petak, 27.09.2013.

Emotivan post

Nekad davno znao sam pisati ovakve postove... Sad više ne znam. Promijenio sam se.

Ljudi se ponekad mijenjaju.

Neki ljudi se ponekad mijenjaju.

Neki ljudi se, opet, ne žele promijeniti. Prijatelj s kojim sam odrastao sjeban je od djetinjstva. Njegov je otac pio, majku je jedva poznavao, maćeha je također pila. Otac i maćeha vijali su se noževima.

Moj prijatelj je sve to ponavljao u svome životu, kao indigom preslikano. Nisam to mogao razumjeti.

Kod mojih roditelja stvari također nisu izgledale sjajno. Za razliku od mog prijatelja, znao sam da to ne želim ponavljati. Poderao sam indigo papir. Nisam u životu htio završiti u vezi bez ljubavi i poštovanja.

I nisam završio.

Glad iz linkanog posta me je određivala godinama, upravljala mi životom. Glad za bliskošću, emocijama, toplinom. I koliko god ona bila sastavni dio mene, bio sam svjestan da ta glad nije zdrava ni normalna. Propitivao sam sebe, tražio uzrok, pokušavao ju smiriti. Polako sam napredovao... Ne, nisam pobijedio glad, ali sam ojačao razum, izbalansirao se. Polako sam krpao rupe u sebi.

Dok je glad još postojala, sreo sam nekoga tko je izbrisao i posljednje njezine ostatke. Osobu s kojom sam razvio bliskost i toplinu kakvu sam oduvijek želio, a kakvu većina ne bi doživjela ni u sljedeća tri života. Stvar na kraju nije prošla, opet se kockice nisu posložile kako treba. No - ja sam ozdravio. Glad je nestala. Ta je žena pokrpala zadnje rupe u meni.

U početku sam se uplašio. Jesam li postao hladan, bezosjećajan lik, onakav kakve nikad nisam volio?

Nisam. Ali nisam više osjećao tu razarajuću potrebu za nekim svojim, tako jebeno bliskim. Od te promjene shvatio sam da mogu i sam, s još jednom bitnom razlikom: ako se pojavi netko s kim bih htio biti, znat ću to prepoznati. Jer sam sad miran, ne idealiziram nikoga, ne ufuravam se u iluzije, vidim jasno sve ono što mi paše ili ne paše. Sposoban sam nekog pustiti blizu, no taj netko neće naići samo zato jer ja to želim, niti se krije u svakoj drugoj ženi. Taj netko je stvar puke slučajnosti i možda se više nikad ne dogodi.

Jer, meni se to ipak već dogodilo. Dvaput u životu bi možda bilo previše. So unfair prema vama ostalima.

Ja ne moram pod svaku cijenu naći nekog svoga. Jer baš ništa se ne MORA.

Našao ili ne našao, u međuvremenu živim, koliko god to mogu i znam.

Sam sa sobom, prolaznim prijateljima (jer sve je prolazno, samo je mijena stalna), malim, prolaznim ljubavima i s malo već spomenutog druškanja. Meku utrobu ne bacam nikom pod noge, glupost nema veze s emocijama s kojima smo započeli ovu noćnu pričicu.

I ne bih svoj život mijenjao ni za čiji.

Niti jedan njegov dio, onaj prije ili ovaj sad.

To sam ja... I volim se.

(Zato je ovo emotivan post.)



Prigodna literatura: The Missing Piece Meets The Big O , klikajte na next...