Nazvala sam jučer frendicu koja ima rođendan za nekoliko dana. Pitanje je hoću li se sjetiti na pravi datum pa bolje ikad nego nikad, jel. Pričamo tako, oblajavamo poznate, izmjenjujemo informacije. I sjeti se ona kako nam je slijedeće godine okrugla godišnjica mature. Nda...
Prvih deset godina nakon završetka srednje godine moj se razred sastajao svako proljeće. Na svakoj godišnjici, naravno, sve je više (prvo) prijateljica (a onda) i prijatelja nosilo vjenčani prsten. I "razredne" djece je bilo sve više. I sve manje zajedničkih tema. Oni koji su još studirali i živjeli bez previše problema, na kratko bi sjeli s udanima, oženjenima i roditeljima. Kad bi zaredale priče o kreditima, stanovima, poslu, djeci, pelenama, dječjim bolestima – slobodnjaci bi se raspršili. I ja s njima. Onda sam se udala. Al puno kasnije rodila. Pa dok su drugim roditeljima djeca već pohađala školu, ja sam se gombala s pelenama i dječjim bolestima. I nekako sam se opet više družila sa slobodnjacima nego s tim roditeljima.
U zadnje vrijeme se viđamo svakih pet godina. Više-manje su svi poženjeni, većini su djeca na školovanju. Neke su frendice možda već postale bake, neki su dragi ljudi i danas slobodnjaci, neki su to u međuvremenu postali. Na godišnjicama se više prisjećamo mladosti nego što pričamo o vlastitim životima, zdravlju, brakovima, djeci, novcu...
Jedna se ženskica iz razreda nije pojavila niti na jednoj godišnjici. Bila je odlikašica, išlo joj je sve, mogla je birati bilo koji faks. I odlučila se za elektrotehniku ali nije završila. Čuli smo da se udala i rodila. Prvih godina smo uspijevali doći do njene adrese, slali joj pozivnicu. Nit se pojavila niti javila. Nakon toga se izgubila i s te adrese. Pa smo odustali... Za većinu svojih šulkolega znam bar gdje žive, ako ne i gdje rade. Najudaljeniji i jedini u inozemstvu je u Australiji, već dvadesetak godina. Jedna je prijateljica u Rijeci, jedan kolega u Kostajnici, dvoje se skrasilo u Zagrebu, mene život odveo u Istru, a ostali su u Sisku i okolici. Matematičko-informatički smjer, a završili smo većinom u ekonomiji, elektrotehnici, graditeljstvu, prosvjeti, vrlo malo u informatici. I da, jedna je frendica završila medicinu ali nikad nije radila kao liječnica...
Druženja među onima koji su u istom gradu nema. Nekad su se neki nalazili subotom ujutro, na kavi poslije placa. Neki su se povezali rodbinskim vezama, neki kumstvima. Al se ni jedni ni drugi ne viđaju. Ispadne na kraju da se vidimo svakih pet godina, i oni koji su par ili parsto ili pedesetak kilometara udaljeni... Al smo bar svi još živi. Mašala.
Post je objavljen 21.01.2009. u 17:22 sati.