"Teorija bioritma polazi od toga da od svog rođenja čovjek, točnije njegove emocionalne, fizičke i intelektualne sposobnosti prolaze kroz povoljne, nepovoljne i kritične trenutke. To ćete najlakše primijetiti jer ima dana kada se sigurno osjećate dobro bez ikakvog vidljivog razloga ili suprotno, kada vam ništa ne polazi od ruke. Koncept bioritma polazi od tih iskustava.

Intelektualni bioritam označava kreativne sposobnosti, koncentraciju i sl. Jedan ciklus intelektualnog bioritma traje 33 dana, a kritični dani su 1. i 17. Povoljno razdoblje je od 2. do 16. dana, a nepovoljno od 18. do 33.

Emocionalni bioritam označava naše osjećaje i raspoloženja. Jedan ciklus emocionalnog bioritma traje 28 dana. Kritični dani su 1. i 15. Povoljno razdoblje je je od 2. do 14. dana, a nepovoljno od 16. do 28.

Fizički bioritam predstavlja fizičke karakteristike organizma poput zdravlja, snage i izdržljivosti. Jedan ciklus fizičkog bioritma traje 23 dana, a kritični dani su 1. i 12. Povoljan period je od 2. do 11. dana, a nepovoljan od 13. do 23.

Ukoliko se Vaš bioritam (emocionalni, intelektualni ili fizički) nalazi ispod osi - to je pokazatelj da se nalazite u negativnoj fazi - budite oprezni i izbjegavajte različita psihofizička opterećenja i odgodite važne odluke. Vrlo bitne su točke presjeka krivulja i osi. Presjek sve tri krivulje ima najjače značenje i obično najavljuje neki izraziti događaj ili fazu (pozitivnu ili negativnu) u kojoj se nalazite."

...Još dok se o bioritmu vrlo malo ili nikako nije znalo, muž i ja smo jedne godine na Danima grožđa u Bujama i na Ribarskim noćima u Novigradu imali štand, na štandu kompjuter i printer. Ljudima smo printali mjesečni bioritam, objašnjavajući pri tome o čemu je riječ. Bilo je i mušterija i znatiželjnika koji bi se skupili i slušali naša "predavanja". Štandovi su se na koncu isplatili, ostalo je i za dobar ručak a mi smo se dobro proveli na zraku i među ljudima...

Emocionalni bioritam odvija se u ciklusima od 28 dana. Svoje kritične dane i tzv. minimume i maximume imamo istim danom u tjednu kao na dan našeg rođenja. Ja sam npr. rođena u petak i svaki mi je drugi petak kritičan dan. Velika većina ljudi pojma nema koji su dan u tjednu rođeni. Ter su se oni koji su kupili "svoj" bioritam kod nas najviše oduševljavali kad bismo im rekli taj dan.

I tak. Danas je petak, jel. Vani je prohladno, suho, puše bura, Mrvica je doznala da je osvojila treće mjesto na natjecanju, poštar mi je donio novčiće za već zaboravljene putne troškove iz mjeseca studenog, sutra i prekosutra ne radim, baš se osjećam super. Između ostalog, i zbog ovog:



Iako su mi druga dva ciklusa u debelom minusu, anulira ih čista petkovna emocionalna pozitiva...

Želim vam ugodan vikend!

Iha, sinoć se oprala prva tura veša. Veli muž da sam mu dužna 220 kn za popravak. Jer sam ja ta koja ubacuje rublje u Maričine ralje, i meni je promakao lančić koji je ubio pumpu. Ajde de, dva dolaska majstora, zamijenjena pumpa – nije preskupo. Jedino su dečki zaboravili pogledati kod svog dobavljača gumb programatora. Al su bar rekli gdje bi se moglo naći takvo što. U Poreču. Postoji realna šansa da u neko dogledno vrijeme Gazda ode tamo i nađe dućan. Za početak, ima na papiriću napisano puno ime i prezime perilice.

Pričala sam vam o školskim natjecanjima. Jedno je iza Velike. Talijanski je odvalila. Natjecanje je održano u 11 h, ter se dijete moglo to jutro naspavati. Za engleski zna da je natjecanje slijedeći tjedan, i to u 13 h. I opet ne mora na nastavu taj dan. Mlađa je, pak, jutros ranom zorom otišla u školu. Ima natjecanje iz matematike ali je u školi trebala biti prije pol 8. Mišica se teško budila. I njurgala što se ne može naspavati. Eh, svaki organizator obavi svoj posao na svoj način. Utješili smo Mrvicu da bar ne mora ostati na nastavi nego nakon natjecanja lijepo može doći kući. Nisam za djecom prolijevala vodu po stubištu, za sreću (što je znala moja baka činiti, a bogme je i mama, ponekad, skrivećki). Rekoh samo neka se opuste, pokušaju što bolje riješiti zadatke. Natjecanja su prilika za provjeru vlastitih mogućnosti, usporedba s ostalim učenicima. Nit će ih ravnatelj izbaciti iz škole ako ne poluče neki poseban uspjeh, nit će ih škola izvrgnuti ruglu. Starija se tako i postavila, ali Mlađa teško prihvaća to objašnjenje. Ona "ne želi iznevjeriti vlastiti razred koji ju je predložio za natjecanje". Uf, ponekad je teško naći prave riječi i ohrabriti i utješiti. Nadam se da sam uspjela.

Tlak mi se vratio u normalu, stres ispario. Klupko se odmotava, rješenja su ili tu ili se naziru.

Mac proradio, oživio! Zahvaljujući nećakinjinom mužu (hvala, o hvala!!!). Čovjek ima iskustva s Makovima i njihovim operativnim sustavima, ter me telefonskijem putem savjetovao i usmjerio. I za manje od 2 sata je sve bilo složeno, i proradio i Internet. Naučila sam sad ponešto. I odlučila Windowse staviti jednog dana na Makinu ali ne odvojeno – kako sam zamislila – nego unutar i u okviru Mac OS-a. Tad ću moći na kompjuteru pokretati programe na oba operativna sustava, i izmjenjivati među njima podatke bez posebne intervencije – sve će Makina sama odraditi. Čovjek uči dok je živ, a gdje neće žena. Plavuša pogotovo.

Na veš-makini Marici crkla pumpa. Sad ćemo vidjeti koliko će nas koštati ta avantura... ako ne bude jaaaako puno koštalo, možda se čak odlučimo i zamijeniti gumb programatora, za zahvalu Marici što nije riknula do kraja. Kad je bal, nek je maskenbal...

Potočnica-rukometašica došla sinoć iz Poreča prepuna utisaka. Navijala je, vikala, skakala, trubila. I danas osvanula u Glasu Istre

Mamina i tajina medijska zvijezda, hehe.

P-p-p, vještica, da vještica... Što me tjeralo pisati o bijeloj tehnici i kvarovima... U subotu navečer riknula mi veš-mašina! Moja Marica Zanussi, već više od godinu dana ima slomljen al upotrebljiv gumb programatora, i trpjela je to, al sad je odbila izbaciti vodu. A ja skoro poplavila kupaonu jer sam otvorila vrata mašine ne provjeravajući ima li vode u njoj. Onda sam sva u čudu pokupila vodu, upalila centrifugu. Makina nije htjela ni centripljugirati ni pustiti vodu. Pak je iz filtera muž izvukao neki lančić s dječje jaknice. Kako sam previdjela taj ukras, ne znam. Inače obvezno pregledavam džepove i prevrćem odjeću. Lančić izvađen, filter očišćen, Marica centrifugirala. Ja sva sretna. Vratila rublje, uključila centrifugu. Vrti perilica (moja je starija Potočnica znala ko malecka čučati ispred mašine i govoriti "Vuti, šima, vuti" = vrti, mašina, vrti), prestane vrtjeti, klikne nakon minute da je smiješ otvoriti. Otvorim je, počnem vaditi veš a ono na dnu bubnja voda, ccc...

Danas tražim majstora. Za Maricu. Ali ne samo njega. Nego i podršku za Maca. Htjedosmo na Maca staviti Windowse, da si Mlađa može instalirati igru koja traži brzi kompjuter. Pa, kako nam je Mac najbrži u kući, htjedosmo njemu na jednu particiju instalirati Prozore. Nda... Iako je aktiviranje Maca išlo prošle jeseni fantastično brzo i prijateljski, tako je sad makina odbila suradnju. Prvo smo se mjesecima nakanjivali i dogovarali kad ćemo to staviti, pa smo jednom krenuli s instalacijom ali odustali jer nam nešto nije bilo jasno. I kad smo se konačno nameračili obaviti posao do kraja, zaštekalo je. Sad valja ispočetka instalirati Mac OS, vratiti sve fotke i filmiće koje smo imali snimljene na njemu... O da, sinoć se pak nakon 10 godina ispraznila baterija na kupaoničkoj vagi. I tako. Zanimljiv vikend. S posljedicama.

...Majstor naručen za sutra. Umjesto iz Oprtlja (a tome bih serviseru trebala još i putne troškove platit, jel), našla iz Umaga. Za Maca još ništa pametno nisam našla. Na internetu piše kak je sve lakoj-lane-diri-diri-dane... a nije. Nema bresplačnog telefona za podržavanje. Moram il naći nekog iz sela tko ima doma Maca, il poslati kompić u Pulu da mi ga osposobe...

Vikend je protekao i u znaku rukometa. Nastavak je danas. Mlađa rukometašica sa suigračicama ide popodne u Poreč. Odgledat će dvije utakmice Svjetskog prvenstva. Ako ne uspiju proći besplatno, trebalo bi platiti 20 kn za ulaznicu. Fakat pristupačno. Dijete je nabavilo pištaljku, uštimalo glasnice i jedva čeka sjesti u autobus i krenuti u avanturu. Ovih dana zaista može naučiti od jako dobrih, i najboljih. Rukometaša i rukometašica. Prošli tjedan je s tajom bila na utakmici ženske rukometne lige, Umag – Podravka Vegeta. Svaku utakmicu naše reprezentacije gleda i komentira s nama. I još danas ide uživo gledati prvenstvo.

Okućila sam se prije dvadeset godina. Toliko su mi stari i štednjak i hladnjak. Kad smo doselili u potkrovlje, trebalo je kupiti b(r)ojler. Perilicu rublja smo promijenili prije deset godina, kad se rodila Mlađa. Tad je modni krik i nama nasušna potreba bila perilica-sušilica. Perilicu posuđa nabavili smo puno kasnije, al rabljenu. I sad pomalo bijela tehnika rikava...

Najbolje bi bilo sve promijeniti. Al neima šamse. Nego valja pametno odlučiti. Ne znaš što bi prije. Kad je Najbolji muž na svijetu lani čistio bojler od kamenca, ustanovio je da je unutrašnjost aparata napukla. Tko zna kad će crknuti. Znači, trebalo bi prvo bojler. Al je bojler na tankom zidu, nosač je učvršćen tako da smo probili zid. Na drugoj strani tog zida su kuhinjske pločice. Znači, prvo valja kupiti pločice, razbit stare, staviti novi nosač za bojler (zašto? Jer novi bojler ima drugačije zamišljene nosače. Uostalom, nije li tako pri kupovini svake nove police, lustera i slično...) i onda polijepiti nove pločice. Je, al uz te pločice je štednjak, a on je isto za promijeniti. Slijedom logike – ajd prvo kupi štednjak. Eh, al na hladnjaku se guma na vratima poderala i zjapi dvadesetak centimetara, makina sve više guta struje a sve manje hladi... Jedan lijepi novi hladnjak, recimo srebrne boje (da bude pasent uz crveno-srebrnu kuhinju koju je isti taj Najbolji muž prefarbao prije dvije godine), pa još da je odlikaš – klase A+, baš bi lijepo pripasao... Popravak perilice suđa smo preklani masno platili jer se bio prošupljio rostfraj. I ne zna se do kad će izdurati. I sad ti budi pametan.

Kako nas dostavljači opskrbljuju raznoraznim katalozima, te Getro, te Metro, te ovo te ono, pa još u novinama proizvođači i trgovci ubacuju svoje letke i kataloge, gledamo mi sve te preparate, aparate i tehniku. Cijene? Prava sitnica... pločice su najjeftinije, bojleri tu negdje cirka oko tisuću kuna, ostala tehnika narodu debelo preko 2 tisućice. Neki prihvaćaju plaćanje karticama do 6, neki do 12 rata, netko nabija kamate, netko ne kamatari. Neki dovoze do vrata, neki ne. Svi koji dovoze do vrata neće ti donijeti aparat i u stan, uz stepenice. Čuli smo za jedne koji naplaćuju 60 kn za unos u stan (eeeej, 60 kuna!!!). Mislim, stvarno... I fakat treba vrlo jako studiozno prionuti planiranju obnove te tehnike. (ko i svi Bikovi, polako i natenane)

DODATAK: Ihaaaa, ovo mi je 700. post!

Nazvala sam jučer frendicu koja ima rođendan za nekoliko dana. Pitanje je hoću li se sjetiti na pravi datum pa bolje ikad nego nikad, jel. Pričamo tako, oblajavamo poznate, izmjenjujemo informacije. I sjeti se ona kako nam je slijedeće godine okrugla godišnjica mature. Nda...

Prvih deset godina nakon završetka srednje godine moj se razred sastajao svako proljeće. Na svakoj godišnjici, naravno, sve je više (prvo) prijateljica (a onda) i prijatelja nosilo vjenčani prsten. I "razredne" djece je bilo sve više. I sve manje zajedničkih tema. Oni koji su još studirali i živjeli bez previše problema, na kratko bi sjeli s udanima, oženjenima i roditeljima. Kad bi zaredale priče o kreditima, stanovima, poslu, djeci, pelenama, dječjim bolestima – slobodnjaci bi se raspršili. I ja s njima. Onda sam se udala. Al puno kasnije rodila. Pa dok su drugim roditeljima djeca već pohađala školu, ja sam se gombala s pelenama i dječjim bolestima. I nekako sam se opet više družila sa slobodnjacima nego s tim roditeljima.

U zadnje vrijeme se viđamo svakih pet godina. Više-manje su svi poženjeni, većini su djeca na školovanju. Neke su frendice možda već postale bake, neki su dragi ljudi i danas slobodnjaci, neki su to u međuvremenu postali. Na godišnjicama se više prisjećamo mladosti nego što pričamo o vlastitim životima, zdravlju, brakovima, djeci, novcu...

Jedna se ženskica iz razreda nije pojavila niti na jednoj godišnjici. Bila je odlikašica, išlo joj je sve, mogla je birati bilo koji faks. I odlučila se za elektrotehniku ali nije završila. Čuli smo da se udala i rodila. Prvih godina smo uspijevali doći do njene adrese, slali joj pozivnicu. Nit se pojavila niti javila. Nakon toga se izgubila i s te adrese. Pa smo odustali... Za većinu svojih šulkolega znam bar gdje žive, ako ne i gdje rade. Najudaljeniji i jedini u inozemstvu je u Australiji, već dvadesetak godina. Jedna je prijateljica u Rijeci, jedan kolega u Kostajnici, dvoje se skrasilo u Zagrebu, mene život odveo u Istru, a ostali su u Sisku i okolici. Matematičko-informatički smjer, a završili smo većinom u ekonomiji, elektrotehnici, graditeljstvu, prosvjeti, vrlo malo u informatici. I da, jedna je frendica završila medicinu ali nikad nije radila kao liječnica...

Druženja među onima koji su u istom gradu nema. Nekad su se neki nalazili subotom ujutro, na kavi poslije placa. Neki su se povezali rodbinskim vezama, neki kumstvima. Al se ni jedni ni drugi ne viđaju. Ispadne na kraju da se vidimo svakih pet godina, i oni koji su par ili parsto ili pedesetak kilometara udaljeni... Al smo bar svi još živi. Mašala.

Zaboravila sam vam pokazati fotke s Nove godine. Netko je slušao Vinka Cocu i vjerojatno pokisnuo čekajući 2009. na gradskom trgu. Mi bijasmo u prilici gledati i slušati domaći trio (kako se zovu, pojma nemam, pjevačicu u plaaavim čarapicama znam s TV-a, a ovo dvoje ostalih jok)



i talijansku grupu O.I.& B. Zucchero Tribute Band (pjevač grupe vrlo je sličan popularnom pjevaču, dakle - ovo na slici nije Zucchero). Na pozornici njih desetak, s raznoraznijem instrumentima, između ostalog i orguljama. Zvuk izvrstan, moćan i čist, svirka na zavidnoj razini.










Pokušavam se sjetiti tko nam je pjevao na dočecima Novih godina, po hotelima koje smo pohodili s društvom u mladim danima. Znam da smo u Koralu slušali Matka Jelavića (preko nekoliko puta je pjevao tadašnji hit "Majko stara" i tu pjesmu dan-danas pamtimo po dočeku 1989.). Ostali pjevači ili VIS-ovi očito nisu bili poznati. Inače bih se sjetila. Garant.

Drugo polugodište započelo je u punoj brzini. U školi najavljuju natjecanja. Počinju ovaj tjedan. Stariju su prijavili za hrvatski, engleski, talijanski i fiziku. Mlađa se sprema za matematiku. Nije im svejedno. Ne bi se željele obrukati. Potočnica se nije usudila proturiječiti učiteljima koji su je prijavili. Odlazi na dodatne satove, doma donosi testove. U cajtnotu je. Da sam na njenom mjestu, odlučila bih se za dva ili tri natjecanja. Ona se očito ne želi zamjeriti. Preostaje da joj pomognemo koliko možemo. Mlađa je puna sumnji u sebe. Što ako na natjecanju budu zadaci iz gradiva koje još nisu prošli? Nadajmo se da neće...

...Mačak se još nije pojavio. Ali smo jučer nahranili i utoplili jednu plahu crnu macu. Tko zna kako je dospjela u naš dio grada, nismo je do sada imali prilike vidjeti. Pa, u nadi da netko ovih dana brine o našem žutom mačku, mi ćemo svoju pozornost i brigu posvetiti pridošlici. Dok bude htjela boraviti u našem dvorištu.

Sedam godina je prošlo kako se u naše dvorište došetao prugasti žuti mačak. Moji su bili na zimskim praznicima kod baka i djedova, ja ostadoh raditi. Malog mačka nahranih i napojih. Nekoliko smo se dana približavali jedno drugome, strpljivo i obazrivo, kao Mali princ i lisica. Dok su se djeca vratila, mače se već donekle udomaćilo.

Ukoliko bismo otputovali na nekoliko dana, brigu o poludivljem mačku preuzimala je susjeda. S vremenom je mačić postao mačorčina, jedan od snažnijih u šoru. Područje djelovanja mu se sve više povećavalo, bio je viđen sve dalje i dalje od domicilnog dvorišta. Nakon nabijanja snage i kilaže prek jeseni i zime, odlazio bi u švaleraj. Već u siječnju. Što mačak zna koji je datum... Znao bi se vratiti usukan, prljav i izgreban. Preživio je kojekakve borbe, na njemu su se iživljavali lokalni huligani. Liječili smo rane, mazili i pazili Žućka. Svojeglav, kakav je, ponekad je uživao u našim maženjima, nekad bi odbijao prići. Spavao bi najčešće u našem ili u susjednom dvorištu. Na zvižduk ili poziv bi bar mrdnuo uhom ako se ne bi udostojio dignuti i došetati do zdjelica s hranom i vodom.

U zadnje vrijeme bi znao iskoristiti nemar novih susjeda koji ne zatvaraju ulazna vrata za sobom, pa bi dolazio pred vrata našeg stana i tamo provodio dane ili noći. Nismo ga tjerali, puno puta bi netko od nas izašao iz stana i pomazio se s njim.

Zadnji put je Žućko viđen dan prije nego smo se vratili sa skijanja. Uredno je dolazio po hranu, dao se susjedima čak i pomaziti. I otad ga nema. Ko da je u zemlju propao. Raspitivali smo se na tržnici, teta iz ribarnice koja ga je znala ponekad nahraniti ribicom kaže da ga nije već dugo vidjela. Sličnog su mačka vidjeli u širem krugu oko naše zgrade. No, postoje još dva vrlo slična njemu pa nismo sigurni da je to bio baš naš mačak.

Nikad nije odlazio na toliko dugo. Tri, četiri, pet dana landranja – to je bilo uobičajeno za njega pa se nismo ni zabrinuli kad smo se vratili. Al ovo sad već jako brine. Vjerujemo i nadamo se da se žestoko zaljubio i još uvijek snubi neku micu macu. I da će nam se vratiti, kad-tad.

Donedavno najbolja prijateljica Velike Potočnice otišla je u drugu školu. Razrednica organizirala kupnju poklona za djevojku, izgrlili se svi, kanula poneka suza , pala obećanja. Pusta. Iako je napuštajuća frendica obećala da će se odmah sutradan javiti iz nove sredine, već nekoliko dana se ne javlja nikome. I ništa čudno. Potočnica je to već doživjela. Koliko puta bi poslala poruku prijateljici a ova ni da bi. Uvijek nekako ispadne da je ili mobitel bio u kvaru ili nije bilo novčića na računu. Zadnje razočaranje bijaše za Novu godinu. Dogovarahu se cure da dočekaju 2009. kod nas. Je, frendica je prvo bila oduševljena, onda se nije javljala tjedan dana. Na Staru godinu se slučajno sretoše. Mooožda će ova doći k nama. Nda, moš mislit. Nit se pojavila nit je poslala poruku. Naravno da joj je zanimljivije bilo vani s miješanim društvom nego gledati TV i peći palačinke s mojim kćerima... Pitala sam Stariju da li se osjeća uvrijeđeno nakon ovih zadnjih događaja. "Ha, takav je život." Koje riječi... Da, smeta je što je ova ignorira. I svjesna je da je bila izrabljivana stranka u njihovom prijateljstvu. Već se bila pomirila s činjenicom da neće biti u kontaktu kad krenu u srednju školu. Tako da je ovaj rastanak samo malo uranio...

... U prvom razredu srednje škole, taman negdje u vrijeme zimskih praznika, iz Siska je odselila moja najbolja prijateljica. Stanovale smo u istoj zgradi, na istom katu. Mislila sam da će mi puknuti srce kad se došla oprostiti... Srećom, prijateljstvo traje još i danas. Ona je moja vjenčana kuma. Kojeg li bogatstva u životu! Želim svojoj djeci da tijekom života steknu i očuvaju takvo prijateljstvo. Pravo pravcato.

S kruhom imam problema. Ne znam ga ispeći. Svake godine za Dane kruha (kad djeca u školu trebaju odnijeti kruh ili pecivo) imam blage napadaje i traume jer ono što pokušam zamijesiti i speći ima kojiput prepoznatljiv izgled ali okus nikad. Uvjeravala sam samu sebe da je kriva pećnica što su ispečene gromade tvrde kao kamen, al nisam baš sigurna da sam u pravu. Jedne godine naručila sam pletenice iz susjedne pekare vidjevši da dosta klinaca kupuje kruh i pecivo u pekari i odnese to za Dane kruha, pa zašto bih ja mučila i gnjavila tijesto i na kraju ga uništila a ostali niti ne pokušavaju... Starija Potočnica završava osnovnu školu, što se nje tiče – riješila sam se muke. Al tu i je i Mrvica. I za ovogodišnje Dane kruha imam i ja konja za utrku...

Iza Nove godine, na završetku obilaska rodbine, prespavali smo kod moje seke. Ponudila nas je, između ostalog, domaćim kruhom. Kupila pekač kruha i oduševila se. Pa zarazila domaćice oko sebe. Htjeli smo i mi kupiti takvo što ali nismo do sada uspjeli probati kruh iz kućnog pekača. Jedini komentar sam pročitala kod Katje, i ona nije bila nikako zadovoljna. Ter smo skoro odustali. Ne bi nas ni nove nove najnovije mjere glede neradne nedjelje ponukale na kupovinu da nije bilo sestre.

Isprobali smo do sada samo osnovni, najjednostavniji program pečenja. Prvo stavili kamenu sol pa je zamijenili morskom. Prvo stavili glatko brašno pa drugi put oštro ali se vratili na glatko. Umjesto mlijeka u prahu (ima ga za kupiti kod nas samo po kilu) koristimo obično mlijeko. Slijede isprobavanja i varijacije. Al miris svježe pečenog kruha koji me dočeka na povratku s posla i okus "vlastitog" kruha... neprocjenjivo!

Prekrasna sunčana nedjelja, nekih 9 stupnjeva u podne. Na putu ka Rijeci popeli smo se na Učku. Gore ima snijega, taman za sanjkanje. Sretosmo usput hrpu auta i razdraganih izletnika, klinaca u skafanderima, roditelja naoružanih sanjkama, čak smo vidjeli i jednog skijaša. Na Gatu Karoline Riječke dočekalo nas poluprazno klizalište, dvadesetak klizača.





Otklizali smo sat vremena po prilično dobrom ledu. Cijena ulaza ostala je ista kao prethodnih godina - 15 kn s vlastitim klizaljkama (u Sisku je 5 kn za djecu i 10 za odrasle ali to je potpuno drugačije klizalište, fiksno, i vjerojatno dio troškova održavanja plaća grad).

Sad se još valja pripremiti za novi radni tjedan. Baterije su napunjene. I sad treba izdurati do Uskrsa.

Pih. Za dva dana opet natrag na posao, svi. Neću biti nezahvalna, daleko od toga. Stvarno sam se uspjela odmoriti i rasteretiti. Rijetko si tko može priuštiti toliko odmora i nerada. I sad je dosta. Do Uskrsa.

Baš smo pametno isplanirali prvo odlazak na snijeg a zatim posjetili rodbinu. Ter smo punih baterija bolje uspjeli prebroditi obilaske, obiteljske rasprave, susrete s prijateljima, telefonske razgovore. Lijepo je vidjeti bliske i drage ljude s kojima nas veže ili krvno srodstvo ili prijateljstvo iz djetinjstva ali... kod kuće je najljepše.

Više nećemo odlaziti za praznike na ovoliko dugo. Em je naporno em čovjek ne uspije obaviti sve što planira, jedino da ostane u rodnom gradu mjesec dana. A to ne želimo. Htjeli smo vidjeti vjenčane kumove. Uredno sam im se najavila mjesec dana prije. I rekoše da su doma. Al te subote kad smo mislili otići do njih imali su obveze. Nije greda, možemo se čuti i vidjeti u nedjelju, doma su i ne rade. Je, šišku. U nedjelju se nisu javljali na telefon... Mislili smo posjetiti udovicu krsnog kuma Velike Potočnice. Nismo uspjeli uskladiti termine... Ali smo se zato našli na kavi s nekoliko prijatelja. Koji su nam se obradovali, i mi njima. I baš je bilo lijepo. O obilatim ručkovima i večerama (a sve su nas domaćice obasipale delicijama) skoro bolje i ne pričati - valja krenuti s vježbanjem i smanjiti škembe.

Moja veš-mašina Marica radi prekovremeno. Taman je uspjela sve oprati od skijanja, a već smo se pakirali za Sisak. Ovaj vikend će biti gotovo pranje "sisačkog" rublja. Je, lako za pranje, nek Marica radi. Al treba sve popeglati... pak mi je godišnji zadnjih dana ukrašen peglavavanjem.

I tak. Da praznike zaokružimo zimskim temama - odosmo sutra u Rijeku na klizanje. Ove se zime ipak odustalo od klizališta u Labinu. Nema ledene plohe ni u Puli niti u Poreču. Kako riječko klizalište zatvara svoja vrata 15. siječnja, valja iskoristiti ovaj posljednji vikend. Eh, da nam je mal bliže Šalata ili Dom sportova...

Koja krasna subota bijaše jučer! U rodnom sam gradu. Ujutro s mužem popila kavu u kafiću pored Kupe. Procunjali gradom, sreli prijateljicu iz mladosti i dogovorili susret s njom i još nekoliko dragih osoba.

Nakon ručka kod moje mame odlazak na klizanje. Klizalište krcato, i mladih i starijih. Potočnicama je prvo bila prevelika gužva (a nije, sisačko je klizalište tri puta veće od onih priručnih klizališta pod šatorom na kojima kližemo u Poreču ili Pazinu), onda im je bilo zima, onda je Mlađoj zasmetalo par primjedbi što joj je tajo uputio glede klizanja. Na koncu su se curke uhvatile za ručice i same klizale a tajo i ja svatko za sebe kružili ledom, s osmijehom na licu, sjećajući se zimskih ferija naše mladosti.

Nakon klizanja popili smo čaj kod kumova mojih staraca. Razveselili ih posjetom, popričali malo, otračali vlastitu mi majku. I završnica večeri - "Evergreen fest show". Pjesme mamine i naše mladosti. Ponosna sam što su moje curke znale skoro sve pjesme, i melodiju i riječi. Dok smo nekad, gledajući "Retromaniju", uživali većinom samo muž i ja, oduševljeno objašnjavajući curkama tko su gosti u studiu, tko je npr. Slavko Štimac (pa su ga tek nedavno gledale u "Vuku samotnjaku") - sada se i Potočnice pridružuju uživanju. Slušajući svih 12 ponuđenih pjesama sinoć, teško je bilo odlučiti se za najljepše i najbolje...