kolumna jedne superžene

Za davne večeri i daleku glazbu

Riječi su ovo Clinta Eastwooda u romantičnoj drami Mostovi okruga Madison, koju sam večeras, nakon nekoliko godina, ponovno pogledala. Ja u stvari u poslijednje vrijeme dosta slabo gledam TV, jer vrijeme nakon 21.00 sat mi je rezervirano za blog, no večeras odlučih ponovno pogledati tu, meni jako zgodnu ljubavnu romansu u kojoj je Clintu partnerica Meril Streep. Očito su moji dojmovi o odgledanom filmu još vrlo svježi pa su mi ujedno došli i kao inspiracija za veerašnji post.

Posebno su mi fascinirajuće riječi naslova ovog mojeg posta, koje je Clint Eastwood rekao u filmu, jer pojmove poput večeri i glazbe tako sam često koristila u svojim pjesmama u prozi koje sam davno, vrlo davno pisala, neke čak i objavila na ovom blogu a svako ću ih i dalje nastaviti objavljivati.
Te riječi navedene u naslovu nevjerojatnom me brzinom ponovno vraćaju natrag, u doba rane mladosti kad su mi izlasci bili dozvoljeni isključivo samo subotom, na ples koji je bio kojih stotinjak metara daleko od moje kuće. Ponekad sam iz raznoraznih razloga čak znala i propustiti koju subotu, no tada bi, naročito u ovakvo vruće i sparno ljetno vrijeme, kad bi prozori na sobama u mojoj staroj kući zbog vrućine noću bili otvoreni, glazba dopirala čak do mene, u moju veliku plavu sobu, kako sam je ja zvala, skroz do mojeg kreveta, do mene. U tišini noći razabirala sam svaku riječ pjesme koja je svirala i ta bliska, a tada ipak tako daleka noćna muzika, bila mi je inspiracija za mnoge moje napisane stihove.

Danas više takva vrsta zabave kakva je nas zabavljala, generaciju koja je izlazila negdje između 1977. i 1986. više ne postoji. Diskoteke su napravile svoje, izlazi se vrlo kasno, vraća se u 5 ujutro, dok smo mi izlazili u 8 i vraćali se najkasnije oko 2 poslije ponoći.

U ovo vrijeme noću, posebno vikendom, promet glavnom državnom cestom koja prolazi desetak metara od moje stare kuće je nepodnošljiv i u neku ruku sam sretna što živim u još većoj provinciji koja je, hvala Bogu, noćna oaza mira.
Od zadnjeg puta kako sam prespavala tamo, vraćajući se kasno sa neke fešte, proteklo je više od 10 godina i sad u ovo vruće vrijeme tamo se bez klime noću nebi dalo živjeti jer od silne buke auta nemoguće je spavati pored otvorenog prozora kao što smo nekad spavali dok sam živjela tamo i kao što ja još i danas spavam u ovoj mojoj provinciji, u kući u kojoj živim sa familijom.

Gledajući film, pokušala sam se barem nakratko poistovjetiti sa ulogom Frančeske, no odmah sam došla do zaključka kako se ja ovakva kakva jesm zasigurno nikad nebih mogla naći u toj situaciji jer kao najglavnije, mene zbog nekih mojih fobija nebi bilo moguće ostaviti samu kod kuće na 4 dana u onakvoj pustoši i zabiti u kakvoj je ona ostala, pa onda još k tome moja introvertirana priroda, nepovjerljivost prema strancima, te strah od razočaranja u ljude, nikako nebi mogle dovesti do toga da se nađem u njezinoj situaciji i doživim jednu takvu, makar kratkotrajnu ljubavnu idilu. Možda će nekima izgledati apsurdno kad kažem da sam sretna što je neću doživjeti jer time ću biti ujedno pošteđena i razočaranja, jer na kraju krajeva, sve velike ljubavi ipak završavaju na nesretan i tužan način.
Do nekog novog posta, svima puno pozdrava i svježeg zraka.