Zašto nam je lektira takva tlaka?!?

By Nives Kupčarić

Današnje generacije sve više i više podcjenjuju knjige koje su na popisu za lektiru. Direktno kažu da ih to ne zanima, bez obzira što se nisu raspitali ili ''procunjali'' po netu da vide komentare o određenoj knjizi. Dobro i ja , koja volim čitati razne knjige, slažem se da nisu sve knjige koje su na popisu zanimljive, poučne ili razumljive, no svaka ima neki svoj cilj. Razlika između osnovnoškolskih lektira i srednjoškolskih su velike. U osnovnoj školi čitamo lako shvatljiva dijela i neke 'lakše' pisce, dok je u srednjoj već druga priča. Za vrijeme čitanja je najbolje zapisivati neke važnije događaje, pročitati prvo iz neke školske knjige radnju, tematiku, interpretaciju i sve ostalo vezano uz djelo. Nisu to neka velika psihološka dijela da ih se ne može shvatiti, no nisu ni da ih se pročita u jednom dahu pa da se sve zna. Ako je djelo pisano u prvom licu lakše ga analiziramo i shvaćamo jer se možemo zamisliti u ''tijelu'' pisca. Čitanje nas čini boljim ljudima i pomaže učiti pravilnom izražavanju te učimo nove riječi. Lektire su većinom dijela koja su među najpoznatijim i s nekom svrhom stoje u popisu lektire. Pozitivna strana knjiga je ta što se možemo izdvojiti od stvarnosti i maknuti se od problema, a negativna je ta što kada se uživite imate osjećaj da je vrijeme stalo, no nije nego je brzo prošlo. Zato, dragi moji, uhvatite se posla, pročitajte neku lektiru, proučite je i shvatiti ćete da se vrijedi izdvojiti dva sata prije spavanja ili pod nekom pauzom. Pitala sam za mišljenje i druge novinarke pa će te ćuti i njihove stavove o čitanju lektira. Nadam se da sam vas ohrabrila, jer ako već niste krenuli čitati lektire krajnje je vrijeme da se pokrenete . Sretno!!

EVO ŠTO O LEKTIRAMA MISLE NAŠE NOVINARKE…

Lektire baš i ne volim čitati iako znam da su važne za nas jer zato i jesu obavezne u školama. Meni su skoro sve lektire bile dosadne i nisam ih baš voljela čitati. Uvijek je postojao kratki sadržaj na internetu i ja sam se tako snalazila. Tek sam negdje u 8. razredu shvatila da postoje i zanimljive lektire. Volim čitati dnevnike jer su to uglavnom istiniti događaji. Najbolja lektira koju sam pročitala baš do kraja je bio dnevnik Anne Frank. Knjiga je istinit događaj i govori o tome kako je jedna židovska obitelj preživljavala u Drugom svjetskom ratu. Knjiga me dirnula u srce i ispustila sam par suza čitajući ju. Mislim da sam od tada počela više čitati knjige koje nisu vezane za školu i koje nisu bile lektire. U najgore knjige mogu ubrojati one renesansne. Upravo renesansu učimo na satu hrvatskog jezika i skoro sve lektire su nam nejasne zato što su pisane na nama arhaičnom jeziku. Stoga moramo stalno provjeravati što neke rečenice ili riječi znače. Upravo zbog toga baš i ne volim čitati lektire iako znam da će mi to trebati na maturi. (Laura Vuković)

Kroz osnovnu školu sam izbjegavala lektire, smatrala sam nepotrebnim čitati ih kad imam kratak sadržaj na internetu. Iz osnovne škole kao najbolju lektiru pamtim „Sadako hoće živjeti“ djelo Karla Brucknera. Lektira govori o djevojčici Sadako koja je jedna od mnogo žrtava američkog bacanja atomske bombe na Hirošimu, te o njenoj želji i borbi za što duljim životom. Za mene je to bila najtužnija i najpoučnija lektira ikad pročitana. Iz srednje škole kao najbolju lektiru definitivno smatram roman Ante Kovačića „U registraturi“. Kako sam još kao mala gledala seriju istoimenog naslova lektira mi je upotpunila doživljaj i sliku tog vremena. Također sam i iz ove lektire jako puno toga naučila o animalnosti, te sebičnosti ljudske vrste. Koliko kroz osnovnu školu nisam voljela lektire toliko sam ih kroz srednju školu zavoljela. Na lektire moramo gledati kao na umjetnost i priče iz kojih moramo izvući najbolje što znamo. Svaka je lektira posebna i kvalitetna na svoj način pa mi je teško izdvojiti najgoru. Pod ovom kategorijom jedina lektiru koju mogu izdvojit da mi je ostala u najružnijem sjećanju je „Starac i more“, pripovijetka Ernesta Hemingway-a. Ovu sam lektiru pročitala u čekaonici kod zubara i dok mi je tata cijelo vrijeme hvalio tu knjigu meni je bila jako dosadna, starac kroz cijelu pripovijetku peca ribu. Vjerujem da je tom ružnom sjećanju pridonijela i nervoza koja prethodi zubarskom stolcu. Danas naravno na to djelo gledam posve iz druge perspektive. (Marina Katušin)

Sam pojam „lektire“ uzrokuje dizanje kose na mojoj glavi. Svaki put kada dobijemo lektiru za čitanje, moja kosa je za jedan centimetar duža, što u jednu ruku i nije tako loše. Lektire same po sebi mi nisu nekako privlačne, i inače ih ne čitam, osim ako je situacija baš takva da je moram pročitati jer je bitan svaki detalj. Od svakog prijedloga lektire dosad mi je najdraža lektira bila „Životinjska farma“ jer oni koji su bili u doticaju s njom i sami znaju da ima maaaalo stranica. Ako opet pričamo o nekim ozbiljnijim i dužim lektirama tu se opet na samom početku javlja određena doza zainteresiranosti, koja nakon podužeg vremena čitanja nestane i upravo zbog takvog načina moje čitanje lektira baš i nije najbolje. Rijetko koja lektira ima razumljiv početak i kraj, a ostale su više-manje vrlo zahtjevne i iz tog razloga se ne upuštam baš često u čitanje jer nikako da nađem mjesto gdje bi se u miru mogla udubiti u lektiru i razmišljati o onome o čemu u tom trenutku trebam. (Ines Tarandek)



Poput nekih mojih vršnjaka ne volim čitati lektire, jer odabrane knjige nekako nisu baš interesantne za naš uzrast. Ali knjige koje sami odaberemo za svoj gušt se daju pročitati pošto biramo knjige onog sadržaja koji nam je zanimljiv i koji nama paše. Dakle, zaključak bi bio da aktualni popis lektirnih naslova kod nas učenika ubije volju za čitanjem. Tako iz generacije u generaciju mladi sve manje i manje čitaju, jer im je pažnja zaokupljena modernim informatičkim gadgetima, pa se „lektirna obveza“ kod nas najčešće svodi na traženje kratkih sadržaja po internetu. To nije dobro jer nam čitanje proširuje vokabular i pogled na svijet i ljude, a nečitanjem to gubimo i, kako bi rekla naša profesorica hrvatskog jezika, postajemo sve siromašniji i siromašniji. Nemam neku određenu knjigu koja je bila najgora jer ih većinu nisam ni pročitala, sudeći ih već po samom nazivu, ali zanimljiva je recimo bila „Životinjska farma“ jer je i smiješna, i poučna, i ne toliko dosadna kao ostale. Što je pridonijelo ugođaju i voljom za čitanjem. (Iva Ivanković)

Kada mi netko spomene lektiru, doslovno mi krenu suze na oči. Znam da je za mene i moje izražavanje, također i pisanje hrvatskoga jezik, jako dobro i poželjno da čitam lektire i da općenito čitam knjige jer si tako „nadograđujem“ vokabular. Ali… Lektire mi baš i nisu predrage jer ne volim čitati ono što mi netko naredi. Međutim, kada sama izaberem nešto zanimljivo onda se zainteresiram za čitanje i ne prestajem dok taj naslov ne pročitam do kraja. Jedna od zanimljivijih knjiga mi je „Crni mačak“ jer je neobična i maštovita. Lektire baš i ne volim čitati jer nisu zanimljive, a i one koje jesu imaju previše stranica za pročitati. Od svih školskih i domskih obaveza ne stignem ni spavati, a kamoli čitati lektire. Znam da je to loše za mene, ali kada dođe ljeto bacam se na čitanje. Obećajem ! (Valentina Turkalj)

Zašto se često razočaramo u druge ljude?

By Ines Tarandek

Danas svaki pojedinac za sebe ima neka očekivanja. Naročito u ljubavi. Većinom svi mi očekujemo da nam život bude savršen, da nam se događaju stvari baš onako kako ih mi zamislimo, ali nitko pritom ne razmišlja da li osoba od koje očekujemo da nam ispuni snove zna za to. Iz razloga što smo svi jedinstveni i svatko je osoba za sebe, na prvom mjestu bi nam trebalo biti da dva puta promislimo očekujemo li ispravnu stvar ili je to samo još jedan naš san koji nije spojiv sa realnim svijetom. Vjerujem da se svatko našao u situaciji kada je minutama, satima, danima isčekivao nešto veeeliko, nešto neopisivo dobro, ali opet nemoguće.
I upravo iz takvih razloga dolazi do razočarenja za koja smo većinom sami krivi, a ne osobe od kojih to očekujemo. Mi, bez razmišljanja u svojoj glavi stvorimo sliku koja mora biti ostvariva, bez da promotrimo situaciju u kojoj smo to stvorili i mogućnosti osobe od koje to očekujemo da učini. I sve više i više ljudi kaže kako nikome ne treba vjerovati, što u ovom slučaju nije istina. Treba vjerovati, naravno. U samom početku manje, ali tijekom nekoliko godina poznanstva to se povjerenje penje i penje dok ne dostigne neku svoju najvišu granicu. Na taj način bi trebalo spoznati što je osoba za nas spremna i u mogućnosti učiniti, a što ne i prema tim kriterijima ne bi dolazilo do razočarenja u drage osobe niti sumnju da se radi o nečemu čemu je uzrok sama naša mašta.
Ako malo bolje promislimo svaki put prije nego što počnemo očekivati nemoguće vidjet ćemo i sami da je problem u nama. Istina, djelomično u nama, a djelomično i u drugoj strani o kojoj se radi. Kako bi se smanjilo razočaravanje u drage nam osobe, bit je da se nađe neki kompromis. Treba se osvijestiti da se neke stvari ipak ne mogu dogoditi, ali u zamjenu za to bi se itekako moglo napravit nešto ekonomično, a opet predivno. Zato dečki i cure, prije nego sljedeći puta zaželite nešto veliko razmislite ima li smisla željeti upravo to ili ćemo zahvaljujući svojoj nezasićenosti izgubiti povjerenje u nekoga tko to nije ni posumnjao. :)

Maškare na pedijatriji

"Danas je fašnik, najljepši dan, uzmite bombona i stjerajte nas van!" orilo se na odjelu pedijatrije zagrebačke bolnice Sestara milosrdnica. Dječica su sramežljivo izvirivala iz soba da vide što se to događa...
A događalo se već tradicionalno uveseljavanje bolesnih mališana koje im svake godine na fašnik pripreme učenice i odgajateljice učeničkog doma Škole za primalje. Ove godine u ovom lijepom običaju pridružile su nam se i učenice Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica koje s našom školom surađuju na projektu e-medice "Škola u bolnici", a moramo spomenuti i Dječje kazalište Trešnja čiji su nam prekrasni kostimi pomogli da se pretvorimo u vile, princeze i klaunove.
U svojoj šetnji bolnicom obišle smo mališane na odjelu pedijatrije, pedijatrijsku polikliniku i rodilište. Teško je reći jesu li nam se više razveselili maleni, koji su nas gledali ispod oka i sramežljivo uzimali ponuđene bombone, ili odrasli s uobičajenim pitanjem: "Kakve ste vi to maškare koje nas častite i ne tražite ništa zauzvrat?!"
Veselje, osmijesi, novopečene mame koje nas slikaju s tek rođenim bebama da im jednog dana pokažu kako je izgledao njihov prvi fašnik u bolnici, nasmijano osoblje kojemu smo uljepšali radni dan...puno smo toga dobili zauzvrat!