petak, 27.09.2013.

Emotivan post

Nekad davno znao sam pisati ovakve postove... Sad više ne znam. Promijenio sam se.

Ljudi se ponekad mijenjaju.

Neki ljudi se ponekad mijenjaju.

Neki ljudi se, opet, ne žele promijeniti. Prijatelj s kojim sam odrastao sjeban je od djetinjstva. Njegov je otac pio, majku je jedva poznavao, maćeha je također pila. Otac i maćeha vijali su se noževima.

Moj prijatelj je sve to ponavljao u svome životu, kao indigom preslikano. Nisam to mogao razumjeti.

Kod mojih roditelja stvari također nisu izgledale sjajno. Za razliku od mog prijatelja, znao sam da to ne želim ponavljati. Poderao sam indigo papir. Nisam u životu htio završiti u vezi bez ljubavi i poštovanja.

I nisam završio.

Glad iz linkanog posta me je određivala godinama, upravljala mi životom. Glad za bliskošću, emocijama, toplinom. I koliko god ona bila sastavni dio mene, bio sam svjestan da ta glad nije zdrava ni normalna. Propitivao sam sebe, tražio uzrok, pokušavao ju smiriti. Polako sam napredovao... Ne, nisam pobijedio glad, ali sam ojačao razum, izbalansirao se. Polako sam krpao rupe u sebi.

Dok je glad još postojala, sreo sam nekoga tko je izbrisao i posljednje njezine ostatke. Osobu s kojom sam razvio bliskost i toplinu kakvu sam oduvijek želio, a kakvu većina ne bi doživjela ni u sljedeća tri života. Stvar na kraju nije prošla, opet se kockice nisu posložile kako treba. No - ja sam ozdravio. Glad je nestala. Ta je žena pokrpala zadnje rupe u meni.

U početku sam se uplašio. Jesam li postao hladan, bezosjećajan lik, onakav kakve nikad nisam volio?

Nisam. Ali nisam više osjećao tu razarajuću potrebu za nekim svojim, tako jebeno bliskim. Od te promjene shvatio sam da mogu i sam, s još jednom bitnom razlikom: ako se pojavi netko s kim bih htio biti, znat ću to prepoznati. Jer sam sad miran, ne idealiziram nikoga, ne ufuravam se u iluzije, vidim jasno sve ono što mi paše ili ne paše. Sposoban sam nekog pustiti blizu, no taj netko neće naići samo zato jer ja to želim, niti se krije u svakoj drugoj ženi. Taj netko je stvar puke slučajnosti i možda se više nikad ne dogodi.

Jer, meni se to ipak već dogodilo. Dvaput u životu bi možda bilo previše. So unfair prema vama ostalima.

Ja ne moram pod svaku cijenu naći nekog svoga. Jer baš ništa se ne MORA.

Našao ili ne našao, u međuvremenu živim, koliko god to mogu i znam.

Sam sa sobom, prolaznim prijateljima (jer sve je prolazno, samo je mijena stalna), malim, prolaznim ljubavima i s malo već spomenutog druškanja. Meku utrobu ne bacam nikom pod noge, glupost nema veze s emocijama s kojima smo započeli ovu noćnu pričicu.

I ne bih svoj život mijenjao ni za čiji.

Niti jedan njegov dio, onaj prije ili ovaj sad.

To sam ja... I volim se.

(Zato je ovo emotivan post.)



Prigodna literatura: The Missing Piece Meets The Big O , klikajte na next...

-23:44 - Komentiraj ( 7 ) - Print - #

ponedjeljak, 23.09.2013.

Misteriozna eksplozija posjećenosti

Onih nekoliko rijetkih čitatelja koji su me pratili u "prvom poluvremenu" bloganja na ovom blogu znaju da se u životu, između ostalog bavim i internetom, rekao bih - poluprofesionalno. Nekad davno imao sam nekoliko svojih stranica različite tematike, ostao mi je još jedan dovoljno uspješan portal, bavio sam se i web-dizajnom, iako sam od toga odustao (manjak vremena i volje da neprekidno učim i usavršavam se). Još uvijek administriram desetak web-stranica svojih klijenata. Na blogu s temom dizajna ostavio sam čitateljima blog.hr-a nekoliko predložaka od kojih su neki u to vrijeme imali dobru prođu.

Kroz to bavljenje internetom, stekao sam naviku koristiti se i raznim statističkim alatima. Današnji pogled na Statcounter i Extreme tracking ostavio me je iznenađenim.



U danima kada ništa nisam pisao, niti je bilo što okačeno na naslovnicu, blog je imao 10-40 posjeta. Što je normalno za blog koji je odavno izgubio svoj stalni krug čitatelja. 719 "unique" posjeta također je normalno kada ti post zakače na naslovnicu, a tema posta je seks.

No, 2.833 posjete zabilježene 11.rujna nisu za blog.hr normalne niti u jednoj situaciji (Extreme tracking kaže 2.928). Na žalost, koristim besplatne inačice oba trackera, tako da sad, desetak dana od tog datuma, ne mogu nikako ustanoviti otkud su posjete došle. Pretpostavka je da je post o "druškanju" okačen na neki od posjećenijih portala.

Ako netko nešto zna o tome, bio bih mu zahvalan na informaciji.

-09:04 - Komentiraj ( 9 ) - Print - #

nedjelja, 22.09.2013.

Ja sam lijepa. Lijepa sam. Ja nisam samo lijepa, ja sam i pametna!

Ima li štogod iritantnije od izjava iz naslova, učestalo ponavljanih?

Nisam poznavao izvjesnu djevojku, osim na megapopularnoj društvenoj mreži gdje sam ju priheftao (čitaj: dodao u "prijatelje") u trenutcima krajnje dosade.

Prvi dojam je bio izrazito nepovoljan: turbo-naslikuša (ona koja ima desetine ili stotine fotografija same sebe koje je sama i snimila, naravno - u raznim pozama i raznim oblekama), stil odjevanja očajan, pridružila u frendove bezbrojne drkadžije koji joj ispod svake slike sline i bale kako je najljepša i kako ju sanjaju... A sve to začinjeno već spomenutim izjavama u svega nekoliko poruka koje sam s njom izmijenio.

Vjerojatno bih ju obrisao za tjedan-dva, ali se maca počela oduševljavati mojim piskaranjem. A meni je valjda bilo dovoljno dosadno da se poželim zabaviti, kad je već toliko oduševljena.

I dogodilo se da smo izišli na cugu. Kroz dva sata razgovora doznao sam da je nezaposlena (na početku tridesetih), dojam je bio da ju to previše i ne opterećuje jer je svakodnevno fejsanje njezin razlog života, da joj je baka ostavila kuću s namještajem i Wiehlerovim goblenima, da ne vozi auto i nema vozačku dozvolu. Dakle, sve ono što si nikad ne bih poželio u obliku žene - nesamostalno, dokono i umišljeno stvorenje, u narodu poznatije kao UDAVAČA.

O ljepoti... Hm, kažu, o ukusima se ne raspravlja... Meni nije niš posebno. Ušminkani prosjek.

A o pameti dovoljno govori činjenica da si je kroz dvije-tri godine dozvolila biti s četvoricom gostiju birca u kojeg je najčešće zalazila. U kome se svi znaju. I razgovaraju, naravno. Što joj je vjerojatno donijelo titulu one od koje nije dobio samo onaj koji nije pitao, ili je žurio na vlak.

Sve u svemu, nisam propustio priliku da joj više puta tijekom večeri napomenem kako sam krajnje neozbiljan i kako me ne zanimaju nikakve ozbiljne veze. Nakon dva sata provedena u razgovoru povezao sam ju kući. Dovoljno prije cilja parkirao sam u pogodan mrak, gdje se dogodilo par hrvačkih zahvata, moja pobjeda nad grudnjakom i njezin zaključak da je jako napaljena, ali da ne bi bilo u redu da se na prvom spoju dogodi seks. Na to sam ju upitao da li se na prvom spoju smije dogoditi pola seksa, pa je maca nakon dvije-tri pošalice prionula na obljubljivanje mog najboljeg prijatelja, ovdje poznatijeg pod pseudonimom Mišo. Činila je to prilično nesenzualno, ali halapljivo, kao da je Miše gladna i žedna.

Nakon što je Mišo zadovoljno utonuo u san, odvezao sam svoju princezu domu njezinome. Zapravo, pred kuću pokojne bake, u kojoj nije bilo nikoga. I tu me je usporeno pozdravila s značajnim pogledom u očima. Dakle, čini se da bih sada lako mogao dobiti i drugu polovicu seksa, ali je bilo već blizu 2 u noći a moj radni dan počinje prije 07:00, pa sam ju ipak samo pozdravio.

Sutradan je nastavljeno dopisivanje i sve je govorilo da bi se sada trebao dogoditi seks. No, već treći dan je Njezino Veličanstvo bilo bijesno na sebe, te je zaključila da njoj to ne treba, da bi nju svi samo *ebali, a ona treba puno više od toga. I što njoj to fali da ja s njom ne želim ozbiljnu vezu??

Ostao sam jasan. Veza nije opcija. Iako, nakon svih spoznaja o dotičnoj i seks je prestao biti opcija. No, nisam joj to rekao, malo sam pustio da se provalja u blatu. Svinja muška, što ćete...

Sljedećih dana su me zasule bezbrojne poruke, u nekima sam joj se gadio jer sam ovakav i onakav, u drugima pak bio super kao osoba, u trećima se nudio seks. Pa me je odfrendala s društvene mreže, pa shvatila jadna da je prenaglila i lijepo me zamolila da ju vratim. Što mi, naravno, nije bilo ni na kraj pameti.

Moram li napominjati da baš i nisam previše odgovarao na te poruke? Kad imaš 40 i koju u guzici, pokušaji manipulacije baš i ne prolaze.


Ispada na kraju da ne cijenim ljepotu i inteligenciju. Ni izgledan seks.


Ja bih rekao - nije ni moj Mišo štakor, pa da se baš svukuda zavlači.



-23:44 - Komentiraj ( 20 ) - Print - #

srijeda, 11.09.2013.

Minut utrobe

Kad kažeš da ti se grči želudac od same pomisli da s nekim započinješ bilo kakvu vezu konkretniju od niže spomenutog "druškanja", nekako to svi pogrešno shvate.

Ne mora se raditi o tome da ne želiš sebi nekog bliskoga.

Radi se o tome da si umoran od procedura koje dolaze u paketu s traženjem. Od upoznavanja, držanja ručne, otpuštanja ručne, spoznaja, obrane prava na samoga sebe, razmirica, prekida.

A i dalje, jednako kao i prije želiš tu osobu. Blisku, tvoju, odgovarajuću. Jednu jedinu.

Ne govoriš to nikome, znajući kakva pokvareno dobra zamka to može biti. Radije govoriš da si neozbiljan i da se ne želiš vezati. Voliš biti fer.

Razlika je u tome što si sada spreman na to da se ta osoba nikad više neće dogoditi i što svoj život uređuješ u skladu s tom idejom.

Stvorio si u sebi bitnu razliku između želja i očekivanja. Izvlačiš maksimum iz života temeljenog na očekivanjima.

Sve više od toga može biti samo dobrodošao plus.

-00:40 - Komentiraj ( 7 ) - Print - #

ponedjeljak, 09.09.2013.

Druškanje

"Druškanje" je pojam izmišljen nedavno, na tragu onog engleskog "fuck buddies" ili "friends with benefits".

Kad netko kaže "Mi nismo u vezi, mi se samo malo druškamo", on zapravo želi reći da s nekim ima susrete koji uključuju seksualne odnose, a ne uključuju emocije, planove za zajedničku budućnost niti zahtjevaju učestalo zajedničko provođenje vremena.

Kakvi to ljudi ostvaruju ovakve odnose? Prije svega - oni koji se ne žele vezati. Ponekad i oni koji bi se htjeli vezati za nekoga koga bi smatrali pogodnim za to, ali dok takav ne naiđe, oni se nalaze s nekim drugim osobama jer ne žele biti bez seksa.

Koliko je to druškanje pozitivno ili negativno ostavit ću drugima na prosudbu. Meni je to trenutno jedina poželjna vrsta odnosa sa suprotnim spolom. U takvoj sam fazi da se vezati ne želim. Ne želim se prilagođavati, mijenjati, žrtvovati nekom svoju slobodu kretanja, a "ozbiljne veze" su uglavnom sve to. Zgrči mi se želudac od same pomisli da nekoga ponovo upoznajem, otkrivam pluseve i minuse, shvaćam da su minusi dovoljno veliki da s njima ne bih htio živjeti, da me netko pokušava prilagoditi svome kalupu...

Ako za druškanje nađeš pravu osobu, ono može potrajati neko vrijeme bez potrebe za promjenom. Ono samca može poštedjeti promiskuiteta. A ta prava osoba za druškanje... Naravno, svatko ima svoj doživljaj, svoje kriterije.
U protekle dvije godine imao sam seksualne odnose sa svega četiri osobe. S dvije su to bile jednokratne avanture kojima nisam pretjerano sklon, jer bih na takav način trebao izmijeniti desetak partnerica godišnje. S dvije sam se "druškao" i to naizmjenično. Ne, nisam to htio, planirao... Osnovna ideja je imati JEDNU osobu za takav odnos, dok nam ne dosadi. No, prva koja je na to bila spremna mi zapravo baš i ne odgovara. Zgodna je - vitka, dovoljno ženstvena, duge kose, čvrstih grudi srednje veličine... Ali nije sve u izgledu. Žena ne zatvara usta... Drobi li ga, drobi, a sve u prazno, bez previše sadržaja. Iliti - ženstvena je dok ne zine, onda se pretvara u kočijaša. Nikad s njom nisam onako pravo opušten, a takav mi je i učinak - polovičan. Moja "druškalica br.1" je zapravo nužno zlo. Džaba zgodnog tijela.

Shvativši to vrlo rano, tražio sam dalje. Prednost "druškanja" je što ne zahtjeva zvaničan prekid kada tražiš (i nađeš) drugu osobu. Ili barem do prvog pitanja zašto te nema i zašto se ne javljaš.

Ubrzo sam našao "druškalicu br.2". A ova je bila daleko od važećeg standarda zgodne osobe - niska i guzičasta. Ali i simpatična, normalna, rekao bih - ispravan čovjek. Druškanje s njom bilo je zadovoljstvo. Zabavni razgovori, zezancija i baš dobar seks. Trajalo je to mjesec-dva, nekoliko susreta, onda je moja druškalica zaključila da bi ona ipak PRAVU vezu i mi smo prekinuli naše druškanje. Što reći? Nek žena ide, neka traži svoju sreću i ljubav, ako još vjeruje u to.

Vratio sam se "druškalici br.1", koja nije stigla ni primjetiti da me nema. Moram li napominjati da su susreti bili rijetkost?

A ona druga je u nešto manje od godinu dana promijenila valjda dvojicu "pravih" i skužila da joj idu na živce. Prvi ju je davio pretjeranom posesivnošću, drugi se valjda htio odmah useliti... Sve ju je to ekspresno vratilo meni i "druškanju". Jer tako je bolje. Nitko tu nikoga ne opterećuje, jel... To je light-veza. Druškanje obično.

Ali, kako naš narod kaže - vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, tako je i moja "druškalica br.2" odlučila od druškanja napraviti pravu vezu. Jer još nije spremna za odustajanje od svojih snova. Jer ju druškanje zapravo ne zadovoljava. Počela su pitanja tipa "A zašto me ne bi jedan dan provozao na motoru?", pa "Mogli bi prošetati korzom?" ili "Zašto ne bi prespavao kod mene?"...

Inscenirao sam da budem nogiran, lakše je nego sam otići. Nema pitanja, nisu potrebna opravdanja. Treći put nećemo probati. Sad znam da ona to ne može.

I tako, "druškalica br.1" je i dalje u kombinaciji. Nužno zlo.


Moram li naglasiti da tražim dalje?

-00:28 - Komentiraj ( 37 ) - Print - #

utorak, 03.09.2013.

Da su Aboridžini bili Srbi, klokane bi gađali ćirilićnim "G"

Ne mogu se večeras skriti od mučnih vijesti iz Vukovara. Dovoljno je otvoriti Facebook, tamo je prijenos uživo. Posljednja bitna vijest je da iz Zagreba za Vukovar kreću policijski vodeni topovi. Jedni javljaju da su krenuli, drugi već da su na pol puta.

A sve zbog ćirilice. Mrske nam, neprijateljske ćirilice. Ćirilice koja je kriva za sve, koja je ubila tisuće ljudi, srušila tisuće kuća i tisućama napaćenih branitelja nabila PTSP. Nije to uopće teško zamisliti. Npr. ćirilična verzija slova "C" izgleda kao praćka. Nije teško zamisliti polupismenog četnika iz Šumadije kako na to slovo veže "šlauf" (iliti unutarnju gumu) od bicikla, napne ga do granice pucanja i njime lansira granatu na Vukovar. A tek ćirilićno "Š", ajme... Isto to, ali dvostruko. K'o Ve-Be-eR. I tako nastadoše srbočetničke C-bombe. I omražene Š-bombe. Jer ćirilica nije pismo, ona je prikriveno oružje koje samo čeka neki rat da pokaže svoje mogućnosti u istrijebljenju svega nesrpskoga.

Da nije tragično, bilo bi komično. Na žalost - komično nije.

Mučno je.

Ni dva desetljeća nakon rata rat ne prestaje. Mobiliziraju se branitelji sa svih strana "u obranu hrvatskog Vukovara", napadnutog slovima. Isti oni branitelji koje se nije čulo kad su privatizirane brojne tvrtke, kad su stranim kompanijama prodana preostala državna poduzeća, kad su tamo neki radnici prosvjedovali jer nisu dobili plaće već 6 mjeseci ili godinu dana... Nahuškani od strane brojnih anonimnih huškača čija će se imena odjednom pojaviti na listama sljedećih lokalnih izbora. Ili na čelu novoformiranih udruga pretencioznih imena. Ili samo na televiziji, gdje bi najradije umjesto očekivanog teksta samo pozdravili mamu i tatu, braću, sestre, kumove i širu familiju, jer na bilo koje konkretno pitanje neće znati odgovoriti ništa smisleno, tek viknuti "Ne damo Vukovar!"... Spremni kriviti "komuniste" jer im nameću ćirilicu, nespremni sjetiti se kad je ta priča zapravo počela. Spremni razbiti ploču s dvojezičnim natpisima, nespremni demonstrirati protiv gospodarske zapostavljenosti vlastite regije.

Oni ne žele ćirilicu u svome kraju. Ali ne žele ni tvornicu niti farmu...Jer da žele, valjda bi ih se čulo? Izišli bi na ulice, okupili bi se na trgovima. Skandirali "Želimo budućnost za svoju djecu!". Mobilizirali bi pol Hrvatske. Ali ne žele, jer to nije problem.

Ćirilica je problem. Ubojito pismo terorističkog naroda.

Tako to izgleda sa strane. Pomalo smiješno, podosta tragično. I prilično neshvatljivo.

U Vukovaru, srži problema, sve to izgleda bitno drugačije. Podijeljenost je neopisiva, netrpeljivost ogromna. Obostrano. Obje strane se osjećaju ugrožene od onih drugih. Djeca se odgajaju u mržnji. Obostrano. Naprednih nema, shvatili su beznađe i odselili daleko, što dalje.

Mržnja, netrpeljivost je za svaku vlast apstraktan pojam. Mržnju ne možete prebrojati, izraziti statističkim podatcima, stoga je ona nerješiva. Na tom polju djelovale su samo nevladine udruge. Stidljivo i bezuspješno. David tolerancije protiv Golijata mržnje.

A vlast kao vlast, već poznato... Svaka isto - nakitila je Vukovar velikim riječima, zasula lažnim obećanjima, najela se i napila na obilježavanjima godišnjica i vratila tamo gdje je život, posao i prosperitet. Svaki put isto.

Vukovar je grad-slučaj.

I sve je u njemu normalno i logično, pa tako i da ćirilica ubija ljude.

-00:19 - Komentiraj ( 0 ) - Print - #

Designed by 1971
< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv




posjetitelja

Graktanje On/Off

Google


Dodaj banner 1971 na svoj blog:
1971 design-blog
Code bannera (zip-datoteka)


ARHIVA


Mix postova (od starijih k novijima):

Čovjek iliti homo sapiens

O kokošima i svinjama

Mržnja i nacionalizam

Scenarij

O internetskim upoznavanjima

Hvala ti, mama Ljubice

Moja šišaljka

Religije-utvare mraka i prošlosti

O Gotovini

Idiotizam

Mala škola roditeljstva

Ljubav je...

Igra s lutkicama

O krštenju djece

Glupost duga 14 godina

Socijalno udaljeni

O žrtvama pedofilije

Na pivkanu kod Paje-za vinkovčane

Pismo čitateljice

Luzeri, bemveji i mi

Feminizam

Glad

Glavaš

Putujem

O vezama i majicama (mojblog.hr)

Neću ti kupiti smrt (mojblog.hr)

Blože moj jadni

Living by myself

Ujna, raskalašena i bujna

Obrazovni post

Priča mi se s vama

Zov mesa

Weekendlove

Kakav svijet?

Swing 1

Swing 2

Nevjerojatno

Žene "u paketu"

Trening za ljubomorne frajere

Da, draga moja...

Roba s greškom

Kategorizacija žena

Kokošmen, d last ekšn hirou

Vjerski fanatik

Prvi rođendan

Slika majke

AUTO-PLIN: moja iskustva

Malo o Bogu, religiji i ljudima...

Impotencija

Černobil

S Venere i Marsa

Ekonomistica Mara

Penisologija

Domovinski rat 2008

Zadah iz usta

Stari rockeri

Ljubomora

Sin

Predahni, putniče, ako ne žuriš na vlak

"Kockice" kao deterdžent protiv crnila

Za slobodnu riječ hrvatsku

Kad sreći udariš šamar

Točka na kojoj istina postaje laž

Ženske svinje



Favoriti:

Nenad Barinić

Lucy Fair

Missillusion

Snoopyshist

Vlastita soba

Nachtfresser

Umorni Konj

Jedini

So far away

Igniss

Tonique DeWeen

Neverin

Lou Salome

sarahB.




Kad me drugi pogode

Ne lupi, Bože, nikog,
K'o što si mene udario,
Zemljom crnom,
Travom zelenom.

(romska pjesma, thanks to Asja)


Neki od legendarnih postova drugih blogera:

Nekoliko životnih istina koje ću reći sinu kad postane punoljetan

... i nastavak


Bosanski proces (bajka)

Ne volim vas

Strah od odbjeglog Prdca

Nabij me na riječi - ovaj link gađa u prazno. On je zapravo spomenik po meni najopičenijoj ženi koja je ikad pisala na blogu. Njezin trag je ostao ovdje.




Ukupna arhiva:

Svibanj 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (3)
Veljača 2009 (12)
Siječanj 2009 (10)
Studeni 2008 (1)
Rujan 2008 (15)
Kolovoz 2008 (20)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (13)
Travanj 2008 (7)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (9)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (17)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (21)
Siječanj 2007 (21)
Prosinac 2006 (28)




eXTReMe Tracker