Ipak je suludo ovoliko jako voliti posao koji te ponekad potpuno isjecka, samelje, istrese... U razgovoru s kolegama urednicima došli smo do zajedničkog zaključka da je novinarstvo specifičan poziv - stvara određenu adrenalinsku ovisnost. Kada razmislim o svemu sa čime se svakodnevno suočavamo u dnevnim novinama, mogli bismo ga komotno svrstati među ekstremne sportove - npr. umjesto slobodnog penjanja postoji borba s dopisnicima i njihovim radovima (često sumnjive kvalitete), umjesto akrobatskog skijanja tu je selekcija tekstova i raspored po stranicama, umjesto ronjenja na dah imamo gubitak zraka kada se primiče vrijeme puštanja izdanja u rotaciju, a potrebne brzine pisanja i čitanja mogle bi se usporediti s bungee jumpingom... Nakon posla većina nas ostaje barem po pola sata sjediti u potpunoj tišini pred monitorom dok se misli malo ne smire. Pa ipak, nema većeg užitka nego sljedeće jutro sjesti na kavu, uzeti naše i konkurentske novine i gledati tko je što i kako odradio. Pri tome ću izostaviti priču o kvaliteti današnjih novinara i novina, (ne)moralu, senzacionalizimu i ostalim negativnim trendovima - ima nas kojima se diže od toga kosa na glavi, ali ne možemo utjecati na odluke uprave i glavnog uredništva.

Sljedeća dva do tri tjedna vjerojatno neću često dolaziti na blog - zamjenjujem urednicu tjednog priloga, radim i dalje na regionalnom izdanju, odrađivat ću dežurstva... Zato (za svaki slučaj unaprijed) svima želim miran i blagoslovljen Božić i sve najbolje u godini koja je pred nama. Neka vam se ostvare sve želje srca i neka vam životni križevi budu što lakši.