Nikad ne znaš što život nosi, te sam se rečenice u životu naslušala. No, njezine težine zapravo postaneš svjestan tek kada te pogodi zakon malih brojeva - dakle, ne onih velikih, već malih, u vidu malih vjerojatnosti. Uvijek nekako mislimo: "Pa neće se dogoditi baš meni ili u mojoj obitelji... " A onda se neočekivano, neplanirano, šokantno - dogodi. Tako se dogodilo mom mužu koji trpi zbog posljedica vrlo rijetkog sindroma i u kroničnim je bolovima već mjesecima - liječnici zasad traže barem neko manje bolno rješenje kad već dugoročnog nema. Nije smrtonosno, no svakako nije bezazleno, no u detalje neću ulaziti.

Ono o čemu želim govoriti jest kako razgovarati s ljudima poput nas, podijeliti nekoliko savjeta iz vlastite perspektive koji mi se čine korisnima naprosto zato jer ima sigurno puno onih kojima netko od njima dragih i bliskih trpi, nosi teret neke teške bolesti. Naime, svakodnevno svjedočimo činjenici da je onima koji su nam bliski sve teže s nama razgovarati, a i mi bježimo od određenih situacija. Objašnjenje je vrlo jednostavno - osim što je situacija sama po sebi teška, čovjek se iz mjeseca u mjesec umori stalno ponavljajući jedno te isto, nesposoban da na pitanje: "Kako je?" uzvrati s nečim pozitivnim. I ne želiš više pričati o tome, teško je već samo po sebi, na rezervi si snage. Želiš slušati dobre stvari, a ne čačkati dalje po otvorenoj rani.

Pa da krenem redom:

1. Izbjegavajte pitanje "Kako si?" ili "Kako je?" ako je riječ o kroničnoj bolesti. Kronično znači da nešto traje i da bi izlječenje bilo ravno čudu. Postavljajući to pitanje dovodite drugu stranu u već spomenutu situaciju, na neki način je prisiljavate da govori o onome o čemu više ne želi pričati. Radije naprosto recite da se raspitujete možete li kako pomoći, pustite tu osobu da vam se sama povjeri ako to želi. To što ste nazvali već samo po sebi pokazuje da vam je stalo i da će vas dobra vijest sigurno razveseliti - budite sigurni da će je ta osoba s vama podijeliti ako ima što za reći.

2. Kada zovete, nastojte ne zvučati kao da ste nazvali iz sućuti. Užasno je čuti one tužne glasove kakvi se mogu čuti na sprovodu - pa osoba koju ste nazvali je još živa i želi ostati živa. Vjerojatno nećete hihotati preko telefona, ali ne morate biti ni na rubu plača, vjerujte mi da je tuge u takvim situacijama i previše.

3. Nemojte nametljivo nuditi pomoć, neovisno o tome što je vaša ponuda iskrena. Ako samo kažete da ste tu ako nešto zatreba, to je i više nego dovoljno. Naime, u ovakvim situacijama ljudi se povlače i često nisu spremni da im netko dolazi u kuću. Na primjer, mi imamo dvoje male djece, ja radim od jutra do mraka - vjerujte mi da nisam spremna svoje posljednje atome energije dijeliti s bilo kim u našem prostoru. Ali rado ću se javiti ako mi doista nešto zatreba i ako mi je ta osoba jasno dala do znanja da je tu za nas.

4. Vezano na ovo treće, nemojte ni stalno zvati - nažalost, čak i komunikativci prestanu to biti u teškim situacijama i bježe u tišinu.

5. Općenito, ostavite ljudima prostor i dozvolite im da se izoliraju. Uzmite u obzir da bol i nemoć često prerastaju u agresiju i treba vremena da se s time čovjek nauči nositi. Ako je pacijent (ili član obitelji) razdražljiv, nestrpljiv, nervozan, otresit i kojekakav, to nije zato što je neodgojen, bezobrazan ili vam nešto zamjera. Pokušajte zamisliti kako je to iz dana u dan trpjeti bolove ili gledati svog bračnog partnera u bolovima... Znam da se bojite depresije, a reaktivna depresija je u ovakvim situacijama itekako normalna kao i tjeskobe s vojskom strahova.... No, time što ćete nekoga konstantno spopadati ne znači da će se zbog toga i osjećati bolje. Kao što sam već ranije rekla, važnije je s vremena na vrijeme samo dati do znanja da ste tu i da na vas mogu uvijek računati.

6. Nemojte učestalo ponavljati izjave tipa: bit će sigurno bolje, naći će se rješenje i slično... Kad imate posla s takvom bolešću, to sigurno ne pomaže. To ne mora značiti da su ti ljudi izgubili nadu, već da mozak ne funkcionira na taj način. Duboko u sebi vjeruješ i želiš vjerovati da će biti bolje, a sretnija je varijanta kad vjeruješ u Boga jer ti je lakše. No, kad ti netko napadno, s isforsiranim optimizmom ponavlja: "bit će sigurno bolje", garantiram vam da mu je od toga sigurno - gore.

7. Pripremite druge teme za razgovor - drugim riječima, nastojte skrenuti razgovor na teme o kojima ste pričali i prije bolesti. Čovjek se voli osjećati živim i normalnim, a više od svega zapravo je gladan drugih svakodnevnih tema, dosta mu je boleštine.

8. Ako dođete u posjet ili se negdje nađete, vjerujte mi da više od bilo kakvih riječi znači zagrljaj. Ako ste jako bliski, možda će ta osoba naprosto poželjeti istresti sve i očekivati od vas da je samo saslušate, makar ne govorila racionalne stvari. Ne upadajte u riječ, ne prekidajte, ne iznosite vaše mišljenje jer se vrlo vjerojatno to od vas ni ne očekuje, osim ako nemate konkretno rješenje problema. U ovakvim situacijama čovjek je poput lonca na pritisak i ponekad mu više od svega treba da negdje izađe ta para kako ne bi eksplodirao. Da, ponekad ima i suza, grčevitog plača i tada je zagrljaj u tišini, bez riječi - beskrajno dragocjen.

I što još reći za kraj? Ako smo skloni odmaku od situacije, odnosno sagledavanju života iz druge perspektive, učenju, tada se u cijelom tom malom paklu može naučiti jako puno te utvrditi teoretsko znanje u praksi:
- napokon naučiš što znači kada si se zakleo na ono "u dobru i zlu", a to zlo je najveći učitelj i test braka
- naučiš puno o svojim snagama, o izdržljivosti, samokontroli
- razviješ čvrste obiteljske odnose, suočiš se i sa vlastitim slabostima, sa sebičnošću
- shvatiš što znači živjeti za djecu i koliko djeca znaju, mogu, razumiju
- shvatiš što znači da se živi u sadašnjosti i da ne možeš znati što nosi sutra
- naučiš biti zahvalan na svakom danu, na malim stvarima i na malim pomacima na bolje
- doista se uvjeriš da zdravlje nema cijenu i da se nikako ne može kupiti - da, bolestan čovjek doista ima samo jednu želju, kao i oni koji ga vole

i još puno, puno toga...

Na duhovnom putu često se traži od nas da sebi iskreno priznamo što ili tko mi uistinu jesmo. Priznajem da nisam netko tko je proučavao razne teorije za koje znam da postoje, a poznato mi je, naravno, da nisam prva koja spominjem ljudsku složenost. Fizički, psihički, emocionalni duševni aspekt i još poneki, a gdje su tek silni pokušaji analize ljudske duše... Moglo bi se tako teoretizirati u beskonačnost.

No, kao jedinku, kao jednog malenog mrava u tom silnom mravinjaku čovječanstva, više od teoretskog zanima me praktični dio - da, složena svakako jesam, no što učiniti s tim? Sama spoznaja (stečena kroz iskustvo druženja s ostalim mravima) o tome da sam okružena velikim brojem meni bliskih, međusobno izuzetno različitih mrava, a od kojih svaki na svoj jedinstven način zadovoljava po jedan komadić mene same, navelo me na ozbiljno pitanje - koji moj dio je prevladavajući, koji me određuje i po kojem mi se može suditi? Postoji li uopće takav koji bi odražavao suštinu mojeg bića ili bih svaki svoj komadić trebala ozbiljno uzeti u obzir i pokušati se dovesti u nekakvu harmoniju? No, što učiniti s činjenicom da su ti komadići međusobno nekompatibilni i da ne postoji mogućnost njihova usklađivanja? I što učiniti s onim komadićima koji mi nisu dragi, no utječu na moj život te ih ne mogu poreći ili ignorirati? Tu je i jedno mračno, animalno skladište čije postojanje uopće ni ne želim priznati, no bolno sam svjesna njegove prisutnosti, prostor najmračnijih strasti i misli, nikada izgovorenih mentalnih slika koje će jednog dana otići sa mnom u zaborav nikada realizirane...

Dakle, tko ja uistinu jesam kad ni moja duša nije jedinstvenog sastava? I treba li uopće biti?
Znam kako me drugi doživljavaju i znam da me većinom vide u pozitivnom svjetlu, na to, pretpostavljam, utječu moja djela. I puno je onih koji su me u životu na poseban način dotakli, pa ipak... Nitko sa Zemlje nije uspio doprijeti do moje suštine već samo do srži pojedinih komadića. A kako bi to i uspjeli kad ni sama ne mogu pronaći tu jezgu, taj nukleus...

Čeznem priznati sebi i drugima tko ili što ja doista jesam, no sve me uporno vraća na rezultat zbroja elemenata koji ne mogu biti svedeni pod zajednički nazivnik. Hodam ovim svijetom naizgled cjelovita, a svakog dana ponirem u neki drugi dio sebe i za svaku situaciju se preslagujem, stvarajući privid one koja je za zadani trenutak najprikladnija. Pitam se koliko je takvih preslagivanja moguće izdržati prije nego što popuca vezivo, prije nego što dođe do trošenja materijala? A taj proces nemam pod kontrolom, događa se spontano i vođeno instinktom, intuicijom...

Ne, ne zamjeram ti ako si se razočarao, ako si povjerovao jednoj od mojih mnogobrojnih kombinacija. Mogu čak i shvatiti ako nakon svega zaključuješ da sam dvolična jer je prava istina da nemam samo dva lica već daleko više njih. I ne znam koliko si ih upoznao, ali sigurna sam da ti je još više njih promaklo. Ne, nisam podvojena ličnost, svih mojih lica sam itekako svjesna. Postojanje dijagnoze bila bi olakšavajuća okolnost jer bolesti su većinom definirane, poznaje im se tijek i ishod te (ne)mogućnost liječenja. Ovako olakšanje ne postoji, samo svakodnevna i već pomalo iscrpljujuća metamorfoza...

Ne želim raspaliti po radoholičarima. To su doista marljivi ljudi, najčešće puni vjere u ono što rade, imaju pred sobom jasne ciljeve... Puno mojih dragih prijatelja i kolega su pravi radoholičari... I ne može ih se mijenjati, za to bi se čovjek morao ponovno roditi ili odgojiti i to od malih nogu. Dakle, radoholičari su takvi kakvi jesu.

A pišem ovaj blog zato jer postoji jedan ali...

Radoholičari, posebno oni natprosječno ambiciozni, mogu biti veliki dobitak za firmu. Njegovi nadređeni obično će reagirati na dva načina - ako njihova šefovska pozicija nije sigurna, mogli bi se osjećati ugroženo i u tom slučaju će učiniti sve da radoholičara diskreditiraju, da ga onemoguće u napredovanju te da mu, po mogućnosti, osiguraju otkaz. To posebno dolazi do izražaja u velikim firmama unutar pojedinih odjela. No, u malim i srednjim tvrtkama u privatnom vlasništvu u kojima šef nema takvog straha, radoholičara će se držati kao malo vode na dlanu iako će se, naravno, po hrvatskom modelu nastojati uštedjeti. To znači da ga se uobičajeno neće stimulirati povišicom (ne-daj-bože potrošiti na bilo što i bilo koga više nego što se mora), ali ipak će ga se tetošiti pohvalama, barem ako je šef koliko-toliko pametan... Naravno, tu ne govorim o moru onih koji igraju na kartu "ionako u današnje vrijeme neće drugdje naći posao, a ima djecu koju treba hraniti i kredit u švicarcima". Oni su priča za sebe.

Pretpostavimo da je firma koliko-toliko normalna i da je šef svjestan što s radoholičarem dobiva i da se ne boji za svoj posao. Njegov omiljeni radoholičar odradit će sve što mu se kaže - u roku i pedantno - i nikada za njega neće trebati tražiti zamjenu zbog bolovanja. On će, naime, u firmu doći makar kurio 38, makar mu djeca bila bolesna i općenito će poduzeti sve da odradi sve zadatke - što zbog osjećaja odgovornosti, a što zbog toga jer naprosto ne može protiv sebe.

I tako će lijepo zahebati druge iako mu to doista nije namjera. O drugima uopće ne razmišlja na takav način - ne zbog sebičnosti, već zbog toga što je njegov svijet organiziran, uredno posložen; odstupanje od zadane šprance često kod takvih ljudi izaziva nemir, strah, čak i anksioznost, a trajnije kaotično stanje može dovesti i do depresije. Ne osjećaju se sigurno ako ne drže konce svog života u rukama, ako izgube kontrolu; većinom nemaju sposobnost prilagodbe.

Šef će, dakle, radoholičara uvijek isticati kao primjer nekoga tko je sposoban odraditi posao neovisno o uvjetima. Pa ako se slučajno razboliš i zaštekaš jer, eto, ti nisi sposoban koncentrirati se s 38 dok ti djeca vrište oko glave (što je vrlo česta pojava), čut ćeš primjedbu "a kako je taj i taj mogao odraditi sve, pa čak i pod gripom?!". Da stvar bude bolja, možda te je taj i taj i zarazio jer nije ostao kod kuće, već je cvokotao u groznici pokraj tebe šireći viruse istovremeno marljivo kuckajući po projektu. Pa ako ti padne na pamet da bi ti ostao kod kuće i odležao dotični virus, možeš biti siguran da će ti se negdje zabilježiti lijepi, veliki minus. U strahu da ne izgubiš posao, i ti ćeš bolestan raditi jer je radoholičar postavio "zlatni standard" - nema bolovanja, o pravu na oporavak da i ne govorim, nemaš što raditi kod kuće ako si sposoban otići bez pridržavanja do wc-a. Ako nisi baš u bolnici, mjesto ti je u uredu. Točka. Slično se podrazumijeva i ako ti je dijete bolesno, zašto bi ostao kod kuće kad je dotični radoholičar uspio organizirati čuvanje - to sigurno možeš i ti (op. a. naravno da govorim i o radoholičarkama, samo mi se ne da svaki puta pisati radoholičar/ka).

Ono što se događa jest da radoholičari naviknu šefa na to da se za nikoga ne treba osiguravati zamjena (što je lijepa ušteda, iako pomalo rizično) i da je sasvim normalno raditi dok ne crkneš te sve podrediti poslu, prije svega obitelj. Iako je rad do crkavanja misao vodilja kapitalističkog društva (pa čak i nekakvog kvazikapitalističkog kao što je naše), načelno bi bilo normalno da se onda i to vrijeme plati dovoljno da imaš novaca za tetu-čuvalicu i slično.

Osobno imam sreće, pa ću u ožujku proslaviti prvu godinu rada u vrlo normalnoj maloj firmi, s ljudima koji su mi jako dragi i šefom koji (kao i svi mi) ima svojih mana, ali sam zato, zahvaljujući njemu, po prvi puta u životu (a napunila sam 40.) vidjela regres, dodatak za djecu, božićnicu + bonove za Spar, tako da sam mogla usrećiti i svoje roditelje... No, kolegici se neki dan "omaklo" pa mi je nabila na nos primjer vanjske suradnice koja je odradila svoj posao pod gripom (a ja sam zbog iscrpljujuće viroze zakasnila jedan dan iako od toga nije bilo apsolutno nikakve štete)... I tada je došlo do prekida filma, zamračilo mi se, dobila sam ospice, alergijsku reakciju od samog sjećanja na neka prošla iskustva.

Dragi moji radoholičari, zaista nemam osobno ništa protiv vas. Da imam svoju firmu, sve bih vas redom zaposlila i, da mogu, obilato platila. Ali u ime kolegijalnosti, počnite malo misliti o tome što radite drugima. Ako ste baš odlučili izgorjeti u ime posla, to je vaše pravo i vaš izbor. I da, znam da u našoj zemlji ima lezilebovića na izvoz i da nije vaša krivica što ne žele raditi. No, možda ima i onih koji su radišni, koji cijene činjenicu da u današnje vrijeme imaju posao, ali naprosto ih je pokupila viroza, možda kakva bakterijska infekcija, možda im se razboljelo dijete i žele (a - u krajnjem slučaju - imaju i to pravo!) biti kod kuće, uzeti slobodne dane. Pokušajte barem ponekad i vi biti bolesni kao drugi, reći šefu: sorry, naprosto ne mogu, trebam dan-dva-tri već ovisno o tome što vam je... Uostalom, možda se naučite opustiti, možda vam se to i dopadne?

Uvijek bi trebalo misliti o tome da su naša prava ograničena pravima drugih, da nismo sami na svijetu i da su ljudi društvene životinje koje žive u zajednicama. Tako je i vaše pravo da izgarate od posla ograničeno pravima onih koji žele preživjeti i staviti posao na mjesto logistike obiteljskom životu. Znam da su situacije složene i znam da su ovo vremena u kojima se svi trgamo za svaku kunu, znam da ćemo ionako svi raditi dok ne crknemo i da će se mirovinski sustav urušiti, znam da je sebičnost postala vrlina (čak i u duhovnom smislu, promocija beskrajnih naših prava na sreću, također priča za sebe u kojoj, primjerice, prava roditelja na zadovoljstvo više nisu ograničena pravima djece na funkcionalnu i normalnu obitelj...), znam.... Ali nema potrebe prežderavati vraga, ionako je dovoljno sit, treba naći neku mjeru, koliko se to već može u zadanim okolnostima.

Odite barem jednom na bolovanje. Možete vi to.

Tako je to kad čovjek nakon nekoliko godina pauze krene pisati i čitati blogove, samo se sjeti svega propuštenog... Pa sam se sjetila i dječjih pjesmica koje sam napisala za klince, bile su zamišljene kao neka vrsta slikovnice, odnosno kao priče u stihu. S obzirom da su bile napisane za njih i da su mi oni jedini kritičari čije sam mišljenje ozbiljno uzela u obzir te s obzirom na to da su im se toliko sviđale da sam ih trebala čitati i po nekoliko puta, ispunile su svoj cilj..
Evo da i njih sačuvam u virtualnom svijetu...

Nikada nisam sasvim odrasla, a otkako imam djecu, do kraja sam podjetinjila... Oduvijek sam voljela likovne radionice i svašta nešto izrađivati rukama, no s obzirom na to da mi strpljenje nije jača strana, mora biti čim jednostavnije, ali ipak kreativno. Neke stvarčice radila sam i po dva dana zbog npr. sušenja, ali svejedno nisu bile komplicirane. Za većinu nađem DIY tutorijale na YouTube-u, pa napravim na kraju neku svoju verziju. Pa eto, ako imate klince, a trebate ideje, evo vam dašak inspiracije.

1. DIY hologram projektor za mobitel - noćas mi mala kuri, nije mogla spavati, pa sam joj napravila hologram. Ili sam to ipak napravila sebi? Ovako nešto oduzet će vam cca. 15 do 20 min vremena. Trebate debelu foliju (platila je glavom plastična naslovna stranica spiralnog uveza jedne moje knjige), selotejp i škare. Za prvi puta je ispao super: