Belle epoque

utorak, 26.04.2011.

Cannes - Pedro Almodovar

Pedro Almodovar jedan je od najpoznatijih španjolskih redatelja iz razdoblja nove republike, koji je uspjeh doživio svojim brojnim filmovima u kojima eksperimentira sa formom melodrame, a govori o obitelji, gay zajednici, ljubavi i društvenim problemima.




Rođen je 1949. u pokrajini La Manchi, poznatoj po slavnom Don Quijotu koji je jurišao na vjetrenjače. Po želji svojih roditelja je otišao 1967. u Madrid, gdje je 1971. kupio svoju prvu kameru Super 8. Pod utjecajem velikih europskih redatelja - Federica Fellinija, njegovog sunarodnjaka Luisa Bunuela, Šveđanina Ingmara Bergmana i Nijemca Rainera Fassbindera odlučio se baviti filmom, te se na ove autore često referira i u svojim filmovima. Prije nego je počeo snimati filmove, radio je u telekomunikacijskoj agenciji, ali i postao važna ličnost Movide, subkulturnog pokreta u Madridu. Pjevao je u rock grupi, pisao za ugledne kulturne časopise i slično.


Kroz 70-e godine snimao je kratkometražne igrane filmove, da bi 1980. snimio svoj prvi dugometražni film "Pepi, Luci, Bom". Nakon toga su uslijedile brojne nagrade i drugi dugometražni filmovi, pri čemu bih se osvrnuo na svoja tri najdraža Almodovarova filma.

undefined"Sve o mojoj majci"undefined je film iz 1999. godine, te prvi Almodovarov međunarodni uspjeh. Film je osvojio Oscara i Zlatnog Globusa za najbolji film iz neengleskog govornog područja, dok je Almodovar u undefinedCannesu osvojio nagradu za najboljeg redatelja. undefined. Film govori o časnoj sestri koja je zatrudnjela sa transeksualcem, majci koja je izgubila dijete i roditeljima te časne sestre. Tu se pojavljuju likovi karakteristični za Almodovara, ljudi koji nisu glamurozne zvijezde, ali ni obični ljudi s ulice - oni su hibridi, najlakše ih je opisati frazom "neobični ljudi s ulice". Glavnu žensku ulogu u filmu tumači Cecilia Roth, a pridružuje joj se i mlada Penelope Cruz u ulozi časne sestre. Film mi se svidio jer prati emocije svih neobičnih likova, te govori o svim slojevima španjolskog društva. Madrid je u njegovim filmovima važan, ali glavnu ulogu igraju interijeri , koji također govore o likovima, te su životopisni i uvjerljivi. Također je sjajno upotrijebio motiv drame "Tramvaj zvan žudnja" Tennesseja Williamsa, koja također govori o likovima koji su izgubljeni u svakodnevnici i nestabilni.




undefined"Pričaj s njom"undefined sljedeći je Almodovarov uradak, nastao 2002. godine, također ovjenčan Oscarom, ovoga puta za najbolji originalni scenarij. Govori o ženi koja je nakon jedne od bitaka s bikovima (tradicionalne španjolske koride) pala u komu, i ostala u njoj, te o gotovo morbidnom odnosu koji s njom razvija bolničar odgovoran za njenu njegu. FIlm ima nekoliko paralelnih radnji, a "dobio me" upravo zbog odnosa između Marca i Alicie, sjajnog Almodovarovog stila koji se ovdje još jednom očituje u kratkom filmu napravljenom kao hommage Charlieju Chaplinu, ali i "Andaluzijskom psu" Luisa Bunuela i Salvadora Dalija, a kao aluzija na spolni odnos između njih dvoje. Naposlijetku, Marco se ubija u zatvoru, uzimajući drogu kao sredstvo "bijega" , a Alicija se budi pri porođaju.

undefined
"Slomljeni zagrljaji"
undefined će još do svibnja biti posljednji Almodovarov film, iz 2009. godine, s Penelope Cruz (sada već Oscarovkom) u glavnoj ulozi. Oni su do sada najskuplji i najduži Almodovarov film, a prava su posveta film noiru 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća. Kao i kod prethodnih filmova, pratimo dvije radnje, ali su one odvojene velikom vremenskom udaljenošću. Film prati slijepog scenarista Harryja Cainea i njegove ljubavne avanture, pa tako i najveću, ali i najnesretniju. Iako predvidivog završetka, sjajna je igra za gledatelja i njegov um. Almodovar se ponovno koristi "filmom u filmu", s tim da ovaj put tom prilikom karikira loše glumce jeftinih španjolskih filmova. Prema mom mišljenju, ovaj film najvrijedniji je radi uloge Penelope Cruz, kao Lene, strastvene ljubavnice i tajnice, koja želi postati glumica. Na trenutke čak i patetičan za ono što smo navikli gledati od Almodovara, film nije donio nikakvu veliku inovaciju, ali za njegove obožavatelje je sjajan zbog pomaknutog humora, još jednog sjajnog ženskog lika i brojnih teško shvatljivih odnosa.

Da rezimiram, svaki Almodovarov film odlikuje se originalnom pričom (ne postoje , barem od onoga što sam ja odgledao, dva ista filma), sjajnim likovima i radom sa glumcima, te zaista posebnim stilom. Ove godine čekamo njegov film "The Skin I live In" , u kojem se vraća Antonio Banderas, macho zavodnik poznat nažalost po strašnim ulogama u jednako lošim filmovima Spy Kids 1, 2, 3 i tko zna koliko.

26.04.2011. u 16:21 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 20.04.2011.

Počasna Palma Bertolucciju!

Canneski festival najprestižnije je europsko filmsko događanje, i svake godine prikaže radove najuglednijih europskih i svjetskih redatelja nezavisnog filma. Nedavno su objavljeni filmovi službene konkurencije, pa ćemo opet u Cannesu dočekati premijere velikih svjetskih redatelja - Almodovarov novi uradak u kojem se vraća Antonio Banderas, provokativnog Danca Larsa Von Tiera i film Woodyja Allena "Ponoć u Parizu", u kojem se pojavljuju velike francuske zvijezde, poput Carle Bruni , i još važnije, Oscarovke Marion Cotillard, kojoj je ovo jedna od rijetkih prilika da zablista, budući da Hollywood ne voli Europljanke sa šarmantnim naglaskom.




Žirijem će predsjedavati Robert de Niro, a Jude Law i Uma Thurman će uz njega biti članovi. Zlatna Palma za životno djelo otići će u ruke Bernarda Bertoluccija, slavnog talijanskog redatelja najpoznatijeg po filmovima "Posljednji tango u Parizu" , s Marlonom Brandom i nedavno preminulom Mariom Schneider, te "Posljednji car", koji je krajem 80-ih osvojio čak 9 Oscara, što je sjajno postignuće za film talijanskog redatelja.




Bertolucci je rođen 1940. godine u talijanskom gradu Parmi, kao sin povjesničara umjetnosti i učitelja. Odrastajući u kulturnoj obitelji, odmalena se interesirao za umjetnost i književnost, pa je tako već sa 15 godina dobio brojne filmske nagrade. Na akademiji je bio rano prepoznat kao talent, pa su ga na suradnju pozivali Pasolini i veliki Serge Leone za film "BIlo jednom na zapadu".






Ipak, Bertolucci je svoj veliki uspjeh postigao sam 1972. godine filmom "Posljednji tango u Parizu", jednom od najkontroverznijih filmova ikada snimanih. On prikazuje odnos mlade Parižanke koja se sprema udati i udovca koji je u Parizu samo nekoliko dana. Film je postao kontroverzan zbog brojnih scena seksa, cenzorske ocjene u Americi, te osude Talijanskog vrhovnog suda, koji je , kao i mnoge druge zemlje, taj film zabranio zbog nemorala i naredio uništavanje talijanskih kopija. Ipak , kolege umjetnici Bertoluccijev su film dočekale s odobravanjem pa je tako Robert Altman rekao:


undefined


Kad sam izašao s projekcije, pitao sam se kako ću se usuditi snimiti sljedeći film. Nakon ovoga moj privatni i umjetnički život više neće biti isti.
undefined



Iako je film bio zabranjivan i osuđivan diljem Europe, kako to obično biva, Francuzi su poludili za filmom, i čekali gotovo 2 sata u redovima da bi ga pogledali. U Italiji je u prvih šest dana prikazivanja zaradio gotovo 100 000 dolara, nakon čega je uslijedilo zabranjivanje. Film je dugo vremena bio zabranjen i u brojnim južnoameričkim državama, pa čak i nekim državama SAD-a , iako je danas potpuno jasno da se radi o filmskom klasiku. Marlon Brando bio je nominiran za Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu, a Bertolucci za najboljeg redatelja.




Drugi, manje kontroverzan film, je onaj koji mu je donio 9 Oscara, uključujući i Oscara za najbolji film i Oscara za najboljeg redatelja. Film govori, prilično logično, o posljednjem kineskom caru, Puyiju, te pripovjeda retrospektivno. Zanimljivo je da je to prva filmska suradnja Europe (zapadnog svijeta) i Kine od 1949., te da kineska komunistička partija ni na koji način nije utjecala na sadržaj filma, iako je sniman u ekskluzivnom prostoru Zabranjenog grada. Zbog snimanja čak ni kraljica Elizabeta II. nije mogla posjetiti Zabranjeni grad, a samom Bertolucciju je vjerojatno u prilog išlo njegovo marksističko uvjerenje. "Posljednjeg kineskog cara" imali smo prilike gledati na HRTu nebrojeno puta , a zaista mu se može dati titula jednog od posljednjih povijesnih spektakla.



Nastavljam niz velikih Canneskih redatelja, ali - iza Uskrsa. Sljedećih deset dana sam u Splitu - čisto uživanje, bez interneta i elektroničkih medija... Vraćam se još odmorniji i opušteniji. Sretan Uskrs svima koji slave, a ostalima želim uživanje u produženom vikendu.



20.04.2011. u 21:53 • 4 KomentaraPrint#

petak, 15.04.2011.

Za generale...





A.G. Matoš

1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!


_______________
Generali, s vama smo - u mislima, u molitvama, u pjesmama!






15.04.2011. u 22:29 • 5 KomentaraPrint#

petak, 08.04.2011.

Suza za Cvjetni trg

Poštovani gospodine Horvatinčić,

potpuno mi je jasno da ne čitate blogove, i da ovo pismo nikada nećete pročitati, ali ipak , imam ga potrebu napisati.

Poznati ste u našoj državi kao poduzetnik, investitor velikih projekata (pa tako i još uvijek neprodanih HOTO vila), ali mislim da vas je slučaj "Cvjetni prolaz - Varšavska" izbacio u sam vrh tajkunske elite. Svoj projekt prilično ste ambiciozno počeli prije 3 godine, oglasivši rušenje rodne kuće Vladimira Vidrića, velikog hrvatskog pjesnika, kako biste sagradili taj toliko željeni, urbani shopping centar (možda želeći reći da je centar grada Zagreba ruralan). Nasreću, tu je bilo 50.000 savjesnih građana koji su se pobunili protiv devastacije svog grada, koji već ima točno određen urbanistički plan, kojeg su postavili još austrougarski arhitekti po osnovnim načelima urbanizma, koje ste sustavno uništili. Ali unatoč brojnim prosvjedima članova udruge Pravo na grad i Zelene akcije, vi ste ipak u stilu pravog megalomana počeli gradnju svog projekta, proklamiravši, kao i stotine građana koji su se jučer odlučili posjetiti vaš centar, da se on sjajno uklapa u "atmosferu i ambijent Zagreba".




Ne znam imate li problema sa vidom ili inteligencijom, ili jednostavno želite uljepšati budućnost i istinu, pa tvrdite da se vaša amorfna crna građevina, koja izgleda kao kombinacije svemirske stanice i kontejnera za smeće, dobro uklapa u neoklasicističku i secesijsku arhitekturu Zagreba, kojeg su novinari stranih portala nazivali malim Bečom. Ne znam na koji se način vaša crna građevina, koja je , kako sami kažete na stranici HOTO grupe, podijeljena u 3 osnovne cjeline, uklapa u naš grad, i što mu je donijela.

Na vašoj stranici stoji i ovaj ulomak, kojeg je prilično teško sagledati kao ozbiljan tekst, jer je samo po sebi jasno da se radi o propagandnom tekstu, kakve ni Goebbles za Hitlera nije sastavljao.

Živjeti u Zagrebu oduvijek je značilo živjeti u samom središtu zbivanja. Grad je to u kojem se na temeljima povijesti rađaju hrabre budućnosti, grad koji će uvijek prvi prihvatiti nova strujanja i trendove i ugraditi ih u vlastito i vječno tkivo urbanog života.





Ne znam samo želi li ovaj tekst implicirati da se HM i ostali dućani vašeg urbanog centra ikako mogli podnijeti okvir kakav je tamo već postojao . Ne kažem da je spomenuta rodna kuća na Cvjetnom trgu bila reprezentativna građevina, daleko od toga. Bila je oronula i u lošem stanju, ali isključivo zbog nebrige gradskih vlasti. Nije li bilo moguće da se barem , po europskom principu , zadrži fasada, a Vi ste unutra, ako ste htjeli, mogli imati i privatnu postaju za lansiranje Space Shuttlea. Ono što me još više zanima (a to je pitanje na koje nikada neću dobiti odgovor) je mislite li da ste tašta osoba? Na vašem mjestu ja bih se malo zapitao. Nekakvih 55.000 ljudi potpisalo je tu peticiju, žrtvovalo svoje vrijeme i zdravlje da bi došlo na prosvjede, ali Vi ste i dalje potpuno uvjereni da je Vaš projekt sjajan, i da ćemo sve budale , koje su dolazile na te prosvjede, shvatiti koliko ste nam dali. Nažalost, ja još uvijek ne shvaćam tu ljepotu, pa čak ni nakon vaše jučerašnje izjave HRTu da će svi prosvjednici doći u Cvjetni jednog dana i popiti kavu .Iako ste ih na svom web -siteu opisali kao PITORESKNE kafiće i GASTRONOMSKE centre, zaista ne znam kako se nešto onoliko crno, hladno, i neprirodno povrh svega može nazivati PITORESKNIM! Pitoreskni su gradići Istre i Dalmacije, pitoreskan je bio i Cvjetni trg prije Vaše intervencije. Prvi se , dakle, potpisujem da tamo neću piti kavu.

Ipak, mislim da je vrhunac vaše taštine privatna garda sa amblemom Vaše obitelji, koji ste sami dizajnirali , u maniri najboljeg rimskog "homo novusa". Vaša privatna garda zapravo je ekvivalent pretorijanskim postrojbama u Rimu. Plemenitost se ne stječe time da si sami dizajnirate grb, već nekim potpuno drugim, i Vama nepoznatim vrijednostima.

Pred vama će se pojaviti diskretan ulaz u podzemni parkirališni kompleks – niski je to prilazni put koji već nakon dvadesetak metara Varšavske nestaje pod zemljom. Okružen je bogatim zelenilom i visokim stablima i uklapa se u vizuru te stare ulice posve neprimjetno i bez nametanja.


Nažalost, morat ću se još malo osvrnuti na ovaj opis sa vaše web -stranice. Slika govori više od 1000 riječi - što je tu diskretno i nenametljivo, što se tu uklapa u vizuru stare ulice, a gdje su li samo visoka stabla? Ja ništa od toga ne vidim, a za vas ne znam.

Ipak, još veći očaj je VIP otvaranje centra, koji su prosvjednici izvrsno popratili, na kojem su se pojavile ličnosti koje i nisu oduševljavajuće - počevši od Zdravka Mamića i brata mu Zorana, Stephany Hohnjec, Lane Biondić (koja se u međuvremenu proglasila i književnicom zbog dva osrednja chick-lit uratka), a na kraju krajeva i zvjezdani par Josip Radeljak i Dolores Lambaša sa kćerkicom koju vole pokazivati u javnosti.



Poštovani gospodine Horvatinčić, zapravo Vam želim sve najbolje u životu. Ostavite jedan penthouse i za sebe, uživajte u starosti dok možete... Nadam se samo da nećete još kojim "projektom" dodatno uništiti naš grad.

Slike svog razornog djelovnaja možete pogledati ovdje.

S poštovanjem,
Belle Epoque :)




08.04.2011. u 08:36 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.04.2011.

Slovenci u ZKMu / Chabrol u Tuškancu

Slavni ZeKaeM se nakon gostovanja u beogradskom Jugoslavenskom Dramskom Pozorištu (a možda i prije) odlučio obnoviti svoj projekt gostovanja uglednih europskih kazališta . Iako se još u ožujku najavilo sjajno JDP , prvo smo dočekali Slovensko mladinsko gledališće iz Ljubljane sa predstavom "Paklena naranča" prema tekstu Anthonyja Burgessa. To kazalište je svojevrsni ekvivalent ZKMu, a predstavit će nam se sa 3 produkcije - "Vampirom" iZločinom i kaznom", te već spomenutom "Paklenom narančom". Fotografije su na flickru", da ne bi bilo problema s otvaranjem bloga.

Redatelj Matjaž Pograjc odlučio se na vrlo zahtjevnu adaptaciju slavnog djela Anthonyja Burgessa, po kojem je snimljen i jednako poznat film Stanleyja Kubricka, koji zauzimaju gotovo kultno mjesto u američkoj i europskoj pop kulturi. Sam film gledatelji su na IMDBu proglasili jednim o deset najboljih filmova , a roman je svrstan na listu 100 najznačajnijih djela 20. stoljeća. Nažalost, predstava obiluje preglasnom glazbom (koja je postala zaštitni znak svega što se želi proklamirati suvremenim i kvalitetnim), a sama radnja je odrezana , te su 3 dijela na koja je podjeljen roman gotovo potpuno odvojena.

Sama predstava započinje sasvim suvišnim, gotovo cabaretskim uvodom, jedne od glumica koja izvodi ,ponovno sasvim nepotrebno, slovensku himnu. Uvodni dio je trebao uvesti u radnju, ali je gledatelje ostavio zbunjenima, jer se na pozornici stvorilo 4 mladića obučenih u baletne kostimiće koji premlaćuju i siluju, što djeluje groteskno, ali ne i smisleno, i već tu predstava pada u vodu - jer dio koji je trebao uvesti u smisao 2.djela ispao je zaseban i nepovezan čin. Ipak, već se tu vidi izrazito energična gluma svih uključenih, što je i najveća kvaliteta ove predstave.

Drugi dio sadrži i najbolju točku predstave - sam čin "prerade" Alexovog uma, ali i degutantan prizor raspete žene koja pjeva Odu Radosti, te groteskan lik upraviteljice zatvora, koji je, kao i ostali likovi "loše strane" (ako se može govoriti o podjeli na loše i dobro), degradirana sa razine čovjeka na razinu lika iz dječje lutkarske igre tipa Punch and Judy. Osim toga, bedaste obrade Beethovenovih djela i ne ostavljaju najbolji dojam, kao songovi koji bi se bolje uklapali u loš srednjoškolski mjuzikl, nego ovakvu predstavu , koja bi trebala propitkivati osnove ljudske egzistencije, svela se na tri skeča (od kojih je srednji najbolji) koja su napravljena u maniri najgoreg euro-trasha, sa spomenutim kićastim kostimima, koji ne izazivaju u gledatelju ništa. Redatelj je uspješno izbjegao bilo kakvu psihološku analizu antijunaka Alexa, već postavio događaje na scenu - i tu stao.

Programska knjižica je bogato opremljena - tu su fotografije, intervju s Burgessom, izvatci iz stručne kritike i Burgessov autobiografski tekst. Šteta što nema intervjua s redateljem, koji bi nam jedini mogao u potpunosti objasniti neke svoje postupke – i možda nam i predstavu učiniti jasnijom!

Ali, sve treba vidjeti.
________________________________

Kino Tuškanac, Hrvatski filmski savez i Francuski Institut priredili su ciklus filmova velikog francuskog redatelja Claudea Chabrola, koji je prošle godine preminuo u osamdesetoj godini. Među filmovima koje je Chabrol snimio u gotovo 50 godina filmskog rada - od početaka 60-ih godina, kada je bio jedan od najznačajnijih predstavnika francuskog novog vala , do svog posljednjeg filma 2009. - mogli ste pogledati slavnog "Mesara", "Nevjernu ženu", "Ceremoniju" i "Hvala za čokoladu". Osim toga, poznat je i po svom filmu "Madame Bovary", u kojem je fatalnu Emmu također utjelovila Isabelle Huppert.

Na samom otvaranju ciklusa pogledao sam film "Merci pour le chocolat" - "Hvala za čokoladu" iz 2000. godine, u kojem glavne uloge igraju dvije sjajne žene - Isabelle Huppert i Anna Mouglalis. Film govori o obitelji pijanista Andréa Polonskog, kojeg posjećuje mlada djevojka Jeanne, također pijanistica, koja ga želi posjetiti zbog zamjene koja se dogodila u bolnici. Naime, rođena je na isti dan kao i pijanistov sin, te je u bolnici došlo do strke i zabune, te je kratkotrajno zamjenjena sa njegovim sinom, koji se sada osjeća tjeskobno i potisnuto, te sumnja u svoj identitet.

Nisu Chabrola bez razloga zvali europskim Hitchcookom - on prodire duboko u psihu svojih likova, te glumcima daje mnogo slobode da stvore svoje interpretacije. Isabelle Huppert tako je perfidna Mika, koja je ubila prvu suprugu Polonskog, a sada gotovo i svog posinka tabletama za uspavljivanje, a Anna Mouglalis njena sušta suprotnost , mlada i talentirana žena. Annu Mouglalis inače ste mogli gledati i u filmu "Coco Chanel i Igor Stravinsky" kojeg svima predlažem,a glumila je i Juliette Greco i Simone de Beauvoir.

Radnja filma odvija se u Švicarskoj (i sam film je švicarsko-francuska koprodukcija), a radnja filma je izuzetno spora i napeta, popračena i diskusijom o smislu glazbe te sjajnim Lisztovim komadom "Funerailles", kojeg ovdje donosim u izvedbi Marte Argerich.



Chabrola možete pogledati još 4.04. u 19h, kada je na rasporedu Ceremonija, također sa Huppert u glavnoj ulozi. Također, sutra vas sve pozivam na koncert "Play and Pray for Japan" u organizaciji Zagrebačke filharmonije, pod dirigentskom palicom Uroša Lajovica. Filharmonija će izvesti Brahmsovu "Tragičnu uvertiru" i slavnu Beethovenovu 5. simfoniju, te naš operni zbor itekako popularan u Japanu - "U boj u boj!" iz Zajčevog "Nikole Šubića Zrinjskog". Svakako dođite i podržite ovaj događaj - ulaz je besplatan, a karte možete preuzeti na blagajni KDVL.

04.04.2011. u 00:47 • 4 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se