će da smo mali i ja iz svjih srca i glava već izbrisali sve što treba izbrisati kako bismo se mogli veseliti što se vatio kući i zagrliti ga, smiješiti mu se. Kao i obično, neće htjeti razgovarati o tome što se dogodilo, a ja se neću previše truditi jer inako neće ispuniti obećanja i jer neće uzeti za ozbiljno upozorenja u stilu: ja to više ne mogu podnijeti, ja ću otići, jer, ako nisam imala hrabrosti otići s jednim djetetom, s dvoje je još manja šansa da odem i preživim. Kao i obično, podrazumijevat će se da mu ni sin ni ja nismo ni zamjerili, a kamo li da pamtimo teške riječi i prijetnje preteške za mršava ramena petogodišnjaka. A o utjecaju vikanja na nerođeno dijete ne možemo razgovarati jer su to budalaštine iz šarlatanskih knjiga.
I uzdah. Teški. " Dobro, još ovaj put. Ovo ti je zadnji put. E, ovo ti sad je stvarno zadnji put. Još jednom i nema vše. Zadnji put ti kažem, sad stvarno nema više. Učini nešto, idi kod doktora, djeca će imati posljedice od ovog sranja, neće biti dobro. Kad se djeca njemu budu osvećivala za to što izvodi, osvetit će se i meni što ih nisam zašititila. I ja sam bila kriva, i ja sam bila odgovorna za to što se mali osjećao kao da ga je bager pogazio, i kao da je umro, i što se trenutak nakon toga smiješio kao da se ništa nije dogodilo.
Čitam izvještaje sa stručnih skupova: rizična djeca razvedenih roditelja. Kategorije i rizične skupine djece. Statistički podaci, rizik za devijantno ponašanje, rizik za ovisnost, rizik za lošiji školski uspjeh. Obitelj je ključna za zdravi razoj djeteta. O utjecaju emocionalnog nasilja, posljedicama ponašanja razjarenog oca i beznađa kojim zrači utučena i tuža majke, o tome nema podataka.
Pisalo je u nekoj od onih knjiga shvatila sam da je to što Lagani izvodi bolest, kao živo blato. Bolest koja usisava sve oko sebe. Što se više bacakaš ne bi li se izvukao, to se više ukopavaš i dublje upadaš, to se više gušiš. Ne možeš ništa popraviti. Ne možeš čak ni jednostavo otići. Možeš se udaljiti ali je komplicirano, i ne možeš sam, treba ti saveznik. Možda nisam dobro razumjela što piše? Možda nisu knjige u pravu, možda griješe? Tražila sam mišljenje od ljudi u kutama. Rekli su da nije bolest. Da je bolest, mogla bi se liječiti. Znači, knjige griješe. A možda griješe ovi u kutama? Možda da potražim drugo mišljenje? Treće?

U ruke mi je dospjela slika na kojoj smo kćer i ja, ali, ni ta slika nije za skupljanje lajkova. Ne gledam u objektiv, netko me uhvatio sa strane, usput. Izgleda da je fotografu bila namjera slikati ljude koji su sjedili do mene u tom redu. Kćer na slici ima četiri godine. Svečano obučena, s kikicama. Sjedila mi je na koljenima jer su sva sjedišta bila zauzeta ali i zato jer se nije smjelo ni pisnuti i moralo se izdržati do kraja programa bit tiho i mirno, u svečanoj sali s državnim grbom i zastavom, s freskama na stropu i vitražom na proorima.
Sin je imao važan nastup, nešto za što su se i drugi sinovi pokušavali izboriti ali im nije polazilo za rukom, nešto u čemu je on bio najbolji u državi. Lagani se inače nije uplitao u to čime se mali bavio, tolerirao je to kao nekakvu bezveznu dječju igrariju, nešto čemu ne treba pridavati važnost i nešto na što se gubi vrijeme umjesto da se rade pametnije stvari. To nešto, to što je mali postigao, to je bilo toliko važno da su došli gotovo svi rođaci i prijatelji, čak iz drugih gradova, da bi prisustvovali događaju i ponosili što i oni imaju nešto zajedničko s tim malim čudom od djeteta. Lagani se uhvatio fotoaparata i ponosno obilazio salu u kojoj su svi sjedili osim njega, i škljocao i slikao. Važan, uspravan, par centimetara viši nego obično, sa sjajnim osmjehom i sjajnim očima. Sretan i ponosan.
A ja, koja sam trebala prštati od sreće i ponosa, bacati vatromete iz očiju i smiješiti se od uha do uha, ja pokušavam sakriti da sam malo prije doživjela nešto ružno, nešto što me užasno prestrašilo i ponizilo, pregazilo kao bager. I pokušavam sakriti od same sebe da sam malo prije umrla pogođena teškim i ružnim riječima, znate, onim riječima koje ostavljaju onakve rane, koje se ne daju zacijeliti tek tako. Gledam prema dolje, tobože namještam čipku na čarapicama moje kćeri da ne bi sin ako svrne pogled prema publici vidio da se opet "ono" dogodilo, da ga to omete u velikom i svetom činu.
I uzdah. Teški. "E, sad je dosta!". Opet krećem u potragu za mišljenjem. Opet isto: Ne, nema tablete. Sve se češće događa, sve su žešće ekplozije sve kraće traju dobri dani. Prognoza za Laganog je takva kakve je. Prognoza za djecu nije dobra. Prognoza za mene je zabrinjavajuća. Tražim drugo mišljenje, teće mišljenje. I četvrto, za svaki slučaj. Nije bolest ali treba liječiti. Treba prepraviti. Sve razbacati i nanovo složiti. Kod mene. a kod njega? A naša obitelj? Obitelj?
Zaklopim kutiju, nategnem jači lastik preko poklopca i gurnem je na dno ormara.

Slikat ću ja nove slike. Ja i moja djeca. Nasmiješeni, direkt u objektiv.

Poželim napisati knjigu, poučnu, koja bi dokazala mojim sestrama da se ne smiju nadati da će moći izdržati. I da se nitko se neće ni urazumiti ni smiriti, i ništa neće biti biti bolje s vremenom, ništa neće sazrijeti što nije sazrijelo kad je bilo vrijeme da se zori. Ni jedna jedina minuta u kojoj su trebale biti nasmiješene i sretne neće se vratiti , i zauvijek biti izgubljena radost na koju su imale pravo. I da ni na jednom mjestu s kojega je otgnuta bezbrižna dečja radost, ona na koju su djeca imala pravo prema svakom zakonu i pisanom i nepisanom, neće nikad zarasti ni jedna rana, ni u ovom ni u budućim životima.
Htjela bih im reći da će svaki propušteni trenutak sreće, što se više bude skraćivalo njihovo Vrijeme, peći i žariti daleko jače i bolnije nego bilo koji trenutak nesreće kojeg sada proživljavaju .
I želim im reći da sam umrla svaki put kad se "ono" događalo. Ja tada zapravo nisam ni živjela.
Poželim sastaviti optužnicu, nepobitnu i dramatičnu, koja bi osudila zločin kojeg se ne može dokazati, zločin kojeg se može vidjeti, zatajeni zločin u kojemu jedan čovjek tiho i potajno ubija život ljudima koje je za sebe vezao. Željela bih sastaviti optužnicu protiv zločinaca čije tragove zločina ne može nitko pronaći, koji se ne vide, koje možete naslutiti samo ako znate gdje i kako se takve stvari skrivaju.

Poželim, ali zašutim. To nisu priče koje želite čuti.


Oznake: obiteljsko nasilje

03

petak

listopad

2014

Sam u kući 3 (3. dan)

Skoro dvije godine pripremala sam se za dan kada ću se sama vraćati doma iz Zagreba. Dan kada ću odvesti malu na faks, isprazniti kofere, dekice, jastuke i plastične posudice sa šugom za škrinju i vraćati se s praznim autom.
Pripremala sam se za okretanje ključa u bravi i prazninu stana koja se otvara za ulaznim vratima. Vježbala sam ulaženje u prazan stan. Na vrijeme sma započela s pripremama, kad bi kćer subotom dugo ostajala vani, hodala bih po stanu i navikavala se na odjek koraka.
Isprobavala puteljke po kojima je ugodno sam šetati u razna doba dana i godine. S psom ili bez psa.
Upisala se na pjevački zbor, na trčanje, na tenis. Na radionice u gradskoj knjižnici. U foto klub. Uzela sve obaveze na poslu koje su bile dostupne. Sve funkcije, redom volonterske. Uključila se u Crveni križ. Kupila tenisice za hodanje i gležnjače za planinarenje. Proučila raspored nedjeljnih aktivnosti planinarskog društva moga grada. I susjednih gradova.
Ulizivala se sustavno svom psu. Usvojila sam mačka s ulice i kupovala mu svježa jetrica želeći se osigurati da će me voljeti dovoljno kad ostanemo sami.
Pripremala sam se za ovaj dan, ali nije baš pomoglo.

Danas sam ušavši u stan za trenutak imala osjećaj da je u dnevnoj sobi puno ljudi. Vidjela sam s hodnika kroz taklena vrata svjetlo iznad stola u dnevnoj sobi. Čula sam komešanje i glasove. Glasno su pričali. Smijali se. Vidjela sam ih . Unutra lijevo gore. U glavi. Sjedili su na kauču. Neki i za stolom jer nisu svi stali na kauč.
Prepoznala sam topli smijeh moje mame i tatin glas. Nešto je smiješno pričao. Vidjela sam i moje none koje su sjedile i očito nisu razumijeleo čemu se priča. Vidjela sam i moju braću, i prijateljice... Neki su iz tog društva odavno umrli, neki su živi ali su me napustili jer im više ne trebam , neki su jednostavno zaokupljeni sami sobom pa se ne viđamo mjesecima...Ali, bili su tu, tu. Svi! U mojoj dnevnoj sobi! Kao da je neka fešta, praznik, možda rođendanska fešta.
I rekli su mi: Ne budi tužna, mi smo uvijek ovdje, s tobom, u tebi .

Zar ću odsad tako halucinirati?

09

subota

studeni

2013

Referendum, gejevi, protiv/za, naši i vaši i kome čestitati Novu godinu

Jebte referendum!

Na fejsu ljudi na svoje profilne slike stavljaju biljeg "protiv" . Referenduma. Vjerojatno stavljaju i "za" ali ja te ne vidim, jer moji prijatelji redom imaju "protiv".

Dobro je to. Tako znaš tko što misli, tko je na kojoj strani. Znaš koji su naši a koji su njihovi. Ljudi pišu što misle, razmahali se. Pišu s puno gnjeva protiv države, protiv siromaštva, protiv bogataša, neki pišu protiv pedera, jedni su protiv komunista, drugi protiv zatupljenih neo-katolika, jedni su protiv fašista , drugi su protiv partizana, pa su protiv ateista, ekonomske krize, nezaposlenosti, Europske unije, Amerike, vanzemaljaca.
Pokrenula se lavina bijesa, Općenarodnog nezadovoljstva. Javili večeras u vijestima da i u Saboru pršti žuć, padaju riječi kakve ne bi smjele na tom finom i pristojnom mjestu, pucaju šavovi.
Čudno je to. Odjednom homoseksualci. Baš sad homoseksualci, toliko da se treba ustavom zaštiti one koji to nisu.
Pitanje o pravu na brak homoseksualaca je , gle čuda, baš sada toliko silno važno, da je pobuna liječnika ispala kao marginalni događaj, kao totalno nevažna. Ni ne primjećuje se protiv čega se ti učeni ljudi bune već mjesecima Kog se vraga bune najškolovaniji ljudi u državi? Jer oni jesu najškolovaniji, zar ne? Pa, kad se najškolovaniji ljudi u državi tako dugo i uporno bune, tu mora da ima nečeg što bi moglo biti bitno za narod. Ali, ne, mi to ne vidimo. Priča s gejevima je podigla prašinu i stvorila veliki oblak koji će se gomilati još mjesec dana. A priča s doktorima je popljuvana. Priča o našem zdravstvenom sustavu, kojega uništavaju jednako dosljedno kao i školski. Jer, ne možeš ti u kapitalizam sa socijalističim sustavima. Ne možeš. Mora se to prvo porušiti da bi se izgradio taj drugi sustav.
Ne bune se doktori samo za svoje plaće, za pravo da im se plati prekovremeni rad, što bi se trebalo samo po sebi poddrazumijevati, jer rad se mora platiti. Bez plaće rade samo robovi , čak i zatvorenicima plaćaju nekakvu naknadu za njihov rad. Bitna sva ona druga pitanja koja su štrajkaši isticali i koja nisu bila naslovi na naslovnicama. To je ostalo neprimijećeno. Na fejsu ni riječi o tome. O referenudu o pravu na brak da. To se šera.
Ostaje neprimijećeno i potpuno neshvaćeno ono što se uporno gura i što se već proguralo u škole: konstantno smanjivanje obavenog programa, uz konstantno poticanje sukoba roditelja i škole i konstantu guranje razmjena s drugim državama. Razmjena u kojoj samo naši idu po tim drugim državama, još nitko nije došao ovamo, bare ne u moju županiju.Čudno, ne? Ali, došli su zato ulični prodavači upaljača i kajševa, crne rase, mi ih zovemo Wukumpra. ( Od čega žive kad nitko od njih ništa ne kupuje? Svi pretpostavljamo što prodaju, zar ne? ) A naši se školski programi prilagođavaju Europskoj uniji od kad je ta unija nastala bez obzira što mi nismo još ni bili glasali hoćemo li u uniju ili ne.
Zašto sad odjednom toliku guramo našu djecu na putovanja u inozemstvo, u razmjene studenata, neka studiraju vani, neka se snađu u stranom svijetu.... Zašto? Što znače ti programi? Jesam li ja zato gojila svoju djecu da mi odu po bijelome svijetu da ih ne vidim više? Možda vi jeste?
Zašto bi naš školski sustav trebao biti kompatibilan sa sustavima drugih zemalja EU i omogućiti fluktuaciju, da netko tko je ovdje započeo može negdje drugdje završiti školovanje. Čemu? Ako moje dijte završi školu u Hrvatskoj zbog čega bi trebala ta diploma vrijediti u Engleskoj? Zar moje dijete ne može ostati ovdje, u svojem zavičaju, ovdje živjeti od svoje diplome?
Da li to oni njega guraju da se odseli u tuđinu? Što znači fluktuacija radne snage i mobilnost radnika? U našem žargonu to se zove pečalba. Gastarbajteri. Trbuhom za kruhom. Znači li to da će moja djeca putovati Evropom trbuhom za kruhom, ostaviti svoju rodbinu i prijatelje i otići u svijet? Hoće li tamo pronaći nove prijatelje? S kim će dijeliti svoje male tuge i veselja? Kako će osnovat obitelji? Tko će im pomoći čuvati djecu? Neće moći imati ni djecu, ni obitelj ni bliske ljude oko sebe budu li stalno fluktuirali Evopom.

Je li to možda krajnji cilj svih tih silnih akcija? Da se smanji naraštaj ljudskog roda? Popuacija u Hrvatskoj se već prilično smanjila, i još će se više smanjivati s tim njihovim programima mobilnosti. To ne vidimo? Pederi i lezbe su trenutno bitniji? Oni ugrožavaju obitelj u Hrvata? A ne politika koja nagovara mlade da idu u svijet, da stiču "iskustva" po svijetu, politika koja ih gura da se isele ih domovine umjesto da ponudi posao, moguućnost da ostvare dobar život? To ne treba uvrstiti u Ustav? Šačica homoseksusalaca koji traže svoja ljudska prava ugoržava budućnost nacije? I na toj temi sada pucaju šavovi...
Ljudi koji idu u tuđe zemlje da tamo rade i žive, tamo su stranci. Kao stranci, ne sudjeluju u društvenom životu, ne bave se politikom iako načelno mogu imati ta prava. Krotki su, ponizni, žele se uklopiti pa dobro paze da ne zatalasaju, jer, to je ljudski. Ljudski je pustiti korijen, stvoriti svoju bazu, pripadati negdje. To su osnovne ljudske potrebe. Nije osonvna ljudska potreba fluktirati i seljakati se. I oni to znaju. Tvorci deje o mobilnosti radne snage. Možda je tvorcima ideje o mobilnosti baš to zanimljivo, ta krotkost i poniznost došljaka? Ta psihologija Vlaha.
Svako malo objavljuju statističke podatke i uspoređuju nas s ostalim svijetom. dAnas su objavili da je premalo radno aktivnih ljudi i previše vlasnika stanova, previše kvadrata po glavi. Što će nezaposlenim ljudima toliko kvadrati? Treba paziti da nam to ne uzmu, jer, uzet će, slutim da hoće. Nabit će nekakav namet, porez, a neće se moći prodati, već se sada ne može.
Večeras na dnevniku komentar pametnog novinara: u Duborvnik bi Brtanci ulagali, gradili bi, ali gradska vlast odugovlači s izdavanjem papira. Naravno, novinar vidi problem u gradskoj vlasti koja je spora, a taj je Britanac maltene dobročinitelj koji bi tu kupio pa gradio a mi bi onda bili sretni. Ni na kraj pameti mu nije da je dobro da je gradska vlast oprezna i da pazi što radi, i da bi trebala tog Britanca poslati natrag doma neka tamo gradi što god hoće. Što bi on gradio? Za čiju korist? Ako bi gradio hotel, tko bi ubirao profit od tog hotela, a tko bi radio kao jeftina radna snaga u tom hotelu? I čiji hotel bi imao manje gostiju kad oni odu kod Britanca? Pa slušaš takve glupsti i u svakom slučaju dođe ti da punkeš. Ako povjeruješ novinaru i naljutiš se na gradsku vlast, pucaš, ako ne povjeruješ naljutiš se i na njega i na tob Britanca pa opet pucaš.
U svakom slučaju pucaš.
Bojim se što bi moglo biti kad bi krenli pucati po ulicama, šavovi, žućni mjehuri, čirevi na želucima...?

A referendum? Dobro je što na fejsu možeš doznati što tko misli, tko je protiv a tko je za. Da znaš s kim imaš posla. Neka ljudi javno pokažu što misle. Neka se zna tko su naši a tko nisu. Tako možemo znati da smo protiv onih koji su protiv nas. Tako nastaje još jedna fronta sukoba, još jedna podjela. Već smo se dijelili, već smo se razvrstavali. Izbori, vjernici nasuprot ateista, ova vjera nasuprot one, ova stanka protiv one, ova nacija protiv one, žene protiv muških, djeca protiv škole, roditelji protiv učitelja, pacijenti protiv doktora, svi protiv svih. Kud god se okreneš moraš paziti koji su naši a koji vaši.
Nismo mi na to navikli. Ne znamo mi s tim.
Mi ne možemo jednostavno imati svoje mišljenje i znati da onaj drugi ima svoje pa nastaviti kao i do sada. Ne, mi se razvrstavamo, svrstavamo se u vrste i kolone i borbene formacije. Mi moramo imati saveznike i neprijatelje. Mi to sve shvaćamo prebukvalno. Ovo s referendumom, to je samo još jedno razvrstavanje, još jedna podjela.
Sa sve manje ljudi se možeš družiti, a i nema više mnogo ljudi, umiru jedan za drugim ljudi koje si smatrao svojima, koji su bili tvoj đir, kojima si se smiješio u prolazu, mahao na pozdrav s druge strane ulice, razmijenio u prolazu koju riječ, potapšao po ramenu, čestitao Novu godinu na masovnom dočeku na Velikom trgu. Pitam se tko će kome čestitati ove godine, hoće li itko ikome? Ljudi, Sugrađani. Kao da umiru. Pa jest, na neki način i umiru. Oni na suptonoj strani. Od sada će magla stalno biti između vas. Magla u kojoj se skriva tko zna kakva opasost zbog čega treba biti na oprezu. Jer nikad ne znaš što bi se iz toga moglo izroditi. Nikad ne znaš. Može nema baš ničega u toj magli, možda se ništa strašno ne bi nikad dogodilo, ali, ajde ti to znaj. Na oprezu si. A kad si na oprezu, ne možeš biti opušten, ne možeš se radovati susretu, ne možeš više mahati s druge strane ulice i dozivati nečije ime. Gotovo je.
Mnoge stvari u koje sam vjerovala su propale. Mnogi oslonci za koje sam se držala su se raspali. Sve što sam nekad znala sad je dovedeno u pitanje, sve je neizvjesno, sumnjivo, upitno, sve je možda, sve je relativno. Sve čega se god dotakneš. Štogod spomeneš.
Ne znam što osjećam, samo znam da je čudno, da nije ugodno, da nije veselo.
Čujem zvuk iznutra u glavi, nalik cviljenu sirene.
Čujete li i vi?

Oznake: Referendum, gejevi, štrajk, mobinost učenika

19

četvrtak

lipanj

2008

Lagana

Lagana je obrisala sve tragove sebe. Stare sebe. One uporne i dosadne sredovječne žene s bogatim životnim iskustvom koja se pokušava otrgnuti sivilu svakodnevice i stravi koju donosi spoznaja o brzini proticanja vremena. Koja se rudi ostati budna do kasno u noć i probuditi sve one koji se prave da spavaju, umjesto da se prepusti običnom snu običnih žena koje paze na svoj ten, liniju, bore i celulit.
Potrgala je stranice i lopticama zgužvanog papira gađala u koš za smeće. Još je uvijek dobro gađala. Možda se vrati sportu. A možda bi bila dovoljna i lagana rekreacija?
Možda je to priprema za okretanje neke nove stranice, a možda i nije. Nije više bila sigurna što je točno htjela postići tim činom trganja stranica.
Jedino u što je bila sigurna je da joj je svega bilo dosta.
Dosta proze.
Vraća se poeziji.
Ajmo, pjesma!!!

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se