ODJAVA... do jeseni, naravno!

Novinarska grupa Škole za primalje pozdravlja vas, zahvaljuje na čitanju i vidimo se/čitamo najesen. Kada krećemo u nove pobjede, i realizaciju novog broja našeg školskog lista Baby Boom. Maturantice, osnivačice novinarske i naše najvrijednije autorice smo ispratili, a najesen - s nekim novim curkama, novim snagama spisateljskim.
Odjavljujemo se uz pjesmu o našem najomiljenijem odjevnom predmetu!
Tajice su ZAKON!

I mi plešemo na HAPPY... :-)

Maturantice učeničkog doma Škole za primalje, generacija 2010./2014.

Dojdi osmaš, primalje te zovu...

Koju školu upisati nakon završetka osnovne? Što možete očekivati? Kada su upisi? Koliko bodova je potrebno za upis? Koji su programi i aktivnosti pojedinih škola?
Sve to, ali i mnogo više, moglo se saznati na tradicionalnoj zagrebačkoj manifestaciji za učenike završnih razreda osnovnih škola i njihove roditelje “Dojdi osmaš, Zagreb te zove”.
I ove se godine na Trgu bana Jelačića okupilo 80-tak srednjih škola i učilišta, a među njima, jasno, i naša Škola za primalje. Posjetiteljima smo nudili uvid u svijet primaljstva, a bili su očarani našim školskim listom Baby Boom.
Zaželjevši uspjeh budućim zagrebačkim srednjoškolcima gradonačelnik Milan Bandić im je poručio da saslušaju roditelje i profesore, ali da konačnu odluku donesu sami, da poslušaju svoje srce.

Obilježen Dan naše Škole za primalje

U Hrvatskoj se prva primalja spominje u 13. stoljeću u Dubrovniku, a u Zagrebu prva poznata primalja je bila Elizabeta iz 1454. godine. Iako primalje postoje otkad se rađaju djeca, svoj dan počele su obilježavati tek od 1991. godine, i to svakog 5. svibnja.
Međunarodni dan primalja je prilika da se naglasi važna uloga primalje u zdravstvenoj zaštiti žena i novorođenčadi, a isto tako da se proširi ideja o primaljama i primaljstvu, te da se naglasi važna uloga primalje u zdravstvenoj zaštiti žena i novorođenčadi.
Na Međunarodni dan primalja ujedno se obilježava i dan naše Škole za primalje, a ove smo godine taj dan proslavili brojnim događanjima i aktivnostima u školi.
Prvi razredi Dan škole proveli su kreativno, izrađujući malene lutkice - primalje kojima ćemo se predstaviti na ovogodišnjem skupu "Dojdi, osmaš". Iako neki na početku nisu znali ni kako se uvlači konac u iglu, na kraju su svi uspješno izradili svoju malu primalju - različitu i jedinstvenu, baš kao i naše buduće primalje.
Istovremeno su drugi razredi održavali parlaonicu pod naslovom "Život je dar" pri čemu su žustro raspravljali o uvijek kontroverznoj temi abortusa. Za parlaonicu su se ozbiljno pripremali pod vodstvom profesorice Helene Novosel i knjižničara Davora Jokića te su nas sve iznenadili ozbiljnom argumentacijom za oba stava. Suci su imali težak zadatak odabira bolje ekipe, a rasprava se nastavila i na školskim hodnicima dugo nakon završene parlaonice.
"Seks, znanje i rock and roll" bila je tema predavanja dr. Dubravka Lepušića održanog za učenice trećih razreda. Na predavanju se tražilo mjesto više iako naše učenice, po prirodi svojeg budućeg zanimanja, znaju zaista puno o zaštiti reproduktivnog zdravlja. Pri kraju predavanja, učenice su dobile priliku postavljati pitanja na koja im je doktor spremno odgovarao skoro pola sata duže od predviđenog termina.
Primalja Erika Spirić, zbog koje brojne Zagrepčanke odlučuju roditi u Varaždinu, održala je čak dva predavanja za maturantice. Teme predavanja bile su "Fiziološki porođaj" i "Baby Blues", a predavanje su došle čuti i primalje iz rodilišta Sestara milosrdnica. Nakon predavanja učenice su oduševljeno komentirale kako se osjećaju uzbuđeno i ispunjeno zbog zanimanja koje su odabrale.
Povodom Dana škole pripremljena je i izložba starih primaljskih instrumenata i knjiga koje s posebnom pažnjom i ljubavlju čuva stručna nastavnica, primalja Mandica Ceković. Na izložbi su prikazani i radovi učenica učeničkog doma koji se nalazi u sastavu Škole za primalje, a koje one izrađuju u slobodnim aktivnostima tijekom svog boravka u domu. Izložene su brojne slike, rukotvorine, nakit, božićni ukrasi koje su na ovogodišnjoj regionalnoj Domijadi osvojile nagrade stručnog i učeničkog žirija.
Dan škole iskoristili smo i za podizanje svijesti o važnosti preventivnih pregleda dojke te su maturantice sa stručnom nastavnicom Anamarijom Bajt organizirale preglede dojki za majke naših učenica kao i sve djelatnice škole.
Iako postoje brojni problemi u obrazovanju i zapošljavanju primalja koje već godinama čekaju otvaranje studija primaljstva u Zagrebu, Međunarodni dan primalja prilika je da se podsjetimo da smo se svi mi rodili u brižne i stručne ruke neke primalje.

Tajice su đavolji odjevni predmet?! Ma vraga....

By Ines Tarandek

“Za toplijeg vremena – prozirne kratke lepršave haljine, vruće hlačice i mini suknje, a kad malo zahladi – glavni odjevni ĐAVLOV predmet su TAJICE! Sve se vidi, sve se ocrtava, cijeli donji dio tijela kao da je gol, ali u boji! Crne, bijele, sive, pink, s uzorkom cvijeća ili bez, tigraste ili s leopard uzorkom jednako vulgarno izgleda, a vidim ih gdje god se okrenem, pa čak i u crkvi.”
- Ovo je jedna od rečenica nepoznate djevojke, koji je postao hit na portalima i društvenim mrežama. Tekst je na stranici DUHOS (Duhovnost osječkih studenata) objavljen još krajem prošle godine. Nepoznata autorica tajice naziva "glavnim odjevnim đavoljim predmetom", što nas je dobro nasmijalo.
Prigovorila je protiv najudobnijeg ženskog predmeta, a uz sve to živi s dečkom u “predbračnoj čistoći”! Osim što je djevojka u opasnosti da bi joj dečko mogao “poludjeti” od silnih oblikovanih i istaknutih ženskih stražnjica, zgrožena je današnjom modom!
Čitanjem njezinog članka i ja sam sama bila zgrožena njezinom nepromišljenošću. Nikako da shvatim kako je samo tako olako napisala sve što je taj trenutak pomislila, bez razmišljanja da će to svi vidjeti
Dakle, tajice su, kao i većina stvari koje su sada in, isplovile iz svijeta mode što bi u prvu ruku značilo da sve te djevojke samo drže na neki način do sebe i svog izgleda! To što svaka druga djevojka nosi tajice, prije svega je zaslužna udobnost koju one skrivaju, jer se u njima osjeća potpuna sloboda. Ako je ova Čistunka htjela prigovoriti tome neodoljivom odjevnom predmet, onda je trebala dati bolje argumente. Upravo tako kako je ona osjetila bijes kada je pisala protiv njih, tako ja sad osjećam bijes jer je u potpunosti u krivu.
Možda je njezin problem u tome što je potpuna i poštena kršćanka, a u kršćanstvu takve stvari nisu dozvoljene pa osjeća ljubomoru, ali tada ne treba nikome suditi u ničemu, a ponajmanje izgledu. Osim što je zgrožena kako djevojke izgledaju u tajicama, objasnila je i svoj odnos s dečkom:
“Sama sam u vezi mene i mog zaručnika bila sudionikom tolikih svađa zbog odijevanja drugih cura. “
Ako je on doista odlučio živjeti u zajednici s njom “ništa prije braka” normalno je da neće pomisliti na ništa što im nije dozvoljeno, ali to ne znači da ne smije ni pogledati!” Svi imamo oči, I svi imamo potrebu za gledanjem I zašto onda ne bi iskoristili ono što nam je nebo darovalo?!
“Prije su djevojke imale malo više stida pa su barem kada obuku tajice preko nosile tunike, da se pokrije stražnjica i prednji dio ženskih svojina, ali danas toga više nema. Tajice pokazuju svu golotinju žene i cilj je da se obuče što kraća pripijena majica koja bi pokazala još više. “
Mislim da je ovo bio dio koji je potpuno nepotreban. Ako ćemo gledati na to tako da se pokrijemo od vrata do pete onda bi svi trebali nositi neke duge i široke haljine kako se ne bi ocrtao ni jedan dio našega tijela. Kaže da su tajice “”đavolji predmet”, ali to bi značilo da što god obučemo u nama je đavao. Gdje tu ima bilo kakve logike? Jer, svaki predmet danas naglašava dijelove našega tijela, zar to i nije normalno? Žene smo, imamo prsa i stražnjicu i po tome se razlikujemo od muškaraca I zar to treba skrivati?
Razmatrajući njezin tekst i njezin strah shvatila sam samo jedno - ona mora da je ljubomorna, jer tko ne voli pogledati? Svi! Stoga ću ovaj svoj prigovor završiti na način da naglasim kako su tajice iz vlastitog iskustva najudobniji ženski odjevni predmet.
Tajice su ženski ZAKON!

FOTOGALERIJA: Završna smotra 40. Domijade Središnje Hrvatske

Vrijedne primalje čistile okoliš škole

Zelena čistka ponovo je u Hrvatskoj! Zajednička jednodnevna akcija čišćenja divljih odlagališta otpada Zelena čistka najveći je ekološki volonterski projekt u Hrvatskoj. Svi lokalni napori povezani za čišće i zelenije sutra. Buđenje svijesti o stvaranju i važnosti odgovornog gospodarenja otpadom s ciljem očuvanja okoliša, prirode i planete Zemlje, koja je naše zajedničko dobro, prvi je korak na tom putu.
U tome projektu - zapravo volonterskom čišćenju okoliša - sudjelovale su i naše učenice. Jer, tko će se o našem okolišu brinuti ako nećemo same?!
Zelena čistka dio je globalne akcije World Cleanup 2014 (Očistimo svijet 2014), koja okuplja aktivne građane i organizacije u najvećem volonterskom projektu u povijesti čovječanstva. Cilj je u jednom danu ukloniti što veće količine ilegalno odloženog otpada. Ideja je 2008. godine krenula iz estonske građanske inicijative Let's do it! (Učinimo to!), koja je organizirala akciju u kojoj je sudjelovalo 50.000 volontera, koji su u cijeloj zemlji, u jednom danu očistili 10.000 tona otpada sa budžetom od 500.000 eura. U normalnim okolnostima državi bi za to bile potrebne 3 godine i više od 22 milijuna eura!
Akcija svake godine postiže sve bolje rezultate. Prošle godine u njoj je sudjelovalo preko preko 8 milijuna iz preko 100 zemalja, uključujući i Hrvatsku, te gotovo sve zemlje regije (Slovenija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Rumunjska, Bugarska, Austrija, Mađarska, Albanija, Grčka...).

Kako sačuvati ravnotežu na "zidu" po kojem hodamo?

By Ines Tarandek

Svakome je čovjeku utkan put koji će slijediti u životu, svaki čovjek ima sudbinu koja će s vremenom sam oblikovati i davati joj smisao, ali kako na tom "zidiću" ostati bez padova?!
Nikako... Svaki će se čovjek bar jednom pronaći u nedoumici, njegova će ga sudbina navesti na nešto što bi moglo u njegovu životu prouzročiti veliki pad. I zato čovjek, svi mi, mora naučiti te biti dovoljno mudar da se izvuče iz svake zamke, dovoljno pametan da izabere bolji put i dovoljno stabilan kako bi sve to mogao “samo” prohodati. Ako se ikada nađemo u nekom određenom trenutku, u nekom prostoru gdje imamo dvije opcije, naučeni smo uvijek izabrati bolju, ali isto tako smo rođeni da griješimo i zbog vlastite znatiželje uvijek iza sebe ostavljamo neke negativne tragove! Nažalost, ti se tragovi ne daju ukloniti, ali sretan je čovjek koji djelomično može pobjeći od njih, bilo to u mislima ili nečemu što ga čini sretnijom osobom!
Ako i kada pogriješimo, isto smo tako stvoreni da praštamo, svatko se u tome može pronaći jer kada ne bi praštali jedni drugima na svijetu bi svaki čovjek živio zasebno u osami, izoliran.
Ako želimo da nam se iste pogreške oproste kako bi se vratili na zid s kojeg smo skliznuli, tada moramo drugima pružati utjehu, oprostiti sve što možemo i vjerovati da će jedinom vjera u određene ciljeve pomoći!
Svi smo ovisni jedni o drugima i zato treba postojati međusobno razumijevanje i volja da se pomogne onome koji se nađe s nama u nekom trenutku života... Stvoreni smo da griješimo, učimo, praštamo i volimo jer nas jedino takav život može održati na našem zidiću života, a da na siguran način na njemu radimo korak unaprijed i gradimo samo još veće stepenice!

Uspješno na zagrebačkoj Domijadi

By Maja Feil Ostojić

Kulturni dio ovogodišnje, četrdesete po redu, zagrebačke Domijade započeo je svečanim otvorenjem izložbe učeničkih radova u Hrvatskom školskom muzeju. Izloženi radovi obuhvaćaju čak devet različitih kategorija te time najbolje pokazuju širinu ponuđenih kreativnih aktivnosti kojima se mogu baviti učenici smješteni u učeničkim domovima. Kategorije u kojima se učenici natječu kreću se od slikarstva, crteža, rukotvorina preko skulpture, instalacije, keramike do fotografije, videozapisa i modnog dizajna.
Natjecalo se 14 domova iz Središnje Hrvatske. Važno je istaknuti da se učenici kreativnim radom bave kroz različite slobodne aktivnosti koje su im ponuđene tijekom njihovog boravka u učeničkim domovima. Takav kreativni rad s učenicima ima za cilj kvalitetno ispunjavanje njihovog slobodnog vremena, ali i preventivnu funkciju u smislu međusobnog druženja i povezivanja učenika kako unutar doma tako i među različitim domovima. Na taj način je njihova mladenačka energija usmjerena u pozitivnom smjeru, a i vrijeme provode u stvarnom, a ne virtualnom druženju s vršnjacima.
Pri otvaranju izložbe, ravnateljica Muzeja, Branka Manin, istaknula je kako je tijekom dugogodišnje suradnje s organizatorima domijade imala prilike pratiti radove učenika te je vidljiv kontinuirani trud, rad i kreativnost. Stručni žiri, koji su činili akademska slikarica Helena Ramljak te novinar i fotograf Branko Nađ, istaknuli su da su imali jako težak zadatak odabira najboljih izloženih radova ponajprije zbog njihove međusobne raznolikosti. Žiri je pohvalio i djecu i odgajatelje za njihovu maštovitost i upornost u bavljenju slobodnim aktivnostima unatoč manjku sredstava i općenito pesimističnoj atmosferi u društvu. Čini se kao da ih takva situacija dodatno potiče da recikliraju, razmišljaju „out of the box“ i stvaraju još zanimljivija djela.
Učenici koji su proglašeni prvima po mišljenju stručnog žirija imat će prilike pokazati svoje radove na državnoj Domijadi koja će se u svibnju održati u Baškom polju. Najboljim crtežom proglašena je „Marija“ učenika Marija Cindrića iz Doma učenika srednjih škola A.G. Matoš, dok je u slikarstvu prvo mjesto pripalo grupnom radu učenica učeničkog doma Škole za primalje koje su izradile „Mrežu“ u tehnici enkaustike. Rođendanska instalacija učeničkog doma Ivana Mažuranića osvojila je prvo mjesto u kategoriji instalacija, a heklane i šivane torbice Tehničke škole Zagreb u kategoriji rukotvorina. Učenički dom Tina Ujevića okitio se prvim mjestom u kategoriji keramike i skulpture pri čemu su im pomogle simpatične mace i sove. Najboljom fotografijom proglašena je ona Ivone Aždajić iz učeničkog doma Novi Zagreb snimljena iz autobusa pri čemu je žiri naglasio da ni brojni profesionalni fotografi ne bi uspjeli snimiti takve kvalitetne fotografije u kretanju. U kategoriji videozapisa pobjedu je još jednom odnio učenički dom Tina Ujevića sa svojih „Deset minuta iz domskog dnevnika“. Tijekom same izložbe održana je i mala modna revija natjecateljica u kategoriji modnog dizajna, a pobjedu su odnijele učenice Škole za medicinske sestre Mlinarska sa svojom „Antistres najlon“ haljinom recikliranom od pucketavog najlona.
U okviru Domijade održana je i likovna kolonija u Klovićevim dvorima pri čemu su učenici posjetili izložbu „Antički Rim na tlu Hrvatske“ te sudjelovali u kreativnoj radionici.
Domijada se nastavlja natjecanjima u dramsko-scenskom i glazbeno-plesnom izrazu te ne sumnjamo da će nas i u ovom dijelu Domijade učenici i njihovi odgajatelji ostaviti bez teksta i napuniti pozitivnim emocijama.

Zašto nam je lektira takva tlaka?!?

By Nives Kupčarić

Današnje generacije sve više i više podcjenjuju knjige koje su na popisu za lektiru. Direktno kažu da ih to ne zanima, bez obzira što se nisu raspitali ili ''procunjali'' po netu da vide komentare o određenoj knjizi. Dobro i ja , koja volim čitati razne knjige, slažem se da nisu sve knjige koje su na popisu zanimljive, poučne ili razumljive, no svaka ima neki svoj cilj. Razlika između osnovnoškolskih lektira i srednjoškolskih su velike. U osnovnoj školi čitamo lako shvatljiva dijela i neke 'lakše' pisce, dok je u srednjoj već druga priča. Za vrijeme čitanja je najbolje zapisivati neke važnije događaje, pročitati prvo iz neke školske knjige radnju, tematiku, interpretaciju i sve ostalo vezano uz djelo. Nisu to neka velika psihološka dijela da ih se ne može shvatiti, no nisu ni da ih se pročita u jednom dahu pa da se sve zna. Ako je djelo pisano u prvom licu lakše ga analiziramo i shvaćamo jer se možemo zamisliti u ''tijelu'' pisca. Čitanje nas čini boljim ljudima i pomaže učiti pravilnom izražavanju te učimo nove riječi. Lektire su većinom dijela koja su među najpoznatijim i s nekom svrhom stoje u popisu lektire. Pozitivna strana knjiga je ta što se možemo izdvojiti od stvarnosti i maknuti se od problema, a negativna je ta što kada se uživite imate osjećaj da je vrijeme stalo, no nije nego je brzo prošlo. Zato, dragi moji, uhvatite se posla, pročitajte neku lektiru, proučite je i shvatiti ćete da se vrijedi izdvojiti dva sata prije spavanja ili pod nekom pauzom. Pitala sam za mišljenje i druge novinarke pa će te ćuti i njihove stavove o čitanju lektira. Nadam se da sam vas ohrabrila, jer ako već niste krenuli čitati lektire krajnje je vrijeme da se pokrenete . Sretno!!

EVO ŠTO O LEKTIRAMA MISLE NAŠE NOVINARKE…

Lektire baš i ne volim čitati iako znam da su važne za nas jer zato i jesu obavezne u školama. Meni su skoro sve lektire bile dosadne i nisam ih baš voljela čitati. Uvijek je postojao kratki sadržaj na internetu i ja sam se tako snalazila. Tek sam negdje u 8. razredu shvatila da postoje i zanimljive lektire. Volim čitati dnevnike jer su to uglavnom istiniti događaji. Najbolja lektira koju sam pročitala baš do kraja je bio dnevnik Anne Frank. Knjiga je istinit događaj i govori o tome kako je jedna židovska obitelj preživljavala u Drugom svjetskom ratu. Knjiga me dirnula u srce i ispustila sam par suza čitajući ju. Mislim da sam od tada počela više čitati knjige koje nisu vezane za školu i koje nisu bile lektire. U najgore knjige mogu ubrojati one renesansne. Upravo renesansu učimo na satu hrvatskog jezika i skoro sve lektire su nam nejasne zato što su pisane na nama arhaičnom jeziku. Stoga moramo stalno provjeravati što neke rečenice ili riječi znače. Upravo zbog toga baš i ne volim čitati lektire iako znam da će mi to trebati na maturi. (Laura Vuković)

Kroz osnovnu školu sam izbjegavala lektire, smatrala sam nepotrebnim čitati ih kad imam kratak sadržaj na internetu. Iz osnovne škole kao najbolju lektiru pamtim „Sadako hoće živjeti“ djelo Karla Brucknera. Lektira govori o djevojčici Sadako koja je jedna od mnogo žrtava američkog bacanja atomske bombe na Hirošimu, te o njenoj želji i borbi za što duljim životom. Za mene je to bila najtužnija i najpoučnija lektira ikad pročitana. Iz srednje škole kao najbolju lektiru definitivno smatram roman Ante Kovačića „U registraturi“. Kako sam još kao mala gledala seriju istoimenog naslova lektira mi je upotpunila doživljaj i sliku tog vremena. Također sam i iz ove lektire jako puno toga naučila o animalnosti, te sebičnosti ljudske vrste. Koliko kroz osnovnu školu nisam voljela lektire toliko sam ih kroz srednju školu zavoljela. Na lektire moramo gledati kao na umjetnost i priče iz kojih moramo izvući najbolje što znamo. Svaka je lektira posebna i kvalitetna na svoj način pa mi je teško izdvojiti najgoru. Pod ovom kategorijom jedina lektiru koju mogu izdvojit da mi je ostala u najružnijem sjećanju je „Starac i more“, pripovijetka Ernesta Hemingway-a. Ovu sam lektiru pročitala u čekaonici kod zubara i dok mi je tata cijelo vrijeme hvalio tu knjigu meni je bila jako dosadna, starac kroz cijelu pripovijetku peca ribu. Vjerujem da je tom ružnom sjećanju pridonijela i nervoza koja prethodi zubarskom stolcu. Danas naravno na to djelo gledam posve iz druge perspektive. (Marina Katušin)

Sam pojam „lektire“ uzrokuje dizanje kose na mojoj glavi. Svaki put kada dobijemo lektiru za čitanje, moja kosa je za jedan centimetar duža, što u jednu ruku i nije tako loše. Lektire same po sebi mi nisu nekako privlačne, i inače ih ne čitam, osim ako je situacija baš takva da je moram pročitati jer je bitan svaki detalj. Od svakog prijedloga lektire dosad mi je najdraža lektira bila „Životinjska farma“ jer oni koji su bili u doticaju s njom i sami znaju da ima maaaalo stranica. Ako opet pričamo o nekim ozbiljnijim i dužim lektirama tu se opet na samom početku javlja određena doza zainteresiranosti, koja nakon podužeg vremena čitanja nestane i upravo zbog takvog načina moje čitanje lektira baš i nije najbolje. Rijetko koja lektira ima razumljiv početak i kraj, a ostale su više-manje vrlo zahtjevne i iz tog razloga se ne upuštam baš često u čitanje jer nikako da nađem mjesto gdje bi se u miru mogla udubiti u lektiru i razmišljati o onome o čemu u tom trenutku trebam. (Ines Tarandek)



Poput nekih mojih vršnjaka ne volim čitati lektire, jer odabrane knjige nekako nisu baš interesantne za naš uzrast. Ali knjige koje sami odaberemo za svoj gušt se daju pročitati pošto biramo knjige onog sadržaja koji nam je zanimljiv i koji nama paše. Dakle, zaključak bi bio da aktualni popis lektirnih naslova kod nas učenika ubije volju za čitanjem. Tako iz generacije u generaciju mladi sve manje i manje čitaju, jer im je pažnja zaokupljena modernim informatičkim gadgetima, pa se „lektirna obveza“ kod nas najčešće svodi na traženje kratkih sadržaja po internetu. To nije dobro jer nam čitanje proširuje vokabular i pogled na svijet i ljude, a nečitanjem to gubimo i, kako bi rekla naša profesorica hrvatskog jezika, postajemo sve siromašniji i siromašniji. Nemam neku određenu knjigu koja je bila najgora jer ih većinu nisam ni pročitala, sudeći ih već po samom nazivu, ali zanimljiva je recimo bila „Životinjska farma“ jer je i smiješna, i poučna, i ne toliko dosadna kao ostale. Što je pridonijelo ugođaju i voljom za čitanjem. (Iva Ivanković)

Kada mi netko spomene lektiru, doslovno mi krenu suze na oči. Znam da je za mene i moje izražavanje, također i pisanje hrvatskoga jezik, jako dobro i poželjno da čitam lektire i da općenito čitam knjige jer si tako „nadograđujem“ vokabular. Ali… Lektire mi baš i nisu predrage jer ne volim čitati ono što mi netko naredi. Međutim, kada sama izaberem nešto zanimljivo onda se zainteresiram za čitanje i ne prestajem dok taj naslov ne pročitam do kraja. Jedna od zanimljivijih knjiga mi je „Crni mačak“ jer je neobična i maštovita. Lektire baš i ne volim čitati jer nisu zanimljive, a i one koje jesu imaju previše stranica za pročitati. Od svih školskih i domskih obaveza ne stignem ni spavati, a kamoli čitati lektire. Znam da je to loše za mene, ali kada dođe ljeto bacam se na čitanje. Obećajem ! (Valentina Turkalj)

Zašto se često razočaramo u druge ljude?

By Ines Tarandek

Danas svaki pojedinac za sebe ima neka očekivanja. Naročito u ljubavi. Većinom svi mi očekujemo da nam život bude savršen, da nam se događaju stvari baš onako kako ih mi zamislimo, ali nitko pritom ne razmišlja da li osoba od koje očekujemo da nam ispuni snove zna za to. Iz razloga što smo svi jedinstveni i svatko je osoba za sebe, na prvom mjestu bi nam trebalo biti da dva puta promislimo očekujemo li ispravnu stvar ili je to samo još jedan naš san koji nije spojiv sa realnim svijetom. Vjerujem da se svatko našao u situaciji kada je minutama, satima, danima isčekivao nešto veeeliko, nešto neopisivo dobro, ali opet nemoguće.
I upravo iz takvih razloga dolazi do razočarenja za koja smo većinom sami krivi, a ne osobe od kojih to očekujemo. Mi, bez razmišljanja u svojoj glavi stvorimo sliku koja mora biti ostvariva, bez da promotrimo situaciju u kojoj smo to stvorili i mogućnosti osobe od koje to očekujemo da učini. I sve više i više ljudi kaže kako nikome ne treba vjerovati, što u ovom slučaju nije istina. Treba vjerovati, naravno. U samom početku manje, ali tijekom nekoliko godina poznanstva to se povjerenje penje i penje dok ne dostigne neku svoju najvišu granicu. Na taj način bi trebalo spoznati što je osoba za nas spremna i u mogućnosti učiniti, a što ne i prema tim kriterijima ne bi dolazilo do razočarenja u drage osobe niti sumnju da se radi o nečemu čemu je uzrok sama naša mašta.
Ako malo bolje promislimo svaki put prije nego što počnemo očekivati nemoguće vidjet ćemo i sami da je problem u nama. Istina, djelomično u nama, a djelomično i u drugoj strani o kojoj se radi. Kako bi se smanjilo razočaravanje u drage nam osobe, bit je da se nađe neki kompromis. Treba se osvijestiti da se neke stvari ipak ne mogu dogoditi, ali u zamjenu za to bi se itekako moglo napravit nešto ekonomično, a opet predivno. Zato dečki i cure, prije nego sljedeći puta zaželite nešto veliko razmislite ima li smisla željeti upravo to ili ćemo zahvaljujući svojoj nezasićenosti izgubiti povjerenje u nekoga tko to nije ni posumnjao. :)

Maškare na pedijatriji

"Danas je fašnik, najljepši dan, uzmite bombona i stjerajte nas van!" orilo se na odjelu pedijatrije zagrebačke bolnice Sestara milosrdnica. Dječica su sramežljivo izvirivala iz soba da vide što se to događa...
A događalo se već tradicionalno uveseljavanje bolesnih mališana koje im svake godine na fašnik pripreme učenice i odgajateljice učeničkog doma Škole za primalje. Ove godine u ovom lijepom običaju pridružile su nam se i učenice Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica koje s našom školom surađuju na projektu e-medice "Škola u bolnici", a moramo spomenuti i Dječje kazalište Trešnja čiji su nam prekrasni kostimi pomogli da se pretvorimo u vile, princeze i klaunove.
U svojoj šetnji bolnicom obišle smo mališane na odjelu pedijatrije, pedijatrijsku polikliniku i rodilište. Teško je reći jesu li nam se više razveselili maleni, koji su nas gledali ispod oka i sramežljivo uzimali ponuđene bombone, ili odrasli s uobičajenim pitanjem: "Kakve ste vi to maškare koje nas častite i ne tražite ništa zauzvrat?!"
Veselje, osmijesi, novopečene mame koje nas slikaju s tek rođenim bebama da im jednog dana pokažu kako je izgledao njihov prvi fašnik u bolnici, nasmijano osoblje kojemu smo uljepšali radni dan...puno smo toga dobili zauzvrat!

Počela prodaja BABY BOOM-a... Navalite!!!!

Novi broj BABY BOOM-a je vani!!!

Ipak smo uspjele. Iako je ovogodišnji Lidrano opet pomaknut, te se održava i ranije nego prijašnjih godina, naša vrijedna novinarska grupa uspjela je dovršiti drugi broj školskog lista BABY BOOM.
Vesela i svečana promocija te prigodna prodaja lista biti će upriličena u UTORAK, 11. veljače TOČNO U PODNE u holu škole!!!

SRETNA VAM NOVA GODINA OD VAŠIH PRIMALJA!!!!

Top 5 božićnih pjesama u našem Domu

By Ines Tarandek

Božić nam dolazi, vrijeme je mira, ljubavi i dobrote, ali to je samo još jedno pravilo kojeg bi trebali svi poštovati, a to se ne događa. Iako svi jedva čekamo Božićno vrijeme i ljubav koju bi tada trebali dobiti, sve više je razočaranih ljudi. Bez obzira na to, mi se samo možemo usrećiti slušajući neke Božićne pjesme, a koje su to otikriti ćete ako krenete dalje čitati!!

1. Trebalo bi biti onako kako želimo, ali nije. O tome kako bi se ljudi trebali ponašati i kako bi svijet trebao izgledati u vrijeme Božića govore nam Srebrna krila sa svojom pjesmom Božić dolazi. Pa hajmo svi pričekati Božić sa osmijesima na licima i uživati u pjesmi koja nam dočarava čaroliju samog Božićnog vremena



2. Osim što mnogi sanjaju o snijegu za Božić razočaranje se sve više i više predočavaju. S obzirom na vrijeme koje će nas zadesiti za Badnju večer mi možemo poslušati pjesmu Dalmatina Bijeli Božić i zamišljati pahulje. Osim pahulja, kao znak Božićne groznice i kuhano vino predočuje lijepe zimske dane!



3. U vrijeme mira i najveći neprijatelj trebali bi si pružiti ruke i toplinu vlastitog tijela. Ako to nije slučaj uvijek možemo zaželjeti Sretan Božić svakome uz Fantome, pa hajmo svima glasno reci Sretan Božić.



4. Svaki se Božić prisjećamo dobro poznatog hita Big Brothera. Pa umjesto da si pjesmu protumačimo kako su stanari izašli i napustili Big Brother mi čemo to označiti kao početak zimskih praznika. Onaj tko voli neku rock verziju uživati će u samom pjesmi.



5. Za Božić uvijek netko nekog očekuje i želi. Tada se sve želje bilježe samo na osobe koje volimo najviše pa zato evo jedne pjesma koja je isto tako manje bitna, a odnosi se upravo na najmiliju osobu. Pjesmu nam donosi Mariah Carey s naslovom All I want or Christmas is you..



U top listi izdvojene su svakako najslušanije Božićne pjesme u krugu Škole za primalje i nadamo se da će vas se iz svake pjesme svidjeti bar dio poruke koju odašilje. Uživajte u nadolazećim Božićnim danima i dijelite sreću i ljubav svima koji se u datom trenutku nađu pokraj vas! :)

„Dani E-medice 2013“ u Termama Tuhelj

By Marina Katušin

Ovogodišnja, sedma po redu Smotra „Dani E-medica 2013“ održana je u Termama Tuhelj. Okupila je oko 250 učenika iz 22 zdravstvene škole iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Makedonije. Cilj pokreta kojeg su osmislili profesori bio je stvoriti virtualnu zajednicu zdravstvenih škola i kroz nju promovirati korištenje novih tehnologija u obrazovanju budućih zdravstvenih djelatnika, u čemu se svake godine vidi sve veći pomak naprijed.
Tako smo ove godine na temu „Antička dostignuća medicine“ sudjelovale iz naše Škole za primalje Sanja Babojelić, Martina Šebalj i ja pod vodstvom mentorice Konstantine Božak. U projektu smo bile zajedno sa Ženskom općom gimnazijom Družbe sestara milosrdnica iz koje su sudjelovale učenice Katarina Jambrošić i Danijela Bošnjak pod vodstvom mentorice Irene Vojvodić. Na projektu smo radile tijekom cijele školske godine raznim razmjenama, debatama te druženjima.
Temu smo se potrudile obraditi na što bolji i zanimljiviji način, što vjerujemo da nam je uspjelo, jer nam je projekt bio pohvaljen i od strane samih organizatora. Svoj rad smo sažele u prezentaciju i s puno slika te zanimljivih priča predstavili ga drugim učenicima. Raspon tema ostalih škola je bio i više nego širok, od transplantacije organa, ovisnosti o čokoladi, uniformama medicinskih sestara, što je fizika poklonila medicini i slično.
Drago nam je da smo imale priliku sudjelovati i ove godine u ovom projektu, jer osim međusobne razmjene znanja, iskustva i kreativnosti provele smo vikend i više nego odlično. Upoznale puno svojih vršnjaka iz raznih krajeva Hrvatske i inozemstva, iskoristile smo razna sportska događanja te ljepotu Tuheljskih toplica. Nakon službenih događanja u večernjim satima imali smo organizirane izlaske, iskoristile smo to, no nama je nekako draže bilo vrijeme provoditi brćkanjem u bazenima.
Ovo druženje ćemo jako dugo pamtiti, što radi zabave koja je bila vrhunska, a što radi toga da smo stvarno kroz predavanja i obrađivanje aktualnih tema današnjice puno toga naučili. Kvalitetu ovakvog projekta prepoznali su mnogi organizatori, pa čak i samo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Smatramo da je ovakvih druženja nažalost premalo s obzirom da imaju veliku moć unapređivanja odgojno-obrazovnog procesa.

Muško-ženska prijateljstva - stvarnost ili mit?!

By Marina Katušin

Naravno da postoje muško-ženska prijateljstva, no pitanje je koliko su ta prijateljstva iskrena i prava. Žene na takva prijateljstva gledaju kao na mogućnost da kroz suprotni spol otkriju grublje i maskulinije poglede na svijet. Za razliku od žena, muškarci na muško-ženska prijateljstva gledaju kao na nešto što prethodi ljubavnoj vezi.
Te izražene razlike načina na koji muškarci i žene doživljavaju prijateljstvo s osobom suprotnog spola često su predispozicija (ne)ostanka samo na prijateljstvu. Istraživanja pokazuju da će kad-tad jedan od spolova osjetiti bilo fizičku bilo psihičku privlačnost prema suprotnom spolu.
Osim privlačnosti, nerijetko se dogodi da se jedna od osoba u prijateljstvu i u potpunosti zaljubi. Upravo zbog te činjenice trebamo jako paziti ukoliko mi to prijateljstvo želimo pretvoriti u nešto više, jer bi mogli izgubiti i prijateljstvo i to nešto više.
Ako se odnos između suprotnih spolova i temelji samo na prijateljstvu, dokazano je da to tako neće ostati zauvijek. Situacija će se barem s jedne strane poljuljati. Koliko god se odupirali toj činjenici, glumili pravo prijateljstvo, to više nije iskreno prijateljstvo.
Normalno je da imamo prijatelje suprotnog spola, da razbijamo monotoniju gledanja na svijet samo iz perspektive svog spola, no ipak moramo paziti na granice takvog prijateljstva. Kako god bilo, najvažnije je da u svakom odnosu budemo iskreni i prema sebi i prema drugoj osobi, te da u normalnim količinama ulažemo u taj odnos jer ipak nam nije u cilju izgubiti i zanemariti prijateljstvo.

Maturantice posjetile izložbu o Anni Frank

By Marina Katušin

Po običaju svako polugodište u našoj školi imamo po jedan projektni dan. Tako je nedavno bio organiziran izlet u Krapinu, no kako smo mi maturantice obišle Krapinu još u prvom razredu, za nas se organizirao posjet izložbi Anne Frank.
Izložba je postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti, pa smo prvo uz dobre vodiče, studentice, prošetale muzejom, te naučile o zanimljivostima suvremene umjetnosti. Nakon završenog prezentiranja o muzeju, slijedio je nama najbolji dio, spuštanje s vrha zgrade toboganom koji je sastavni dio muzeja.
Tada je došlo vrijeme za posjet putujuće izložbe na Pedagoškom odjelu muzeja pod nazivom „Anna Frank - povijest za sadašnjost“ u sklopu projekta Povijest za svijest. Izložba je dosad obišla četrdesetak zemalja, a u Hrvatskoj će gostovati i u Osijeku, Rijeci i Splitu.
Kroz izložbu nas je provela volonterka, također studentica. Na tridesetak izložbenih plakata imali smo priliku vidjeti i pročitati brojne detalje, kako iz života ove židovske djevojčice i njezine obitelji, tako i općenitosti o Drugom svjetskom ratu. Svrha ove izložbe je progovoriti o temama koje su i danas aktualne u našem društvu, o djeci koja bivaju žrtvama diskriminacije i zločina protiv čovječnosti diljem svijeta. Izložba aktualizira pitanje ponovne pojave nacističke ideologije u suvremenom svijetu. Tu problematiku isprezentirali su nam pričanjem primjera iz stvarnosti kojih je bilo čak i tijekom Domovinskog rata. Djeca su nevina bića, no bez obzira na to često su žrtve zločina u ratovima. Nitko od nas ne bira u kojoj će se rasi, vjeri ili obitelji roditi, kao djeca imamo moralno pravo na normalno djetinjstvo. Svi trebamo pridonijeti tome da djeca kao najnevinija bića ovog svijeta imaju normalne uvjete odrastanja, jer ipak mi svijet ostavljamo njima.

Dan u društvu krapinskog pračovjeka

By Josipa Božić i Ana-Marija Crnčić

U zapadnom dijelu Krapine, na brdu Hušnjakovome, nađeni su ostaci neandertalskog čovjeka. U sklopu projektnog dana škole, posjetili smo Muzej Krapinskog pračovjeka. Tamo smo imali prilike vidjeti njegove ostatke i kroz rekonstrukciju upoznati njihov način života.
Saznali smo da su to bili ljudi malog do srednjeg rasta, niska čela, debelih nadočnih kostiju, jakog zubala i izbočenog donjeg dijela lica. Poznavali su vatru i živjeli od lova.
Vidjeli smo i fosilne ostatke životinja, a neki od nas su se i ovjekovječili u obliku neandertalca! Proučavali smo njihove kosti i saznali od kojih su bolesti patili i umirali, a posebno nam se svidjelo vidjeti ih u njihovom okruženju u spilji u kojoj su živjeli. Prije samog ulaska u muzej pogledali smo i film o životu pračovjeka. U filmu nema niti jedne riječi, a ipak smo sve razumjeli. To smo protumačili kao dokaz da smo valjda zaista istoga porijekla!
Uspjeli smo prijeći preko leda iz ledenog doba koji nam je pucketao pod nogama i uspješno se vratiti iz prošlosti u sadašnjost te smo nakon toga ponovo otišli u prošlost, ali malo bližu...
Posjetili smo franjevački samostan i crkvu sv. Katarine. Stari oko 350 godina, u baroknom samostanu čuva se rijetka zbirka sakralne umjetnosti i knjižnica utemeljena 1650. godine. Knjižnica pak čuva brojne rijetke knjiga, a najznačajnije su tri Inkunabule (prve knjige tiskane na Gutenbergovom stroju za tiskanje).
Red zabave, red učenja, red druženja....i tako je prošao još jedan projektni dan naše škole. Prvi u povijesti u kojem nije pala niti jedna jedina kap kiše.

Darivanje krvi: humani sebi ili humani drugima?

By Ines Tarandek

Danima, tjednima, mjesecima, godinama.. Stalno slušam kako su ljudi humani, kako redovito daruju krv i to ih ispunjava. Kao i svake godine, i ove je došla obavijest o darivanju krvi za srednjoškolce. Pa sam malo promislila i rekla sama sebi "Zašto ne"?
Ljudi godinama daruju krv, nikada ništa nije pošlo po zlu, pa ne mora značiti da ću baš ja u bilo čemu pogriješiti. Darivanje se odvijalo u ponedjeljak 04. studenoga u Multimedijskom centru u Vinogradskoj. Uslijedio je vikend i kako je vrijeme prolazilo, sve više i više se osjećala uzbuđenost.
Napokon! Ponedjeljak... Bližilo se vrijeme darivanja i cijela naša skupina je bila na “iglama” jer smo svi prvi put stupali u ove humane vode. I čekale su nas prave igle. Kada smo došli na samo mjesto radnje, čekali na red, hodnicima su još uvijek odzvanjale nesigurne rečenice, neki su čak razmišljali o bijegu dok su se drugi brinuli oko krvnog tlaka. Tlak je naime bio najveći faktor u cijeloj igri.
Ulazili smo u manjim grupicama u prostoriju za darivanje i napokon, ja sam bila na redu. Opustila sam se, legla i čekala da proces krene. Evo je! Igla je već u krvnoj žili i krv teče u vrećicu od 450 ml. Trebalo je dosta dugo vremena kako bi sve bilo gotovo, a nakon toga još se trebalo odsjediti najmanje desetak minuta na stolu kako ne bi naglo kolabirali.
Dok sam ja tako bila gotova, sjedila sa strane i čekala ostatak svoje grupe u glavi kao da su mi krenule omaglice. Srećom, prošle su dosta brzo. Samo nekoliko sati nakon boravka u našem učeničkom domu, uz sreću koja je u meni gorila zbog humanosti, istovremeno se u meni odvijao proces "padanja". U nesvijest.
Humanost me koštala i krv koju sam darivala s namjerom da je nekome možda baš ta krv za život jako važna, na kraju je meni bila najpotrebnija, ali sada je bilo kasno. Boravak na hitnoj internoj Vinogradske bolnice, rezultirao je liječničkom odlukom da više ne mogu darivati krv, jer je meni, kako doktori kažu, potrebnija. Bez obzira na sve, bila sam humana bar jedan dan, a ovo iskustvo pamtit ću cijeloga života!
Savjet: prije bilo kakve odluke razmislite tri puta i budite sigurno da ono što radite možete učiniti, a da ne bude posljedica po vaše zdravlje ili pak život!

Zamke internet ljubavi

By Nives Kupčarić

U današnje vrijeme internet koristi jako puno ljudi, i normalni i oni malo manje “normalni.” Poznato je svima da se najviše otmica dešava upravo nakon razgovora i komunikacije preko interneta. Kada mladi ljudi odluče upoznati svoju online ljubav, otići se sresti i upoznati uživo.
Na moju sreću, moja priča je puno bolja od svih tih priča što se vrte po vijestima i crnim kronikama. Jedne večeri Barbara, Marija i ja smo se dosađivale pošto je bio vikend i jako malo cura je ostalo u domu. Stoga smo odlučile otići na Chatrandom da se malo smijemo tim malo manje normalnim ljudima i da porazgovaramo s nekim tko se došao zabavljati se kao i mi.
Chatrandom je stranica za online upoznavanje, gdje se putem web kamere sugovornici mogu i gledati uživo. Puno luđaka smo odbili, stalno je miš bio na next, i onda smo ugledali, za divno čudo, jednog dečka koji je iz Zagreba. Ubrzo su se pojavila još dva dečka.
Prvi je bio Mateo, u sredini je bio Petar, a zadnji je Andrija. Tako smo se mi upustili u online upoznavanje s dečkima. Ja sam bila očarana s Petrom koji je bio do grla obučen što mi je bilo drago jer se previše golotinje može vidjeti na takvim online chatovima.
Usred priče, Petar je rekao: “Ova plava je moja”, a to sam bila ja. Pitao me je želim li mu dati link od svoga Facebook profila, malo mi je srce jače zalupalo, bilo me je strah, ali znatiželja je bila jača od mene. Dala sam mu link i dobila zahtjev za prijateljstvo. Prihvatila sam ga.
Ubrzo se javio i dopisivali smo se sljedećih tjedan dana. Saznala sam puno toga o njemu, ima 17 godina, ide u Ugostiteljsko-turističko učilište i maturant je također kao i ja, navija za Hajduk, i još puno toga sam saznala. Nakon što sam mu rekla što tražim kod dečka malo se, pa mogla bih reći, i uplašio. Rekao je da sam opasna cura, da sam uvijek u pravu i da tražim puno, no ipak smo se nastavili dopisivati i dogovarati kada i gdje ćemo se naći.
Došao je dan upoznavanja uživo, sredila sam se i nagovorila cimericu Danijelu da ide sa mnom. S njime se dogovorila da bih voljela biti blizu svoga doma. Pristao je na sve moje uvjete. Danijela i ja smo sjedile na klupici dok se iz daljine vidio visoki crni dečko u svijetlim trapericama i nekom svjetlom džemperu. Zazvonio mi je mobitel, javila sam se, to je bio Petar iako nije nas vidio. Za par minuta bio je ispred mene, srce mi je luđački počelo lupati.
Pružio mi je ruku i rekao da se zove Petar, upoznao se i s mojom cimericom, pa smo se uputili prema mom učeničkom domu Škole za primalje. Sjedili smo ispred doma i zezali se, pričali s ostalim curama, dobro se uklopio među nas cure. Nakon nekog vremena ostali smo sami.
Tišina je nastupila, a onda sam samo čula njegove riječi:,,Jesi ti sigurna da želiš nešto sa mnom, jer ja nisam dečko kojeg cure žele?!"
Trnci su mi prošli tijelom, poslije toga mi je ispričao sve što bih trebala znati o njemu. Progutala sam knedlu i rekla da želim nastaviti viđati se s njime pod uvjetom da bude dobar prema meni. Čujemo se svaki dan, i preko Fejsa, mobitela ili se nađemo osobno.
Dečko je super i jako mi je drago što sam tu večer bila na toj ludoj stranici za upoznavanje, i iako bez ikakve namjere, ja sam našla super dečka. Eto, to je ukratko moja priča koja nije završila ni loše ni tragično. I ovom pričom sam htjela da shvatite da nije toliko loše preko interneta se upoznavati, ali morate (sa)znati da vas ta druga osoba ne laže i nikada, al baš nikada, nemojte ići sami se naći s nepoznatim ljudima.
Nikada ne znamo tko je zapravo ta osoba, može biti neki manijak ili sasvim obična osoba, no nemojte riskirati. Imajte na umu da je najbolje tradicionalno sasvim slučajno upoznavanje. Sretno vama hrabrima koji žele tražiti partnera preko internet stranica :)

Kako se zove muška babica…?

By Martina Brkanac i Ines Tarandek

Vjerovali ili ne, u našoj ženskoj školi postoje i tri osobe muškog roda. Oni su baš kao i mi cure poželjeli biti primalje, rekli bismo babice, ali je oko realizacije njihove želje bilo mnogo procedura. Osim što se moralo čekati odobrenje Ministarstva zdravstva kako bi dečki mogli upisati ono što žele, od njih samih saznajemo da se trebao mijenjati i naziv smjera odnosno zanimanja kojeg upisuju.
Zanimanje se vodilo pod nazivom primalje asistentice, ali zahvaljujući dečkima, sada se naše zanimanje naziva primaljski asistent/ica. O tome kako bi se trebala zvati muška babica pitalo se ponajprije Filozofski fakultet, nakon dobitka prijedloga, to se slalo u Narodne novine i na kraju krajeva trebalo je taj naziv, odnosno novi termin uvesti u evidenciju Matice hrvatske. Cijela procedura trajala je ukupno godinu dana.
Momci su se jako dobro uklopili u cijeli sustav. Marko, Roman i Bruno ne žale se na to što su okruženi samim curama. Marko kaže kako to nije ništa posebno te da je škola ista kao i sve druge bez obzira što ovo zanimanje privlači samo cure. Roman kaže da cure ponekad znaju biti naporne, a naš najmanje pričljivi sugovornik Bruno na sve je rekao samo kako mu je - dobro!

Što sve skrivaju naši kreativni ormari?!

By Barbara Lukić

Prvih tjedana nove školske godine stari članovi izbornih aktivnosti, točnije sekcije Uradi sam i Likovne grupe imali su uobičajenu inventuru ormara. Provjeravamo što sve imamo, što nam nedostaje, čega ima previše. Tada nam često počinju nadolaziti nove kreativne ideje o sadržaju ovogodišnjih aktivnosti. A kako inventura može biti zabavna, i što se sve skriva po ormarima ovih naših sekcija, uvjerite se sami gledajući priložene fotografije.