Sportski dan i druženje na Bundeku

By Zvonimira Ivančević

Prošlu smo subotu bili na Bundeku, gdje je organiziran prvi Sportski dan Zagrebačkog dijabetičkog društva. A među organizatorima bila je i naša profesorica računalstva Ivana Paulin.
Na jezero Bundek smo morali doći u 13:00 sati. Kada smo došli na istočnu stranu Bundeka, profesorica Paulin je skupljala ekipu za nogomet koji bi igrali s Milanom Bandićem, gradonačelnikom grada Zagreba. Ponuđene igre su bili nogomet, graničar, povlačenje užeta, štafeta i mnoge druge. Igre je malo pokvarila kiša nakon koje se pola djevojaka razišlo i pošlo svaka svojoj kući.
Svaki natjecatelj je dobio medalje. Mogli ste donirati par kuna kroz kupnju neke dijabetičke sokove, vodu. Uglavnom, sport, zabava, druženje na zraku. Sve je ljepše i ugodnije od sjedenja u školskim klupama!

Druženje naših učenica s djecom u Nazorovoj

By Marina Katušin

Po nekoliko učenica iz oba treća razreda naše Škole za primalje dobile su priliku za druženje s djecom u dječjem domu u Nazorovoj. To druženje je organizirala profesorica zdravstvene psihologije Sunčana Rokvić. Pri dolasku smo doživjele lijep doček gdje su nam izprezentirali osnovni principi rada njihovog doma i malo su nas proveli po dječjem domu, da dobijemo na uvid o smještaju i osoblju.
Dom za nezbrinutu djecu u Zagrebu ima četiri kuće, a jedna od njih je ova u Nazorovoj. Dom je sastavljen od nekoliko odjela u kojima je organizirana skrb za nezbrinutu djecu do 21. godine, za trudnice (koje su pred kraj trudnoće i potrebna im je pomoć da se ustabile pred porod) i za majke s djecom.
Neki od najčešćih razloga dolaska:
- planirano (rješenje koje donese socijalni radnik na terenu)
- hitni smještaj (zlostavljanje, zanemarivanje ili na zahtjev policije)
- loši uvjeti u obitelji (psihički bolesnici, neimaština, narkomani, alkoholičari)
Inače, svaka je priča - priča za sebe - i sve je „od slučaja do slučaja“. Uloga doma je brinuti se o psihičkom stanju djece, odgoju, školovanju. Ako su u domu braća i sestre po mogućnosti se zajedno smještaju. Djeca u domu ostaju onoliko dugo koliko to preporučuje centar ili dom. U te slučajeve vrlo je često upleten i sud koji na kraju odlučuje što s djetetom. Ti probleme bi se trebali brzo i hitno rješavati, pa tako ima nekoliko ishoda tih slučajeva. Neka djeca se posvoje, neka vrate vlastitim roditeljima, neki idu na udomiteljstvo, a neki u specijalizirane ustanove. Osoblje koje radi u domu je raznoliko, neki su zaduženi za grupne radove (medicinske sestre, primalje, radni terapeuti, odgajatelji za predškolsku dob, pedagozi), a neki su zaduženi za individualni pristup djeci (psiholog, logoped, fizioterapeut), tu su još zaposleni i socijalni radnici, liječnik, pedijatar, voditelji odsjeka i glavna sestra. Financijska sredstva su iz državnog proračuna, al od velike pomoći su i razne donacije. Prosječan boravak u domu je oko jedna godina. Prosječno se godišnje posvoji 40% djece, a mali je postotak onih koji se vrate u primarnu obitelj. U domu je djeci omogućen normalan život i sve im je priušteno osim onog najvažnijeg, a to je roditeljska ljubav. U domu imaju i razne zanimljive grupe kao što su balet, karate, učenje engleskog jezika...Nakon ovog uvoda u način rada doma dobile smo mogućnost i kratkog druženja s djecom. Nama osobno to je bio najzanimljiviji dio, igrale smo se s djecom, crtali, plesali, a i čuli neke od priča iz njihove perspektive. Predivno je vidjeti kako se djeca vesele sitnicama i pažnji koju dobiju.
Drago nam je da smo kao buduće primalje imale priliku vidjeti i obići ovako jednu plemenitu kuću. Mnoge od nas smo dobile želju za volontiranjem, a to možemo kad stupimo u svijet punoljetnih. Trebali bi i mi naučiti nešto od te djece i u sitnicama prepoznavati pravu vrijednost, te cijeniti i čuvati to najveće bogatstvo koje imamo, a to je OBITELJ!

Luda u Domu, još luda kad dođem doma!

By Valentina Turkalj

Kao i sve domske cure, jedva čekam doći kući. Jedva čekam vikend da se konačno odmorim od škole, Zagreba, gužve u ovome ubrzanome gradu i da se konačno mogu zabaviti sa svojim prijateljima iz osnovne škole. Da se mogu naspavati. No, kada dođem kući to sve postane drukčije.
Nakon što se cijeli tjedan ne vidim sa svojom obitelji i prijateljima, očekujem da će sve biti bajno i sjajno kada dođem kući, ali ne, oni me navelike počnu živcirati. Baš kada se ponadam da ću se odmoriti i naspavati, dođe mi tata sa pričom da moram ići na WC i da se hitno moram dići i kada se dignem onda mi se smije zato što me zapravo nije ništa trebao. Super!
Tlak mi odmah skače na 200. Onda mi dođe mama sa nekim pričama za koje mene nije ni briga, a i ni ne tiču me se. Onda me i to naživcira. Kada se ponadam da ću se naspavati dođe mi sestra sa fakulteta i onda mi i ona priča svoje doživljaje i sve svoje probleme, svejedno bili oni ljubavni ili neki drugi.
Tako da mi nitko ne da spavati.
Dok sam kod kuće ispadne da jedva čekam nedjelju da se mogu spakirati, sjesti u autobus za Zagreb. Ali zato kada dođem u Zagreb nadam se da ću se odmoriti od svojih ukućana i dok se odmaram od njih tu su domske djevojke koje mi također polako živce.
Naravno, volim ja jedne i druge. Bilo bi najbolje kada bih mogla nekamo na more ili na putovanje da se maknem i odmorim od svih - da ispraznim mozak i napunim baterije. Ali što mogu, život je takav.
Zapravo ne znam kako bih sada preživjela bez svoje obitelji i prijatelja iz Doma bez obzira na sve njihove mane i vrline. Tako da dok sam kod kuće jedva čekam doći u Dom, a kada sam u Domu jedva čekam doći kući. Takav je život nas domskih učenika.

Upitna kvaliteta današnje “vrhunske” tehnologije

By Zvonimira Ivančević

Većina današnjih uređaja se kvari odmah nakon isteka garancije. Igra je jednostavna. Naprave uređaj koji i nije baš tako jeftin, ljudi ga masovno kupuju misleći da je kvalitetan i da će funkcionirati godinama. Naravno, uz njega dobiju garanciju od otprilike dvije godine. Međutim, nedugo nakon isteka garancije taj se uređaj pokvari i tu sve njegove funkcije prestanu raditi. Taj isti uređaj nemaš više pravo zamijeniti za novi, koji valja, nego si jednostavno prisiljen kupiti isti takav uređaj. Zapravo, nisi prisiljen ni na šta, ali nema veze. I na taj način se stalno vrtiš u krug.
Punjači od iPhone-a su tako nekvalitetni da je to nešto prestrašno. Svakih par mjeseci moram kupovati novi punjač jer mi ga jednostavno ne želi puniti. I još mi izbaci poruku na ekranu: „Nije podržano punjenje pomoću ove opreme.“ Pa sad ti budi normalan. A da ne spominjem koliko su zapravo skupi. Svaki normalan kabelčić dođe oko 20-tak kuna i traje duže od ovoga za iPhone.
Samo jer nosi logo firme „Apple“ jedan mali kabel za iPhone dođe 50 kuna. I tako, svakih par mjeseci dajem 50 kuna da bi mogla koristiti usluge koje mi pruža moj dragi iPhone. Skup sport, zar ne?!
Takvo brzo kvarenje svakakvih uređaja i svakodnevni izlazak nove tehnologije s nekvalitetnom dodatnom opremom koja te na kraju dođe skuplje nego sam uređaj, namijenjen je baš zato da ljudi troše što više novaca. Samo kako bi proizvođači na takav način mogli zarađivati brže i jednostavnije. Svi smo mi toga, naravno, svjesni ali, bez nekih stvari u današnje vrijeme čovjek jednostavno ne može.
Ili živimo u konzumerskom društvu i divljem kapitalizmu koji nama upravlja poput lutkara koji upravlja svojim marionetama?!

Ispratili smo još jednu generaciju primalja - maturantice, sretno!

By Marina Katušin

Vrijeme leti. Danas se ova izjava može jako često čuti. Osim te istinita je i ona kako sve što je lijepo brzo prolazi. Kako u svijetu odraslih tako i u našem svijetu odrastanja, dani brzo prolaze. U sklopu Škole za primalje imamo i učenički dom u kojem je sveukupno smješteno devedesetak učenica. Svake godine dolaze nove generacije kojima se u početku jako teško priviknuti na novi kućni red, nepoznate osobe, na samostalni život bez ikoga više sebi bliskoga.
Česta izjava u prvim razrednima je ona kako jedva čekaju da prođu te četiri godine, a kad prođu, malo se priča okrene i promijeni. Težak početak je bio i mojoj generaciji prije tri godine, no nas su dočekale učenice tada drugih razreda i pomogle nam u prilagođavanju na novu okolinu. Uz druženje, učenje, glupiranje, dani su prolazili, a tako i godine.
Tri predivne godine su iza nas i došlo je vrijeme da uđemo u posljednju kao maturantice. Prije toga, dobile smo veliku dužnost i čast ispratiti ove predivnu generaciju ispred nas. Sadašnja još uvijek četvrta odgojna grupa puno je toga predivnog napravila i popravila nabolje u ovom našem skromnom domu. Moja treća odgojna grupa odlučila je na što prikladniji način otpratiti maturantice.
Inače, ovo opraštanje od maturantica postalo je tradicija u našem domu, a mi smo se potrudili to učiniti što posebnijim kako bi nam svima ostalo u što ljepšem sjećanju. Sastavili smo lijepe stihove našim maturanticama u čast. Podjelile smo im crvene ruže uz koje su se nalazile i porkice sa lijepim stihovima u znak rastanka. Na ovoj svečanosti su i maturantice dobile svoju riječ, u kojoj su se prisjetile svega, od samog dolaska u dom, zahvalile se svim djelatnicima koji su imali važnu ulogu tijekom njihovog boravka u domu pa tako i svakome priuštili mali znak pažnje.
Za kraj su predivne stihove posvetile budućim maturanticama, nama. Nakon ovog nama malo emotivnog dijela opustio nas je bend iz učeničkog doma Novi Zagreb koji je ujedno i ovogodišnji pobjednik sa Domijade grada Zagreba. Naše marljive tete u kuhinji pripremile su svečanu večeru. Kada je ta cijela svečanost završila maturantice su se presvukle u cipele s nešto nižim potpeticama i iz haljina uskočile u udobne traperice, a potom je pred njima bila luda noć.
Našim maturanticama želimo puno sreće na maturi, stažiranju, fakultetu, pa jednog dana i u poslu. Ovo je preletilo i dok trepnemo okom mi ćemo se za godinu dana nalaziti na njihovom mjestu. Želim, kako sebi tako i cijeloj mojoj odgojnoj grupi, da tijekom sljedeće školske godine iskoristimo svaki trenutak na što bolji način i da nam ostane u predivnom sjećanju. Jer i naš sat zrelosti počinje otkucavati...

Fotostrip: "Samo reci NE"

by Barbara Lukić & Ivana Horvat

Biti punoljetna, ali ne i odrasla, ponekad je poželjno

By Ines Tarandek

Život prolazi, ide dan za danom, odbrojavanje do punoljetnosti kroz cijelo dijetinjstvo, a samim time i zanemarivanje zabave koju si možeš priuštiti nije bezazlena tema. I kad prestaneš odbrojavati, kada shvatiš da imaš tih famoznih 18 godina i da svi očekuju određenu dozu ozbiljnosti od tebe: e tad tebi "podivljaju" hormoni i zapravo započinje tvoje djetinjstvo.
Osjećaš se potpuno ludo i ništa, ali baš nište te ne može spriječiti u bilo kakvoj namjeri da napraviš neku glupost. Shvatiš da bi trebala tek sad izgrađivati pravu sebe i oblikovati svoju budućnost jer je pravo vrijeme da počneš razmišljati što i kako dalje. Međutim, tvoj unutarnji duh ti to jednostavno ne dozvoljava. Bezbroj ovakvih situacija je simpatično, no ludost tih godina i liječi. Nema veće sreće nego kada sa svojih 18 godina odeš na Bundek, na igralište i dan provedeš uzbudljivim penjanjem po kojekakvim spravicama i umirajući od smijeha sa svojim frendicama.
Nema ničeg ljepšeg od trenutka kada okupiš ekipu i počneš se ludirati kao kakvo djete od 10-11 godina. I onda, zapravo, shvatiš da osjećaj koji se tada probudi u tebi liječi, čini te neizmjerno sretnom i veselom osobom. Tada shvatiš da si odbrojavanjem do ove brojke izgubila najlijepši dio svog života. Brojanje ti je ubilo bilo kakvu nadu za glupiranjem, podizanjem adrenalina i ubitačnom kombinacijom sreće i veselja. Ali ništa nije propalo jer, unatoč svemu, glupirati se možeš i sa 30 godina, bez obzira na zrelost koju zapravo posjeduješ. I tada još uvijek imaš mogućnosti pokazati svoju kreativnost i prisjetiti se djetinjstva koje ili nisi preživjela kako treba ili ti je bilo toliko lijepo i ostalo u sjećanju da taj osjećaj moraš obnoviti s vremena na vrijeme.
Bez obzira koliko godina osoba ima, nitko niti smije tražiti niti traži da se ponašamo u skladu s godinama. I koliko god vrijeme brzo prolaazilo, nikada ga nemoj trošiti na ozbiljan izraz lica ili bilo kakav pokušaj glumljenja odraslosti. Kad-tad će svi osjećaji doći sami od sebe. Stoga je upravo sada najbolje vrijeme za glupiranje, samim time i privlaćenje muške pozornosti zbog vlastite razigranosti.
Kako god okreneš, dečka češ prije privući svojim osmijehom koji je najiskreniji kada si stvarno sretna. Iz vlastitog iskustva znam da je čovjek najsretniji upravo kada se zabavlja. Koliko god netko mislio da pod zabavu spada samo lunapark, odlazak na neko egzotično mjesto ili kino, ne, zabava je trenutak kada imaš dovoljnu dozu adrenalina u krvi, ali i osmijeha na licu. Zato, bez obziro na broj godina koje nosimo, prekrij ih zabavljajući se i smijući se i zapamti: Nikada nije kasno da svaki dan iznova počinješ proživljavati svoje dijetinjstvo - pritom darujući najiskreniji osmijeh osobama kojima si okružena!!

Zašto se odraslima diže kosa na glavi od norijade maturanata?

By Zvonimira Ivančević, Ines Tarandek & Valentina Turkalj

Završetak srednjoškolskog obrazovanja maturanti po cijeloj Hrvatskoj, poglavito Zagrebu, proslave tzv. norijadom. Prvo prikupe dovoljno novca za majice kojima se „prezentiraju“ i odaju jasnu poruku o svojoj struci. Uz majice s porukom neizbježne su i fućke kojima se javljaju i daju do znanja da dolaze. Dok se izdaleka čuje jeka fućki i gromoglasan smijeh, na Bundeku već čekaju spremna mjesta gdje će kasnije odsjesti, zabaviti se i svoju srednju školu privesti kraju. Naravno, u sklopu norenja su i, dobro nam poznate, konfete od kojih se Zagreb, kao i njegovi parkovi bijele. Konfete su znak zabave, partija, a u ovom kontekstu one daju do znanja da je zadnji dan maturanata te da je još jedna maturanska godina iza nas. Nažalost, naše maturantice najveću zabavu vide u ispijanju raznovrsnog alkoholnog pića iz kateter vrećica, šprica i partus sistema kao znak medicine, čime ujedno pokazujući svoju struku.
I dok se tako iz sekunde u sekundu mogu vidjeti svakojake kreativnosti različitih škola te maturanata, promatrača ne nedostaje. Koliko god se neki ljudi protivili ovim danima maturanata, toliko ima i onih ljudi kojima su upravo ovi dani zanimljivi i mogu se prepoznati svakojake ideje. Ova tradicija se viđa svake godine, a kako se čini, neće se prekinuti još mnogo godina. Ovo je nešto što se jednostavno prenosi s koljena na koljeno. Kao i gađanje vrećama brašna te kupanje u fontani Manduševac na središnjem zagrebačkom Trgu.

Za završetak ove godine, kao i u svim školama, i u našoj se spremaju svakakve ludosti uz natpise na majicama: „Dođi mi na (pre)porod“ i „Sexom do rađaone“. Zabave nam neće dostajati. Iako znamo da se odraslim već od same pomisli na norijadu maturanata diže kosa na glavi.

Norijada u ostalim gradovima

Naravno, nije Zagreb centar svemira, već se norijade na različite načine obilježavaju diljem Lijepe naše. Pa tako kninski maturanti slave završetak srednje škole zabavljajući se ispred svojih srednjih škola uz pjesmu, alkohol, brašno, vodu i jaja te uz kasnije paradiranje gradom. Vrhunac proslave događa se na kninskom trgu uz kupanjac u fontani.
Kutinski maturanti paradiraju vožnjom ukrašenih traktora po gradu sve do svojih osnovnih škola. Također se dogovore i zamaskiraju u nekakve maskote te plešu u školskoj dvorani i zabavljaju ostale učenike. Poneke škole organiziraju svakojake igre, tipa skakanje u vreći i slično i na taj način se međusobno natječu.


Maturanti grada Osijeka svake godine točno u podne otplešu tradicionalan ples Quadrilla.
Tu su navedeni neki od gradova jer ne bi imalo smisla pisati dalje kada se sve u biti svodi na isto... Ples, pjesma, alkohol i jednostavno nezaboravno slavlje i ludiranje povodom zadnjeg dana svojega školovanja u srednjoj školi.

A što naše profe misle o norijadi?

Za kraj našeg istraživanja norijada, pitali smo i “drugu stranu”. Našim dragim profesoricama smo postavili tri pitanja.
1. Užasavate li se norijade i zašto?
2. Što Vam je gore: kupanje u Manduševcu ili zasipavanje brašnom?
3. Koja ja najluđa stvar koju ste Vi napravili na vlastitoj norijadi?


Profesorica ginekologije i porodništva Dubravka Bucić kazala je da nije sigurno užasava li se norijade ili ne. Svakako je odobrava i uvijek je za to da se djeca zabave i da se vesele, ali nikako ne podržava da uništavaju imovinu, bilo to školsku ili gradsku. Užasava se i kupanja u Manduševcu i bacanja brašna. To smatra ružnom “zabavom” i ne odobrava je. Misli da se možemo puno bolje zabaviti na razne druge načine. Kad se sjeti svojih maturantskih dana, profa Bucić govori da nisu imale pravu norijadu, ali su si sašile haljine pa su se tako veselili. To je danas potpuno drugačije nego što je bilo prije, pa se ne može sjetiti je li bilo kakvih ludosti kada se ona opraštala od srednje škole.
Profesorica tjelesnog Ana Matković smatra da treba napraviti red i na drugačiji način napraviti proslavu maturanata. Kupanje u Manduševcu nikako ne dopušta zato što tamo ima struje i može se nekome dogoditi nešto loše, a zasipavanje brašnom joj je također strašno zato što smatra da je to hrana i da bi bilo bolje dati ga gladnima i siromašnima. Na svojoj norijadi, kaže Matković, nisu se smjeli zabavljati kao današnje generacije. Imali su stroga pravila kojih su se morali pridržavati tako da su se samo slikali i sami organizirali neku zabavu.
Naposlijetku, profesorica informatika Ivana Paulin užasavam se samo neprimjerenog ponašanja, ali norijadu u principu podržava. Smeta joj alkohol i način na koji današnja mladež ulazi u svijet odraslih. Najgore joj je pijanstvo i pijančevanje. Najluđa stvar koju je sama napravila kad su bili maturantima jest pjevanje s prijateljima ispred škole zato što im je sve bilo zabranjeno i ništa nisu smjeli.

Svijet treba primalje više nego ikada

U zdravstvenom sustavu radi tek oko 1800 primalja od kojih većina ima samo srednje stručno obrazovanje. Hrvatkoj su potrebne primalje koje će vladati znanjem i vještinama zdravstvene njege i porodništva općenito

Tradicionalno, kao i prijašnjih godina, učenice naše Škole za primalje pridružile su se Hrvatkoj komori primalja i Hrvatskoj udruzi za promicanje primaljstva u obilježavanju Međunarodnog dana primalja. Porukom „Svijet treba primalje više nego ikada“ pokazuje se potreba za omogućavanjem edukacije i obrazovanjem primalja. U Zagrebu smo ove godine naš dan obilježili u parku Maksimir. Uz druženje, razmjenu iskustva, dijeljenje zanimljivih materijala s porukama o primaljstvu (bedževi, brošure, letci…).
Jedna od uloga obilježavanja ovog dana je i ukazati na važnost primaljske uloge. Primalja je ona koja pruža potporu trudnicama, rodiljama, a kasnije i babinjačama, sudjelje u vođenju poroda, te u zdravstvenoj zaštiti žena i novorođenčati. Kako napreduje medicina općenito, tako vidimo veliki napredak u primaljstvu, to nam ukazuje na potrebu za visokim obrazovanjem primalja.
U zdravstvenom sustavu radi tek oko 1800 primalja od kojih većina ima samo srednje stručno obrazovanje. Hrvatkoj su potrebne primalje koje će vladati znanjem i vještinama zdravstvene njege i porodništva općenito. Kako uskoro Republika Hrvatska ulazi u Europsku uniju potreba za studijem se javlja i iz razloga što vani nisu priznate naše primalje koje imaju samo srednje stručno obrazovanje. Za sada postoji studij za prvostupnike primaljstva na Sveučilišnom redovnom studiju primaljstva u Splitu, te u Rijeci. Među glavnim ciljevima je naravno i otvaranje studija u Zagrebačom sveučilištu, no nažalost, to se čeka već nekoliko godina. Problem su razne dozvole koje su potrebne. Problem je i u tome što jako mali broj primalja asistentica ima želju nastaviti školovanje za ovaj predivan posao. Razlog toga je teško zapošljavanje i nemogućnost školovanja u Zagrebu, gdje su završile srednju školu.
Što ima ljepše nego biti tu, pomoći u tome da na ovaj svijet dođe novo biće, da ga dočekamo na najbolje što možemo?! Naša uloga je velika, odgovorne smo za dva života i moramo se jednostavno izboriti za sebe. Trebamo imati nadu, ne odustajati od onoga što volimo. Ako vjerujemo da je to posao koli želimo raditi upornost treba pobjediti.
By Marina Katušin

Posljednji egzorcizam 2: Dugo očekivani nastavak duboko razočarao

Svi volimo pogledati neke dobre filmove i dobro se zabaviti u slobodno vrijeme. Svatko od nas ima svoju sagu koju neprestano prati kao i vrste filmova. E, pa mi (coolerice) volimo horrorce.
Svi ste čuli za Posljednji egzorcizam s famoznom Emily Rose koji je većina nas pogledala sa strahom u kostima, iščekujući da izađe i drugi dio. Mi smo ga dočekali i jedva smo čekali da odemo u kino i utjeramo si još malo straha u kosti. Na putu do kina smo se plašili i zezali jedni druge, očekujući nešto ne očekivano. Kupili smo karte i izabrali najbolja mjesta. Naravno, kokice i Colu nismo mogle zaboraviti. U veliko platno gledale smo nestrpljivim pogledima ne bi li film počeo i tako se napokon nešto pojavilo.
Oho, pa to su bile samo reklame koje traju kao pola filma, no i to smo preživjele. Početak filma je bio zastrašujući kao i ostali horrori što nam se odmah u startu svidjelo. No, gledajući ga sve duže i duže, shvatile smo da ne dolazi do nikakvog zapleta i da uopće nije strašan. Blijedo smo gledale u platno i nismo znale da li da izađemo iz dvorane odmah ili sada, ali smo ipak ostale do kraja filma da nam ne propadnu karte. Pogledavale smo se, a naši su pogledi govorili više od riječi.
Kada je film napokon zvršio, izjurile smo van glavom bez obzira i odmah počele komentirati. U kratkim crtama film je katastrofa i mislim da ga nikada nikome ne bi preporučila da potroši svoje dragocjeno slobodno vrijeme. Zato što bi ga potrošili kao i mi, dosadno i razočaravajuće i još uz to se nitko nije bojao pa smo se elegantno i bez straha odšetale u dom.
By Martina Brkanac

Zelena čistka ilitiga Priča o Lojzeku

Zelena čistka – jedan dan za čisti okoliš, najveća hrvatska ekološka i volonterska akcija, održava se drugi put u Hrvatskoj, u sklopu globalnog projekta Let's do it – World Cleanup 2013. Prošle se godine u akciju se uključilo gotovo 42.000 volontera iz svih hrvatskih županija, a ovoj impozantnoj brojci doprinijelo je oko 18.500 učenika iz oko 150 vrtića, osnovnih i srednjih škola, koje su se priključile akciji i na taj način pokazale koliko je važno osvijestiti odgovorno ponašanje prema otpadu i okolišu općenito.
Ovoj hvalevrijednoj akciji, ove se godine priključila i naša škola te smo tako očistili smeće i opuške u krugu naše škole. Premda nam se na početku činilo da nema baš puno smeća, na kraju se pokazalo da smo prikupili oko osam kilograma raznog smeća te gotovo kilogram opušaka (da,da, vagali smo!)!
Kako se ova akcija održavala neposredno prije Dana planeta Zemlje, odlučili smo ih povezati te smo Dan planeta Zemlje obilježili sadnjom cvijeća po našem očišćenom okolišu.
No, niti tu nije kraj...Naime, kako smo bili prilično neugodno iznenađeni količinom prikupljenih opušaka, odlučili smo pušačima pokušati ukazati na štetnost pušenja.
To smo učinili tako da smo im predstavili Lojzeka! Pitate se tko je to? To je jedan prilično odvratan kartonski lik čija su pluća i tijelo preeeepuni opušaka. I tog i takvog odvratnog Lojzeka pridružili smo učenicama i profesorima na njihovim omiljenim mjestima za pušenje ne bi li ih barem malo omeo u uživanju uz kavu i cigaretu.
Da ne bi bilo zabune, u krugu škole kao i u krugu bolnice, prema Zakonu o zabrani pušenja, pušenje bi trebalo biti zabranjeno, ali...pušači bez obzira na to nalaze načine, izgovore i više ili manje skrivena mjesta za zapalit koju cigaretu uz kavicu.
Nadamo se da je Lojzek uspio barem poneku učenicu potaknuti da ne zapali cigaretu, a mi ćemo sigurno i druge godine sudjelovati u Zelenoj čistki uz, nadajmo se, nešto manje prikupljenih opušaka.
By Maja Feil Ostojić